Autor Tema: OD SVETIŠTA MITRE DO CRKVE SV. MIHOVILA - Ljubomir Gudelj  (Posjeta: 883 )

Offline Zavelim

  • Forumski mudrac...
  • Gožđeno pero foruma
  • *
  • Postova: 3.294
OD SVETIŠTA MITRE DO CRKVE SV. MIHOVILA - Ljubomir Gudelj
« : 06 Rujan 2008, 12:39:32 poslijepodne »
OD SVETIŠTA MITRE DO CRKVE SV. MIHOVILA - Ljubomir Gudelj
        

MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE
MUZEJ HRVATSKIH ARHEOLOŠKIH SPOMENIKA - SPLIT

Ljubomir Gudelj
Proložac Donji - Postranje
OD SVETIšTA MITRE DO CRKVE SV. MIHOVILA

Split, 2006.


Proložac se nalazi na sjeveroistočnoj strani Imotsko-bekijskog polja. Prozvan je po kanjonu potoka Suvaja što ga je prolomio-proložio uvirući u polje. Od Prološkog blata do izvorišta rijeke Vrljike nižu se zaselci Prološca Donjeg, Postranja, Sridnjeg sela, Buljanije i Luga. Zajedno s Gornjim Prološcem, Buljanijama i dijelom Šumeta, pripadaju Župi Svetoga Mihovila, a prema važećem upravnom ustroju općini Proložac županije Splitsko-dalmatinske. Zbog odličnih prirodnih uvjeta, povoljne klime, prostranih obradivih površina i golemih rezervi pitke vode, ovo područje oduvijek je bilo dobro nastanjeno o čemu svjedoče materijalni ostaci prošlosti. Ostaci prapovijesnih gomila i gradina raspoređeni su na prirodno zaštićenim uzvisinama oko polja (gradina nad Vrbinom, Kokića glavica, Prgometova gradina, Zujića gradina u Šumetu, gomile u Šumetu, Postranju, iznad Zdilara, i na Mandića kuku). Dva zemljana tumula nalaze se na položaju čanjevice u Postranju, tragovi prapovijesnih naselja zamijećeni su na oranicama Banjevca i Podluga, a groblje predrimskih stanovnika nalazilo se kod Bilića kuća, blizu mosta Šarampov. Oko izvora Vrljike Opačca, istočno od zaselka Metera u Lugu, na Perinuši, Viroščiću i u okružju kanjona Badnjevice, otkriveni su antički spomenici, grobovi ili ostaci građevina. Na zapadnoj strani potoka Suvaje je Kokića glavica, prapovijesna i kasnoantička utvrda, kasnosrednjovjekovna utvrda Badnjevice smještena je visoko u liticama istoimenog kanjona, a manje skupine stećaka raspoređene su uza sjeverni rub polja, na položajima Vrbina, čanjevice i Rimčeva ograda u Postranju. Jedan sljemenjak nalazi se na Šarampovu s istočne strane potoka Suvaje, a nekoliko ukrašenih sanduka i sljemenjaka na lokalitetu Opačac.
Prostranošću, napučenošću, gospodarskim i komunalnim standardom Proložac se ističe među današnjim naseljima Imotske krajine. Ostaci prošlosti s ovog područja, odavno su izazvali pozornost istraživača predstavljajući ga i kao veoma važnu točku na arheološkom zemljovidu dalmatinskoga zaleđa. To najbolje potvrđuju nalazi s lokaliteta kod župne crkve Sv. Mihovila u Prološcu Donjem-Postranju, koji zorno oslikavaju kontinuitet života na ovome šoložaju tijekom dva protekla milenija.

ANTIKA - PRETKRŠćANSKO RAZDOBLJE

Graditeljske aktivnosti i ukapanja na istraženoj površini započeti su nedugo nakon uspostave rimske vladavine. Skromno sačuvani zidovi i podnice nisu dostatni za odrediti namjenu, tlocrte i izgled nekoliko prostorija rapoređenih po osmišljenoj urbanističkoj shemi. Te građevine pripadale su većem kompleksu, odnosno antičkom naselju još nepoznata toponima i ukupne površine. Prikupljeni nalazi ukazuju kako je riječ o njegovoj kultno-sepulkralnoj četvrti koje je svetost zadržana do naših dana, usprkos političkim, vjerskim i etničkim promjenama.
Nedvojben dokaz o postojanju poganske nekropole na ovom položaju manja je skupina grobova te tri rimske stele načinjene tijekom 2. i 3. stoljeća poslije Krista. Među njima ističe se cjelovito sačuvan nadgrobni spomenik koji je supruga-majka (Laelia Quinta) podigla mužu i sinu (Turranio Clementio). Druga, djelomice sačuvana stela, obilježavala je grob Marka Ulpia Silvina, romaniziranog domorodca koji je stekao puno građansko pravo za vladavine cara Trajana, a treći, također oštećen spomenik, postavila je obitelj Emilija Mesora (Aemilivs Messor) svome mlađem članu nepoznate dobi i zanimanja.
Najznačajniji pokretni spomenik s lokaliteta dvostrana je mitraička ikona, s prikazom Tauroktonije i medaljona s poprsjima solarnih božanstava na aversu, Gozbe i Lova na reversu. Na obje strane ploče uklesan je posvetni natpis s imenima dedikanata ( INVICTO MITRHE STATI(vs) VRSVS ET VRSINVS PAT(er) ET FIL(ivs) V(otvm) L(ibentes) P(osuerunt)). Na sredini gornje i donje bočne strane kamenog bloka izdubljene su po jedna rupa za udijevanje poluosovina namijenjenih pridržavanju u okomitom položaju, te njegovu okretanju u zadanom trenutku obreda. Dimenzije ploče i ovi detalji ukazuju kako je riječ o nekadašnjem namještaju poganskog hrama-mitreja. U trenutku nalaza kamena ikona je zatvarala vrata kasnoantičke grobnice pokrivene cjelovito sačuvanom stelom.
Sačuvanost i prikazani sadržaj ističu ovaj spomenik u malobrojnoj skupini dvostranih mitraičkih ikona pronađenih na europskom dijelu Rimskoga carstva. Pridružen reljefu božice Dijane natpisima posvećenim Trivijama i Cereri iz Prološca Donjeg, te reljefu s prikazom božanstava iz obližnjih Ričica, on naglašava značaj ovog područja za proučavanje antičkih kultova, otkriva postojanje zajednice sljedbenika veoma raširenog istočnjačkog kulta i ukazuje na blizinu mitraičkog svetišta, kojega ostaci nisu potvrđeni na istraženom dijelu lokaliteta. Nepoznati autor spomenika izdanak je domaće tradicije, kao i autor reljefa božice Dijane iz Prološca, magister Maximin, najranije potpisan skulptor s područja istočne jadranske obale.
Opisani kameni spomenici zatečeni su kao spolije, na mjestu sekundarne ugradnje, u zidovima ranokršćanskih građevina, a većina je bila uporabljena za obzid kasnoantičkih grobnica, odnosno srednjovjekovnih grobova. U sličnom kontekstu pronađeno je nekoliko reljefno ukrašenih blokova od lapora-muljike, ulomaka urni, stela i arhitektonskih elemenata. Fresko oslikani fragmenti žbuke, željezni nož, čavli i klinovi za spajanje drvenih konstrukcija, opeke-tegule te krhotine različitih staklenih i keramičkih posuda potječu iz istog razdoblja.
Predložene datacije potvrđuje nalaz rimskih brončanih novaca kovanih od vremena vladavine cara Karakale (211.-218.) nadalje. Među njima osobito je važan novac cara Valensa (364.-378.), koji zbog konteksta nalaza jasno ocrtava vremensku razlučnicu između poganskog i ranokršćanskog kulturno-povijesnog sloja na ovom lokalitetu.

RANOKRŠćANSKI SAKRALNO-SEPULKRALNI KOMPLEKS

Ranokršćanski sakralno-sepulkralni kompleks u Postranju, crkva s predvorjem, južnijim aneksima i naknadno prizidanim baptiserijem, zauzimao je preko 500 metara četvornih površine. Podignut je najkasnije oko sredine 5. stoljeća nad ruševinama starijih antičkih objekata. Skromno sačuvani ostaci otkrivaju približne tlocrte i namjene nekoliko prostorija. O radikalnim prepravkama na tim građevinama tijekom kasne antike najbolje svjedoče dvije, tri, a na dijelu istražene površine i četiri različite žbukane podnice, postavljene jedna nad drugom.
Na sjevernoj strani nalazila se ranokršćanska crkva, s predvorjem na zapadu i polukružnom apsidom na istoku. Podignuta je nad ranije porušenim antičkim objektima kojih su ostaci uklopljeni u novu koncepciju. U odnosu na starije razdoblje prepoznatljiva graditeljskog rukopisa, kasnoantički graditelji zidali su slažući poluobrađene ili neobrađene blokove povezane žbukom. Osim vanjskih perimetranih zidova otkriveni su ostaci dva usporena niza zidanih pilona koja su dijelila unutrašnjost crkve i podržavali krovnu, vjerojatno drvenu konstrukciju. Otkriven je ostatak temelja južne polovice crkvene apside postavljene u osi glavnih ulaznih vrata. Duboka apsida omeđena vanjskim četvrtastim obzidom, načinjena u produžetku središnjeg dijela naosa, bila je duboka 4 metra a, prema prijedlogu rekonstrukcije, jednako toliko piroka. Crkveni prezbiterij se protezao i izvan apside sudeći po kaldrmi povišenoj u odnosu na ostatak naosa. U unutrašnjost crkve pristupalo se iz narteksa, kroz dva metra široka glavna vrata , izvana naglašena parom istaknutih lezena, širokih 70 cm, a istaknutim za 30 cm izvan fasade. Pod naosa je bio za oko 20-tak centimetara snižen u odnosu na onaj predvorja, stoga se u unutrašnjost građevine spuštalo niz dvije stube načinjene od blokova vapnenca i muljike. Predvorje i južnu stranu građevine povezivala su vrata široka 1 m. Podovi i unutrašnje stijenke zidova prostorija bili su ožbukani, a sljubnice među pojedinim blokovima naglašene tankom ušaranom crtom.
U produžetku južnog dijela crkve, s vanjske strane ramena apside, naknadno je prizidan baptisterij, jedobrodna prostorija s polukružnom apsidom na istoku te krsnim bazenom smještenim po sredini njezine unutrašnjosti. Zbog razorenosti nije moguće definirati tlocrte južnih prostorija kompleksa, nedvojbeno sastavnica cjeline, kojoj je pripadala i obzidana cisterna za prikupljanje kipnice kružnog okna.
Otkriveno je dvanaest kasnoantičkih zidanih grobnica, namijenjenih ukopu jednog ili više pokojnika, podzemnih komora smještenih ispod razine dvorišta i podova ranokršćanskih prostorija, obično uz temelje zidova, po sredini bočnih crkvenih prostora ili u osi ulaznih vrata.
Unutrašnjost crkve ukrašavao je kameni namještaj izrađenim pretežno od lapora-muljike te od blokova vapnenca i mramora. Njihove površine obrađivane su klesanjem, brušenjem-glačanjem, urezivajem-uparavanjem i bušenjem pomoću čekića, zubače, dlijeta i svrdla. Većina prikupljenih ranokršćanskih ulomaka namjerno je usitnjena prije ugradnje u kaldrmu gornje podnice narteksa i sjevernog crkvenog broda. Takvi ne omogućavaju cjelovite rekonstrukcije kolona, kapitela, tranzena ili ploča ukrašenih geometriziranim pletenicama, stiliziranim vegetabilnim vijencima i figuralnim prikazima, sličnim uradcima kasnoantičkih klesara s područja dalmatinskog zaleđa, Hercegovine i Bosne. Lica pojedinih ulomaka ukrašavaju stilizirane ljuske i peraje riba, glava ptice, zrna grožđa, rozete, te dvopruto ili tropruto uže obavijeno oko okulusa. Osim izvornih ukrasa dio ploča naknadno je izbrazdan nečitkim grafitima, kakvi nisu zamijećeni i na njihovim poleđinama.
Među kasnoantičkim nalazima nekoliko je prepoznatljivih keramičkih ulomaka, krhotine staklenih posuda i prozorskih okna, staklena aplika (pasta vitrea) te brončani predmeti, pojasna kopča-spona Sucidava i fragmenat fibule u obliku konja.

SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE

Teško je odrediti precizne datume napuštanja kasnoantičkog sakralnog kompleksa i njegove srednjovjekovne revitalizacije. Prvo razaranje ranokršćanskih objekata valja povezati s gotskim, a kasnije s avaroslavenskim prodorima početkom 7. stoljeća. Ostaci zidova i podnica tada su zasuti urušenim materijalom, što ih je na zatečenoj razini sačuvalo do nedavnog otkrivanja. Uoči podizanja predromaničke-starohrvatske crkve, potkraj 9. a najkasnije početkom 10. stoljeća, razina terena je podignuta za oko jedan metar u odnosu na okolno zemljište.
Jednobrodna pravokutna crkva, s polukružnom nišom na istoku, počiva nad temeljima prethodno porušenog ranokršćanskog baptisterija. Od pročelja do vanjskog tjemena apside bila je duga 9.50 m, široka 5.10-5.20 m, odnosno 3.60-3.70 m u unutrašnjosti. Dubina polukružne apside iznosi 2.20 metara, a prema prijedlogu rekonstrukcije, njezina širina bila je 2.10 metara. Debljina pročelja i bočnih zidova iznosi 50 cm. Temelju obzida apside, kojem je otkrivena samo vanjska strana, ta dimenzija nije utvrđena. Približno vrijeme gradnje i određivanje namjene ove građevine, nije moguće odrediti samo na temelju sačuvanih ostataka, već posredno, zahvaljujući rasporedu srednjovjekovnih grobova, pouzdano datiranih prilozima uz pokojnike te ulomcima predromaničkog crkvenog namještaja od vapnenca, koji ne otkrivaju dimenzije elemenata oltarne ograde.
Srednjovjekovno groblje formiralo se oko crkve, nad porušenim ranokršćanskim objektima, čiji su ostaci utjecali na raspored i orijentaciju pojedinih ukopa. Starijem dijelu, jezgri groblja nastaloj u razdoblju od 9. do kraja 11. stoljeća, pripadaju ukopi u zemljane rake, raspoređeni ispred pročelja i simetrično sa strana srednjovjekovne građevine, u dvorištu omeđenom ostacima zidova porušenih ranokršćanskih objekata koji su virili iznad onodobne razine terena.
Svi pokojnici bili su položeni na leđa, opruženih ili ruku prekriženih preko karlice, većina glavom okrenuta zapadu, a ostali, prilagođeno zatečenim arhitektonskim ostacima, pravcem jug-sjever, odnosno sjever-jug. U rakama su pronađeni osobni predmeti, nakit i dijelovi vojno-konjaničke opreme; naušnice (obične karičice, “S” karičice, karičice s koljencima), prsteni, privjesak-puce i dva para ostruga s pripadajućim garniturama. Prepoznatljivi ranosrednjovjekovni predmeti, željezna ostruga, par kopči i pređica, nekoliko prstena, dva željezna noža i dva keramička pršljena, pronađeni su izvan grobova. Iz istoga kulturno-povijesnog sloja potječe anonimni bizantski folis, primjerak novca kovan na prijelazu iz 10. u 11. stoljeće.
Na istoj površini ukapanja su nastavljena tijekom kasnog srednjeg vijeka kada zemljane rake zamijenjuju grobovi izduženih pravokutnih, trapezastih i elipsastih tlocrta, ograđeni kamenim blokovima ili okomito usađenim pločama te poklopnicama, postavljenim 20-30 cm ispod razine onodobnog dvorišta. Premda namijenjeni ukopu jednog tijela, pojedini grobovi uporabljeni su više puta ili pretvarani u kosturnice, kao i neki kasnoantički grobovi kojima su tada probijani svodovi. U kasnosrednjovjekovnom horizontu izdvaja se zidana grobnica pod stećkom, sandukom ukrašene gornje površine. Iz istog kuturno-povijesnog konteksta potječu sljemenjak izvađen iz temelja stare crkve Sv. Mihovila te skupina stećaka smještenih u Rimčevoj ogradi, stotinjak metara istočno izvan današnjega groblja.
U kasnosrednjovjekovnim grobovima pronađeni su srebrni, brončani, željezni i zlatni predmeti, primjerci trojagodnih naušnica, par karičica s kuglastim privjescima, puceta i privjesci s rupicama za vješanje, petokraka željezna zvijezda ostruge te različite vitice načinjene lijevanjem, graviranjem i lemljenjem. Među njima ističu se zlatni prsten ukrašen tehnikom filigrana i tri brončana prstena zadebljanih kruna, izbrazdanih urezima.
Dvodjelna brončana papta, igle s kuglastim glavama, privjesci, puceta i praporci načinjeni su najranije tijekom 14.-15. stoljeća, a u ovim krajevima bili su dio narodnih nošnji sve do početka dvadesetog stoljeća, stoga je precizniji datum njihove izrade teže odrediti. O kontinuitetu ukapanja na ovom položaju tijekom osmanske okupacije, svjedoči nalaz srebrnih akči (bjelice, jaspre).
Pronađeni ulomci kasnosrednjovjekovnih keramičkih posuda, tamnosmeđe i crne boje, ispunjeni su zrncima kalcita te ukrašeni prstenasto urezanim valovnicama, paralelnim utorima ili istaknutim stiliziranim vrpcama.

NOVOVJEKOVNO-POSLIJETURSKO DOBA

Nakon razaranja srednjovjekovne crkvice, groblje se proširilo i unutar njenih zidova. U međuvremenu, a tridesetak metara sjeveroistočno od starohrvatske građevine, podignuta je stara crkva Sv. Mihovila kojom se služilo do potkraj 19. stoljeća. Kao i tijekom ranijih stoljeća, razina terena je stalno podizana, a zadržan običaj ukapanja u suhozidom obzidane rake pokrivene nepravilnim kamenim pločama. Neki grobovi uporabljeni su više puta ili pretvoreni u kosturnice, a nastavljeno je ukapanje u neke kasnoantičke grobnice, ranije probijenih svodova. Većina grobova pravokutnih, trapezastih ili elipsastih tlorisa, s poklopnicama postavljenim 20-30 cm ispod razine nekadašnjeg dvorišta, bila je orijentirana u smjeru zapad-istok. Za razliku od srednjovjekovnih ukopa, gdje takav običaj nije zamijećen, dio novovjekovnih grovova bio je obilježen nadzemnim kamenim vijencima, učelcima ili križinama usađenim nad uzglavljima. Među poklopnicama novovjekovnih grobova, pronađeni su ulomci dvaju križeva od muljike, ukrašeni brazdama i nečitkim pismenima.
Ukope poslijeturskoga doba jasno određuju i prilozi uz pokojnike, ostaci odjeće ili tkanina u koje su bili umotani, metalne kopče odjeće-ažulice, broševi, medaljice, perle ogrlica i krunica, puceta s umetcima od brušena stakla, te privjesci s likovima svetaca. U četiri brončane kutijice od tankog lima, savijene u formi poštanske koverte, sačuvani su papirići sa čitljivim zapisima. Iz novovjekovnog sloja potječu željezni predmeti, dva noža, manje alatke, kosir i pijuk, ključić, britva, dio konjske potkove, te nekoliko čavala i klinova. U istom sloju pronađeni su ulomci keramičkih posuda domaće proizvodnje, keramičke lule, kremeni nazubljenih bridova trošeni u prigodama pripaljivanja plamena, lula, fitilja ili kubura i pupaka kremenjača. Za datacije ukopa važni su nalazi venecijanskih i austrougarskih novaca kovanih od sredine 17. do početka 20. stoljeća.
Osim o antičkoj i srednjovjekovnoj prošlosti lokaliteta, arheološka istraživanja su obogatila saznanja o staroj crkvi Sv. Mihovila koja je, prema nesigurnom svjedočanstvu fra Mate Gnječa, podignuta već oko 1600. godine. Nalazila se unutar ograde suvremenog groblja, na pola puta između današnje župne crkve i kapelice-mrtvačnice. Svakako, sagrađena je uoči oslobođenja Imotske krajine od Turaka, kako svjedoči karta Dalmacije iz 1702. godine, sa zabilježenim titularom, približnim izgledom i manjom mrtvačnicom smještenom u njenoj blizini. Stara crkva obnovljena je sredinom 18. stoljeća o čemu svjedoče pisani izvori iz 19. stoljeća i ostatak latinskog natpisa na ploči sastavljenoj od ulomaka pronađenih tijekom arheoloških istraživanja. Iz ruševina iste građevine potječu rozeta od muljike i zaglavni kamen sa stiliziranim portretnim prikazom te potpisom graditelja Matija Kirigina iz 1751. godine, kao i rustično oblikovane ljudske glave, danas uzidane kod glavnih vrata crkvenog dvorišta.
Za gradnju stare crkve Sv. Mihovila u Postranju zasigurno su bili uporabljeni kamen i spolije s ruševina obližnjih ranokršćanskih i srednjovjekovnih objekata, što je pripomoglo njihovu ranijem razaranju. Usprkos prosvjedima Proložana, ova dotrajala građevina napuštena je krajem 19. stoljeća, a potpuno razorena do sredine 20. stoljeća. Današnja župna crkva dovršena je 1898. godine uz novčanu potporu Carevinskog vijeća, a prema projektu ćirila Metoda Ivekovića znamenitog arhitekta i istraživača nacionalne graditeljske baštine. Grobljansku kapelicu-mrtvačnicu sazidao je župnik fra Mate Gnječ 1912. godine.

O nalazima u prološkom groblju izvještavalo se preko medija, na javnim predavanjima, te u stručnoj arheološkoj literaturi. Prvo upozorenje o ugroženosti ove riznice spomenika uputio je otac nacionalne arheologije fra Lujo Marun još 1927. godine pišući o razbijanju stećaka u Uzdolju kod Knina. Ti vapaji nisu utjecali na lokalnu zajednicu kako bi riješila važan komunalni problem. Umjesto pronalaženja zamjenske lokacije za gradnju suvremenih grobnica, nastavljeno je raskapanje otkrivenih i ovdje opisanih starina koje su do danas potpuno uništene. Jedino preostalo mjesto za trajno obilježavaje spomenika na terenu je unutrašnjost grobljanske kapelice-mrtvačnice podignute na temeljima kasnoantičkog baptisterija s ostatkom krsnog bazena, odnosno nad ostacima starohrvatske crkve.
Razaranje starina i nepovratno brisanje svjedočanstava o iznimno bogatoj povijesti Prološca nastavljeno je i prigodom gradnje nove mrtvačnice u aheološkoj zoni, bez stručnog nadzora i prethodnog iskapanja lokaliteta. Slično se dogodilo i uoči podizanja križa na Kokića glavici do koje je probijen put, a oštećeni ostaci prapovijesne gradine i jedne od najznačajnijih kasnoantičkih utvrda na području Imotske krajine. Sličnu sudbinu nedavno je doživjela i gradina nad Vrbinom u Postranju gdje su izgradnju nepromišljene trase nove ceste preko spomenika kulture i administrativno zaštićenog prirodnog krajolika zaustavile mjerodavne državne službe. Ovim primjerima valja pridodati ranija raskapanja prapovijesnih gomila iznad Zdilara, na Glavici u Šumetu, iznad jezera Galipovca te, nažalost, i drugdje, od Runovića, preko Zmijavaca, Kamnemosta, Vinjana Donjih, Glavine i grada Imotskog, do Grubina, Šumeta, Poljica, Dobrinača, Slivna, Zagvozda, Lovreća, Studenaca, Dobranja, Sviba ili Ciste na suprotnom kraju Imotske krajine. Osim arheoloških spomenika sličnim nasrtajima izložene su stare kuće i zaseoci, a također pejzaži iznimne ljepote, izvori, potoci i jezera. Učestalost i razmjeri tih nepromipljenih i najčešće bespotrebnih zahvata tijekom posljednjih desetljeća poprimili su razmjere kakve je teško pronaći u ostatku naše zemlje i civiliziranom dijelu suvremenog svijeta, stoga ukazuju na potrebu promjene odnosa prema spomenicima kulture, barem prema standardima generacija bliskih nam predaka koji su nam baštinu predali na čuvanje.
« Zadnja izmjena: 06 Rujan 2008, 12:45:07 poslijepodne Zavelim »