O citiranim predajama
Uglavnom nepouzdane i neprecizne. Odlazak Kaura mogao je biti u različita vremena:
1. pri dolasku Turaka, vidjeti prve deftere hercegovačkog sandžaka i tkz "puste mezre"
2. pri odlasku Ramljaka u Sinj (mletačko-turski ratovi, I. Aralica "Put bez sna")
3. pri pojavi kuge (sanitarni kordoni na Aquisito Novissimo mletačko-turskoj granici)
Postoji i četvrto moguće i vjerojatno vrijeme odlaska Kaura za koje nema dovoljno objavljenih izvora o događajima sjeverno od Linee Mocenigo. Vrijeme od 1717. (oslobođenje Imotskog) do konačnog određivanja i implementacije Linee Mocenigo - S(i)ali. Vrijeme 1717. + 50 ili + 100 godina. Puno?
Isporedi recentno ponovno uspostavljanje Linee Mocenigo kao "tvrde granice", već drugo desetljeće se tehnički uspostavlja "tvrda" Linea Mocenigo - S(i)ali (- AVNOJ - Washingtonski - Daytonski sporazum), a u svijesti živućih stanovnika u ovoj generaciji, barem s jedne strane ne vidim da će biti uspostavljena dok je živ današnji naraštaj. Koliko je vremena za takvo nešto trebalo 1717.?
Po nekim izvorima snage sastavljene od nešto malo Mlečana i većine "Kaura" 1717. nisu stale u Imotskom već su stigle do Povrbasja a po nekima i dalje. U to vrijeme su "Kauri" mogli vojnički držati Gradinu godinama ako ne i desetljećima a ponovna uspostava turske vlasti na pregovorima vraćenim područjima mogla je potrajati isto toliko pa i dulje.
Recentni (nama suvremeni) Daytonski sporazum je u povlačenju vojnih snaga imao vremenske odrednice npr. Dayton+180 i više dana. Kako i koliko dugo su se takve stvari provodile prije cca. 300 godina? A provedbene odluke su se donosile u Veneciji i Carigradu. Ta predajna "slana u Bosni" je mogla pasti kad je pučanstvu postalo bistro da su mirovni pregovori u pretežitom dijelu provedeni i da se Linea Mocenigo-Sali utvrdila. Venecija je i u tom razdoblju kao i ranije imala interesa privući pučanstvo s toga područja na svoju stranu. Francuzi su imali drugih, njima važnijih briga, a Austrijanci drukčiji interes.
Treba zagledati i u djelovanje makarskih biskupa na tome području, djelovanje spomenutog fra Stipana i dugih redovnika i svećenika u vraćanju puka na vjeru otaca u istoj generaciji (konvertite je lakše vratiti u vjeru otaca nego konvertitske potomke na vjeru djedovsku), držanje begova na području, posebno Kopčića i njihova odnosa spram katoličanstva i islama te Venecije, Rima i Carigrada, njihove svijesti o vlastitom podrijetlu zapisanoj i u heraldici... sve do vremena kad Austrija ostvaruje pravo na "posebnu" skrb nad katolicima u BiH i dalje do "ulaska Švabe u Bosnu" itd.
Pogledaj malo literaturu o uskocima i njihovu usudu, uoči trenutke kad, "marksistički" rečeno, postaju "barabe za sebe" od "baraba po sebi".
Kako su im vođe posmicane? U tom kontekstu danas kažem da je vrijedan poštovanja nastup, stil i stav gospodina Milorada Dodika.
"Ilija Smiljanić s 500 konjanika i 100 pješaka...
...
Ilija Smiljanić napao je mjesto Bilaj. Turci su izašli u susret s 300 konjanika i 500 pješaka, ali su bili poraženi. Uskoci su zapalili podgrađe, ukupno tristo kuća, zaplijenili 15000 ovaca, 1000 volova i 300 konja. Kući su doveli 8000 ovaca, sve volove i sve konje. Ostalo su ili putem pojeli ili je uginulo..."
Mijatović, Anđelko;
Uskoci i krajišnici : narodni junaci u pjesmi i povijesti, 2. izdanje, Zagreb, Školska knjiga, 1995. str. 125-126;
prema:
Stanojević, Gligor;
Dalmacija u doba kandijskog rata, Vesnik vojnog muzeja JNA, II., 126, Beograd, 1958.
E, sad ti predoči kako je najviše petstotinjak preživjelih i neizbačenih iz stroja nakon boja redom konjanika (zarobljeni konji) uspjelo izgubit i pojest 7000 brava na putu od Bilaja do Knina.
Ponovo o Araličinoj trilogiji i međusobnom odnosu junaka s obje strane - valja pokušati shvatiti odnos Grabovčev i Mesudov i "razmjenu duša" u "Dušama robova".
Mijatović u narečenoj knjizi na str. 160 citira zapis Evlije Čelebije (
Putopis, Sarajevo, 1954., 163-164):
"...
Godine 1660. Evlija Čelebija prisustvovao je u Prologu blizu Livna jednoj bici između kršćanskih "nevjernika" i muslimanskih "gazija". U bici su kršćani bili poraženi, odsječeno je tisuću i šezdeset njihovih glava i nabijeno na kolce pred pašinim šatorom kože oderane i poslane u Carigrad, sedamsto četiri zarobljenika zarobljena, oteto sedamdeset zastava s križevima, dosta bubnjeva i truba, sedamdeset harambaša zarobljeno i povezano u lance. Pred očima Ahmed-paše Melika zbio se jedan događaj koji je značajan i gotovo svakodnevan za ono doba: "Jedan krajiški gazija, međutim, bio je sakrio jednog kršćanina-haramiju u kožu. Kad su tog junaka i onoga nevjernika, koga je on čuvao, prijavili paši, paša se rasrdio i naredio:
- Odmah mi dovedite toga čovjeka i zarobljenika kojeg je sakrio.
Kad su obojica došli na stratište i kad je paša naredio:
- Odmah krvnika! - ovaj se junak savio oko vrata svoga zarobljenika, te pomažući i plačući reče:
- Aman, veliki veziru, ja sam se s ovim zarobljenikom pobratio na bojištu, mi smo jedan drugom dali vjeru. Ako njega pogubiš, on će s mojom vjerom otići u raj i to će za mene, jadnika, biti šteta; a ako ja umrem, pri meni će ostati vjera ovoga zarobljenika koga sam ja pobratio, pa ćemo oba u pakao, te sam opet na gubitku. On se bio složio na svoga zarobljenika, i nije ustajao s njega.
Kad je odvažni paša upitao:
- Hej gazije, što je ovome čovjeku?
Serhatski gazije mu odgovoriše:
- Kad naši junaci na ovoj našoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu se na vjernost. Kršćanin da vjeru muslimanu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman opet (zada vjeru kršćaninu) i rekne:
- Ako ti padneš nama u ropstvo, i ja ću tebe izbaviti od Turaka. I tako dadu jedan drugom čvrstu vjeru (ahd-uemen) rekav:
- Tvoja je vjera moja, a moja opet tvoja.
- Je li?
- Jest.
Zatim laznu međusobno krvi. Tako se pobrati musliman s kršćaninom."
4 Isto tako suvremenik Mustaj-bega Ličkog pjesnik Muhamed Hevaji Uskjufi (rođ. 1601.) u svojoj pjesmi "Ja, kauri vama velju" poručuje "kaurima" da se ne bore protiv svoje braće muslimana, te kaže:
"Otac jedan, jedna mati
Prvo bi nam valja znati
Jer ćemo se pasji klati!"
..."
Još jedna o odnosima lokalnih ratnika (s obje sukobljene strane) prema strancima
u: Mijatović, Anđelko;
Narodne pjesme o Mijatu Tomiću, II. izd., Naša ognjišta, Duvno, 1996. str. 64 u narodnoj epskoj pjesmi "Tomić Mijat i Livnjani Turci"
Mali Marijan - (Marijan Mandić) pripadnik ajdučke družine Mijatove i njegov nećak (sestrić).
"...
Mučno bilo livanjskim balijam
Gdje Arape odnese junaštvo.
Poletiše dva harna junaka
I stigoše Malog Marijana,
Ispod Graca natrag povratiše:
- Zaludu je, neznan dobar junak,
Zaludu je na tebi ostalo,
Ostajalo mejdan i junaštvo,
Odnese ga crni Arapine!"
Kad Marijan r'ječi razumio,
do igre se nazad povratio
..."
Iz iste pjesme koja se pronosila usmenom predajom, pamtim neke stihove kazivača (malo drukčije od onih u narečenoj knjizi) kojima Zlata (u knjizi (H)ajka) Bojagića prepoznaje dijelove odjeće i naoružanja na Malom Marijanu pigodom tog njegovog dolazka s Vran-planine u Livno:
" ...
Svitli noži bega Atlagića,
i jačerma Poprženovića,
sjajne toke bega Cintarića,
a košulja mog brata Alila
kojuno sam tri godine vezla.
..."
O stanju svijesti stanovnika i odmetnika kroz više generacija izvrgnutih zulumu i stalnim sukobima na rubu neuređena carstva dobro govore stihovi (u narečenoj knjizi, izdvojeni na str. 19) o okupljanju ajdučke družine Mijatove, odnosu ajduka prema smrti i prema životu (braku, vjernoj ljubi), dakle, o psihološkom profilu ajduka koji se nije bitnije razlikovao od profila ostale raje a koje (stihove) ovdje navodim po sjećanju od kazivača:
"...
Od zla oca, od gore matere,
Kojim nije žao poginiti,
Koji mogu stići i uteći,
a sve svoje nosaju uza se,
Puška im je i otac i majka
a za virnu ljubu i ne znadu.
..."
"A sve svoje nosaju uza se", odnos prema imovini, posebno nepokretnoj ili drugoj dugoročnoj imovini u turskom tipu feudalizma, nisu mogli imati nekretnina u vlasništvu a redovito nisu mogli očuvati ni posjed od otimačine, po tome se nisu razlikovali ni od onih koji se nisu odmetnuli, npr. nisu imali prava a ni mogućnosti podignuti trajniju nastambu a to i nije imalo osobita smisla jer bi u čestim sukobima ionako stradala.
Svojevrsni pjesnici, oslobođeni od predrasuda, deluzija, imovine, prava i obveza osim onih prema Bogu i kodeksu časti Kunare planine.
Nerijetke su bile i muslimanske odmetničke i ajdučke skupine isto profilirane.
O odnosu lokalnih ratnika na obje sukobljene strane prema Bogu i centralim vlastima (Bogu božje, caru carevo), i otupjelosti na strahove najbolje govore stihovi o poturici Aliji Boj(i)čiću.
"...
Bojičiću, bojiš li se koga?
- Boga malo, sultana nimalo,
a vezira ko dorata svoga.
..."
Njihov odnos prema krvi i tlu izražavaju stihovi iz Mažuranićeve
Smrti Smail-age Čengića:
"...
Djeco moja, hrabri zatočnici,
Vas je ova zemlja porodila,
Kršovita, ali vami zlatna.
Djedi vaši rodiše se tudijer,
Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer:
Za vas ljepše u svijetu neima.
Djedi vaši za nj' lijevahu krvcu,
Oci vaši za nj' lijevahu krvcu,
Za nj' vi isti krvcu prolijevate:
Za vas draže u svijetu ne ima.
..."
O odnosu prema smrti i valjanim razlozima za smrt iz istog epa:
"...
Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada.
..."
"...
Ne junaka biranijeh
Po obličju ni ljepoti,
Već po srcu junačkome;
Kojino će udariti
Ne na deset, da uteče,
Nego na dva, da ih siječe;
Kojino će umrijeti
Za krst časni, kijem se krsti,
Za krst časni i slobodu zlatnu.
..."
O uvjerenju i uvjeravanju da su dio i izvršitelji božjeg plana (n.dj.):
"...
Za krst časni spravni ste mrijeti.
Za nj se i sad mrijet podigoste,
Srdžbe božje hrabri osvetnici;
Al tko Bogu vjerno služit grede,
Čistijem srcem služiti mu valja,
Čistom dušom vršit onom treba
Koji vrši Bog što sudi s neba.
Il vas tkogod uvrijedio brata;
Il nejaku dragi protivniku
Život dignuv ogriješio dušu;
Ili putnu zatvorio vrata;
Il do vjeru, a krenuo njome;
Ili gladnu uskratio hranu;
Il ranjenu ne zavio ranu;
Sve je grijeh, sve su djela prika:
Bez kajanja neima oprosnika.
Kajite se, dok imade dana,
Dok je doba, djeco, kajite se;
Kajite se, dok nije pozvana
Duša k onom koji nebom trese;
Kajite se, jer zemaljskog stana
Tijek izmiče bjeguć, kajite se;
Kajite se, jerbo zora rana
Nać će mnogog kud zavazda gre se.
Kajite se...
..."
Ne očekujem da ovakve stvari razumije suvremenik iz Zagreba ili Rijeke, da shvati krajišnika, da se stavi u kožu stanovnika npr. Zlosela (nomen est omen) kod Kupresa gdje od pamtivijeka nikad ćaća sinu kuću ostavio nije, sve bi bile porušene ili izgorile u jednom naraštaju (kabriolet-kuće). Narečene Here i Smoljani su dobro ocijenili relativno sigurnu udaljenost Pašmana i Krka od svakogeneracijskog razmirja i
frtutme.
Ne čudi me kad se s te udaljenosti običan suvremenik čudi:
- Kaj je tim Hercegovcima s tim muslimanima? ni npr. zašto se u Rami "ne vole", a u Mostaru "vole" ili obratno.
Još kad mu javna glasila operu mozak.
Doduše, suvremenike u "Hercegovini" (ma gdje bila) će začuditi npr. jedan Budiša, bilo pretjeranom reakcijom na neprovjerenu i nepotvrđenu vijest o džamijama u Livnu, bilo koaliranjem sa svojim progoniteljima, pa će ih kasnije začuditi vlastite iluzije i pretjerana očekivanja ko kmeta Simana iz Andrićeve pripovijesti.
Iz činjenica o opjevanim i neopjevanim junacima uskocima, krajišnicima, ajducima... jasno se vidi kad i kako postaju svjesni da ne mogu promijeniti stanje "a sve svoje nosaju uza se" pa postaju "barabe za sebe" od "baraba po sebi" jer nemaju ili ne vide izbora, bar ne većina njih.
A što im preostaje? Kako kaže veliki Tin:
"...
I u tom svijetu progonjena tigra
posljednja jošte samilosna igra
pred licem pravde jeste - biti ludi
..."
Ako baš 'oćeš pokušaj isporediti današnji stereotip o psihološkom profilu "(H)ercegovca" (ma tko i ma gdje bio) sa ajdukom jal uskokom, vanjske pokazatelje (bojni konji i oružje svitlo, odora, bančenje i kavge po mejanama i izvan njih, krčmarice mlade...) samo zamijeni recentnim "statusnim simbolima" a bančenje po mejanama i krčmarice mlade odgovarajućim današnjim celebrity feštama i škandalima.
Prethodno dobro opisuju Andrić i Aralica, potonje Krleža.
Pa sve to pokušaj isporediti s diskretno profiliranim šarmom potomstva i živućih pripadnika konvertirane i konvertibilne crvene buržoazije koja s pristojne udaljenosti od problematična terena u sigurnom zaleđu diskretno prikriva imovno stanje i stvarnu moć, s mjerom raspiruje i s mjerom tulači bratstvo i jedinstvo i jedva prikriva još živ strah od nekad moguće lokalne reprize Bukurešta, pada Čaušeskua i Sekuritatee pa u toj muci vata izmišljene fašiste (domalo će ih naručivati iz Kine u velikim serijama da bi mladi tek stasali antifašisti imali na čemu oštrit spolovilo i izučit zanat od ostarjelih meštara mlohavih čuna e da ne bi propala unosna i društveno korisna profesija) i dijeli moralne lekcije bez pokrića, podiže i prodaje ambru, maglu i prašinu i laže i krade i ubija i stalno viče: - Drž'te lopova! Sudite ubojici! Ušutkajte lašca!
E, moj Krleža, oćalinko moj bidni, tvoji proleterski tribuni su u pol generacije zatvorili crvenoburžujski krug. Više ne tlače svoj narod "u ime naroda" a za svoj račun, već, što narodu teže pada - u ime Božije a za svoj račun ili, za što narod zaboli neka stvar, u ime nekakve Unije, a nu te đavle, opet za svoj račun.
Mörder und Falschspieler.
Kajite se ili ću u znak prosvjeda javno spaliti, na primjerenu, medijima izloženu trgu, sabrana djela Dostojevskog i svečano objaviti kako više ne vjerujem u to da je Bog svakom čovjeku dao slobodnu volju i savjest.
Kajite se...
