Autor Tema: Irska  (Posjeta: 3342 )

Offline belevarac

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.801
Irska
« : 03 Rujan 2008, 00:32:27 prijepodne »
Zagreb, 14. rujna 2000.


Da Hrvati vole Hrvatsku koliko je vole Irci - gdi bi nam kraj bio



ZELENA ZEMLJA MIRSKA


Žena u crnini

Znao sam ono temeljno iz zemljopisa, što nas na učilištima učiše: tamo je to neka otočna država, na kraju slabovide Europe (slabovide zato, što se u ogledalu vidi puno lipšom, mlađom i nevinojom nego što stvarno jest), glavni joj je grad Dublin (mi smo u pučkom učilištu izgovarali: Dublīn), stanovnici su joj Irci (koji potieču od Kelta), ima ih više u SAD-u nego u Irskoj, pa i J. F. Kennedy je Irac ... Moj dobri stari neuki otac smatrao je Kennedyja svetcem, koji se bori protiv duha nečistog iz Rusije; za njega je Amerika bila raj, a pakao ne triba ni ubicirati. Kad bi se na tek kupljenom čudu od krugovala slušao Glas Amerike, ni pas nije smio lajati. Ali ubiše Kennedyja ... Kasnije se puno govorilo o Sivernoj Irskoj, iako mi nije bilo posve jasno, tko to tamo koga ubija, i kakve to veze ima s Irskom. Kao ditčak i najabstraktnijim sam pojmovima davao slikovite pridočbe. Irska je bila žena; žena u crnini koja stoji na zelenom obalnom odronu. Ime joj bijaše Mirska (Peaceland). Nije mi bilo podpuno jasno, čeka li koga ili izpraća. Zašto zelena obala, zašto odron?
Potom je došla Rayanova kći. Žalostno je za povist, a dobro za umitnost, da o Irskoj saznamo najviše iz jednog prosična, ali vrstno snimljenog slikopisa.


Prijatelji na rđavoj godini

Ima jedna stara hrvatska izreka, koja kaže: Izgubiš li prijatelja na dobroj godini, na rđavoj ga ne nađe. A u Hrvatsku početkom devedesetih ne dođe jedna nego niekoliko rđavih godina, kao sedam mršavih biblijskih krava. Godine Hrvatskog obranbenoga rata (napomena prievoditelju: baš tako, Croatian Defence War, a ne Domovinski), o kojima je toliko napisano, rečeno, snimljeno i izplakano, da se ne usudim o njima ni riči prozboriti. Kako tada steći prijatelja, ako ih Hrvati ni na dobrim godinama nisu baš puno imali!
Bilo je to u Hrvatskoj zgusnuto vrime, kad su događaji sustizali događaje, kad se živilo između stana, radnog mista i skloništa, kada su ditca brže odrastala. Našao sam se u mnogim novim okolnostima i događajima, susritao sam razne ljude. Kad prvi put sritnem čovika, obično ne upamtim pojedinosti, jer ne znam, hoće li to biti običan susrit ili susrit koji će mi zauvik obiližiti život – susrit koji će prierasti u trajno prijateljstvo. Zato se ne mogu sititi ni godine, a kamo li godišnjega doba ili dana, kada sam srio gospođu Kay Barry i gospodina Donalda Lowryja. Jednoga dana nazva me fra S. iz Međugorja i zamoli me, da budem od pomoći niekim Ircima, koji tih dana dolaze u Zagreb; oni su članovi Bosnian-Irish Aid-a, dobrotvorne udruge iz Dublina, koja pomaže unesrićenima diljem Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Možda je to bilo proliće 1994. Tribalo je ljude dočekati na uzletištu, odvesti ih do hotela i sutradan ih voziti po gradu na mista, koja su u njihovu naumu. I, naravno, govoriti englezki, što ne bijaše moja jača strana. Tako je sve počelo.
Taj su put odsili u hotelu „Jadran”, odakle se vide zvonici zagrebačke prvostolnice. Prvo što me je gđa Kay upitala, bilo je: u koliko sati počinje večernja sveta misa u prvostolnici? Nije pitala, gdi ima dobar gostinjac, gdi je likarna, što bi bilo najzanimljivije pogledati u Zagrebu ..., nego - u koliko je sati sveta misa! To mi ja tada bilo čudno, danas nije. Sutradan smo išli u ustanove, koje će Kay i družtvo iz Irske psićivati svaki put, kad dođu u Zagreb: hrvatski Caritas i Caritas banjalučke biskupije na Kaptolu, sirotište na Vrhovcu, psihijatrijsku bolnicu u Jankomiru ... Da vide čega najviše nedostaje i kako mogu pomoći, kako se razpodiljivalo ono, što su prije slali. Razgovaramo s dr. MA, ravnateljem Caritasa banjalučke biskupije, Kay i Donald se živo zanimaju o biskupu Komarici. Visti nisu dobre. Kay priča, kako je biskup bio u Dublinu, gdi su ga primili politički prvaci Irske.
Na Vrhovcu, u sirotištu, Kay je velika mama. Ditca se višaju oko nje, svako dite hoće da ga Kay uzme, kako koje spusti, tako ono plače, a kad ih napuštamo, svi plaču. Od svih mista u kojima sam s Kay boravio, najtužniji i najganutljiviji su susreti na Vrhovcu. Na desetine jadnih sudbina, svako sirotče jedna priča. U tom posvemnom odsuću roditeljske i svakodobnom prisuću ljubavi sestara karmelićankā zbija se traumatična priča odrastanja.
Prateći Kay i prijatelje iz Irske prošao sam Zagreb, Đakovo, Osijek, Sarajevo, Mostar, Međugorje, Široki Brig, Split ... A koliko su mista u Hrvatskoj i BiH dobrotvori iz Irske obišli bez mene! Koliko su tegljača potribština neobhodnih za život odpremili iz Irske, koliko ambulantnih, koliko terenskih vozila, koliko medicinske opreme. Navodim samo dio članka pod naslovom Irci pomažu Hrvatima iz Večernjega lista od, tamo dalekog, 11. travnja 1994.:
Kay Barry i Donald Lowry iz Dublina u Republici Irskoj, koji su prije dvije godine utemeljili organizaciju »Irish Bosnia Medical and Food Aid«, ponovno su posjetili Međugorje. ... U protekle dvije godine ta je organizacija na područje Hrvatske i Herceg-Bosne dopremila oko 2530 tona hrane i lijekova u vrijednosti 6,5 milijuna maraka. Osim hrane i lijekova, dovezla je 14 vozila hitne pomoći, dva automobila, dva terenska vozila, pet kompleta neurokirurških instrumenata i jednu kompletnu operacijsku dvoranu ...
Nemoguće je suslidno opisati moje bivanje s njima, sve one susrite s unesrećenima i njihovu ganuće pri stisku ruke prijatelja iz Irske - bila bi to priedugačka priča i za jednu knjigu. Što je sve ta mala, ali jaka, skupina ljudi učinila u zadnjih osam godina, pozvaniji su da u ovoj knjizi kažu sami njezini članovi. Meni samo ostaje – kolikogod sam bio zapripašten divljinom rata i njegovim poslidicama – da još više budem osupnut dalekom i iznenadnom ljubavlju dobrih ljudi iz Irske. Tog Otoka, kojeg Hrvati odkriše tek krajem 20. stolića. Ipak, svatko iz ovih različito obojenih kamenčića može složiti priepoznatljiv i začuđujući mozaik, mozaik-dugu, kojoj je jedan kraj luka usidren u Irskoj a drugi u Hrvatskoj. U pozadini su duge crni oblaci i grmljavina tek prohujala nevrimena.


Kamenčići

1. Mladić u psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru priča svoju priču: miseci i godine u hrvatskoj vojsci na prvoj crti bojištnice, kod kuće ostala supruga. Za rata je i pobacila. Na kraju ga i ostavila. Krešendo zla završava u umobolnici, u kojoj mladić na ličenju od poslitraumatskog stresa, podpuno svistan svog stanja, jednostavno i normalno priča, kao da priča bezazlenu dogodovštinu s izleta.
Ulazimo u bolničku kapelicu, napravljenu zadnjih godina. Molimo kratku molitvu i izlazimo. Opažamo da je unutra ostao čovik, koji je izkoristio odključavanje vrata kapelice i ušao za nama. Doktorica ga M upozoruje, da sad nije vrime za molitve, uskoro će ručak, da mora zaključati kapelu. On nas sve gleda pogledom čuđenja i polako izlazi. Doktorica govori kako za njega, nažalost, nema povratka iz njegova svita. Priča je hrvatska klasična priča devedesetih godina: ratne godine učinile su svoje i danas je, umisto uz suprugu i ditcu, u jankomirskoj psihijatrijskoj bolnici. Prije rata bio je podpuno normalan i zdrav obiteljski čovik, dobar radnik i roditelj.

2. Imali smo čitav dan za obilazak Sarajevo. Sarajevo sam slabo poznavao, bio sam u njemu niekoliko puta prije rata, ali samo u prolazu. Bio je rujan 1996., kada smo napravili veliki krug kroz Hrvatsku i BiH: Međugorje, Split, Plitvička jezera, Zagreb, Đakovo, Osijek, Orašje, „Arizona”, Tuzla, Sarajevo, Mostar, Široki Brig. U Caritasu su nam dodilili momka HŠ, koji će nam pokazati Sarajevo, bolje rečeno ono što je od njega ostalo. Nitko od nas ne zna, kako je prije izgledalo, pa ne možemo zapravo ni pojmiti razmire rušenja. S asfalta nije prieporučljivo silaziti, svukud su vrpce s nadpisima „mines”. Snalazim se kako najbolje znadem i umim: vozim kombi s automatskim minjačem – niti sam kad vozio kombi, niti vozilo s automatskim minjačem - kroz uzke sarajevske ulice, koje su očito niekada morale biti jednosmirne, ali sada svatko vozi u kojem smiru hoće. Prieznojavam se vozeći natražke uzkim uličicama u četvrti iznad prvostolnice, bojim se, da koga ne priegazim. Spavamo u kući kod časnih sestara. Umorni nakon obilaženja grada, pospali smo, rekao bi Kevin – šaleći se s mojim englezkim – like a killed baby. Odjedanput, budim se: puca sa svih strana, blizu nas, mislim mogla bi nas vično uspavati kakva granata. Nije mi jasno, kako to Srbi granatiraju, kad je već dugo na snazi primirje, za dva su dana izbori i tako to. Na kraju shvatih, da se na Sarajevo oborilo kiša i grmljavina, koje hoće, valjda, da Sarajlije podsite na prošle godine.
Ujutro odosmo prema Koševu, četvrti u kojoj je nogometno igralište, za koje Š reče, da bismo ga tribali viditi. Triba reći, da je to bilo pomoćno igralište, a sada je veliko groblje. Na tisuće jednakih humaka, na tisuće jednakih nišana . Osim jednoga. Iz daljine ugledasmo, da pored jednog humka, koji je zeleniji od svih ostalih, jedna žena nešto radi. Priđemo svi, Brian snima i prizor i govor. U grobu je mladić od sedamnaest godina, kraj groba je njegova majka, koja je osim sina izgubila i muža. Dolazi tu svaki dan i čupa svaku travku osim englezke trave i diteline. Zato je humak njezina sina najzeleniji. Naravno, boja humka njezina sina samo se slučajno podudara sa zelenom bojom nedavno ličenih svih sidala na glavnom nogometnom igralištu Koševo. Jer, jučer je tu bio zadnji pridizborni skup muslimanske Stranke demokratske akcije.

3. Konačno dođoh u Dublin. Biti svake godine jedanput tako blizu (u prosincu poslovno u Londonu), a ne kročiti nogom u Irsku, bila bi sramota. Petak je večer, a u nedilju jutro moram biti u Londonu i hvatati let za Zagreb. Malo vrimena da bi spoznao tilo Irske, ali i to dovoljno da bi joj se nazrila duša.
Na uzletištu me dočeka John Barry, s mojim imenom na uzdignutu papiru. Tada mi je ime prvi put bilo na kakvu transparentu. Upoznasmo se i krenusmo u dom Barryjevih. Kay čitav dan bijaše zauzeta oko sakupljanja i utovara pomoći za Gladno dijete u Osijeku. Tu je i vozač koji ne razumi ni riči englezkoga. Prievodim ono najbitnije u vezi izprava, carinjenja i prievoza. Kay reče, kako mi ne može posvetiti sutrašnji dan, jer mora biti u luci oko tih pošiljaka pomoći, ali da će me Donald Lowry voziti Dublinom i pokazati mi njegove glavne znamenitosti, a kasnije će me John odvezti Kevinu Leacyju u Gorey.
Don me vozi Dublinom i pokazuje gdi su se odvijali glavni događaji za Uzkršnjeg ustanka, zgradu Parlamenta i sl. Vozeći niekom ulicom prima četvrti u kojoj stanuje, Donald odjednom poče na hrvatskom pivati Došli smo ti majko draga, himnu Međugorskoj Gospi. Uljudno bi bilo, bez obzira na pivačke sposobnosti, da mu se pridružim, da ga u pismi podržim. Znam napiv, ali ne znam riči, pa ga pratim sa la, la, la. Od sramote se branim činjenicom, da slabo pamtim, a osim toga napisao sam niekoliko stotina pïsama, objavio knjigu i nijednu svoju pismu ne znam napamet, ne znam ni jednu kiticu.
Dolazimo prid Donaldovu kuću, tu je njegov sin Deny. Deny ne govori i ne čuje. Čim se upoznao sa mnom, odtrči u kući i izađe u majici hrvatske nogometne vrste s brojem devet (majica Davora Šukera). Ako Bog komu oduzme kakav dar, višestruko mu nadoknadi u drugome. Deny je tim postupkom rekao više o ljubavi Iraca prema Hrvatima, nego bih ja koji imam dug jezik i velike uši.

4. John me vozi u oko 70-ak km udaljeni Gorey, županija Wexford, gdje živi Kevin Leacy i njegov brat Gerard. Gledan divan krajolik, podsića me na pobrižje između Karlovca i Slunja. Desno je planina sa dojmljivim vrhom, John mi kazuje ime, ali tko će zapamtiti. Prielipi krajolik, uređena sela, obrađena polja; nema tu one englezke monumentalnosti i bogatstva, ali u svemu prava mira, red, čistoća, uređenost i neki unutarnji mir. Odjednom će John: „Look at Gypsies!”. Seoce pored puta, malo drugčije od drugih. Odkud Cigani, ta nismo u Mostaru, pitam Johna. Tada su nastale prve dvi kitice pisme, koja će niekad virojatno biti završena:

(Ako Bog da, nastavit tje se)
Znameniti grad na obali, Olisippo [Lisabon], csuven zbog svojih kobila koje zatrudne pomochu zapadnog vitra (Plinije Stariji)

potjeh

  • Gost
Odg: Irska
« Odgovori #1 : 03 Rujan 2008, 11:42:02 prijepodne »
Citat:
Da Hrvati vole Hrvatsku koliko je vole Irci - gdi bi nam kraj bio
Jedan u mome selu reče drugome:
- ...., po meni je tvoja žena najbolja u selu!
Ovaj će mu ko iz topa:
- A po meni je tvoja!


Bog se pokazao jakim s Kay Barry i Donaldom Lowryjem iz Dublina i nadahnuo ih za veliku pomoć Hrvatima i Hrvatskoj.
Citat:
»Irish Bosnia Medical and Food Aid«
Zamjeram im što su (u velikobošnjačkom duhu) iz imena organizacije izostavili Hercegovinu.

Insomnia

  • Gost
Odg: Irska
« Odgovori #2 : 03 Rujan 2008, 12:02:56 poslijepodne »
Zamjeram im što su (u velikobošnjačkom duhu) iz imena organizacije izostavili Hercegovinu.

zašto ne bi oni kad je to već legalno i u toj nakaradnoj državi. inače, državna aviokompanija je registrirala domenu, a kakvu, obrati pažnju na link. domene se registriraju tako da vrijede za sva vremena, dakle, mislilo se na buduća vremena.....

http://www.airbosna.ba/

potjeh

  • Gost
Odg: Irska
« Odgovori #3 : 03 Rujan 2008, 12:18:29 poslijepodne »
To su nedopustive stvari. Takve stvari treba utužiti na Ustavni sud i ne odustajati. Nikad. Nego, da ne bi mi iz Irske u Bosnu i Hercegovinu...

Insomnia

  • Gost
Odg: Irska
« Odgovori #4 : 03 Rujan 2008, 12:19:59 poslijepodne »
To su nedopustive stvari. Takve stvari treba utužiti na Ustavni sud i ne odustajati. Nikad. Nego, da ne bi mi iz Irske u Bosnu i Hercegovinu...

isprike na offtopicu, neka mod briše moje komentar, ionako je pročitan...

Offline Strizibuba

  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 171
Odg: Irska
« Odgovori #5 : 03 Rujan 2008, 16:45:36 poslijepodne »
Ako bog da i para dovoljno skupim otra ja dogodine na lito obać Englesku, Škotsku i Irsku. Sam, naravno!  :bobo

Offline belevarac

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.801
Odg: Irska
« Odgovori #6 : 03 Rujan 2008, 17:12:28 poslijepodne »
SAILING TO GOREY

- That is no country for Croat men1  - Yeats reče
kad se sritosmo na Trafalgar Squareu,
pa požurih odmah ne čekajuć večer,
ko Toma virni na Poslidnju večeru.

Idemo u Gorey, gdi je Kevin Leacy
koji, prošav pored svakog groblja, moli.
Kad putujem Irskom, ko da sam na misi,
na kojoj su Zrinski, Bušić, Pearse, Connolly ...

1 Početak pisme Sailing to Bizantinum A. B. Yeatsa glasi: This is no country for old men


5. Kevin me navečer vodi u pub, u kojem i on poniekad svira irsku tradicionalnu glasbu. Subota je večer, pub pun ljudi, pola ih sidi, pola stoji, ali svi piju. Zna se što: Gunnes iz krigla. Skupini koja svira nakratko se priključuje i Kevin, da mi pokaže kako on to čini na Whistleu. Valjda su saznali, da se tu nalazi nieki Hrvat, pa su počele na naš stol stizati krigle piva, puno i za pogledati, a kamoli ne za popiti. Pogotovo za onog tko pivo uobće ne pije. Ali da odgovorim na ljubav, pio sam kao žabac.
6. Jedanput sam Kevinu rekao, kako bih volio niešto pročitati o irskoj povisti, rekao i zaboravio. Ali Kevin nije; kad sam ga u kolovozu 1997. dočekao na splitskom uzletištu, kamo je došao sa ovećom skupinom hodočasnika za Međugorje, pružio mi je Ireland – A History od Roberta Keea. Kad sam pročitao prvu rečenicu pridgovora, koja glasi: Moram naglasiti, da je ovo vrlo „jedna” povist – ponaprije za ljude koji malo znaju o povisti Irske (I must stress that this is very much „a” history – primarily for people who have very little knowledge of the history of Ireland) – rekao sam, to je knjiga za mene. Čitajući irsku povist, kao da sam čitao povist Hrvata. I kod Hrvata je bilo kraljeva (velikaša) koji su uz pomoć tuđinca htili postati Veliki kraljevi (High kings) kao i kod Iraca. Nisu li herceg Hrvoje i herceg Stipan pozivali Turke, da im pomognu u BiH. Drugi su pozivali Mletčane, Mađare, Austrijance ... Kao što je i kralj Leinstera, Dermot Macmurrough, pozvao 1170. vojnike englezkoga grofa (earl, op. KA) Strongbowa, koji su bili Normani, da mu pomognu domoći se naslova Velikoga kralja (High King, op. KA). I danas su tamo, barem u Sivernoj Irskoj. Štoviše, Strongbow je kasnije oženio Macmurroughovu kći, kao što je i najmlađi sin hercega Stipana, vladara Hercegovine, oženio sultaniju (carevnu)  i bio vezirom, kao Alipaša Hercegović. Ali ima hrvatska izreka, koja kaže: Težko kući, koju selo miri! Ta vičita domaća nesloga, pobune i izdaje, a povrh svega pogubno nagodbenjačtvo s tuđinom. Ne znam tko je od koga priepisivao povist, Hrvati od Iraci ili obrnuto, ali je nepodnošljivo drag toliki broj podudarnosti
Nu, najviše me se dojmiše dvi žalostne sudbine u irskoj povisti: sudbina pisnika Patrica Pearsea (Pedraig Pearse) 1916. i sudbina svih Iraca za velike gladi 1845. - 1849.
Irska je 1841. imala 8,1 mil. stanovnika, 1851. je uz očekivani prirast tribala imati oko 9 mil., ali ih je prema popisu te godine bilo 6,5 mil. Izselilo ih se oko 1,5 mil., a umrlo od gladi oko 1 mil.!! Republika Irska danas ima oko 3,5 mil. žitelja. Iza te brojitbe (statistike) krije se gljivica Phytophthora infestans, koja je napala krumpir, i naravno Englezi, koji su čitavo vrime u parlamentu sdušno razpravaljli, hoće li dopustiti uvoz krumpira ili ne će (niešto slično kao Rimljani u Araličinoj ponajboljoj priči Propast Magnuma). Pročitavši tu priručnu povist Irske, nametnula mi se misao, kako su i Irci imali svoje Turke i Srbe.

(Ako Bog da, nastavit tje se)

Znameniti grad na obali, Olisippo [Lisabon], csuven zbog svojih kobila koje zatrudne pomochu zapadnog vitra (Plinije Stariji)

Offline SpiDom

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 2.034
Odg: Irska
« Odgovori #7 : 03 Rujan 2008, 17:16:19 poslijepodne »
Zagreb, 14. rujna 2000.


Da Hrvati vole Hrvatsku koliko je vole Irci - gdi bi nam kraj bio

ZELENA ZEMLJA MIRSKA

Belevarče, predivan opis podijelio si sa svima nama.
Dobrotu i žrtve drugih ljudi koji su živjeli tih godina za to da nam pomognu, ne smijemo nikada zaboraviti, podsjećati se neprestano i nadahnjivati se, usprkos svim našim sadašnjim teškoćama.

Svakodnevno se susrećem sa silinom ravnodušja glede hrvatskog domoljublja i to me snažno boli.
I uvijek pitam se zašto je to tako.
Dok sami sebe ne volimo, ne će nam biti bolje.

A, nadam se da ćemo sebe početi dostojno cijeniti i voljeti kako to dolikuje.


--------------------------------------------------------------------------------

Citat:
Odjednom će John: „Look at Gypsies!”. Seoce pored puta, malo drugčije od drugih. Odkud Cigani, ta nismo u Mostaru, pitam Johna. Tada su nastale prve dvi kitice pisme, koja će niekad virojatno biti završena:

(Ako Bog da, nastavit tje se)

Dao Bog da se nastavi ... :)
Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti. (2 Kor 1,24)

Offline belevarac

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.801
Odg: Irska
« Odgovori #8 : 03 Rujan 2008, 22:24:51 poslijepodne »
7. Pedraig Pearse, književnik i jedan od vođa Uzkršnjeg ustanka 1916., imao je neodoljivu želju, da se žrtvuje za Domovinu. I Englezi su mu tu želju izpunili. Pročitajmo jednu njegovu pismu (Pearse, Padraic: Selected Poems : Rogha Dánta, New Islands Books, Dublin, 1993., str. 29.; triba li reći da i ovu dobih od Kevina):

 
THE WAYFARER

The beauty of the world hath made me sad,
This beauty that will pass;
Sometimes my heart hath shaken with great joy
To see a leaping squirrel in a tree,
Or a red lady-bird upon a stalk
Or little rabbits in a field at evening,
Lit by a slanting sun,
Or some green hill where shadows drifted by
Some quiet hill where mountainy man hath sown
And soon would reap; near to the gate of Heaven;
Or children with bare feet upon the sands
Of some ebbed sea, or playing on the streets
Of little towns in Connacht,
Things young and happy.
And then my heart hath told me:
These will pass,
Will pass and change, will die and be no more,
Things bright and green, things young and happy;
And I have gone upon my way
Sorrowful


[Okoloprilicsni i doslovicsni prievod: Belevarac]

ODLAZNIK

Bijaše me raztužila lipota svita,
Ova lipota što će minuti;
Ponekad bi mi znalo radostno zaigrati srce
Vidivši skakutavu vivericu na stablu,
Ili crvenu božju ovčicu na vlati trave,
Ili zečiće u večernjem polju,
Obasjane zalazećim suncem,
Ili kakav zeleni brig gdi se sïne dûžē
Kakav tihi brig gdi gorštak bijaše sijao
I uskoro će žeti; blizu Nebeskih vrata;
Ili ditcu s bosim nogama u pisku
Oseglog mora, ili kako se igraju na ulicama
Gradićā u Connachtu,
Stvari mladenačke i sritne.
I tada mi srce reče:
Ovo će minuti,
Nestati i prominiti se, umriti, i više ga ne će biti,
Stvari svitle i zelene, stvari mladenačke i sritne;
I otišao sam svojim putem
Ucviljen.

 
Rekli bismo, obična pisma. Ali ako dodamo suričje (context), t.j. činjenicu da je napisana u tamnici, nakon što je donesena priesuda, niekoliko sati prije nego što će Pearse prid striljački stroj - onda se sve minja. Nije to više obična pisma, jer kako može biti obično pisati o zečevima okupanim večernjim suncem u trenutcima pridsmrtne agonije! Je li u tome tajna Iraca i njihova obstanka?
Poslidnja Pearsova rečenica bila je ona iz pisma napisana majci dva sata prije smaknuća: Prizvat ću te u svoje srdce u zadnjim trenutcima (I will call to you in my heart at the last moment). Prisićam se svoje pridočbe o ženi u crnini čitajući ove Pearseove stihove:

I am Ireland:
I am lonelier than the Old Woman of Beare.
(Mise Éire:
Uaigní mé ná an Chailleach Bhéarra.)

8. Vozimo se cestom Široki Brig – Posušje, prošli smo misto Kočerin, kamo smo ja i fra S. išli u osnovno učilište. Ne znam ni sam zašto, odjednom počnem ovako: „Sićaš li se, S., kad smo ovom cestom pišačili sedam kilometara do učilišta i sedam kilometara nazad, slabo obučeni, još slabije obuveni, liti žedni, zimi mokri, a gladni i liti i zimi? I tako iz dana u dan - četiri godine! Što bismo odgovorili, da nam je tada nietko rekao: jednoga dana vozit ćete se ovom cestom, koja će biti asfaltirana, jedan kao svećenik i drugi kao, recimo, ekonomist i pisnik, vozit ćete se u slobodnoj Hrvatskoj s Kay, Kevinom, Gerardom, Liamom i Brianom (snimatelj iz nekih novina, ne sićam se prezimena, op. KA), sve samim Ircima, koji vole i pomažu Hrvate, vozit ćete se u selo, u kojem ste rođeni?” Naravno, da smo bili i maštovitiji, takvo što ne bismo mogli zamisliti. Nije li logično zapitati se, kako će izgledati ova cesta 2030., gdi ćemo biti mi, gdi naši prijatelji iz Irske? Tko će i kako svidočiti o njihovoj ljubavi prema Hrvatskoj? Naši bi stari rekli: Bog zna.

9. Vraćamo se iz Osijeka prema Zagrebu, Kay, gospođa (ne znam ime, pitati fra S.), fra S. i ja. Ja vozim, noć je, pridhodno je padala kiša, ograničena vidljivost, oči mi skoro izkapiše od uočavanja pridmeta. Netko je rekao, budući da je do Zagreba najmanje dva sata vožnje, dobro bi bilo ubiti vrime Dilorožarjem. Svatko će pridmoliti po jedan desetak. Počeo je fra S., molio je na englezkom, Irkinje su odgovarale na englezkom, ja na hrvatskom. Zatim je pridmolila Kay na englezkom, gospođa je odgovarala na englezkom, a ja i S. na hrvatskom; ja sam pridmolio na hrvatskom, a svi su odgovarali na englezkom. I tako redom. Kao malo Međugorje, gdi puk na hrvatsko Zdravo, Marijo, ... odgovara sa Sveta, Marijo, ... na desetine jezika. Molitvom se najlakše saniraju poslidice izgradbe babilonske kule. A naš prijatelj Donald Lowry moli Očenaš na hrvatskom tečno kao moja pokojna baba.

10. Putujemo iz Osijeka u Borovo Selo i Vukovar - Kay, John i Seán. Sinoć smo u jednoj veletrgovini uplatili novcem dobrotvora iz Irske veću količinu osnovnih živežnih namirnica (brašno, sol, šećer, ulje, rižu, riblje konzerve, perila, brikete), naminjenih Osijeku i većim dilom području Vukovara. Dolazimo svećeniku zaduženom za Caritas u Borovu Naselju, dragovoljci Caritasa upravo iztovaraju pomoć, koju smo sinoć uplatili. Svećenik nam pokazuje, gdi je bila, dok je Srbi nisu srušili, crkva. Iako je napadao visok snig, nije mogao skriti ruševine. Imamo samo toliko vrimena, da vozilom napravimo krug kroz Vukovar. U Vukovaru sam bio samo jedanput prije rata. Ostao mi u sićanju kao dragulj sridnjoeuropske arhitekture. Sad dok se vozimo, od jada ne možeš gledati: ruševina do ruševine pokrivena nevinim visokim snigom. Već izdaljeg uočavam crkvu – netaknutu. Pokazujem je Kay, a ona odmah reče, da je to pravoslavna crkva. Kay to znade, jer je prije nekoliko miseci bila u Vukovaru, kad joj je Skupština grada Osijeka dodilila odličje. Crkvu su čuvali Hrvati braneći tri miseca Vukovar, a čuvali su je i Srbi gađajući i rušeći tri miseca sve oko nje. A njoj ni dlaka s glave.

11. Prienoćili smo kod biskupa Komarice u Banja Luci i ujutro otišli na Petrićevac, gdi je nekad bila čuvena franjevačka crkva i samostan. Na jednim se fotografijama može viditi, kako je Petrićevac izgledao prije potresa 1968., a na drugim - kako prije ovoga, o čemu priča sadašnji župnik fra Ivica Matić. Bilo je to niekoliko dana nakon akcije hrvatske vojske pod nazivom „Bljesak” (počela 1. svibnja 1995.). U samostan su noću upali srbski vojnici, stirali sve svećenike u jednu sobu i naredili im da legnu s licem prima podu. Jedan je od njih bio star i nemoćan, težko je disao, pa su subraća molili, da mu dopuste sisti. To je odbijeno. Ležali su tako dva sata. Kad su im naredili da se dignu, onaj nemoćni je ostao ležati – mrtav. Poveli su ih vani, priko ledina i oranica i opet im svima naredili, da legnu. Kad su svi očekivali rafal, potresla ih je snažna eksplozija. Naime dok su ležali u onoj sobi u samostanu, Srbi su iznosili iz crkve i samostana ono, što im se sviđalo i istodobno postavili u crkvu oko 600 kg trotila. Eksploziv je odrizao crkvu s temelja, a i samostanski se krov zapalio. Gorio je, dok im je mrtav subrat ležao u onoj sobi, gdi su ga ostavili. Tek sutradan oko četrnaest sati mogli su ući u nagorili samostan i poraditi na pokopu brata.

12. Ne sićam se, je li to bilo za prvog susreta s Kay ili možda kasnije. Kay mi govori kako njezin suprug John radi u irskoj policiji, gdi imaju jednu prostoriju, u kojoj su policijske kape svih policajaca svita. Sve kape - osim hrvatske. Jasno mi je bilo, što mi je učiniti, samo nisam odmah znao kako bih. Pomislih, najbolje je udariti u glavu, pa priđem prvomu policajcu na ulici i kažem, što je na stvari. Policajac se smije, neobična molba, nema što. Ako budete to službeno tražili, reče, imat ćete stotinu upravnih zavrzlama, i Bog dragi znade, hoćete li i kada ćete tu kapu dobiti. Nego, evo Vam moj naslov, idite tamo, moj će Vas sin čekati izpred stana s kapom. I stvarno na Črnomercu nas dočeka momčić s kapom, a kako je pričuvna, nije imala hrvatski grb. Grb smo kupili na uzletištu Pleso; ne bijaše baš odgovarajuće veličine, ali smo ga pričvrstili na kapu. Sada ta kapa visu u sgradi dublinske policije.

13. Kay, njezin suprug John, sin Seán i Seánova supruga zatekli su se u Zagrebu na dan nogometne utakmice Hrvatska – Republika Irska. U gradu gledamo pristigle irske navijače: zeleni rekviziti i obvezno izpijanje piva. Prilaze nam, žele razgovarati, kao bratime se s hrvatskim navijačima. Ni prije ni poslije utakmice nije zabilježen niti jedan izpad, u kojemu bi sudilovali irski navijači.

14. Pri kraju napornog dana, u kojem sam vozio Zagrebom, pronalazio naslove, ugovarao sastanke, činio biližke, prievodio, ričju – pao s nogu, Kay započe: „A mogli bismo još otići ...” Odkud joj tolika energija? Podsića me na nekoga, tko radi u vlastitu vrtu i nije veseo, što se dan primiče kraju, jer još bi toliko poslova trebao obaviti. A vrt je od Kay Barry doista velik.

Mnogi me ljudi u nerazumivanju pitaju, pa tko su ti Irci, kako to da nam oni pomažu, što ih je navelo na to, odkuda im vrime da to rade, imaju li oni od toga kakve koristi ... Ja, u svom skromnom znanju, pokušavam obajsniti irski mentalitet, irsku povist, irsko katoličtvo, ne bi li one koji pitaju naveo, da sami zaključe o razlozima. A Kay Barry je jednom, na neizravno pitanje, jednostavno rekla: Sve su to plodovi Međugorja! Prid ovakvom tvrdnjom uztukne svako pitanje.

***

Ako jedanput budem imao zdravlja, vrimena i novaca (kao da sam rekao: kada jednom budem bio mlad), otići ću opet u Irsku. Ne ću su dugo zadržavati u Dublinu, otići ću u zapadna brdska sela, recimo, Galwaya, gdi još uvik ima Iraca, koji od rođenja govore irski, gdi valjda još ima starih kamenih potleušica pokrivenih slamom, koje me podsićaju na one hercegovačke. Želim razgovarati sa seljacima. Nije važno što ih ne ću razumiti. Na svako njihovo pitanje odgovorit ću sa:

Go raibh mile maith agat!

Belevarac


(Ako Bog da, slidit tje "novonanosna" "zapamtjenja" uz gornje kamencsiche)
Znameniti grad na obali, Olisippo [Lisabon], csuven zbog svojih kobila koje zatrudne pomochu zapadnog vitra (Plinije Stariji)

potjeh

  • Gost
Odg: Irska
« Odgovori #9 : 04 Rujan 2008, 08:04:42 prijepodne »
Citat:
Sam, naravno!
Kume, čini mi se da ćemo po mladu sa šipon a Kvin Meri!  :hm

Offline Strizibuba

  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 171
Odg: Irska
« Odgovori #10 : 04 Rujan 2008, 17:24:20 poslijepodne »
Citat:
Kume, čini mi se da ćemo po mladu sa šipon a Kvin Meri!

Prije tanlom ander LaManš!

potjeh

  • Gost
Odg: Irska
« Odgovori #11 : 05 Rujan 2008, 08:27:29 prijepodne »
Kume, neš valjda Inglezicu?  :crveni

Offline Strizibuba

  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 171
Odg: Irska
« Odgovori #12 : 05 Rujan 2008, 13:53:06 poslijepodne »
Kume, neš valjda Inglezicu?  :crveni

Jok, Irkinja... ima jedna koju sam upozna u Zagrebu, čuo sam se nedavno s njom... još je slobodna.  :strizi

Insomnia

  • Gost
Odg: Irska
« Odgovori #13 : 05 Rujan 2008, 14:10:46 poslijepodne »
Jok, Irkinja... ima jedna koju sam upozna u Zagrebu, čuo sam se nedavno s njom... još je slobodna.  :strizi

ja samo čekam kad ćeš napisati: čuo sam se nedavno s njom, više nije slobodna.

potjeh

  • Gost
Odg: Irska
« Odgovori #14 : 05 Rujan 2008, 14:14:22 poslijepodne »
Citat:
Prije tanlom ander LaManš!
Okruglo pa na ćoše. Kume, kakoš u Irsku tanelom? Ićemo nas dvojica šipon a Michael Collins!  :lok :lok