Titu se godinama pripisivala zasluga za oslobođenje Istre i njezina pripajanja Hrvatskoj, što je najobičnija laž. Titovi partizani nisu niti planirali niti pokušali osloboditi Istru od talijanskih fašista, nego su to u rujnu 1943. izveli zapadni saveznici. Istina je da je Tito, nakon što su zapadni saveznici pobijedili fašizam u Italiji i nacizam u Njemačkoj, pokušao zauzeti cijelu Julijsku krajinu, među njima Istru i Trst, pa i Korušku, ali u tome nije uspio. Zbog toga je Titova omladina u Zagrebu razbijala kamenjem prozore na američkom i engleskom konzulatu uz povike: „Život damo – Trst ne damo!“
Sve je to Titovo nastojanje bilo bez uspjeha. O navedenim se pokrajinama odlučivalo 1947. na Mirovnoj konferenciji u Parizu, ali tamo nije bilo Tita ni njegovih partizana.
Tko je onda, ako nije Tito, zaslužan da danas Istra pripada Hrvatskoj? Zaslužno je, isključivo, istarsko, hrvatsko katoličko svećenstvo, a na čelu toga svećenstva, u nekoj mjeri, upravo Miroslav Bulešić, danas hrvatski blaženik. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947. godine odlučivalo se po etničkim načelima, pa je po tim načelima Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. A ta načela nije dokazivao Tito, nego istarski svećenici. Hrvatski katolički svećenici u Istri bili su organizirani u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Predsjednik toga zbora je bio Tomo Banko, a tajnik Miroslav Bulešić. Taj je zbor u Pazinu 12.veljače 1946. donio „Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri“, potpisanu po tajniku Miroslavu Bulešiću, pa se može pretpostaviti da je on bio i jedan od glavnih sastavljača spomenice. Spomenica je bila jedini i bitni dokument na Mirovnoj konferenciji u Parizu po kojoj je Istra pripala Hrvatskoj. Spomenicu su potpisali, uz predsjednika i tajnika Bulešića, još i pet odbornika i 50 svećenika članova zbora. Među odbornicima su bili Josip Pavlišić, kasnije riječki nadbiskup, i Božo Milanović, koji je u Parizu tumačio navedenu spomenicu. Prema tome, nije Tito, nego istarski svećenici, među njima istaknuto Bulešićevo mjesto, zaslužni za hrvatsku Istru.
Međutim, ti istarski svećenici, toliko zaslužni za našu Istru, bili su od Titovih komunista proganjani, zatvarani pa i ubijani. Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza, u Lanišću Miroslava Bulešića, tajnika Zbora istarskih svećenika te podravnatelja i profesora u pazinskom sjemeništu. Tako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj.
Lojzo Butorac, Sisak
Glas koncila, rubrika Osvrti, 20.10.2013.
