Prezimena

[Zavelim]

Pa ako je bit krsne slave, krsnice slavljenje kućnog, obiteljskog sveca onda postoji u katolika od davno i prije je bila zastupljenija. O njoj je još davno napisa rad Ćiro Truhelka ("Larizam i krsna slava") i poveza je s antičkim nasliđem slavljenja lara i penata, odnosno ilirskih ekvivalenata. Po njemu je pokršavanjem još tamo u 6. viku pa nadalje ljudima od strane crkve ponuđena opcija zamine slavenja kućnog pretka nekim tada popularnim svecem. Unutar rada opisuje kako je krsna slava

Evo kako se Mužić koristi Truhelku u svojoj knjizi kao prilog tezi o autohtonosti stanovništva Dinarida:

Postojanje krsne slave u Hrvata i u srednjovjekovnoj Bosni potvrđuje da je bio osobito jak paleobalkanski element koji je očuvao tu prastaru svetkovinu vezanu s kultom  ara.213 Kada su Lari zamijenjeni kršćanskim svecima (u vremenskom smislu), moguće je utvrditi ako se sveci, koji se slave kao krsno ime, analiziraju kronološkim redom življenja. Ćiro Truhelka je to učinio s dvadeset i četiri sveca “koji se u grkoistočnjaka u našim krajevima najobičnije slave”. On je, na temelju toga, došao iznenađujućih zaključaka: “22 od njih idu naime u predjustinijansko doba, a samo dva, Alimpije Stupnik Pafl agonac, koji pada na 26. studenoga, a umro je 641., i Martin Papa (14. II. +655.) ide u VII. vijek. I ti se slave vrlo rijetko, može se reći kao izuzetci. Golema većina svetaca raznih slava svakako je predslovjenska, kanonizirana prije dolaska Slovjena
na jug. Zanimljivo je primijetiti, da se među krsnim imenima - osim Save Nemanjića - ne nalazi ni jedan od srpskih nacionalnih tzv. svetaca, premda ih ima s onima iz dinastije Nemanjića lijep broj. Što se sv. Save tiče, on se tako rijetko slavi, da bi u svim slučajevima trebalo ustanoviti, ne radi li se o jednoj recentnoj pojavi, kao rezultatu promičbe ovoga kulta, koji poprima jači opseg tek od karlovačkog sinoda od 3. siječnja 1775., kada su na zahtjev austrijske vlade izabrani kao patron za Srbe sv. Sava, za Grke car Konstantin, a za Rumune sv. Petka. Po ovom se čini, da se krsna slava na Balkanu oblikovala još prije dolaska Slovjena, to jest larizam je ustupio mjesto slavi u  predjustinijansko doba, i to jamačno u vezi sa strogim zakonskim odredbama, izdanim protiv tajnog kulta Lara konstitucijom cara Teodozija od god. 392. Slovjeni su zatekli tu slavu već izgrađenu pri svom dolasku i preuzeli je, prešavši na kršćanstvo, onakvu, kakvu su je našli.”214

Neprijeporan spomen krsne slave ili krsnog imena u srednjovjekovnih Hrvata imamo zabilježen u povelji Pavla Šubića, bana Hrvatske i Dalmacije i gospodara Bosne, koja je izdana 7. travnja 1299. u Skradinu. 215 “Krstno ime slavio je gost Radin na dan sv. Jurja. Istog dana slavio je i župan Bijeljak Sanković. Sv. Mihovila slavio je njegov brat Radić. Banica Elizabeta majka bana Stj. Kotromanića, slavila je sv. Katarinu mučenicu (25. studenog). Čini se, da je i ban Pavao Šubić slavio krstno ime na sv. Ivana Krstitelja. Svakako, on je ovoga sveca uzeo za zaštitnika svoje obitelji.”216

Ć. Truhelka je upozorio da slava krsnog imena kao sasvim narodna svetkovina ima u stanovitim etničkim slojevima na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka vrlo velik ugled “može se reći veći, nego li sam Uskrs ili Božić... Pretežni dio pristaša pravoslavne vjere: Rusi, Grci, Bugari i Rumuni tu slavu uopće ne poznaju; ne slave ju dapače ni svi Srbi u
istočnom dijelu kraljevine Srbije, dočim je u Bosni slave i Karavlasi, dakle pleme romanskog porijekla. Prema tomu nije područje, na kome nalazimo krsnu slavu kongruentno ni sa područjem pravoslavlja ni sa područjem srpstva. Još zanimljivija od ove činjenice je druga, da se ‘krsna’ slava nalazi i u katolika i u muslimana”.217

213 O krsnom imenu usporedi M. Kuzmić, Krsno ime. Nastavni vjesnik, knj. XXXV,
1926/27, Zagreb, 1927., str. 202-204; knj. XXXV/1927, str. 334-345. Ćiro Truhelka
je doveo krsnu slavu u vezu s kultom Lara, koji su kao i Geniji, samo muškog roda.
“Genij je, da se etnološki izrazim, osobni totem muškarca kao pojedinca, dočim je
Lar, kao nekadanji totem rodočelnika, porodični totem, a budući da ovaj može biti
samo muškarac, posve je prirodno, da i familia Lar i od njega izvedeno krsno ime

216 Leo Petrović, Kršćani bosanske crkve. Dobri pastir, Sarajevo, 1952., str. 163. L. Petrović
u tom tekstu navodi kako je nekad krsno ime slavljeno kod svih katolika. “Taj
su običaj, radi velikih zloupotreba i pravoga divljanja franjevci zabranjivali i u svojim
župama iskorijenili.” (Ibid.)

217 Ć. Truhelka, Testamenat gosta Radina. GZM, XXIII/1911,3, str. 369-370. Truhelka
je i prije smrti ponovio misao da krsna slava nije svetkovina istočne Crkve, a posebice
je istaknuo ovo: “Vj. Klaić pak je prije desetak godina u jednom članku u
‘Hrvatu’ naveo cijeli niz isprava, po kojima su tu slavu, u davna vremena slavila i
neka hrvatska plemena; dr. I. Erdeljanović našao je taj običaj u katoličkih Arbanasa,
a isto i Miljanov. M. Dj. Milićević navodi, da je slave i Vlasi u Srbiji, a u novije
doba tvrdi Carsten Hoeg, da čak Sarakaćani u Epiru slave sv. Iliju, sv. Petku i Veliku
Gospojinu. Ovaj navod valja uzeti s oprezom, jer se tu često radi o crkvenoj slavi
patrona.” (Truhelka, Studije, str. 65.) O krsnoj slavi u Hrvata usp. i: Vladislav Skarić,
Postanak krsnoga imena. GZM, XXXII/1920, 3-4, 245-272; N. Z. Bjelovučić,
Krsno ime i zdravica banu domaćinu

http://www.muzic-ivan.info/hrvatska_povijest.pdf
str. 103-105

[glonga]

Brzgul(e) i br(z)gulja

Brgulju u Imotskom najviše slave Runovićani

Nomen est omen. U Brzgulu — brzgulja. U Brgorcu nema ništa.

Kažu da je to od latinskog bergolo, bergolare za slaviti

Možda belevarac nešto nađe u suprot moje tvrdnje da to nema izravne sveze, ni s latinskim, ni s talijanskim. U Skokovom rječniku ja ne mogu ništa slično dovest u semantičku svezu s br(z)guljom: brězgb, Brgačel, Brgat, (brgljun), (vergola), břgljez, brgúd...
U Divkovića pod b — ništa: Bergǒmum, (Bergamo), Brǐgantes, ...
Uvijek malo zastanem na Vardi.
"Bardaei, ōrum, m. (Vardaei) Bardejci, narod u Iliriji."
I u Barama Donjim.
Donja Bara > Bardonja > Barzonja
b > v, v > b
v: Vardaei, Varguntējus, Vergǐlius, Vergǐnius, věrgo, věrgobrětus, vǐr, vǐrāgo, virgǒ, virgǔla, virgultum, virgǔncula, vǐrǐdārium, vǒrāgo, vǒro...

"věrgo, — — 3. 1) intranz. nagibati se, uginjati se, uleći se, spuštati se, ležati...
2) uliti, usuti"
Ovdje bi se dale nadotezati semantike u obadva slučaja pojedinačno i pomiješano. Poklonit se i popit. Pokloni se i počini. Za tvorbu ne znam pojma. A belevarac?

Iz korijena vǐr, mogla bi se vuć semantička nit muških svetaca do vǐrǐdārium-a (vrt za zabavu), pa i ženskih (virgǒ, virgǔncula,). Sve do pergole — odrine i vrtne zabave pod odrinom. Pa svrnut na vǒro (žderati). Virga (mladica, zelena grančica). Šiba. Ima dva semantička kraja. Zelena lovorova za vijenac slave, časti, posvete... Maslinova.

Knjige su teške. Odo odnit Divkovića i Skoka na misto, nek kupe prašinu.
Gugloooo. Slijedom v > b najbližim mi se čini vergolare. Pravac Vrgorac.
Verglaj. Vergleich.
"vergolare — to mark with commas" Obilježavati zarezima. Obilježavati.
Ne zarezivati ni 2%? Ili uzeti u raboš? Semantički je uredno u kontekstu — obilježavati. I zarezivati (uvažavati > poštivati). Tvorbeno također uz v > b i još ponešto.
Ne dati nikom monopol na raboš kao ni na krsnicu. Primjenu raboša vidjeh svojim očima u màstioni, na obojanoj vuni. Ako daščice pašu jedna u drugu ko login i password, ko ključ u bravu — to je. Raboš za obilježavanje, raboš za kalendar. Uzmi i ovo u raboš.
Uzput, belevarac, kako no se zove namotaj pređe vunene, smotan na duljinu lakta, a ne u klubko? Mota se priko nadlaktice i udubine između palca i kažiprsta live ruke desnom za dešnjakinje.

Iako to nisu današnji zapadnohercegovci većina ji je od tamo stigla.

Skupina odvojena od matice puno jače i žilavije čuva svoje naslijeđe i svoj identitet od zavičajaca. Čini mi se da su brájē očuvale neke stare naglaske (metar, litar) pa su ih primijenili na riječima koje nisu ni poznavali kad su se rastali od brâtā.

Bundeva. Búndalo, ne búndalo, ovo je deveta. Tikva. Nije kondir. Skloni su mi tomu Runovićani, Imoćani, pa i šire. Ko ona kona što Prdelete iz, kono moja, izkonoslovi iz Perdelletti. Pr(d)ne pa leti. Tako mali Đokica zamišlja raketni pogon. Ko što Rvati smućeni Velikom seobom naroda ne vide da ilirskoga jezika nema. Ni u tragovima. Ko što sustavno niječu i zabašuruju antičke grčke utjecaje.

A nu ovog: Brgulje < Brgumul < Bargum (Bergamo)

Na kraju, a tko će drugi, do fratara i društva isluženih i odbačenih ratnika za šankom riješiti moju dvojbu oko Brzgula. Fra Martin Brguljanin. Od Sutiske? Varešak? Nije špaker. Već pratrina.
Nedavno je, u Milijunašu, jedna Labinjanka, u po nastupa isporavila voditelju, onom malom Pilipovića, š u s u jednom svomu prezimenu. Sasi. Kakve veze imaju Sasi? Sve ima veze. Jedan veteran priča o svojim svojedobnim oduševljenjima i svojim razočaranjima. U govoru o hrvatskim enklavama u BiH spominje Žepče kao čudo Domovinskoga rata, Kiseljak, Lašvu, Zovik... Brani socijalnu stratigrafiju zbog koje bi ga na ovomu forumu sasjekli na odiumu dvjesta bogatih. Priča o davnom svom oduševljenju saskim redom, radom i disciplinom viđenim u rudarskom Varešu i Kaknju koji padoše. Po padu izbjegoše kroz Brgule. Priča o triježnjenju u Brgulama. Triježnjenju uz gulaš u Gulaševcima. Čobanac. Domaći. A la Brguleze. Kojega ovi Brguljani zovu isto kao i svoje selo — Brgule. Zamislite Johna Wayne-a u mađarkoj filmskoj sinkronizaciji kako za salunskim šankom naručuje dupli gulaš.

Gulaš. Da, gulaš. Dopuštam i čobanac i papazjaniju i cušpajz i sataraš i brudet i fiš-paprikaš... i bilo koje jelo spravljeno od brojnih sastojaka. Jer to je br(z)gulja. Autohtona. Ilirska. Kakvi lari i koja Larissa? Bakrači? More, more, mere, jerbo bakar nije inertan pri spravljanju gulaša. Komu se da tražit slavenski korijen, neka ga traži. Guláš ze všech zbytků...

[Potjeh]

hvala ti na trudu glonga. moja obitelj do danas slavi brgulju, kako s očeve tako i s majčine strane. morat ću razočarat belevarca al ne slavimo krsnu slavu ni nikoljdan. slavimo sv.josipa i sisvete.

[Zavelim]

Ako svi Milasi slave istog sveca (makar to bili i sisveti) onda je to krsna slava, krsnica, kod nas znana ko brgulja. Bit krsnice je to da se nasliđuje obiteljski. Nemaju svi u Imotskome krsnicu. Malo sam se raspitiva kod stariji i one obitelji koje je nisu imale su se rugale onima koji su ji imali ko kakav je to svetac kojeg samo oni u kući slave i sviću mu pale. Moguće da je to ruganje došlo od svećenika koji nisu baš volili taj stariji običaj. Ako ga i nisu zabranjivali ono ga nisu poticali i nije im bilo mrsko da ko običaj nestane.

Recimo Crnogorci danas pravoslavci (nekoć katolici), Bokelji Hrvati katolici i zapadni Albanci katolici (Malisori) slave krsne slave:

npr. Bokelji:

Za razliku od malisorskih katolika, kod katolika u Kotoru i šire (skoro u cijeloj Boki) najviše se slave kao krsna slava Sv. Luka 18.XII, Sv. Tripun 1.XI, zatim Svi Sveti 3. II itd. I ovdje se za slavu sprema bogata trpeza. Nekada se za tu priliku obavezno klao dobar brav i služilo se dosta drugih jela. Za slavu se sprema slavski kolac koji se ovdje naziva - krsnjak. On je lijepo ukrašen sa gornje strane raznim figurama od tijesta. U sredinu krsnjaka stavi se dosta debela svijeca, koja pored kandila, gori cijeli dan. Domacin kuce, sa još nekim clanom porodice prelomice krsnjak, što znaci da to ne cini sveštenik, kao kod drugih vjernika u Crnoj Gori. Na slavu se dolazi bez poziva. Jedino se može pozvati kum ili neki poznanik. Gosti obicno dolaze na rucak. Muškarci mogu na dar nositi flašu pica, a žene voce, keks i sl. Slava se slavi samo jedan dan i toga dana se služi sveta misa. Detaljan opis ove slave dala nam je Petrovic Tonka iz Škaljara - Kotor, stara 75 godina.

http://www.montenegro-canada.com/articles/article/1998350/26088.htm

Bjelopavlići koji se spominju su u 17. st. još bili katolici.

[Potjeh]

Ako svi Milasi slave istog sveca (makar to bili i sisveti) onda je to krsna slava, krsnica, kod nas znana ko brgulja. Bit krsnice je to da se nasliđuje obiteljski. Nemaju svi u Imotskome krsnicu. Malo sam se raspitiva kod stariji i one obitelji koje je nisu imale su se rugale onima koji su ji imali ko kakav je to svetac kojeg samo oni u kući slave i sviću mu pale. Moguće da je to ruganje došlo od svećenika koji nisu baš volili taj stariji običaj. Ako ga i nisu zabranjivali ono ga nisu poticali i nije im bilo mrsko da ko običaj nestane.

ne slave svi milasi istoga svetca. to je po plemenima. zna se točno koje pleme kad ima brgulju. neki su običaj i zapustili. sisvete slavi obitelj moje matere. oni nisu milasi.
malo mi je neobično da su se svećenici tom običaju protivili. pa sv.josip je zaštitnik i našega naroda a to je u saboru izglasano još u 17. stoljeću.
ne znam što bi bilo loše u slavljenju plemenskoga svetca. možda je problem bio što su pravoslavni imali takav običaj. znam da su se pojedine pravoslavne i katoličke obitelji kod nas međusobno pozivale na brgulju odnosno krsnu slavu...ekumenizam na djelu.

[glonga]

"Tomislav Šagi-Bunić: Trebalo bi ponovo uvesti slavljenje obiteljskih zaštitnika, da svaka obitelj ima jednog sveca svojeg zaštitnika. Nekad je to u nekim našim hrvatskim krajevima postojalo, a u Srbiji je to još danas velika religiozna veza. To bi značilo i učvršćivanje obiteljske zajednice baš kao zajednice. Samo je poteškoća kako to sprovesti. Zamisao je svakako vrijedna da se zapamti. Zanimljivo je da se to u povijesti zove krsna slava, a ne imendanska slava ili svetačka slava (na primjer obitelj Leopolda Mandića slavila je krsnu slavu). Slavljenje krsne slave odnosno slavljenje obiteljskog sveca imalo bi danas u vrijeme velikih migracija veliko značenje za življenje kršćanstva unutar obiteljskog života."
Adalbert Rebić; Crtice / Skupna rasprava, Bogoslovska smotra, Vol.44 No.1 Svibanj 1974.

"S omanjim numizmatičkim prilogom Truhelka je 1919 zaključio svoju suradnju u muzejskom Glasniku, a 1922 ostavio kao 57-godišnjak i sam muzej. U posljednjih dvadeset godina života objelodanio je razmjerno malo radova, a pogotovo malo znanstvenih priloga; to se zacijelo dade objasniti promjenom u životnim prilikama. Nadovezujući na nekadašnja iskapanja u Donjoj Dolini, on je 1930 dao dvije rasprave: Sojenice kao ishodište pontifikata te Larizam i krsna slava. Kad je 1911 naišao u oporuci gosta Radina na spomen njegova krsnog imena, nazvao je taj običaj bez razloga patarenskim; 1917 postupao je tako i sa šišanim kumstvom. Poslije različitih radova, napose rasprave V. Skarića o "Postanku krsnog imena" (1920), Truhelka je s mnogo erudicije nastojao, da s novim dokazima potkrijepi mišljenje o vezi krsne slave s kultom Lara ili predaka. Zaključio je, da je slava "kršćanski oblik latinskog kulta Lara, koji je s maloazijskim iseljenicima ilirske narodnosti došao u Italiju, odatle rimskim utjecajem opet na Balkan. gdje se je na povoljnom ilirskom supstratu snažno razvio i nasuprot kristijanizaciji i slaviziranju zemlje do danas očuvao". Uza sve to čini se, da Skarićeva opažanja zahvaćaju dublje u to pitanje, upućujući ispod navlake različitih kulturnih utjecaja na društvene preduvjete."
Šidak, Jaroslav; Ćiro Truhelka — njegov život i rad : (u povodu 10-godišnjice njegove smrti), Historijski zbornik 5 (1952), str. 103-110.
http://www.historiografija.hr/hz/1952/HZ_5_7_SIDAK.pdf (1.171 kB)

[glonga]

Jevto i Hrizostom

"Slava se nalazi i kod Srba rimokatolika (u Boki, Konavlima, Hercegovini, Dalmaciji, Sloveniji) pa i kod onih rimokatoličkih porodica čiji su preci bili Srbi. Otuda je i nastala ona narodna izreka: "Gde je slava tu je i Srbin"."
Srpska slava ili krsno ime; U redakciji episkopa braničevskog Hrizostoma (Vojinovića) 1963
http://www.srbijazemljaheroja.com/elektronske-%20knjige/3930918-Srpska-Slava.pdf

"[41] Krsna slava je slavljena u srednjovjekovnoj Bosni, na području koje nije podudarno ni sa područjem pravoslavlja ni sa područjem Srpstva. Još je zanimljivije to što izvori spominju da se susreću i kod katolika i kod muslimana. Iako danas ovu slavu slavi samo srpski narod, Ć. Truhelka je smatrao da ona nije ni pravoslavnog ni srpskog "nego patarenskog porijekla."
[41] L. Petrović: Kršćani bosanske crkve, Sarajevo 1953, str. 119.
Bušatlić, Ismet; Semiotika Bogumilstva i semiotika Islama, u: Znakovi vremena 26-27
http://www.ibn-sina.com.ba/tekstovi/zv26.pdf

[Potjeh]

meni se od ovog svega najviše sviđaju riječi tomislava šagi-bunića i one gađaju u samu bit običaja a nek povjesničari istražuju odakle je što. ja nemam problem niti sa svojim identitetom niti od bilo koga prihvatiti nešto što je dobro. oče makarije, jesu li bosanski krstjani štovali svetce? imaš li kakvog znanja o tome?

[Zavelim]

To što svi Milasi nemaju istog obiteljskog sveca, a sigurno su od istog pretka znači ili da nisu slavili prije nego pod uticajem komšija poveli se kasnije za tim običajem, pa kako koja obitelj kojih je tad već bilo više ili im je memorija tako slaba da nisu mogli zapamtiti kojeg sveca im roditelji slave.

[Potjeh]

možda su samo bili daleko isprid svoga vrimena.  kako onda moje matere obitelj (parlov) isto slavi brgulju i otkad znam za se zovu ju brgulja. nisam do nekidan ovde ni čuo da u tome ima nešto 'sporno' jer sam živio s tim cili život.

[glonga]

jesu li bosanski krstjani štovali svetce? imaš li kakvog znanja o tome?

Imam. Offtopic je. Moj stav o bosanskim krstjanima valjda dosad već znaš. Abjuracija na Bilinom Polju. Čega su se tamo odrekli? Koje hereze? Pa današnje turbopismene ovdašnje katolike moš masovno proglasit hereticima. U odnosu turbonepismene današnje i sredovječne Bošnje. Tko zna kolinca naizust? Ajmo! Glavne istine katoličke vjere? Heretici.

[Potjeh]

mesčini da bi tribalo ponovit onu temu o krstjanima da ne budemo oftopik. dakako, s ovim o općenitom poznavanju svoje vjere danas se s tobom slažem ali s tim da bosanski krstjani nisu bili heretici ne (gledano u mjerilima tadašnjega doba jer je danas grubo govorit o hereticima). heretik je onaj koji i jednu dogmu ne priznaje. to sam citirao od mandića. o tome smo pisali.
p.s. ne moš proglasit heretikom nekoga tko za neku dogmu nije niti čuo. mandić dokazuje da su bili heretici. ja se samo s njime slažem.

[Zavelim]

bilo je tamo i heretika, čak uvozni

[glonga]

nemaju istog obiteljskog sveca, a sigurno su od istog pretka

„Slava ili Krsno ime je srpski, narodno-crkveni običaj i najvažniji porodični praznik, uvek povezan sa danom određenog hrišćanskog svetitelja. Slava je isključivo srpski običaj, jer i kad je praznuju pripadnici drugih naroda slave je kao srpski i pravoslavni običaj. Slava je veoma obiman kompleks običaja i obreda sa mnogo oblasnih razlika u shvatanjima i u izvođenju, a i sam naziv ima više sinonima. [...] Slava se kod Srba, po narodnoj tradiciji, nasleđuje, ali se i ne deli. Dok je otac živ, sin ili sinovi ne preuzimaju slavu, već je slave sa ocem. Preuzimanje slave za života oca znači da se porodica i formalno podelila. Ako otac nije u snazi, sin preuzima sve obaveze oko slave, ali je otac domaćin slave. Kad otac umre, onda sinovi preuzimaju slavu. Ako ima više braće, mogu se dogovoriti da slavu preuzme samo jedan ili je preuzimaju svi. Prve godine po smrti oca slava se drži u porodičnom krugu, bez gostiju i velikog veselja. Pravoslavna crkva zastupa suprotno mišljenje. Po njenom tumačenju, sin ili sinovi, čim zasnuju sopstveno domaćinstvo i odu od roditelja, počinju sami da slave.“ (Antonić 2000).
[1] Antonić, D.; Običajni bonton : Krsna slava u Srba, 2000, vo: www.glas-javnosti.co.yu
Pjanka, Vlogimjež; Razvojot i stabilizacijata na makedonskiot antropomastički sistem vo sporedba so drugite slovenski jazici, u: XXXIV naučna konferencija na XL megunaroden seminar za makedonski jazik, literatura i kultura, Lingvistika, Skopje 2007. (85)
http://www.ukim.edu.mk/dokumenti_m/2007-Lingvistika.pdf

[glonga]

bilo je tamo i heretika, čak uvozni

En ti oblak unjerski. Bilo ji je za potribe unjerskog dvora. Jazuk za Peštu.
Bilo ji je i u Zadru 1202.? Ili se križarima pokvarijo GPS, ili jim je neko reka da je u Zadru Kristov grob? Ili šta?
Bilo je i sredstava za masovno uništenje u Mezopotamiji. Recentno.