Autor Tema: OSVRT NA POSLJEDNJE DANE KRALJA Stjepana Tomaševića 1463 godine  (Posjeta: 355 )

Offline vinx

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 749
OSVRT NA POSLJEDNJE DANE KRALJA Stjepana Tomaševića 1463 godine
« : 29 Kolovoz 2016, 21:33:00 poslijepodne »
OSVRT NA POSLJEDNE DANA KRALJA STJEPANA TOMAŠEVIĆA 1463.

Mit o kukavičkom bijegu iz Bobovca prije dolazka Sultana
i predaji u Ključu na Sani
Oko posljednjih dana života prvog i posljednjeg, po papinu legatu, krunjenog kralja srednjovjekovne Bosne, Stjepana Tomaševića (1461. - 1463.) u historiografiji se do danas niz mitova predstavljaju kao povijesna istina. Sa ovoga mjesta ne želim ulaziti u do danas neotvoreno pitanje je li kralj Stjepan Ostoja, djed Stjepana Tomaševića bio Kotromanović po ocu ili, kako ja kao jedini do danas držim, Kotromanić samo po majci Katarini, a po ocu Hrvatinić, stričević/nećak glasovitog velikog vojvode Hrvoja Vukića-Hrvatinića. Prikaz pogibije kralja Stjepana Tomaševića, prije 553 godina, koja je do temelja promijenila sliku Bosne i hrvatske povijesti do danas nije dovoljno istražena jer  se po meni temelji na neshvaćanju, krivoj interpretaciji i silovanju izvorne građe.
Sarkofag sa posmrtnim ostatcima kralja Stjepana Tomaševića u franjevačkom samostanu u Jajcu
Ono što sa sigurnošću mogu reći jest; da je kralj ubijen u prvoj polovici lipnja 1463. godine u taboru sultana Mehmeda II. ispod Jajca i da je, suprotno dosadašnjem u historiografiji jednoglasno prihvaćenom mišljenju, bio u Bobovcu kada se je ispod toga stolnog grada 19. svibnja 1463. pojavila sultanova vojska, da je tek krajem svibnja pred sami pad grada, koji se je grčevito branio, napustio Bobovac tokom doline rječice Goruše prema Visokom i Kreševu, a od tamo preko Neretve se  nastojao  skloniti na područje Dubrovačke republike. Predao se je u nekom zamku, na latinskom jeziku zabilježenom Clitiam / Claviam, a što se prevađa Elutio (vulgo Kljucs), to jest Ključ, do danas jednoglasno držeći da je rijeć o Ključu na Sani.
Ja nastupam sa tezom da nije riječ o Ključu na Sani, već o manjoj srednjovjekovnoj utvrdi na području današnje općine Konjic, ili čak nekadašnjem srednjovjekovnom gradu zvanom Rog u Roškom Polju u duvanjskom kraju. Naime, taj se duvanjski grad u izvornoj građi prije pojave novoga imena Rog  javlja kao Clivno (Cliviam), a što je neispravno moglo biti zabilježeno kao  Clitia / Clitiam / Claviam. Moglo bi se alternativno pomisliti na srednjovjekovni grad Veletin na gornjoj Neretvi, konkretno  tvrđavi Ključ koja se nalazila u sastavu grada Veletina. U svakom slučaju po mojoj tezi, koja se temelji na kritičnoj analizi povijesnih izvora,  otpadaju dva krivovjerja koja se do danas u historiografiji jednoglasno prezentiraju kao povijesna istina; naime da je Bobovac pao bez borbe izdajom zapovjednika kneza Radaka te da se kralj prije pojave sultanove vojske pod Bobovcem sklonio u Jajce, a iz Jajca u Ključ na Sani. Mada iz niza razloga ne odbacujem u potpunosti mogućnost da se iza Clitiam / Claviam krije Clivno / Cliviam, naime danas zvani srednjovjekovni grad Rog u Roškom Polju mislim da je riječ o srednjovjekovnoj utvrdi u selu Ribići pokraj Jablaničkog jezera čije izvorno ime nije poznato.
Legendu o izdaji i predaji Bobovca bez bitke stvorio je tadašnji papin nuncije u Bosni, modruški biskup Nikola, da bi opravdao odnosno prikrio svoju suodgovornost u padu Bosne. Na to je već 1986. godine upozorio zaslužni povjesničar Srećko M. Džaja. Sudionik osvajanja Bobovca,  janjičar Konstantin iz Ostrovice, izričito svjedoči da je sultan čim je sa ostatkom vojske osobno stigao pod Bobovac ispod grada dao salivati topove kojima je tukao grad jer ga drugačije nije mogao osvojiti. O grčevitim višednevnim borbama oko Bobovca sjedoći i protuvještar kralja Stjepana Tomaševića Resti u svojim izvještajima trogirskom knezu i drugi. Da je Bobovac borbom zauzet potvrđuju i arheološka istraživanja.
Fama pak o kukavičkom bijegu kralja prije opsade Bobovca nastala poradi silovanja i neshvaćanja izvora, konkretno: izvještaja modruškog biskupa Nikole, pisanja njegovih suvremenika, i to bizantinsko-osmanskih povjesničara  Mihaela Kritobula (Kritobulos s Imbrosa) i  Laonika Halkonkadila, te  već spomenutog janjičara Konstantina. Jedan od glavnih propagandista misinterpretacije izvora je mađarski povjesničar Lajos pl. Thallóczy († 1.12.1916.). On je dobro uočio da su u zapisima spomenut ovdje predmentni segment ionako škrte informacije, u zemljopisnom pogledu, često neispravne te da se iz njihovih djela samo uz oprez može štogod izvaditi. Ali Thalloczy ni drugi nisu shvatili da se iza prvog bosanskog grada kojega je sultan napao i tukao topovima nakon što je prešao Drinu u stvari krije Bobovac a kojega Kritobul i Halkonkadila neispravno nazivaju Jajce. Već su stariji pisci uočili da je Halkonkadileva kronologija pogrešna te da su on i  Kritobul ponekad pogrešno reproducirali izvješća koja su godinama nakon pada Bosanskog kraljevstva dospjeli do njih. Nažalost do danas nije uočeno da su ova dva povjesničara u svojim djelima zamijenili Bobovac za Jajce.
No, najveći problem je u tome što je Thalloczy svojim neshvaćanjem i silovanjem izvora koje je interpretirao suprotno sadržaju uveo još goru pomutnju i tako zaveo generacije povjesničara, koji se nisu upuštali u sustavno tumačenje i interpretiranje izvora, ponavljajući neoprostive greške poradi koji su nastali mitovi daleko od povijesne istine. Tako Thallóczy primjerice nije uočio da se iza, u  Halkonkadilovom tekstu navedenog grada i rijeke "Doborican",  ne krije Bobovac, već rijeka Drina i tamošnji srednjovjekovni grad Dobrun. Da je riječ o Drini jasno proizlazi iz samoga teksta u kojemu se kaže da rijeka "Doborican"  dijeli Tryballos /Srbe i Illyricos/ bosansko kraljevstvo. Halkonkadil dalje pripovjeda da je sultan nakon osvajanja grada Doborican prešao rijeku (jednina: transgessus flumine), znači  Drinu, a ne kako  Thallóczy hoće rijeke (množina), po njemu Bosnu i Vrbas. Izvor dalje navodi da je sultan ušavši u Bosansko kraljevstvo najprije udario po gradu u kojem se je nalazio kralj, a koji je sultan tukao topovima. Mada  očevidac i sudionik toga pohoda janjičar Konstantin izričito tvrdi da je riječ o Bobovcu Halkonkadilov taj grad naziva Gaitiam  (Jajce). Kritičnim čitanje se čak iz Halkonkadilov teksta dade iščitati da on upravo govori o borbom zauzetim Bobovcu jer nešto niže, nakon vijesti o predaji kralja u Clitiam / Claviam (Ključ?), piše o bez borbenoj predaji grada  Gaitiam (Jajce). Time tekst postaje kontradiktoran; naime  sultan najprije borbom osvaja grad Gaitiam, nakon predaje kralja u posjed grada Gaitiam dolazi bez borbenom predajom. Slični lapsus se je dogodio i kod Kritobula.
Da je u prvome slučaju riječ o zauzimanju Bobovca pomoću topova, a u drugom bez borbenoj predaji Jajca jasno proizlazi iz izvještaja već spomenutih svjedoka događaja, janjičara Konstantina i  modruškog biskupa Nikole te drugih izvora. Biskup Nikola navodi da su Osmanlije najprije pojavili ispod Bobovca i spominje dan, naime 19.5.1463. godine. Sudionik osvajanja Bobovca janjičar Konstantin izričito svjedoči da je sultan tokom borbe za Bobovac jedan dio vojske uputio u potragu za kraljem, a da se je on, Konstantin, sa sultanom i ostatkom vojska nakon zauzimanja Bobovca uputio prema Jajcu.  Budući da je sultan već 28.5.1463. u taboru u Milodražu kod Fojnice izdao znamenitu Ahdnamu može se zaključiti da je Bobovac pao oko 26.5. nakon borbe koja se vodila oko sedam dana. Već je dr. fra. Andrija Zirudim upozorio da su kralj Stjepan Tomašević i najznačajniji pripadnici plemstva pogubljeni nakon iznuđene zapovijedi kralja da se Jajce i druge tvrđave predaju bez borbe.
Što se neposredno prije pada Bobovca oko  26.05.1463. dogodilo pripovijedaju izvori i očevidci na ovaj način.  Kritobula trasira da je sultan poslije Bonbovca ponudio predaju, a pošto je to odbijeno da je postavio topove kojima je za nekoliko dana srušio veliki dio zida te se spremao da sa svom snagom grad zauzme juriš. Kralj je pak, tako ovaj izvor dalje, kada je naslutio da bi se grad mogao predati, kriomice noću izišao iz grada i potajno umakao ali da ga je to opazila sultanova taborska straža nakon čega je sultan poslao jedan odred u potjeru za njim. Isto, mada u kraćoj verziji trasira i očevidac janjičar Konstanin.
Iz izvještaja kraljeva protuvjestara i diplomata Restija trogirskom knezu može se sa dovoljno sigurnošću ustvrditi da je kralj napustio Bobovac neposredni prije pada  Bobovca dolinom rječice Goruše koja izvire nedaleko Bobovca a ulijeva se u Bosnu nedaleko Visokog. Janjičar Konstantin pripovijeda da je sultan iz tabora ispod Bobovca poslao pašu Mahmud sa dijelom vojske u potragu za kraljem. Resti je neposredno prije pada Bobovca u Trogiru doznao da je – sudeći po svemu upravo taj dio vojske – turski odred imao zadatak da zauzme oppidum  Goruschi - grad Goruški udaljen oko 4,5 km od Bobovca. Budući da je posada grčevito branila i Osmanlije su se povukle u svoj tabor. Nakon toga je kraljev vitez, zapovjednik goruškog grada dao zapaliti grad i napustio ga. Vidjeh grad u plamenu Osmanlije su se vratili i zauzeli ga. Resti ili nije znao, ili je kao iskusni diplomat koji je tada trebao nabaviti odnosno preuzeti oružje koje su obećali papa i drugi za obranu bosanskog kraljevstva zatajio trogirskom knezu da je kralj napustio Bobovac, bježeći dolinom rijeke Goruše, jer bi vijest o kraljevu bijegu ugrozila njegovu misiju. Resti je trogirskom knezu također pripovjedio da su Osmanlije u goruškom gradu zarobili onaj dio žitelja koji nije napustio mjesto. Od tih žitelja Osmanlije su mogli doznati kamo je kralj krenuo.
Odgovor na to pitanje daje modruški biskup u svome izvještaju. On bilježi da su Osmanlije doznale da se kralj nalazi  u oppido, quod Lazi vocat, te da je sultan poslao dio vojske u potjeru za njim. Ovaj od biskupa Nikole spomenuti grad Lazi se do danas u literaturi jednoglasno izvještava i prevađa sa Jajcem, na temelju čega je i nastala fama da se je kralj povukao u Jajce. Da se iza biskupova Lazi ne krije Jajce odaje decidirani biskupov navod da je taj grad 30.000 koraka (znači oko 45 km) udaljen od Bobovca. Slijedom toga dosadašnji zaključci o kukavičkom bijegu kralja prema Jajcu neposredno prije pojave osmanlijskih trupa ispod Bobova baziraju na frapantnoj misterioznoj interpretaciji izvora. Kade se prihvati da se je kralj od Bobovca povlačio dolinom rječice Goriše prema Visokom ta da mi je namjera bila dospjeti do Kreševa a u krajnjem slučaju na područje Dubrovačke republike – o čemu će još biti govora – opravdano je zaključiti da se srednjovjekovni grad, mjesto Laz / Lazi imamo tražiti u nahiji Visoko u kojoj se u turskim tefterima od 1468/9. do 1570. spominju danas nepoznata mjesta Donji i Gornji Laz.  Time dakako otpada i svaka mogućnost dosadašnjem naklapanju da se je kralj povlačio prema Jajcu a od Jajca u Ključ na Sani gdje se je navodno predao. Svjedok vremena i događanja, tadašnji papin nuncije na dvoru kralja Stjepana Tomaševića, modruški biskup izričito bilježi da se je kralj, kada je čuo da dolaze Osmanlije, iz mjesta Lazi  sa svojim blagom uputio prema Dalmaciji. Put od Bobovca odnosno područja Visokog prema Dalmaciji ne vodi preko Jajca, a još manje od Jajca prema Ključu na Sani. Put sa područja Visokog ili Jajca prema Dalmaciji odnosno Dubrovačkoj republici (Dubrovnik/Ston) vodi ili preko Blidinja i duvanjskog kraja ili preko Neretve. Sljedom toga zaklon Clitiam / Claviam / Elutio kao mjesto kraljeve predaje treba tražiti žujno-istoćno od Visokog odnosno Jajca.
Izvorna građa nesumnjivo odaje da se je u zadnjoj fazi bijega kralju priključio i njegov stric Radivoj koji je organizirao obranu Kreševa, što opravdava zaključak da su knez Radivoj i brat mu zajedno napustili Kreševo prema Neretvi odnosno Dubrovačkoj republici te se predaju u nekom zaklonu kojega imamo tražiti na području današnje općine Konjic ili Duvno. Dubrovačka republika je 29.5.1463.  odobrila da se knezu Radivoju koji je pripremao obranu grada Kreševa na Bedemu tamo isporuči topničko oružje (bombarde) te 200 litara salitre. Osim toga su Dubrovčani tada izrazili spremnost da prihvate bosansku kraljevsku obitelj na dubrovačkom području bude li potrebno. Sve to daje dovoljno indicija za zaključak da su kralj Stjepan Tomašević i stric mu Radivoj bili spremni braniti se u Kreševu kao zadnjim položaju te se u slučaju neuspjeha namjeravali povući se na dubrovačko područje, ali da su na putu prema  dubrovačko području bili opkoljenu u nekom zaklonu oko Konjica ili Duvna.
U svakom slučaju iz više razloga treba odbaciti dosadašnje mišljenje da je riječ o Ključu na Sani. Kao prvo u izborima navedeni smjer kraljeva brijega vodio je iz Bosne prema Dalmaciji odnosno Dubrovniku što nedvojbeno isključuje Ključ na Sani. Drugi dragocjenjeni podatak u izvorima jasno kaže da je mjesto kraljeve predaje  Clitiam / Claviam / Elutio od Jajca udaljeno pet dana hoda i da je sultanova laka konjanica od Jajca do toga mjesta stigla munjevitom brzinom od samo dva dan. Kada se zna da se je od Jajca do Kljuća na Sani moglo stići za maksimalno dan i pol hoda a lakon konjanicom komodno za jedan dan taj zamak treba tražiti znatno udaljenije od Jajca nego li je to Kljuća na Sani.
Hipotetički bi se moglo spekulirati sa istoimenim srednjovjekovnim gradom u istočnoj Hercegovini kod Gacka ili pak tvrđavu Ključ u sastavu srednjovjekovnog grada Veletina na gornjoj Neretvi na području  Bjelimića. To u svakom slučaju odgovara smjeru kraljeva bijega iz Bosne prema Dalmaciji odnosno Dubrovniku u tradiranoj udaljenosti od Jajca od  pet dana hoda. No, mislim da tu mogućnost treba odbaciti iz više razloga, tako i poradi činjenice da se je osmanlijska vojska u istočnoj Hercegovini pojavila tek na svom povlačenju iz Bosne u ljetu 1463.
Premda je već stariji hrvatski povjesničar Ćiro Truhelka u 19. stoljeću upozorio da oko Ključa na Sani nema, kako to izvori izričito hoće, jezera ni mirne vode, pa ni trstike na što je Thalloczy – mada bez ikakvog temelja – nagađao i konstatira da je tada oko toga Ključa moglo biti voda punih rogoza. Dosadašnji pisci su uz to olako prešli preko dva bitna detalja u izvorima glede ubikacije ovdje predmetnog zamaka Ključ. Ključ na Sani je jedan od većih i značajnijih srednjovjekovnih gradova. Dok izvori primjerice Bobovac i Jajce predstavljaju kao grad, Ključ u koji se je povukao kralj sa svojom pratnjom predstavlja se kao zamak, manja utvrda. Osim toga izvor jasno odaje da se taj zamak nalazi ne samo na močvarnom području, već na području sastava triju rijeka, odnosno da riječni tokovi teren dijela na tri dijela. Takav opis ne odgovara ni Kljuću na Sani ni kod Gacka, niti tvrđavi u sastavu grada Veletina na gornjoj Neretvi, ali ni Roškom Polju kakvoga danas poznajemo. Kada se kao polazna točka uzme Kreševo i bijeg prema Dalmaciji-Dubrovniku, upućuje na sastav rijeka Rame, Neretve i Neretvice; znači prostor oko današnjeg Jablaničkog jezera. Prema izvoru kralj je prešao rijeku i sklonio se u tvrđavi sa druge strane rijeke. Jedna dodatna indicija ide u prilog zaključku da se iza zaklona Clitiam / Claviam / Elutio krije srednjovjekovna utvrda čiji ostatci se danas vide na području sela Ribići pokraj Jablaničkog jezera.
Naime, modruški biskup navodi da je kralj prije nego se je dao u bijeg pokupio blago te se predao paši s čitavim blagom koje su petorica bosanskih kraljeva godinama sakupljali. Čini mi se nužno napomenuti da je u selu Ribići bila živa narodna predaja da je nedaleko tamošnjeg utvrđenja bosanski kralj sakrio svoje blago na koje su seljaci nailazili u ćupovima. Ta narodna priča našla je svoju potvrdu 1904. i 1983. Na jedan kilometar od utvrđenja 1904. je pronađen zemljani vrč sa 1422 komada srebrnog novca bosanskih vladara Tvrtka II. i oca kralja Stjepana Tomaševića, Stjepana Tomaša. Od toga je 1266 primjeraka smješteno u Zemaljski muzej  Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Godine 1983. na 100-200 metara bliže ostatcima utvrđenja pronađen je manji zemljani lonac pun srebrnjaka istih bosanskih vladara od kojih je 1368 primjeraka smješteno u isti muzej.  Koliko je srebrnjaka ukupno u ova samo dva javnosti poznata slučaja stvarno pronađeno ostati će tajna jer su u oba slučaja nalazački ne samo oklijevali u prijavi svojih nalaza zadržali i dijelili nalaze prijateljima i rodbini. Osim toga je opravdano zaključiti da je bilo i nalaza koji su javnosti nepoznati. U svakom slučaju su Ribičići najznačajnije nalazište novca bosanskih vladara i treba dati odgovor kako i zašto je toliko blaga dospjelo do inače neznačajnog sela Ribić. Ni najmanje ne sumnjam da su kralj i članovi njegove pratnje prije predaje zakopali dio blaga u nadi da će ga otkopati ako prežive provalu Osmanlija.
Konačno bi trebalo pokušati dati odgovora kada je pogubljen kralj Stjepan Tomašević u sultanovu logoru ispod Jajca. Datirano je da se osmanlijska prethodnica ispod Bobovca pojavila 19.05.1463. a sultan sa ostatkom vojske dan kasnije. Izvori također otkrivaju da je kralj tada bio u Bobovcu koji se je grčevito branio, da je sultan na licu mjesta dao salit topove kojima je tukao grad i da je kralj neposredno prije pada odnosno njegove predaje napustio grad.  Već je navedeno kako se čini dopušteno zaključiti da je Bobovac pao oko 26.5. nakon borbe od oko sedam dana što bi opravdavalo zaključak da je kralj najkasnije 25.5. bilo u goruškom gradu odnosno na putu prema gradu Lazi  kojega najvjerojatnije treba tražiti oko grada Kiseljaka, te da su se Osmanlije najkasnije 28.5. približavali tome grada buduću da je sultan toga dana u Milodražu fra. Anđelu Zvizdoviću izdao znamenitu Ahdnamanu. Izvori datiraju da je kralj iz Lazi za dva dana stigao u Clitiam / Elutio (Ključ / Ribići) gdje se je nakon četiri dana na vjeru predao; što bi značilo 31.svibnja 1463. godine. U prilog ovoj terminologiji ide činjenica da je već 04.lipnja u Trogiru znalo da se je kralj na pašinu riječ predao i da je odveden prema Jajcu. Kralj je u sultanov tabor ispod Jajca mogao stići za dva dana, dakle 02.lipnja 1463. godine. Tamo je potpisao iznuđenu zapovijed na temelju koje su se u roku "nekih osam dana"  predali sa Jajcem ostali gradovi, što bi nas dovelo do 10.lipnja1463. Godine. Konačno biskup modruški navodi da je nekoliko dana nakon  predaje gradova kralju odrubljena glava; što bi značilo da je kralj ubijen oko 15.lipnja1463. godine; očito kada je sultan odlučio sa vojskom iz Jajca preko istočne Hercegovina krenuti nazad prema Bosporu. Trogirski je knez već 18.lipnja1463. godine znao i izvijestio da je sultan s vojskom već otišao iz Bosne, a 20.lipnja da je turska vojska nekoliko dana logorovala i odmarala vjerojatno na području Trebinja ili Bileće odakle je sultan ucjenjivao Dubrovnik.
U literaturi se navode različiti datumi kraljeve pogibije, najčešće se spominje 25. svibanj i 05.lipanj 1463. godine, a oprezniji pisci drže da je kralj pogubljen u periodu između 29. svibnja i 10. lipnja 1463. godine.  Ja pak držim da je kralj Stjepan Tomašević pogubljen između 10. i 15. lipnja 1463. godine u sultanovu logoru ispod Jajca.
Roško Polje - Imotska Poljica, u lipnja 2016.
Ivan Lozo