Autor Tema: Hercegovacki franjevacki mucenici i uznici (1942.-1990.) - aurora x  (Posjeta: 3131 )

Offline FCroaticum

  • Domaćin
  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 293
Hercegovacki franjevacki mucenici i uznici (1942.-1990.) - aurora x
« : 03 Travanj 2008, 12:42:36 poslijepodne »
IMOartovci, evo vam sumarnog prikaza hercegovackih  franjevackim mucenika i uznika (1942.-1990.)

Vaš fra Andrija Nikiæ

HERCEGOVACKI  FRATRI  - HRVATSKI  MUCENICI


Izmedu 1942. i 1945. partizani i njihovi potpomagaci ubili su 66
hercegovcakih fratara.

U utorak 7. veljace 1945. na Sirokom Brijegu su pobijeni, poliveni benzinom I spaljeni u protuavionoskom sklonistu slijedeci fratri:
              1. Fra Marko Barbaric, roden 1865.,
              2. Fra Stanko Kraljevic, roden 1871.,
              3. Fra Ivo Sliskovic, roden 1877.,
              4. Fra Krsto Kraljevic, roden 1895.,
              5. Fra Arhandeo Nuic, roden 1896.,
              6. Fra Dobroslav Simovic, roden 1907.,
              7. Fra Tadija Kozul, roden 1909.,
              8. Fra Borislav Pandzic, roden 1910.,
              9. Fra Zarko Leventic, roden 1919.,
            10. Fra Viktor Kosir, klerik, roden 1924.,
            11. Fra Stjepan Majic, klerik, roden 1925.,
            12. Fra Ljudevit Rados, klerik, roden 1925.
Dio fratara  iz sirokobrijeskoga samostana, kada je ujutro 6. veljace 1945. partizansko topnistvo zapucalo na crkvu i samostan, otisao je prema rijeci Listici gdje se nalazila fratarska mlinica i hidroelektricna centrala, nadajuci se da ce ondje biti sigurniji. Mjesto je bilo obraslo sumom i zbog
toga nevidljivo. S njima je pobjeglo oko 30 daka i nesto okolnoga puka. Tu su ostali dok se pucalo, tj. 6. i 7. veljace. Istom 8. veljace, kada se nije vise pucalo, odlucili su vratiti se u samostan i vidjeti sto se ondje dogada. Kada su ih partizanski vojnici opazili u blizini crkve, docekali su
ih s nekim cudenjem i rekli su: »Jos vas ima!?«. Odmah su ih poredali pred crkvom, trazili su od svakoga pojedinog osobne podatke, pitali za njihovo oruzje, vrijedali ih i prijetili im. Nakon toga ljude, koji su stanovali u blizini, poslali su njihovim kucama, starije su dake spremili u vojno zapovjednistvo u Ljubuski, a mlade dake njihovim kucama. Osam fratara, koji
su takoder tada dosli iz mlinice, odvedeno je »prema Splitu« i negdje (vjerojatno u Viru) ubijeno. Njihova su imena:
            1. Fra Bonifacije Majic, roden 1883.,
            2. Fra Fabijan Kordic, brat laik, roden 1890.,
            3. Fra Radoslav Vuksic, roden 1894.,
            4. Fra Fabijan Paponja, roden 1897.,
            5. Fra Andrija Jelcic, roden 1904.,
            6. Fra Leonard Rupcic, roden 1907.,
            7. Fra Melhior Prlic, brat laik, roden 1912.,
            8. Fra Miljenko Ivankovic, klerik, roden 1924.
  S ovom skupinom fratara u elektricnoj hidrocentrali bio je i fra Mariofil Sivric, roden 1913., ali njegovo mrtvo tijelo, kako se cini, nadeno je na putu prema Vitini. Prema tomu, premda je i on bio u mlinici, zbog necega nije odveden s drugima prema Splitu. Kada je bilo jasno da ce samostan na Sirokomu Brijegu biti neposredno zahvacen ratnim dogadajima, nekoliko fratara sirokobrijeskoga samostana otislo je k zupniku u nedaleki Mostarski Gradac da bi ondje bili mirniji i
sigurniji. To su bili:
            1. Fra Augustin Zubac, roden 1890.,
            2. Fra Kresimir Pandzic, roden 1892.,
            3. Fra Roland Zlopasa, roden 1912.,
            4. Fra Rudo Juric, klerik, roden 1925.,
            5. Fra Kornelije Susac, klerik, roden 1925.
            U Mostarskom Gradcu nije dugo trajao mir. Devetnaesta divizija Osmoga dalmatinskog korpusa preko Mostarskoga Gradca odlucila je ici prema Mostaru. Na 4. veljace zapocela je zestoko pucati. Jedan odred te divizije
zauzeo je zupni stan. Ali nisu mogli napredovati. Hrvatska vojska, koja se nedaleko nalazila, dala je zestoki otpor i presla u napad. Dalmatinski partizanski odred morao je napustiti zupni stan i bjezati. Sa sobom je poveo i fratre iz zupnoga stana. Te fratare i zupnoga pomocnika fra Zvonku Grubisica, ubili su partizani u mjestu Gostusi 6. veljace.
U ponedjeljak  12. veljace cijeli taj dan su tri fratra prenosili oruzje, a uvecer su sva trojica ubijeni i baceni u neku nepoznatu jamu. Evo imena te trojice fratara:
            1. Fra Marko Dragicevic, roden 1902.,
            2. Fra Bono Andacic, brat laik, roden 1903.,
            3. Fra Nevinko Mandic, roden 1908.
Tijela ovih ubijenih franjevaca dosada nisu pronadena.
Na Cistu srijedu 14. veljace 1945. partizani su, bez ispaljenog  i jednog metka usli u Mostar. Neki su oficiri dosli u franjevacki samostan oko 16 sati. S fratrima su lijepo razgovarali i otisli. Na fratre su ostavili ugodan dojam. U sumrak toga dana dosao je u samostan Brana Popadic s nekoliko vojnika. Sazvali su fratre u samostanu, popisali ih i ispitivali. A kada su to zavrsili, otisli su iz samostana. Ocito je da su trebali nekoga
izvijestiti i dobiti upute. Nakon sat vremena dosli su ponovno u samostan. Sedmorici su rekli da ih slijede. To su bili:
            1. Fra Leon Petrovic, provincijal, roden 1883.,
            2. Fra Grgo Vasilj, gvardijan, roden 1886.,
            3. Fra Jozo Bencun, roden 1869.,
            4. Fra Bernardin Smoljan, roden 1884.,
            5. Fra Rafo Prusina, roden 1884.,
            6. Fra Kazimir Bebek, roden 1901.,
            7. Fra Nenad Pehar, profesor na Sirokomu Brijegu, roden 1910.

Ova posljednja petorica nisu bili clanovi mostarskoga samostana, nego su bili gosti koji su dosli u Mostar radi svojih osobnih poslova. Osim navedenih skupina hercegovacki franjevci imali su i drugih mucenika, ubijenih ponajvise pojedinacno na mjestima gdje su radili ili su odvedeni s
tih mjesta.
              1. Fra Stjepan Naletilic, roden 1907., zupnik u Kongori, odveden u Rilic i ondje ubijen 25. svibnja 1942.
             2. Fra Krizan Galic, roden 1870., ubijen 30. listopada 1944. u zupnomu stanu u Medugorju, bombom koju su partizani bacili kroz prozor.
            3. Fra Makso Jurcic, roden 1913., kapelan na Humcu, odveden od partizana i strijeljan u Vrgorcu 28. sijecnja 1945.
            4. Fra Petar Sesar, roden 1895., zupnik u Capljini, odveden pocetkom veljace na istocnu stranu Neretve i ubijen na nepoznatu mjestu.
             5. Fra Julije Kozul, roden 1906., zupnik u Veljacima, odveden i ubijen u Ljubuskomu 7. veljace 1945.
            6. Fra Pasko Martinac, roden 1882., kapelan u Veljacima, pratio je zupnika, kojega su partizani odveli, i zajedno ga s njim ubili, 7. veljace 1945.
              7. Fra Martin Sopta, roden 1891., profesor, odveden 12. veljace 1945. iz Cerina i sljedece noci ubijen u Ljubuskom.
              8. Fra Zdenko Zubac, roden 1911., ubijen u Ljubuskomu, u noci 12. veljace 1945.
              9. Fra Slobodan Loncar, roden 1915., ubijen u Ljubuskomu, u noci 12. veljace 1945.
            10. Fra Filip Gaspar, roden 1893., zupnik u Gradnicima, odveden oko 10. veljace 1945. i negdje ubijen.
            11. Fra Ciril Ivankovic, roden 1877., iz Gradnica odveden 10. veljace 1945. i ubijen na nepoznatu mjestu.
           12. Fra Jako Krizic, roden 1893., zupnik u Citluku, odveden 9. veljace 1945. i naden ubijen na mjesnomu groblju Podadvoru.
            13. Fra Vale Zovko, roden 1889., zupnik u Kocerinu, ubijen 20. svibnja 1945.
            14. Fra Andrija Topic, kapelan u Kocerinu, ubijen 20. svibnja 1945. pred ocima svoje majke, zajedno s ujakom fra Valom Zovkom.
            15. Fra Bono Jelavic, roden 1898., u bijegu pred partizanima uhvacen kraj Velike Gorice i ondje ubijen oko 11. svibnja 1945.
            16. Dr. fra Radoslav Glavas mladi, roden 1909., nacelnik bogostovlja u Ministarstvu pravosuda i bogostovlja, objesen u Zagrebu 27. svibnja 1945., a presuda je donesena, napisana i  potpisana 14. lipnja(!) 1945. godine.
           17. Fra Bruno Adamcik, roden 1908., profesor glazbe na Sirokomu Brijegu, u bijegu pred partizanima uhvacen i ubijen poslije 18. svibnja 1945.
          18. Fra Dane Colak, roden 1916., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen poslije 15. svibnja 1945.
          19. Fra Svetislav Markotic, roden 1921., mladomisnik, u bijegu pred partizanima dosao u Maribor i ubijen u svibnju 1945.
         20. Fra Darinko Mikulic, roden 1919., u bijegu pred partizanima zarobljen u Krapini i ondje ubijen, u noci 4. lipnja 1945.
        21. Fra Julijan Petrovic, roden 1923., bogoslov, u bijegu pred partizanima zarobljen u Krapini i ondje ubijen 4. lipnja 1945.
          22. Fra Lujo Milicevic, roden 1919., u bijegu pred partizanima ubijen u Sloveniji, u svibnju 1945.
           23. Fra Andelko Nuic, roden 1908., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji, i ubijen poslije 15. svibnja 1945.
           24. Fra Metod Puljic, roden 1912., u bijegu pred partizanima naden u Krapini i ubijen u noci 4. lipnja 1945.
            25. Fra Emil Stipic, roden 1912., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
            26. Fra Branko Susak, roden 1912., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
            27. Fra Jenko Vasilj, roden 1914., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
            28. Fra Tihomir Zubac, roden 1918., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
            29. Fra Ante Majic, klerik, roden 1922., u bijegu pred
partizanima uhvacen u Sloveniji a na povratku obolio od upale mozga. Dopremljen u bolnicu u Zagreb gdje je umro 6. kolovoza 1945.

« Zadnja izmjena: 03 Travanj 2008, 12:44:56 poslijepodne FCroaticum »

Offline FCroaticum

  • Domaćin
  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 293
Odg: Hercegovacki franjevacki mucenici i uznici (1942.-1990.) - aurora x
« Odgovori #1 : 03 Travanj 2008, 12:45:50 poslijepodne »
SEZDESET SEST ZIVOTA
SVETA VJERO NASA
MI SVE SVOJE
TEBI DAROVASMO!


Mrznja prema katolickim vodama, iskanjena paljenjem sirokobrijeskih faratara u protuavionskom sklonistu i bacanjem mostarskih u Neretvu,  bila je demonska i nepostedna. Kad se listaju sacuvana izvjesca i iscitavaju " zlocini" pomisljam na »obredno unistavanje«, kako je to cest slucaj u
nastranim demonskim ritualima. Spepeliti i baciti u rijeku ugledne fratre sto su  ucinili u protuavionskom sklonistu na Sirokom Brijegu, odnosno u Neretvu na Cekrku kod Mostara, s nakanom da se zatre svaki trag, da osveta i kazna bude potpuna, upecatljiva i opominjuca, poznati su postupci iz rituala u nekim »tajnim drustvima«, zapisani su u tekstovima obrednih »tajnih prisega«, o kojima je, kazu neki, bolje sutjeti, nego li govoriti. Provincijal dr. fra Leo Petrovic, profesori na Boglsoviji i intelektualna elita Sirokobrijeske gimnazije i ostali fratri u svojim stavovima, koje su jasno i glasno iznosili u propovijedima, bili su ljudi s izrazitim crkvenim, tj. katolickim nacelima, kako u dogmatskim (teoloskim), tako isto i etickim
(moralnim) i politickim (nacionalnim) pitanjima. Slijedili su i provodili nauku i stavove Crkve, te zdravog rodoljublja i domoljublja. Bili su neumoljivi protivnici fasizma, nacizma i boljsevizma (komunizma). Na tragu povijesnog  i idejnog konteksta u  kojem je cijela Crkva, narocito u Europi,
zivjela u prijelomnim zbivanjima i  kosmaru ideologija, politika i
svjetonazora, fratri su vrlo naglaseno uocili kolika i kakva opasnost i protimba Crkvi i njenom djelovanju i poslanju prijeti i dolazi iz krugova masonerije. Prenoseci te stavove u konkretno hercegovacko-bosansko i hrvatsko okruzenje uocili su «ideolosku» spregu  koja postoji izmedu «boljsevizma i masonerije». Fratri su prozivljavali i vrlo dobro poznavali
cijeli tijek neuspjelog pokusaja da se dode do Konkordata. Znali su i vidjeli kako su jake  i mocne te «nevidljive» masonske snage, s kim su u sprezi i komu sluze. O tome su otvoreno govorili i pisali u Krscanskoj obitelji i knjigama (djela Fra Vendelan Vasilja o komunizmu). Stoga su i postali «narodni neprijatelji broj jedan» podjednako jugoslavenskim masonima
i komunistima (boljsevicima). I znali su da se ove dvije ideologije medusobno nalaze, suraduju, i rade na  zajednickom programu unistenja Rimokatolicke crkve.

Svojom mucenickom smrcu hercegovacki fratri su potvrdili ispravnost starokrscanske poruke da je krv mucenika sjeme novih krscana. Od toga depozita Crkva u Hercegovini, uza svu odioznost prema fratrima, jos uvijek ubire kamate.  Zavrsavam razmisljanje o nasim mucenicima izjavom blazenog Alojzija Stepinca, upucene partizanima/komunistima i masonima, koji se moze primijeniti i na hercegovacke mucenike: «Vi ste ucinili pogresku fatalnu, sto ste pobili svecenike. Narod vam to nece nikad zaboraviti.»
Proslo je 58 godina od mucenicke smrti nasih mucenika. A mi se jos uvijek krecemo u zacaranom krugu straha i pod teretom nametnutog  kompleksa Siroki Brijeg-Mostar-Ljubuski., umjesto da su nam oni otvorili oci.  Bar kod fratara. Svecane komemoracije 7. veljace na Sirokom Brijegu, 9. u Klobuku,
14. u Mostaru, 16. na Humcu, u Tomislavgradu. nisu postale jace prepoznatljiva  opcija Crkve u Hercegovini.

Dr. fra Andrija Nikic

Offline FCroaticum

  • Domaćin
  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 293
Odg: Hercegovacki franjevacki mucenici i uznici (1942.-1990.) - aurora x
« Odgovori #2 : 03 Travanj 2008, 13:21:04 poslijepodne »
DUGOTRAJNO MUCENJE - ZATVORENICI
Dr. fra Andrija Nikic

Hvala mojim neprijateljima
koji su mi omogucili spoznati
koliko sam zdrav i snazan!
Kineska poslovica


Vladavina jednopartijskog komunistickog rezima u Herceg-Bosni (1945.-1990.), kao i Jugoslaviji, obiljezena je stalnim obracunavanjem s idejnim protivnicima, stvarnim ili izmisljenim neprijateljima. Tim obracunima rezim je postizao dva cilja: uklanjao je sa svog puta protivnike koji su drugacije
mislili, imali drugacije ideje o razvoju drustva i nastojali da svoje ideje ostvaruju, s jedne strane, a s druge, to je bio nacin da se vlast ojaca, da se snaznije "zbiju redovi" te da se javnosti skrene paznja sa stvarnih nevolja i teskoca i ukaze na one koji su, eto, jedina prava smetnja u stvaranju boljeg zivota i svjetlije buducnosti. U autoritarnom komunistickom rezimu drzavljani su dijeljeni na "podobne" (nase) i "nepodobne" (njihove), ali je moguce da podobni postanu nepodobni, dok suprotno nije zabiljezeno. Nakon 66. pobijenih nevinih hercegovackih fratara i preko 14.000 Hrvata iz Hercegovine, komunisticki silnici su presli na montirane procese protiv prezivjelih fratara. Komunisticki rezim u
Jugoslavije stvarao je javno misljenje da su fratri neprijatelji naroda, te montiranim procesima pokusali su ocrnjivanjem fratara i politickim zatocenjima omrziti fratre medu narodom. Pokusavali su uzastopnim politickim procesima uz posredovanje medija uvjeriti fratre da su osobni krivci, a da
je "politicki zlocin" poseban zlocin, cega su bili svjesni progonjeni, ali i progonitelji i drzavljani.

1. Montirani procesi
Nema covjeka u ovoj drzavi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi. Rekao je jedan od ljudi partizanskog viseg polozaja

Postojanje prezivjelih fratara suprotstavljalo se komunistickom mentalitetu crne strahovlade na ovim prostorima. Naime, samim svojim suzivotom medu hercegoackim pukom dizali su glas da je u zapadnoj Hercegovini tada tesko bilo Hrvat biti! To je bio povod za politicke procese i neizbjeznu presudu za «politicki delikt». A kako mladi ne znaju sto je to politicki delikt kazem im da je to bio policijsko-sudski progon zbog svojih politickih uvjerenja, a mnogo rjede i zbog svog politickog djelovanja koje je bilo razlicito ili suprotno komunisticko-politickoj provenijenciji. Naime,
najveci broj organiziranih politickih sudenja bio je za verbalni delikt - za izjave (rjede pismene, a cesce usmene), ili na javnim mjestima, ili cesto iznesene u razgovorima u krugu poznanika, prijatelja, pa cak i subrace i rodbine(!) U stvari, proces se podizao zbog drugacijeg misljenja i stava.
Tim je fratar potpao pod pravosudni i penoloski sustav  okorjelih nositelja represija i torture. Uspravni ljudi su za samo jednu cuvenu istinitu izjavu, poslusanu statistiku ponudenu javnosti, zapjevanu Lijepu nasu, za spomen hrvatskih velikana., kaznjavani samicama, premjestajima na  najteze i
najnezdravije zatvorske odjele ili u druge kaznionice, ostajali bez posjeta ili  poste i paketa, bez dobivanja dnevnog i vjerskog tiska, bez tekstova o Uskrsu i Bozicu, oduzimane su im cak i vjerske cestitke ili Glas Koncila, kasnije Nasa ognjista i sl. Za uzvrat u kaznionici su kao odgovor na trazenje osnovnih ljudskih prava susreli se s 20 strazara s gumenim palicama
i naredbom «mars» pod prijetnjom upotrebe fizicke prisile, tuceni i batinani, tjerani u samicu,  ili danonocno vezani uz hladne radijatore s lisicama radi iznudivanja priznanja. Nadalje, uskracivano im je adekvatno lijecenje ili su zbog pisanja zalbi palicama razbijali glavu, itd. Hercegovacki franjevacki uznici su od tisuca koji su pokusao dozvati u svijet vlastodrscima Tolstojevo upozorenje ruskim carevima «da se karakter jedne vlasti ogleda  u tome kakvi su joj zatvori», no ta upozorenja nisu dolazila do usiju partijskih jednoumnika, jer su oni svi odreda gradili svoja  napredovanja u karijerama, na sto necovjecnijem i brutalnijem postupanju prema politickim zatvorenicima. A fratri su bili samo malobrojni
od tisuca hercegovackih hrvatskih uznika koji je dozivio na svojoj kozi da su komunisticki zatvori u kojima su tamnovali izdrzavajuci kazne za politicke delikte najstrozi od svih zemalja Istocne Europe. Politicko sudenje i zatvor samo su jedan vid progona poticajnog i determiniranog politickim razlozima, mada je progon bio nastavljen i poslije osude i izdrzane kazne, a nerijetko vec i nagovijesten i primijenjivan prije
sudenja. Taj  progon, na zalost, nije bio uperen samo prema osudeniku, vec je bio prosiren i na franjevacku zajednicu ili prijatelje osudenika. Nije moguce, razumije se, precizno opredijeliti dokle su bile granice tog policijskog i sudskog progona. Muk i nesigurnost osvajali su Hercegovinu. A i sama lica prezivjelih fratara, svjedoce onodobni svjedoci, izgledala su gotovo smrznuta i zar je
potrebno reci kako je sve to djelovalo na prezivjele mlade svecenike koji su
nadzivjeli ta tragicna vremena jer su cuvali strazu u nekom usputnom mjestu. Poslije krvoprolica nastala su uhicenja i sudenja tisuca Hrvata koji su ubrzano nestajali s liste prezivjelih, pa se tako omca uhvatila i glave novih sedamdeset i osam hercegovackih fratara. Njihov zivot nije vrijedio nista. Nad njima je visjela pogubna giljotina. Trazenje podataka o tim »bezvrijednim« svjedocima vracaju suvremenike u
vrijeme kada ljudski zivot pod ludovanjem pobjedonosnog komunizma, i to podrskom onih koji bi nas i dan danas htjeli poducavati u demokraciju, cesto nije vrijedio vise od ispljuvka opuska najjeftinije cigarete. O tome svjedoce presude izrecene nad neduznim glavama nase subrace. Na toj tezulji
bezvrijednosti isto tako malo je vrijedio zivot onih koji su se pokusavali posvetiti Bogu i u kojima su nove vlasti vidjele svoje najmocnije ideoloske neprijatelje koje je svakako trebalo pobijediti i to pod svaku cijenu. Tada su vojarne i tolike jedinice JNA bili pravi poligoni u kojima se takve,
franjevce, svecenike, bogoslove, sjemenistarce proganjalo i mucilo. I kada nije islo po planiramom programu KOS-a, onda su priredivali montazne procese
za sto ima jos zivih svjedoka. Potom su uslijedila sudenja, sprdacine na racun evandelja, crkvenog prava, te dugogodisnja robijanja u najgorim zivotnim uvjetima.


-nastavlja se-

Offline FCroaticum

  • Domaćin
  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 293
Odg: Hercegovacki franjevacki mucenici i uznici (1942.-1990.) - aurora x
« Odgovori #3 : 03 Travanj 2008, 13:22:13 poslijepodne »
2. Popis uznika

"Bog se covjeku ocituje poput putnika koji trazi gostoprimstvo. Onome koji ga prima, uzvraca iznad svakog ocekivanja"
poruka jedan uznika u zenickoj staklari iz 1950.

Nakon sto su komunisti pobili sesdeset i sest hercegovackih franjevaca, koje je narod smatrao mucenicima, vlast je planirala dokazati da su ubijeni fratri bili zlocinci. Tih velikana koje je narod stovao kao svete mucenike, hercegovacki fratri su se spominjali povodom njihova mucenja na Sirokom
Brijegu, u Mostaru, na Humcu i nekim zupama. Fratri su nastavili svoj pastoralni rad medu ozaloscenim pukom. Svjedocili su da se cuva vjera. Na taj nacin su se suprotstavljali ateizmu i novoj, komunistickoj ideologiji.
Komunisti su u franjevcima vidjeli kocnicare sirenja nove ideologije pa su odvodili pojedine franjevce sa zupa u kaznionice. Pozurivali su sudske procese. Vlast se okomila na prezivjele franjevce. Hercegovacka franjevacka provincija imala je 28. listopada 1949. u Hercegovini 59 svecenika na preko 40 zupa, a 26 fratara je u to vrijeme bilo
u zatvoru. Znaci da ih je u zatvoru bilo oko 30%. Prema razmjestaju osoblja od 26. travnja 1950. Provincija je imala 86 svecenika, a od njih su 23 bila u zatvoru.
U kasnijem vremenskom periodu broj franjevaca se povecavao, ali i SUP-ovci nisu mirovali nego su od vremena na vrijeme izdvajali pojedince, montirali procese, osudivali ih na drasticne kazne (fra Miju Cuica, fra Ferdu Vlasica,
te posljednjih godina komunisticke strahovlade, fra Jozu Krizica, fra FranjuVidovica i fra Jozu Zovku).

1. Fra Lovro Babic osuden na 15 godina s prisilnim radom i 10 godina gubitka gradanskih i politickih prava. Izdrzao 7 godina, 7 mjeseci i 7 dana.
2.Fra Ivo Bagaric  osuden i izdrzao 3 godine + mjesec u istraznom zatvoru. Tada uvjetno pusten
3. Fra Bonifacije Barbaric osuden i izdrzao 2 mjeseca.
4. Dr. fra Mladen Barbaric u istrazi 3 mjeseca i 24 dana; osuden na 3 + 6 godina. Izdrzao sve. Usprkos svemu bio je snazan i cvrst. Zato je imponirao dacima. Kao kateheta tkao je u mladariji mudrost zivota, pomogao im uokviriti vjeru. Njegovi ucenici su zapamtili fra Mladenove savjete: "Zivite
tako i kad se blatom budu na vas nabacivali, da budete poput zlata s kojeg se blato lako spere."
5. Fra Ante Basic osuden i izdrzao 45 dana.
6. Fra Ivan Boras u istrazi 40 dana i u zatvoru 2 mjeseca.
7. Fra Blago Brkic kao vojnik izdrzao 7 mjeseci i 5 dana.
8. Fra Darinko Brkic osuden na 8 godina i 3 godine ogranicenih gradanskih prava, a izdrzao 3 godine.
9. Fra Boze Bubalo, u istrazi dva mjeseca. Dva puta izvoden na strijeljanje. Kada su fra Bozi slomili zivce, nije im vise bio potreban pa su ga pustili van zatvorskih zidina. Podsjeca me ovaj slucaj na Dostojevskog koji je 1849. osuden na smrt i obucen u mrtvacko odijelo. Nakon sto je stiglo pomilovanje
od cara Dostojevski nije pogubljen, nego prognan u Sibir. Rusi imaju samo jednog Idiota, a Hrvati ih imaju na tisuce!
10. Fra Janko Bubalo u istrazi 2 mjeseca. Triput izvoden na strijeljanje, pa je zbog toga od 1947. do smrzti trpio teske dusevne posljedice.
11. Fra Vlado Buntic osuden i izdrzao 2 mjeseca.
12. Dr. fra Didak Buric osuden na 10 godina zatvora i 2 godine gubitka gradanskih prava, izdrzao 5 godina.
13. Fra Honorije Cilic, osuden i izdrzao 3 godine zatvora i 2 godine gubitka gradanskih prava. Mucenja su mu skratila zivot.
14. Fra Mijo Cuic, 2.veljace 1946. u Travniku osuden na smrt strijeljanjem, zatim mu je u Sarajevu 8. travnja 1946. kazna preinacena u 20 godina zatvora. Zbog uzetosti nakon mozdane kapi otpusten je iz zatvora poslije 8 godina. Ostao je nepokretan do smrti.
15. Fra Bozidar Coric osuden na 2 godine. Izdrzao jednu (1) godinu, 11 mjeseci i 22 dana, otpusten uvjetno s ogranicenim kretanjem u franjevackom samostanu na Humcu do 8. sijecnja 1950. Otpusten uvjetno s ogranicenim
kretanjem na Humcu.
16. Prof. fra Didak Coric, u istrazi 3 mjeseca i 20 dana, te 4 mjeseca i 20 dana, osuden na 7 godina i 20 dana. Izdrzao 7 godina , 1 mjesec i 12 dana.
17. Fra Mutimir Coric, osuden na 6 mjeseci, izdrzao 3 mjeseca prisilnog rada u Mostaru 1949.
18. Prof. fra Mijo Cosic, osuden na 10 godina i 5 godina lisenja gradanskih prava. Izdrzao 6 godina.
19.  Fra Vinko Dragicevic, u istrazi 3 mjeseca i 25 dana. Nakon
sestomjesecne istrage osuden na 3 godine i 6 mjeseci. Izdrzao 3 godine.
20. Fra Srecko Granic u istrazi 3 mjeseca, osuden na 3 godine «zbog nedolaska nekog svjedoka». Izdrzao 2 godine, 10 mjeseci i 15 dana.
21. Fra Karlo Grbavac osuden na 15 godina zatvora i 7 godina gubitka gradanskih prava, kazna preinacena u 8 godina zatvora i 3 godine gubitka gradanskih prava. Izdrzao 3 godine, 10 mjesci i 10 dana. Otpusten uvjetno s
ogranicenim kretanjem na podrucju duvanjske opcine.
22. Dr. fra Gaudencije Ivancic, osuden na 10 godina. Izdrzao 6 godina.
23. Fra Nikola Ivankovic, u istrazi 3+ 9 mjeseci, osuden na 7 godina i 5 godina lisenja politickih prava, izdrzao 5 godina, 7 mjeseci i 20 dana, ponovno zatvoren u travnju 1952. i tucen do izdahnuca 21. svibnja 1952. Njega su udbasi odvezli iz samostana na Humcu prema Mostaru. Na putu su ga mlatili i dokrajcili mu zivot. Dovezli su ga u staru bolnicu u Mostar. Fra
Nikolino mrtvo tijelo smjestili su u mrtvacnicu. Sutradan su javili tajniku Provincije fra Ferdi Vlasicu da ga moze obici. Fra Ferdo je otisao u bolnicu. Tamo su ga odveli u mrtvacnicu i rekli da je preminuo od srcane klijeti. Rekli su mu da ce sanduk s pokojnikovih tijelom poslije podne moci prevesti u crkvu. Tako je i bilo. U noci je fra Mirko Magzan otvorio mrtvacki sanduk i tada su nazocni fratri i daci vidjeli kako je fra Nikoli
smrskana glava. Tako i fra Nikola Ivankovic je franjevacke uznike i mucenik. Detalja o otvaranju mrtvackog sanduka u kome je bilo fra Nikolino mrtvo tijelo sa smrskanom glavom se sjeca i fra Bernard Maric.
24. Fra Alfonzo Jukic, u istrazi 2 mjeseca i 25 dana.
25. Fra Kreso Jukic, u istrazi 2 mjeseca.
26. Dr. fra Ignacije Jurkovic, osuden na 6 mjeseci prisilnog rada i na gubitak narodne casti u trajanju od 2 godine. Nije izdrzao zbog prethodnog odlaska u inozemstvo.
27. Fra Blago Karacic, u istrazi 3 mjeseca, osuden na 15 dana u Mostaru, opet osuden na 2 mjeseca, izdrzao 1 mjesec i 15 dana.
 28. Fra Bosiljko Kordic 2 mjeseca 1945.
29. Fra Ratimir Kordic, osuden na 6 godina i 3 godine lisenja gradanskih prava. Izdrzao 2 godine i 3 mjeseca. Nakon visekratne zamolbe da napise svoje dozivljaje fra Ratimir me je poslusao i napisao rukopis koji je objavljen posthumno pod naslovom, Fratar - narodni neprijatelj.
30. Dr. fra Vencel Kosir, u istrazi (2) mjeseca u Mostaru 1946. godine.
31. Fra Teofil Leko, u istrazi proveo 1 godinu dana.
32. Fra Umberto Loncar, u istrazi 3 mjeseca.
33. Fra Jakov Lovric, osuden na 8 godina, izdrzao 8 godina.
34. Fra Mirko Magzan, osuden na 12 godina i 6 mjeseci lisen gradanskih prava. Izdrzao 5 godina. Uvjetno otpusten s ogranicenjem boravka.
35. Fra Ferdo Majic osuden i izdrzao 33 dana u Mostaru (1971.) i opet 22 dana (1972.).
36. Dr. fra Zivko Martic, osuden na 2 godine, izdrzao 1 godinu i 1 mjesec.
37. Dr. fra Jerko Mihaljevic,osuden na 12 godina i 5 godina gubitka gradanskih ki politickih prava. Zatvorska mu je kazna smanjena na 10 godina, izdrzao 6 u Staroj Gradisci i u Lepoglavi. Za nj se zauzimao nadbiskup dr. Alojzije Stepinac da ga oslobode iz zatvora. Stepinac je proglasen blazenim,
a hercegovacki franjevacki mucenici i uznici su priznati sveci samo u Hercegovini i medu hrvatskim narodom.
38. Fra Berislav Mikulic, u istrazi 2 mjeseca i 15 dana (1945.); opet u istrazi 5 mjeseci i 25 dana (1945.-46.) i po treci put u istrazi 22 dana (1947.).
39. Prof. fra Vojislav Mikulic, osuden i izdrzao 1 godinu i 6 mjeseci - od toga 70 dana u samici.
40. Fra Kamilo Milas, u istrazi 3 dana u Citluku 1946.
41. Ing. arh. fra Pio Nuic, u istrazi oko 10 mjeseci.
42. Fra Vinko Nuic, osuden i izdrzao 7 godina.
43. Dr. fra Kruno Pandzic, u istrazi 3 mjeseca.
44. Fra Placid Pandzic, osuden na 5 godina, izdrzao 4 godine i 5 mjeseci.
45. Fra Inocent Penavic interniran u Stocu sest mjeseci, osuden na 8 godina, izdrzao jednu (1) godinu i 2 mjeseca.
46. Fra Ante Perkovic osuden i izdrzao  2 mjeseca u Mostaru srpanj - kolovoz
1984
47. Dr. fra Svetozar Petric, osuden i izdrzao 4 godine.
48. Fra Martin Planinic 1982. osuden na dva mjeseca izdrzao 50 dana.
49. Prof. fra Rajko Radisic, osuden na 3 godine, izdrzao 2 godine i 10 mjeseci.
50. Fra Jozo Rados, za vrijem sluzenaj vojnog roka osuden i izdrzao 3 mjeseca i 15 dana na Visu 1991.
51. Dr. fra Bruno Raspudic, u istrazi dva i pol mjeseca u Zagrebu 1945.
52. Fra Krsto Ravlic, osuden i izdrzao 2 godine, ponovno osuden na cetiri godine
53. Fra Damjan Rozic osuden na 5 godina i 2 godine lisen gradanskih prava, izdrzao 1 godinu i 1 mjesec.
54. Dr. fra Bonicije Rupcic, osuden na 8 godina i 2 godine gubitka gradanskih prava. Izdrzao 7 godina.
55. Dr. fra Ljudevit Rupcic, u istrazi 2 mjeseca i trinaest dana (1945.), osuden na jednu (1) godini, izdrzao 8 mjeseci; ponovno osuden i izdrzao 4 godine (1956.).
56. Fra Filip Sivric, u istrazi oko 3 mjeseca.
57. Fra Hadrijan Sivric, u istrazi izdrzao oko 3 mjeseca.
58. Fra Zlatko Sivric, u istrazi 3 mjeseca (1948.).
59. Fra Miroljub Skoko, u istrazi 3 mjeseca i 15 dana.
60. Fra Drago Stojic, osuden na 2 godine, izdrzao 10 mjeseci (1949.). Opet osuden na 5 godina i 2 godine bez gradanskih prava, izdrzao 2 godine i 2 mjeseca.
61. Fra Luka Susac, u istrazi 2 mjeseca i 13 dana.
62. Dr. fra Rufin Silic, u istrazi 3 mjeseca i 11 dana 1945.; opet u istrazi 1 godinu i 8 mjeseci (1948.-1949.).
63.  Prof. fra Cedomil Skrobo, u istrazi tri mjeseca i 6 dana, osuden i izdrzao 1 godinu zatvora.
64. Fra Drago Skrobo, osudsen na 2 mjeseca izdrzao 50 dana.
65. Fra Andrija Soljic, bio je u istrazi 6 mjeseci; osuden i izdrzao 3 mjeseca (1949.); ponovno osuden na 1 godinu i 10 mjeseci, izdrzao 1 godinu i 8 mjeseci.
66. Fra Eugen Tomic, u istrazi 2 mjeseca i 25 dana.
67. Fra Stanko Vasilj, u istrazi 45 dana (1945.); za vrijeme vojnicke sluzbe izdrzao 9 mjeseci i 6 dana u vojnom zatvoru 1947.; zatim osuden na 10 godina strogog zatvora i gubitkom gradanskih prava, izdrzao 7 godina.
68. Dr. fra Vendelin Vasilj, osuden na 2 godine i 4 godine gubitka gradanskih prava.
69.  Dr. fra Franjo Vidovic, osusen na 5 godina i 6 mjseci, izdrzao 4 godine u Zenici.
70. Fra Ferdo Vlasic, u istrazi 2 mjeseca i 13 dana 1945.; osuden na 16 godina strogog zatvora i 5 godina ogranicenih gradansklih sloboda, poslije kazna snizena na 12, pa na 10 godina, izdrzao je 8 godina i 20 dana. Godine 1960. uvjetno pusten. Opet osuden na 15 dana u svibnju 1962., a u studenom osuden i izdrzao mjesec dana: zatim je 1981., nakon Gospinih ukazanja u Medugorju o kojim a je pisao u Nasim ognjistima, osuden na pet i pol godina. Kaznu je izdrzavao u Mostaru i Foci od 17. kolovoza 1981. do 17. veljace 1987. Godine 1952. uhicen je i na montiranom procesu osuden na 16 godina zatvora. Osam punih i dugih godina je, uglavnom u staklari, izdrzao u Zenici. Shvatio je zle posljedice komunistickog sustava za hrvatski narod i Crkvu. Godine 1981., nakon Gospinih ukazanja u Medugorju, fra Ferdo je
ponovno uhicen i osuden na osam godina zatvora, jer, kako presudise mracni mozgori "je radio protiv naroda i drzave". Protiv njihove drzave je bio a sav se istrosio za svoj hrvatski narod. Kaznu je izdrzao u Foci. I to je
nadzivio! Docekao je zoru slobode hrvatskog naroda. I na nj se okomila agresija srpskog naroda. U djelo Bijeli put, pomoc Hrvatima u Novoj Biloj, koji su 1993. bili u potpunom muslimanskom obrucu, fra Ferdo se ukljucio s
takvim zanosom, da je svim sudionicima bio poticaj i ohrabrenje. Jednom rijecju fra Ferdo Vlasic bio je istinski velikan, ljubitelj svoga naroda i patnik. Njegova uloga ne moze se zaobici u povijesti Hrvata, Katolicke crkve i franjevacke provincije u Hercegovini u drugoj polovici dvadesetoga
stoljeca.
71. Fra Vlado Vlasic, osuden na 2 godine, izdrzao 1 godinu, 1 mjesec i 9 dana.
72. Fra Bosiljko Vukojevic, osuden na 5 godina zatvora i 1 godinu lisen gradanskih prava, izdrzao 3 godine.
73. Fra Zeljko Zadro osuden na 5 godina i 1 godinu lisen gradanskih prava, izdrzao 4 godine i 9 mjeseci. Uvjetno otpusten s ogranicenim kretanjem u Duvnu.
74. Fra Zdravko Zadro, u istrazi tri mjeseca i 22 dana.
75. Fra Jozo Zovko, osuden na tri godinei 6mjeseci, izdrzao godinu i 6 mjeseci u Mostaru i Foci.
76. Dr. fra Marijan Zubac, osuden i izdrzao godinu i pol dana zatvora.
77. Dr. fra Smiljan Zvonar, osuden 11. 7. 1956. godine u Mostaru na 15 godina i 5 godina ogranicenih prava. Izdrzao osam i pol godina. Pustili ga da ne umre u zatvoru.
78. gimnazijalac Ivo Turudic osuden na 8 godina, izdrzao 5 godina i 10 mjeseci u Zenici.
_____
Hercegovacki fratri koji su prezivjeli partizansko ubijanje 1945. i sve do 1990. osudeni su skupa na 357 godinu i 25 dana kazne. Ni u jednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi se fratrima tako drasnicno sudilo. Od toga su odrobijali 249 godina, jedan (1) mjeseca i pet (5) dana. Ni u jednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi fratri toliko camili u zatvoru.

Offline FCroaticum

  • Domaćin
  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 293
Odg: Hercegovacki franjevacki mucenici i uznici (1942.-1990.) - aurora x
« Odgovori #4 : 03 Travanj 2008, 13:23:02 poslijepodne »
DVJESTO CETRDESET I DEVET LJETA
DOMOVINO NASA
MI SLOBODE SVOJE
TEBI DAROVASMO!


3. Posljednice zatvora

Posljednjih tridesetak godina, tamo od 1970. godine, pitao sam starije fratre o njihovom zivotu 1945., o stradanjima fratara i o stanju u zatvoru i zapisivao njihove izjave. Njihova svjedocanstva su neizbjezna vrela za povijest Katolicke crkve u Hercegovini posljednjih sezdesetak godina. Na pitanje kako im je bilo u zatvoru, gotovo nitko nije htio dulje odgovarati,
nadodajuci: ne daj, Boze, da se ponovi. Jedan je franjevac (fra Nikola Ivankovic) preminuo od premlacivanja
(isljedivanja) oznasa na putu od samostana na Humcu do Mostara. Drugi je franjevac (fra Mijo Cuic) osuden na smrt, potom mu je presuda zamijenjena sa 20 godine zatvora. U zatvoru je slagiran i otpusten na njegu
u samostanu. Treci uznik (fra Smiljan Zvonar) je obolio od raka pa su ga pustili da umre u samostanu (+12. kolovoza 1960.). Cetvrti (Ivo Turudic) je bio gimnazijalac u Visokom i 1980. osuden je na 8 godina zatvora....
Fra Damjanu Rozicu je nakon nekoliko dana isljedivanja opala kosa. Za vrijeme isljedivanja svezali su ga za mrtvaca i ostavili tako dva dana u mrtvacnici. Kad ni nakon toga nije popustio, vozili su ga s mrtvacem u mrtvackim kolima.
Fra Krsti Ravlicu je u istrazi nakon tjedan dana kosa pobijelila.
Fra Jakov Lovric se pozvao na pravo - a istrazitelj je otvorio ormar, uzeo stap od drinovine i odgovorio: ovo je tvoje pravo.
Fra Mladena Barbarica su mucili k'o Isusa. Nije mi htio puno govoriti o mukama koje je podnosio, nego je rekao, ostao sam ziv. Potom je nastavio da bi i vrag za koga se kaze da je sveznajuci morao proci skolu komunistickih isljednika da nauci kako treba ljude muciti. Htio je reci na koje su sve
nacine mucitelji u zloglasnom zatvoru u Zenici mucili ljude u zatvorima koji su drugacije mislili...
U zenickom zatvoru zatvorenici su bili iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu uzastopno muceni i na razne nacine maltretirani hercegovacki fratri. Svjedoci govore da su vidjeli jedne razapete svecenike na prekrizenim daskama, druge koji su svezanih ruku na  ledima visjeli na otvorenim vratima, trece koji su za noge  i ruke bili objeseni na zid. Visjeli su i umirali tako, a utroba im je na usta izlazila. U uskim prostorijama, poput sardela, lezalo je po 30 osoba.  Tako opremljeni i isklesani patnjom, mudro i inteligentno po izlasku iz zatvora svjedocili su svoje franjevastvo i svecenistvo. Dr. fra Mladen Barbaric o mucenjima se
izjasnio da bi i - vrag za koga se kaze da je sveznajuci morao proci skolu komunistickih isljednika da nauci kako treba ljude muciti. Tim je meni rekao da mu nepovrijedujem rane, uvjeren, da mi je time sve rekao! I tako svaki uznik ima svoju pricu koja je podijelila njegov zivot na dva dijela:. zdravi prije komunistickog hapsenja i bolesni koji je uslijedio
nakon hapsenja. Presude sacici prezivjelih hercegovackih fratara bilo je sudenje njihovu pozivu. Nakon drasticnih presuda, koje su proglasavane uglavnom u Mostaru,
brzo su se nasli u Zenici medu robijasima. To je bio zivot mucenika, zivot neprestanih ponizenja, oskudice i stradanja. Navedeni fratri nisu prolili krv kao mucenici, ali su kroz 232 godine svoje izolacije, zivota ravna zivljenju u grobu, svjedocili Isusovo mucenistvo. To je, prema svjedocanstvu
prezivjelih, bio pasji zivot, a ne zivot dostojan covjeka. Nitko od zatvorenih svecenika nije tituliran ni velecasni, ni precasni, a ni presvijetli - svi su bili banda.
Njima predodredeno odjeljenje bila je zenicka staklara. To je bila teska i dugotrajna izolacija. U tom odjeljenju ljeti je bilo neizdrzivo vruce, a zimi hladno da su jedva prezivjeli. Kad se usporedi da su zatvorenicima prava bila vrlo ogranicena, ali u staklari je to bilo jos stroze. Zatvorenici nisu smjeli ni govoriti, ali su pronaslli nacina da se "razgovaraju" pokretom usana, stiskom sake i pogledom. To je bila njihova
bezglasna podrska. U zloglasnoj staklari su provodili zivot najgori narodni neprijatelji. I rijetki su, kako se vidi iz popisa, dobivali pomilovanje i skracenje odrezane kazne. Ipak, priblizavali su se dani odrobijavanja, odnosno pustanja na slobodu. Toga dana nitko od robijasa nije smio hodati ni
kretati se na relaciji staklara - uprava, kuda ce prolaziti odsluzeni robijasi. Rezim se bojao njih i nakon sto su ih godinama "prevaspitavali". Bojali su se njihova pogleda, bojali su se njihovih rijeci. Odsluzenici su hrabrili robijase, a nisu ih podizali na pobunu! Opasnije je bilo hrabriti ih da izdrze robiju, nego pozvati na bunu ili na bijeg. Takvi su im fratri smetali. Teska su se vrata zatvarala zatvarala za najneduznijim robijasima u komunistickom progonstvu fratara.
 U Bosni i Hercegovini su zatvarani navedeni hercegovacki fratrai, koji se nikada nisu ogrijesili, o nikoga i o nista i odlezali su 232 godine robije. Bojali su se njihova duha, njihove vjere, njihovih nazora i cvrstog karaktera. Tako su nasi fratri odlazili na slobodu. A kada su se nasli u svojim samostanima i zupama nastavili su propovijedati, odrzavati vjeronauk
i obnavljati vjernicki pastoral. Unatoc nesigurnosti bivsi hrabri robijasi su nastavili raditi, poticati, razgovarati, hrabriti i pisati - fra Ferdo je pokrenuo Nasa ognjista. Gotovo svi oni su na pocetku treceg tisucljeca krscanstva u Hercegovini preminuli i njihove mucenicke kosti mirno pocivaju
na svetim mjestima na nasim grobljima. Tako je gotovo cijela Hercegovina i Bosna zasijana mocima tih nasih suvremenih mucenika. Navedeni hercegovacki fratri su sudeni i osudeni, ali u njihovim osudama suden je i osudivan njihov narod i njihova subraca koja su camila po hercegovackim zupama. Fra Jerko Karacic mi je pricao kako su u poslijeranom
razdoblju bili sigurniji zatvorenici nego zupnici. On je, da bi noc provodio mirnije, u Ruzicima nekoliko mjeseci spavao na stablu - bristu  Zeljelo se iskorijeniti ljude sto pred svojim imenom imaju tri slova dodatka - fra - (kratica za fratar= brat). Tu su sa svojim pukom zivjeli i prezivjeli preko
750 godina; cuvali mu opstojnost i dusu i u visestoljetnom robovanju azijatsko - osmanlijske zulumcarske vlasti. Sto nisu ucinili Osmalije, pokusat ce izvrsiti i dovrsiti jos okrutniji - komunisti: istrijebiti "fra". Njih treba ukloniti, mislili su novi srpski vlastodrsci, odjeveni u crveno. Njih treba ukloniti, mislili su zli ljudi krvavih ruku, pa na prostorima Hercegovine nece biti otpora srpsko-jugoslavenskom osvajackom bezbostvu,
usutkat ce glas savijesti, zamuknut ce glas hrvatskog puka. Da se postigne taj zlocinacki plan, skrpane su lazne optuznice, skolovani svjedoci - lazovi, izabrani suci bez duse i savjesti. Trazila se franjevacka osuda, a ponekad i smrt - i Hercegovina ce zasutjeti, bit ce duhovno i nacionalno
mrtva. Naprotiv, potekavsi iz opora kraja sto rada tvrde karaktere i mucne sudbine nepresusnoga potencijala, hercegovacki franjevacki uznici su nadahnuce za
svoju vjeru i za svoje domoljublje trajno crpili iz zavicajne sredine, iz eticko-etnickoga kompleksa Hercegovackog kamenjara ciju su poruku socno ispripovjedili fra Rafo Barisic, fra Petar Bakula, fra Andeo Kraljevic, fra Martin Mikulic, fra Paskal Buconjic, fra Radoslav Glavas, fra Dominik Mandic - preko svojih knjiga, novina, kalendara, listova, posebice Glasa
Hercegovca, Osvita, Krscanske obitelji, Narodne slobode, Hercegovine franciscane i sl. Franjevacki uznici, pod komunistickom zeljeznom cizmom, zivjeli su, robovali i umirali uspravno, puni moralne cistoce. Zivjeli su u
protimbi vremenu,  u protimbi naplavinama  raznih ideja, u opreci samozvanim i izvikanim velicinama. Zivjeli su, trpjeli i radili tiho i samozatajno, isto tako i robijali za «hrvatsku stvar».  Osudivani su samo zato sto su mislili, govorili i pisali istinu i samo istinu. Njihovim tuziteljima nedostaje ta druga strana! Tada bi procesi bili potpuni - jer ih zapravo
tada i ne bi bilo - bili bi izlisni i nestali bi razlozi progonstva i
optuzbe! No, fratri su optuzivani i sudeni, a da se ne zna niti  za koje im se grijehe sudi! Proces otpocinje! Tek u areni sudnice gladijatori 'ljudskih dusa' ce im dati prigodu da se brani a da ne znaju od cega! Krivotvorili su 'istinu'! Jedino danu istinu boljsevizma!

-nastavlja se-

Offline FCroaticum

  • Domaćin
  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 293
Odg: Hercegovacki franjevacki mucenici i uznici (1942.-1990.) - aurora x
« Odgovori #5 : 03 Travanj 2008, 13:23:51 poslijepodne »
4. Rehabilitacija zatvorenika

Prisjetimo se rijeci bl. Alojzija Stepinca  sto ih je izgovori na sudu 1946. godine: u nijednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi se tako sudilo, kao sto se sudilo hercegovcakim fratrima. Komunisti su ucinili pogrjeske fatalne, sto im narod nece nikada zaboraviti. I, ni u jednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi fratri toliko camili u zatvoru kao sto se to dogodilo
hercegovckim fratrima u Celovini, Zenici i Foci. Drasticne osude i ustrajno vrsenje torture nad njima odlazi u zaborav. Vecini hercegovackih  uznika zatvorske torture su skratile zivot, a njihovi spisi ostali u zatvorskim pismohranama. U ime prije vremena preminulih nasih uznika pokrecem proces za
njihovu rehabilitaciju. Na prvom mjestu potrebno je  kroz postupak rehabilitacije osudenih fratara od strane komunistickog rezima ocijeniti sto je to bilo toliko zastrasujuce kod fratara da su onako  drasticno sudeni. Politicka sudenja i zatvori samo su jedan vid progona podstaknutog i
determiniranog politickim razlozima, mada je progon bio nastavljen i poslije osude i izdrzane kazne, a nerijetko vec i nagovijesten i primijenjivan prije sudenja. Taj progon, na zalost, nije bio uperen samo prema osudenim licima
za politicke delikte, vec je bio prosiren i na cijelu Hercegovacku
franjevacku provincijeu i rodbinu progonjenih. Nije moguce, razumije se, precizno opredijeliti dokle su bile granice tog policijskog i sudskog progona, kao i svakog drugog, pa se ova inicijativa usmerava iskljucivo na gradane kojima je sudeno zbog politickog uvjerenja i, eventualno, djelovanja. Nuzno je potrebno kroz postupak rehabilitacije zrtava ovog vida progona od strane komunistickog rezima ocijeniti sto je to bilo toliko zastrasujuce da je sve ucesnike politickih sudskih postupaka pretvorilo u bespomocne i disciplinirane toliko da su ti akteri (politicka policija, tuzioci, suci, tisak, politicke aktivnosti) svoju ulogu odigrali najcesce revnosno i
efikasno? Bosna i Hercegovina kasni sa pokretanjem tema o zrtvama komunistickog rezima kojima je sudeno za "politicke delikte". Naravno, ona,
kada je rijec o tranziciji iz komunistickog rezima u demokratsko drustvo, i u mnogo cemu drugom kasni i zaostaje za drzavama koje su imale tvrdi i bespostedniji komunisticki rezim. Medutim, to nije opravdanje da se ne pokrene pitanje rehabilitacije politickih osudenika i da se otklone, koliko je moguce, stetne posljedice tog progona. Rehabilitacija bivsih politickih zatocenika ne bi smjela da bude selektivna zato sto se nije radilo samo o disidentima, vec se radilo i o policijsko-sudskom progonu fratara koji su izrazavali razlicite politicke
opcije od komunistickih. Razumije se da je rijec prvenstveno o "politickim krivcima" koje nazivamo zatocenici savijesti. Bez ovog zakonodavnog otklanjanja bar nekih posljedica ne moze se, uvjeren sam, izvrsiti tranzicija toliko neophodna koja je uvjet povratka (ili ulaska, kako vam je drago) Bosnei Hercegovine u evropsku zajednicu naroda, kojoj pripadaju
geografski, geopoliticki, kulturoloski, civilizacijski i vjerski.
Mnogi osudenici nisu medu zivima, ali je u zivotu franjevacka provincija, bliski rodaci i prijatelji, u zivotu je i sjecanje na njih. Da bi se otklonila ova ocigledna i psovijesno neopravdana greska, nuzno je potrebno s tom rehabilitacijom zapoceti odmah i predlazem da ona bude sveobuhvatna. Ona
ne bi smela prihvatiti politicke, etnicke, vjerske, ili bilo koje druge kriterije selekcije. Ona bi se odnosila takoder na zive, ali i pokojne, politicke osudenike.
Na pravosude spada kako to ostvariti. Ipak, rehabilitacija politickih osudenika bi mogla obuhvatiti:

1. Presude na osnovu kojih bi politicki neistomisljenici komunistickog rezima bili osudeni, koje bi trebalio ponistiti.
2. U slucajevima kada je politickim osudenicima izricana pored kazne zatvora i sporedna kazna konfisciranja imovine posljedice te sporedne kazne treba otkloniti vracanjem te imovine.
3. Bivsim politickim osudenicima trebalo bi kompenzirati materijalnu naknadu
u zavisnosti od duzine izdrzane kazne. Provincija osudenih politickih zatvorenika koji nisu vise medu zivima, imala bi pravo na ovu materijalnu stetu po mjerilima zakona o nasljedivanju..
4. Zivim politickim osudenicima vrijeme provedeno u pritvoru ili na izdrzavanju kazne valjalo bi priznati u radni staz, a time i u staz za stjecanje mirovine.
5. Takoder bi sjecanje na ove zrtve komunistickog rezima valjalo obiljeziti i na druge nacine: imenom neke ulice u Mostaru i drugim velikim gradovima Bosne i Hercegovine, podizanjem spomenika, jer je to takoder nacin da se
obnovi sjecanje na ovu ruznu i zlu proslost komunistickog rezima. Ova inicijativa, razumije se, postavlja i pitanje finansijskih sredstava za njeno ostvarivanje. Ako drzava nema tih sredstava, predlazem da vlade ili nevladine organizacije traze ta sredstva od pojedinih drzava europske
zajednice, ili od same te zajednice, jednako kako je to cinjeno i za izvesne humanitarne aktivnosti.
Ovo sam iznio, potaknut sugestijom dr. Rajka Danilovica, pred nasu javnost da cujem sto o tome misle hercegovcaki fratri, nasi vjernici, sugradani, a i citatelji


Offline FCroaticum

  • Domaćin
  • Iskusni forumaš...
  • Postova: 293
Odg: Hercegovacki franjevacki mucenici i uznici (1942.-1990.) - aurora x
« Odgovori #6 : 03 Travanj 2008, 13:34:42 poslijepodne »
Umjesto zakljucka

Cjelokupni  procesi hercegovackim fratrima imaju nekoliko razina, odnosno moguce je  i potrebno promatrati ih i  prosudivati s razlicitih  motrista. Donekle se pokusavalo sacuvati izvanjsku formu pravnog procesa, ali je
svakom jasno da je to bila samo vjesto rabljena krinka i farsa. Svojim drzanjem i jasnim ocitovanjem  to su optuzeni fratri znali i dosljedno tome se ponasali. Znali su da oni nisu izvedeni pred sud radi pocinjenih djela koja bi zahtijevala sudski proces, nego je ishodiste svemu politicka pozadina komunistickog  rezima. Sastavljaci optuznice dobili su zadatak da optuznicu sastave i upute kako da je sroce.  Odluke o tome su donesene u Sarajevu, a mozda i u Beogradu (ili u kojoj Titovoj vili). Njihovi odvjetnici po sluzbenoj duznosti stavljeni su pred dilemu: kako ih braniti, kada su u optuznici navodi uglavnom ono sto su cinili drugi, a ne oni! Proces je imao politicko i ideolosko znacenje. Trebalo je u Herceg-Bosni i
sire pronaci i procesuirati neke  vazne i za drzavu i Crkvu znacajne osobe, da se u njima osudi i slomi katolicizam, te ozloglaseni navodni nacionalizma i separatizam. Kad se pomno rasclani ponuda vrhuske za »otklon od Rima « kao
prvi korak za stvaranje nacionalne crkve i stavi u kontekst drzavne politike izmedu dva rata, u kontekst  antihrvatstva i antiklerikalizma, jasno se moze odcitati potka i osnova »fratarske krivnje«. Oni su bili  zapreka  stvaranju
nacionalne katolicke crkve. A to je bila zamisao jugoslavenskih slobodnih zidara u sluzbi kraljevine Jugoslavije. Na tom programu zajedno su se nasli masoni i boljsevici. I to je poznata stvar. Stoga su uz komunisticke ideologe i vodeci jugoslavenski masoni odgovorni za sudenje,  osudu,
mucenistva i smrt hercegovackih fratara. U toj zajednickoj reziji mrznje i osvete spaljeni su fratri u protuavionskom sklonistu na Sirokom Brijegu, a drugi pobijeni k'o psi i baceni u Neretvu. U njihovom spaljivanju i bacanju u Neretvu htjelo se sotonisticki oskvrnuti sve  katolicke i hrvatske vjerske
i nacionalne svetinje. Provincijal dr. fra Leo Petrovic, dr. fra Mladen Barbaric, dr. fra Vendelin Vasilj, dr. fra Rufin Silic  i ostali fratri u svojim stavovima, koje su jasno i glasno iznosili u propovijedima, bili su ljudi s izrazitim crkvenim, tj. katolickim nacelima, kako u dogmatskim (teoloskim), tako isto i etickim
(moralnim) i politickim (nacionalnim) pitanjima. Slijedili su i provodili nauku i stavove Crkve. Bili su neumoljivi protivnici fasizma, nacizma i boljsevizma (komunizma). Na tragu povijesnog  i idejnog konteksta u  kojem je cijela Crkva, narocito u Europi, zivjela u prijelomnim zbivanjima i
kosmaru ideologija, politika i svjetonazora, fratri su vrlo naglaseno uocili kolika i kakva opasnost i protimba Crkvi i njenom djelovanju i poslanju prijeti i dolazi iz krugova masonerije. Prenoseci te stavove u konkretno hercegovacko-bosansko i hrvatsko okruzenje uocili su «ideolosku» spregu
koja postoji izmedu «boljsevizma i masonerije». Fratri su prozivljavali i vrlo dobro poznavali cijeli tijek neuspjelog pokusaja da se dode do Konkordata. Znali su i vidjeli kako su jake  i mocne te «nevidljive» masonske snage, s kim su u sprezi i komu sluze. O tome su otvoreno govorili i pisali u Krscanskoj obitelji i knjigama (djela Fra Vendelina Vasilja o
komunizmu). Stoga su i postali «narodni neprijatelji broj jedan» podjednako jugoslavenskim masonima i komunistima (boljsevicima). I znali su da se ove dvije ideologije medusobno nalaze, suraduju, i rade na  zajednickom programu
unistenja Rimokatolicke crkve. Ipak, imali su tu hrvatsku sudbinu da su ostali neshvaceni. Kod nas ne treba
ocekivati zahvalnost, ali neke stvari ipak ne smijemo zaboraviti.  Njihova prerana smrt posljedica je zatocenistva. Oni su odreda preminuo iznenada, rekao bih - najvise od neslobode hrvatskog naroda u Herceg Bosni. Sloboda je
za casne ljude uvijek smrtonosna - dostojanstvo, izgleda, zahtijeva najvece zrtve. Uz to, njihovo osobno domoljublje, rodoljublje, vjera i odanost katolickom puku bilo je ono sto im je ucinilo zivot vrijednim i zahtjevnim. Smrt ih je pretjecala u hipu. Trenutci  bozanske odluke! Umirali su puni zanosa, ideja, pun snova - umirali su tragicno, bolno-tragicno i duboko
razocarani. Razocarani vremenom. Zivjeli su katolicanstvo, za hrvatstvo, za Crkvu, Hrvatsku i Herceg-Bosnu - to im je bila i obitelj i majka!  Umirali su uspravno u borbi za hrvatsku bastinu, za hrvatsku kulturu, za  hrvatsku
pravicu! Umirali su presucivani, zaboravljeni i brisani od onih za koje su zivjeli i umirali. Ali, ima ljudi koji ce nastaviti borbu  za hrvatske ideale za koje su oni zivjeli i umirali.
Odlaskom starijih fratarskih uznika suvremena je hercegovacka hrvatska bastina zakinuta za jos koju pripovjedacki mocnu i jezicno socnu stranicu. O njima ce biti ispisivane brojne stranice, podjednako o povijesnim istrazivacima kao i o uznicima, ali vec danas je neprijeporno da su iza sebe
ostavili trajan, dubok i svijetao trag. Poznavajuci neke od njih i
promatrajuci njihove zivote u cjelini, na posljetku, na racun prekobrojnih gubitaka hrvatskog naroda u hrvatskoj knjizevnosti, moze se reci hrvatska, ali i fratarska smrt ima vise ukusa nego hrvatsko, odnosno fratarsko
opcinstvo. Od 1945. godine do Gospinih ukazanja i presude fra Jozi Zovki fra Jozi Krizicu i fra Ferdi Vlasicu. Te 1981. godine bilo je jasno kao i danas da se u njihovim osobama sudilo katolickoj Hercegovini, hrvatskom katolickom puku
u Hercegovini i fratrima kao najodanijim sinovima tog naroda. Trebalo ih je slomiti ili saviti. Ni jedno ni drugo neprijateljima nije uspjelo. Krvnici nisu poznavali ni dusu, ni vjeru, ni svijest ni otpornu snagu hercegovackog
covjeka. To se tako jasno ocitavalo prije, za vrijeme i poslije sudenja hercegovackim franjevcima. Svaklo sudenje bilo jepotvrda: `Nema covjeka u ovoj drzavi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi. Rekao je jedan od vasih ljudi viseg polozaja " (A. Stepinac, 1946.).

Gledajuci danas na sve te ondasnje patnje i stradanja, nije tesko uvidjeti da su nasi fratri i svecenici bili zrtvovani, po onom Mojsijevom propisu: mlado, musko i bez mane, ali isto tako da su svoje mlade zivote na taj nacin
ugradivali u zivot onda mucenicke Crkve, koja je pomalo hvatala korak s izazovima vremena i zivota da povede obnovu hrvatskog covjeka, budeci u njemu svijest o samobitnosti, osjecaje koliko za Crkvu, toliko im za onda porobljenu zemlju, u ciju su mladu slobodu nasi fratri ugradili dio sebe, jos davno prije Knjizevnog lista, prije Proljeca, prije Obrambenog rata, sto
je vrjednije od svih priznanja i odlicja. Vjernici su znali da je «krv mucenika sjeme novih krscana», a i duhovnih
zvanja, i mnogih drugih Bozjih darova koje Bog po krvi mucenika i patnika, poput nebeskog cvijeca, prosipa na svoj vjerni i odani narod. Juce vise nego danas u hercegovackom krsu duhovno zrnje sijale su i klasje znjale muske i zenske  redovnicke i crkvene zajednice.

Dr. fra Andrija Nikiæ