Autor Tema: Asanaginica  (Posjeta: 4209 )

Offline Zavelim

  • Forumski mudrac...
  • Gožđeno pero foruma
  • *
  • Postova: 3.294
Asanaginica
« : 31 Ožujak 2012, 15:40:55 poslijepodne »
Zanima me koliko pisma ima veze s nekim stvarnim događajem. U pismi imamo tri lika za koje bi tribalo nać veze s povisnim osobama.

1. Asanaga

(h)asan što će reć lip, Asanaginica - lipa aginica

Asanaga imamo koliko ti duša oće.

2. Imotski kadija

To uopće nije ime nego titula. U koje točno doba je Imotski bio sjedište kadiluka?

3. beg Pintorović

Ajde napokon neko neobično prezime koje bi moglo dovest priču u konkretniji kontekst. Kažu neki Pintorovići su s Klisa, drugi iz Ljubuškog. Odakle im potvrde za to? Ima li ikakav pravi dokaz da su postajali neki begovi Pintorovići? I šta bi uopće značilo pintor? Čija je to rič?

Offline Zavelim

  • Forumski mudrac...
  • Gožđeno pero foruma
  • *
  • Postova: 3.294
Odg: Asanaginica
« Odgovori #1 : 31 Ožujak 2012, 15:47:55 poslijepodne »
pintar-bačvar

no to je germanizam i slična prezimena su uglavnom po Zagorju, Međimurju, nešto Slavoniji

Offline Zavelim

  • Forumski mudrac...
  • Gožđeno pero foruma
  • *
  • Postova: 3.294

Offline belevarac

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.801
Odg: Asanaginica
« Odgovori #3 : 01 Travanj 2012, 01:03:22 prijepodne »
PINTOROVIĆ - priezime istog postanja kao i Pintorić; csudno priezime za Muhamedance.

PINTORIĆ - Zadar, 15. st., poniekad glasi i kao PENTURIĆ i PINTURIĆ. < imenice "pintor" (nema potvrde) < tal. "pintore" (danas: "pittore") = slikar.

***

PINTA, vrč, krčag, < tal. "pinta" (odatli i nim. "Pinte") = "pinat". "Pinta vina po dukat" (pocs. 17. st.).

PINTAR, bacsvar, kacsar, < nim. (Fass)binder (mozsda priko madj. "pinter"), Zagreb, Virovitica, Lika. Odatli virojatno i priezimena Pintar, Pinter, Pinterić, Pinterović.

Koliko je meni poznato, nema pouzdanih izvora za povisnost likova iz balade, pa su samo mogucha nagadjanja. Najdalje se otishlo s Asanagom, ali opet nema nikakvih dokaza da je to onaj Hasanaga(Arapovich ili kako li vech) koji je ubijen za vrime Kandijskog rata 1669. Inacse, za Srbe je ovo "srpska narodna pesma", za Boshnjake "najljepša boshnjacska balada". Ne znam shto se Crnogorci ne javljaju, vrime je.
Znameniti grad na obali, Olisippo [Lisabon], csuven zbog svojih kobila koje zatrudne pomochu zapadnog vitra (Plinije Stariji)


Offline Zavelim

  • Forumski mudrac...
  • Gožđeno pero foruma
  • *
  • Postova: 3.294
svatovski običaji
« Odgovori #5 : 01 Travanj 2012, 12:07:09 poslijepodne »
Da ne zaboravimo i tekst pisme, evo je na stranicama od Modrog jezera

http://www.modrojezero.org/docs/history/fortis_hasanaginica.html


U pismi se opisuje svatovska povorka i neki običaji koji su popriličito naški poput svatovske kolone na konjima (sad autima) koja iđe po mladu, staroga svata, darivanja nove svojte (valjda su darovi dani dici tribali biti darovi novoj svojti jer nije kanila stajati kod svoje dice već kriomice proć).

Daklem zna li ko kakvi su muslimanski svatovski običaji? Ima li tu ikakve sličnosti s ovizin gori?

I pade mi na pamet, ako je to kršćanska svadba onda bi se mlada već udala u svojoj župi i muž bi je vodio ko vinčanu svojoj. Mislim da se kod muslimana vinčanje odvija kod kadije tj. u Imockome. U prvom slučaju Asanaginica je već kadijina žena i njeno tilo iđe u čovikov greb (Varuš ili Glavina), u drugom ona se nije niti udala i tribalo bi je vratiti u greb Pintorovića.

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: Asanaginica
« Odgovori #6 : 02 Travanj 2012, 01:16:40 prijepodne »
Kako je kadija moga vinčat sebe sama? To je prvo, a drugo pitanje je za likariju... je li asanaginica imala težu srčanu manu, a rodila ih je petoro i koliko je moguće da zdravo srce otkaže ako znamo kako tijelo uvik na se pazi. ako joj je kardiogram dobar, događaj je sigurno plod pjesničke mašte i sva nagađanja o stvarnim ljudim suvišna su. muhamedanska svadba po mnogočemu sliči kršćanskoj, bar u bosni. ima sam literaturu o tom na jedno 20 stranica. ne bi svadba bila faktor koji isključuje muslimane s obzirom na same konje. pitanje je samo koliko bi bilo obično da se mlada vozi dva dana do muža iz ljubuškoga do imotskoga, npr. bilo bi im običajnije zaranit. kako to da plemići ko što su oni nisu imali kakva kola da mlada ne tare pozadinu čitave pjesme (freud). a kako je to bilo u vrijeme u kojemu se govori? moguće vrlo slično morlačkoj svadbi jer to je bilo vrime kad su turci primili vaše a vi naše, tursko. (neima li ovde kakav mlečić s pedigreom da pljucka s visoka roda i obrazovanja po ovin kmetovima morlačkim...)
treća stvar - sve su ovo teška nagađanja kojima neće biti kraja, ali kad to voli raja, valja se zabavit. meni se isto čini da mijo naš malo stranja, ali dobar je posa učinio. knjiga je, vidi se, dugo istraživana i rađena, ali napisa je je konfuzno božemili. sve bi mu ja to priokrenio, osim teza, i ušćedio na papiru bar 10 - 15 listova. ponavljanja i nereda toliko...
ovo nadmetanje čija je i koja je, stvar je to taština. kad se spominje imotski, ma ima prava više nego iko na nju. vidit ćemo kad će lukica te ploče staviti. ja bi mu svitova da ne slazi nisko i da izabre samo jezike od onih najčešćih turista doli, od malezijskog slabe koristi. i nek ne daje kiparu radeljiću da gravira slova, jer neće s njin lako na kraj. (privatio bi se ja toga posla, itekako. aurora, lobiraj!)
pinta je pivnica u radićevoj, s live strane u haustoru. ja volim rezano!
« Zadnja izmjena: 02 Travanj 2012, 01:34:34 prijepodne Slovak »
Dosta parola.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
šútom doći i šútom otići
« Odgovori #7 : 05 Svibanj 2012, 13:53:29 poslijepodne »

Kakav adet u vas, u Turaka,
kad vodite od majke divojku?



Antun Hangi. Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini.* Drugo znatno povećano i ispravljeno izdanje. Sarajevo. Naklada Daniela A. Kajona. 1907. (V. Svatovi, kinjanje i nićah. pp 175 — 200)


I. Broz, S. Bozjanac, L. Marjanović. Hrvatske narodne pjesme. / Skupila i izdala Matica Hrvatska. Odio prvi. Junačke pjesme. (Muhamedovske). Knjiga treća.* Zagreb. Tisak Karla Albrechta (Jos. Wittasek). 1898. (7. Ženidba Bojčić-Delalije i ličkog Mustajbega. pp 116 — 135; 10. Ženidba dvaju Ćejvanagića. pp 192 — 211; 12. Gjulić barjaktar odvodi Jelu Konjevića. pp 227 — 252; … 20. Janković Stojan udaje posestrimu Turkinju. pp 434 — 453; 22. Ženidba Kumalijća Mujage. pp. 466 — 484 …)
« Zadnja izmjena: 05 Svibanj 2012, 13:57:27 poslijepodne glonga »

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: Asanaginica
« Odgovori #8 : 04 Srpanj 2012, 20:09:16 poslijepodne »
Objavljeno u beharu br.105
Da malo izvučem pohvalu glavnoga urednika S. Begovića u uvodniku:
No, što je s diskutabilnim autorstvom ba -
lade “Hasanaginica“ (Asanaginica) o če mu
vrlo interesantno u ovom broju “Behara“ pi -
še kroatist Stipe Majić. Između ostalog, zna -
no je da je “Asanaginicu“ upravo Alberto Fortis
obznanio u svome djelu “Put po Dalmaciji“.
No, neosporno je, kako piše Majić, da je
jedini prijevod (bolje rečeno adaptacija) bio
onaj u Vuka Karadžića. On je izmijenio na -
slov u “Hasanaginica“ i tada je 1846. ob ja vio
u “Narodnoj pjesmarici“, uvrstivši je u srpske
narodne pesme. Eto, nije li riječ o još jednom
“mutnom“ prisvajanju. Koliko je do sa da poznato,
postoji oko četrdesetak prije vo da “Ha -
sa naginice“, a najzadnji je, koliko je poznato
autoru ovoga napisa, u prijevodu po znatog
hrvatskog prof. luzikanistike – Ni ki ce Ta la -
na. Na kraju, dobro piše lucidni Stipe Ma jić:
“Pravo na ovu pjesmu (baladu) imaju svi koji
je sa zanimanjem čitaju. Autorstvo je još uvijek
nedokazano, ali je pjesma preživjela.


ASANAGINCA – balada ili mit o ženinoj nesreći

Hasanaginica ili Asanaginica, kako je zabilježeno u prvom, originalnom tiskanom izdanju pjesme, narodna je balada koja se od sličnih, ali epskih narodnih pjesma ispjevanih u desetercu, tzv. junačkih, razlikuje baš po svojoj liričnosti i po bitnoj činjenici da u središte radnje smješta ženu; majku, suprugu, sestru. Prvi ju je javno obznanio talijanski opat Alberto Fortis (1741 - 1803.) u putopisno-znanstvenom djelu 'Put po Dalmaciji' ('Viaggio in Dalmatia', 1774.g.) koje opisuje život ljudi na dalmatinskoj obali Jadrana i njenom zaleđu te bilježi niz podataka o građi stijena, biljkama, životinjama i zemljopisnim karakteristikama. Budući da se europska, prosvjetiteljstvom zasićena kulturna klima tog vremena priprema za romantizam u književnosti, balada Asanaginica koja dolazi iz egzotične Morlakije, tajnovite zemlje 'primitivnih Ilira', postaje jedan od ranih poetskih modela za ogled cijelom jednom nadolazećem razdoblju. Fortisov stav duboko je humanistički i čitav putopis intonira prema razbijanju uvriježenih predrasuda zapadnih naroda prema tzv. Morlacima, ali su i predrasude prema opisanom svijetu lako čitljive iz njegova teksta. Isto kao i puno stariji Grci i njihovi putopisci, i Talijani su imali predstavu kako se radi o slabašnoj, nerazvijenoj kulturi populacije koja naseljava ovaj prostor.

Radnja i ustroj balade
Riječ balada dolazi od glagola balar – plesati, i od keltske riječi balad koja znači narodna pjesma, a balade su tragične lirsko-epske pjesme najčešće motivirane nesretnom ljubavi kao okosnicom radnje. Asanaginica počinje tipično, slavenskom antitezom; prvi stihovi postavljaju pitanje, a odmah nakon njih slijedi negacija tih mogućnosti i odgovor:
Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labutove?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
Labutove, već bi poletjeli,
Nisu snjezi, nit' su labutove,
Nego šator age Asan-age.
On boluje u ranami ljutim. (Fortis)
Pjesnik nas nakon toga uvodi u stanje u borbi ranjenog Asanage kojega uskoro dolaze posjetiti majka i sestra, a supruga mu od stida (stih: 'a ljubovca od stida ne mogla') ne dolazi. To je i pokretač tragične radnje; Asanaga šalje supruzi s kojom ima petoro djece otpusno pismo, ne želi je vidjeti kad se vrati u dvor. Beg Pintorović, brat Asanaginičin, dolazi nakon toga po sestru i odvodi je s namjerom da je uda za novoga prosca, Imotskog kadiju. Asanaginica nevoljko ostavlja djecu i u tuzi i strahu odlazi iz dvora natrag k obitelji. Uskoro kreće u svadbenoj povorci prema novom mladoženji u Imotskom, ali mora proći pokraj Asanaginih dvora. Tu susreće svoju djecu koju bogato dariva, a Asanaga joj se obraća grubim riječima, ne vidjevši njezinu žalost i ljubavni jad. Od tih riječi junakinja na mjestu pogiba:
Kad to čula Asanaginica,
bilim licem zemlji udarila,
u put se je dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirota. (Fortis)
Stih originala je deseterački s cezurom ili pauzom iza četvrtog sloga bez vidljive rime.


Prijevodi koji su proslavili baladu

Fortis pjesmu u putopisu donosi u izvornoj verziji, na jeziku Morlaka, pod naslovom 'Žalostna pjesanca plemenite Asan-aginice', a paralelno daje i talijanski prijevod pjesme u 11-ercu. Od toga trena počinje interes za Asanaginicu sve više rasti, pribrajaju se novi prijevodi koji baladu do danas učiniše našim djelom najprevođenijim na najviše svjetskih jezika, pritom je uspoređujući sa svim djelima napisanim kroz povijest na jezičnom prostoru bivše Jugoslavije. Nakon Fortisova, krenulo je 1775. s prijevodom C. Werthesa na njemački, zatim se pojavljuje 1778. u Herderovoj zbirci 'Volkslieder' anoniman, Goeteheov prijevod kojega autor tek godinu dana kasnije potpisuje. Goethe nije poznavao jezik Morlaka pa se služi Fortisovim talijanskim, Werthesovim njemačkim prijevodom i originalom pjesme. Goethe radi najbolji prijevod jer pjesmi vraća izvorni deseterac kojemu su i ova druga dvojica prevoditelja dodala jedan slog. Prijevodi balade postaju sve brojniji (W. Scott, A. Mickiewicz, Puškin, Nodier, Mérimée, Grimm…), praktično je postala popularnija od djela unutar kojega je objavljena, kao da je izvorna narodna duša nadišla korice u koje je smještena i vinula se u slobodu, ostavljajući opatu Fortisu samo zaslugu da bude glasonoša poeziji koja je cvala u skrovitoj anonimnosti Dalmatinske zagore i samo čekala povoljno vrijeme da zablista među najljepšim poetskim vrhovima Europe i svijeta. Prevedena je i na turski, arapski, javanski, japanski i kineski jezik, a postoji više od 15 samo francuskih prijevoda. Jedini prijevod, bolje rečeno adaptacija, koji je uspio povratno utjecati na baladu, bio je onaj Vuka Karadžića koji ju je izmijenio davši joj naslov 'Hasanaginica' i 1846. je objavio u 'Narodnoj pjesmarici' uvrstivši je među srpske narodne pjesme. Uz još nekoliko izmjena koje je učinio u tekstu, Vukova 'Hasanaginica' je kasnije ušla u udžbenike hrvatsko-srpskog jezika. No, Vukove izmjene, pokazale su kasnije analize, bile su nedovoljno motivirane i zapravo su reducirale i izmijenile višeslojnost i bitnu ulogu riječi, u nastojanju da se osuvremeni i približi jezik.

Dalmatinska zagora u jeziku Asanaginice

Fortis uz pjesmu nije pribilježio gdje je i od koga čuo baladu, što je kasnije brojne proučavatelje Asanaginice dovodilo pred mnoga pitanja, no pretpostavlja se kako mu je kasnije pronađeni 'Splitski rukopis' s ikavskom verzijom poslužio kao izvornik, jer Fortis je pjesmu objavio mijenjajući ikavski govor dubrovačkim, jekavskim, koji je već u to vrijeme pokazivao svoju snagu da postane kasniji hrvatski standard. Učinio je to Fortis, međutim, polovično, a ova neujednačena artikulaciji glasa 'jat' pripisuje se u 'zaslugu' njegovom pomagaču. Tko je to bio, ne zna se pouzdano, ali pretpostavlja se kako je to bio njegov prijatelj, Splićanin Julije Bajamonti.
Ovo ispušteno 'h' u Fortisovu originalu i 'Splitskom rukopisu', a kasnije pridodano na početak ključne riječi, simptomatičan je jezični podatak koji svjedoči, kao i Fortisova izjava, da je balada zabilježena u Zagori jer na ovom jezičnom području glas 'h' ne postoji u govoru nego se na početku riječi potpuno ispušta (Asanaginica, Rvat), a na drugim mjestima se zamjenjuje glasom 'v' (kruv, kuvati). Osim turcizama koji odgovaraju glavnim likovima i vremenu u koje je radnja smještena, ostatak jezika tipičan je za Dalmatinsko zaleđe. Pjesma obiluje čakavizmima koji su kroz tri stoljeća postupno iščezla iz govora Imotske krajine, ali neki oblici (npr. riječ 'oblazi' – obilazi, pohodi) i danas su živi u govoru kao prepoznatljivi lokalni kolorit.
Slovenac Fran Miklošič bio je jedan od prvih ozbiljnijih proučavatelja Asanaginice, on je pronašao 'Splitski rukopis' na ikavici za kojega u svom djelu iz 1883. godine ustanovio kako je poslužio Fortisu kao izvornik, a za pjesmu, prema jezičnim osobitostima, da je niknula na tlu Imotske krajine.


Potraga za biografskim činjenicama

Jedan od najpoznatijih domaćih istraživača Hasanaginice, psihijatar Mijo Milas porijeklom iz Zmijavaca pokraj Imotskoga, u svojoj je knjizi 'Asan-agičin zavičaj' iz 1981. godine izložio zaključke svoje iscrpne potrage za povijesnom utemeljenošću likova iz balade. Postavio je zanimljivu tezu da je autor pjesme morala biti udana žena, starija kršćanka iz Zagvozda ili nekog drugog mjesta u blizini Imotskoga. Prelistavajući povijesne dokumente s osnovnom tezom da se fabula balade zaista dogodila na području Imotske krajine, Milas je ustanovio kako je to moralo biti za vrijeme Kandijskoga rata (1645 – 1669). Slijedi da je Hasanaginica sestra bega Pintorovića koji je stolovao na Klisu, žena Hasanage Arapovića, zapovjednika kule Zadvarje u kojoj je ležao ranjen kad ga je trebala obići, a koji je inače stolovao u Zagvozdu. Ovo je logičan zemljopisni raspored ako se uzme u obzir put kojega svadbena povorka prelazi na konjima. Kreću s Klisa, iz Asanagičine roditeljske kuće, prema dvorima Imotskog kadije (suca), a put ih nezaobilazno vodi preko Zagvozda koji je mjesto tragičnog susreta majke s djecom i bivšim mužem nakon što se oporavljen vratio na svoje imanje. Milas tvrdi da su Asanagini dvori bili kod Zagvozda na lokaciji koju mještani danas zovu Manastirine, na kojoj je Aga na ruševinama franjevačkog samostana sagradio svoj dvor. Imotski je bio sjedište 'kadiluka', gdje je službovao i u pjesmi spomenuti Imotski kadija, sve do 1717., kada grad osvajaju Mlečani. Događaj opjevan u baladi po Milasu zbio se 1647. godine, a opjevala ga je nedugo nakon tragedije žena iz obližnjeg mjesta. Pjesma se odatle širila dalje, a Fortis je, pretpostavlja, pjesmu dobio napismeno.


Kastinske razlike kao uzrok tragediji

Iako Milas utvrđuje da je autorica balade kršćanka, nedovoljno upoznata s običajnim, šerijatskim, pravom turske gospode svog vremena, što potkrepljuje spornim mjestima u pjesmi, Muhsin Rizvić u članku 'Socijalni aspekti Hasanaginice' (u knjizi: 'Panorama bošnjačke književnosti') analizom Fortisova i Splitskog rukopisa uočava da neka sporna mjesta nastaju nepreciznim čitanjem, tj. pogrešnim prijevodom pjesme. Jedno od tih mjesta je u stihovima: 'U rodu je malo vrjeme stala, malo vrjeme, ne nedjelju dana' (Fortis). Vuk 'ne nedjelju' prepisuje kao 'ni nedjelju', što postaje vrijeme prekratko za preudaju Asanaginice za Imotskog kadiju. Rizvić kao bitno iznosi neizrečeno u baladi, jer cijela pjesma strukturirana je na neizrečenom koje bi se trebalo podrazumijevati. Pripovjedač nas uvodi in medias res balade, ne pojašnjavajući motivaciju likova, kako je to za balade već i karakteristično, što otvara mjesta brojnim interpretacijama i varijantama. Rizvić vidi begovsko porijeklo Asanaginice koja se udaje za niže situiranog agu kao uzrok rastave braka. Iz begovskog prijezira Asanaginica ne obilazi muža, obilaze ga sestra i majka koje stvaraju dodatni zaplet uperen protiv supruge mu, a Asanaga reagira naglo, potaknut kompleksom niže kaste. Također, u baladi pronalazi svu logiku šerijatskog zakona iz vremena nastanka balade, a u Asanagičinom potpunom otpuštanju iz braka od strane Asanage, kao i njezinoj ponovnoj preudaji, vidi neprekinutu nadu glavne junakinje kako bi se mogla jednoga dana vratiti djeci i prvom mužu, jer jedino potpunim, trostrukim otpustom pa preudajom, moguće joj se ponovno vratiti prvom mužu.

Imotsko pučko razumijevanje Asanaginičine poetike
Glavni likovi balade turski su dostojanstvenici iz vremena dok su vladali područjem Dalmatinske zagore, a pjesma je po svemu narodna, i spjevana i usmeno prenošena u narodu koji ju potpuno doživljavao kao svoju. Tu se javlja dihotomija: otkud puk u poeziji opjevava Turke, narod drugačije vjere od njihove, doživljavane kao stranci i okupatori? Jedno posve lokalno objašnjenje, doduše prilično nategnuto, veli kako je Hasanaginičina nesretna sudbina i njezin odnos s mužem kršćanskom pjesniku ili pjesnikinji bio uzorak kojim će pokazati kako su moćnici, Turci, zapravo duboko nesretni ljudi u čije se ponašanje i običaje ne valja ugledati. Drugi vrlo značajan moment kojim se pjesma pripisuje kršćanima, svadbena je povorka na konjima koja, koliko god kratko spomenuta, podsjeća na tipičnu morlačku svadbu gdje se na konjima jaše od mladenke do mladoženjine kuće.


Junakinja starija od svoga imena
Ukoliko izostavimo ono što bi se moglo nazvati 'plašt balade' i reduciramo je do bitnog, ostavljajući po strani sve činjenice koje pjesmu smještaju u vrijeme i prostor, dolazimo do univerzalne jezgre; dobra majka i supruga biva odbačena od muža, time i voljene djece, prisiljena je pod pritiskom brata svoju ljubav zamijeniti nečim lažnim, i zbog tuge umire. Pitanje je uopće koliko je Asanaginičina smrt u trenutku kad sa svatovima zastaje i susreće djecu fizički realna. Bez obzira na snagu tuge koja je u njoj vladala, glavna junakinja morala je imati barem neki medicinski problem, što čitavu sferu pjesme prenosi u pjesničku sliku koja nema veze sa stvarnim događajem, nego samo ilustrira njezinu nemogućnost da se dalje nosi s novonastalom tragičnom situacijom. Jedna slična narodna pjesma naslova 'Asanaga i njegova ljuba' također u sebi ima nevjerojatan događaj: Asanaga misli da mu je žena nerotkinja i šalje svoga brata da je usmrti dok on ide sebi po drugu djevojku. Djever je pronalazi i nevoljko poteže sablju, a ona ga moli da je siječe iznad pasa. U tom trenu, od straha i želje da dijete živi, porađa se na licu mjesta. Djever sretan uzima dijete u naručje, uto nailazi Asanaga sa svatovima, vidi svog novorođenog sina pa bratu prepušta mladu i svatove te sa suprugom i djetetom odlazi kući. Ovi fenomeni nemogući su ako se doslovno preslikaju u stvarnost pa njihovo porijeklo kao da vuče korijen u mitskoj slici pretočenoj kasnije u deseterac. Kako pojedini narodni običaji mijenjaju svoju pojavnost i izvanjskost tijekom vremena, tako je vrlo moguće da je priča o Asanaginici starija i od same glavne junakinje. Asanaginica je uzdignuta na najviši nivo morala i ljubavi, stoga je moguće kako i njezino begovsko porijeklo služi samo tome da je uzdigne iznad Asanage. Budući da je balada iznimna jer veliča upravo ženu i njezine osjećaje iznad svih muških likova, makar smještena u patrijarhalnu okolinu, zamjetna je njezina silna martijarhalna matrica koja može upućivati na starije postanje okosnice balade.

'Dobru kadu prose sa svi' strana'
Svjetski interes za Hasanaginicom podignuo je vrijednost pjesmi i na području na kojem je nastala, pa su u najnovije vrijeme, nakon prije sukobljenih znanstvenih teza, izbile tenzije o 'vlasništvu nad pjesmom'. Ova zabavna i medijima dobro popraćena senzacija među glavne prosce pjesme postavlja dva grada, Imotski i Vrgorac, ista dva koja imaju problem s primarnim vlasništvom nad Tinom Ujevićem. Turistička zajednica Grada Imotskog odlučila je sasvim opravdano na osnovi nekoliko činjenica iz pjesme, jedna od njih je i 'Imotski kadija', podignuti spomenik u čast ovoj baladi na obroncima Modrog jezera. Prirodni fenomen imotskog jezera podno nekadašnje kule u kojoj su stolovali turske kadije, i na kamenim pločama klesane riječi Asanaginice na nekoliko svjetskih jezika bili bi za turiste atraktivna simbioza. S druge strane, iz novouređenog etno sela Kokorići pokraj Vrgorca, od potomka vojvode Pervana kod kojega je Alberto Fortis u svojim pohodima kroz Zagoru zanoćio i slušao narodnu poeziju, pojavio se glas kako Asanaginica pripada njima. Dokazati bilo što nemoguće je, jedino bitno što ostaje je pravo i sloboda obiju strana da naprave nešto lijepo i ukusno. Koliko se budući spomenik bude uklapao u svoju okolinu, toliko Hasanaginica zaslužuje pripadati tom mjestu. Neosporan je suživot kulturnih elemenata Dalmatinske zagore i turskih u baladi, i to je jedino bitno svjedočanstvo, bogato i prema svemu otvoreno, a pravo na pjesmu imaju svi, svi koji je čitaju. Vlasništva se možda i sam autor još davno odrekao, unatoč tome pjesma je preživjela, bez taštine čovjeka, zavičaja ili jezika, stalno otškrinjujući vrata u mističnu prošlost kroz koju nam navire neiscrpna snaga. Otškrinuti treba ta vrata, erinije ostaviti u podzemlju, a muzama poput Asanaginice širom ih otvoriti i pustiti je ove vremešne dvore.

Stipe Majić


ŽALOSTNA PJESANCA PLEMENITE HASANAGINICE
 
Skupio Abate Alberto Fortis
( Viaggio in Dalmayia, volume primo,
Venezia, 1774, pagine 98- 105)
[sa Fortis' ortografijom]
Scto se bjeli u gorje zelenoj?
Al-su snjezi, al-su labutove?
Da su snjezi vech-bi okopnuli;
Labutove vech-bi poletjeli.
Ni-su snjezi, nit-su Labutove;
Nego sciator Agie Asan-Aghe.
On bolu-je u ranami gliutimi.
Oblaziga mater, i sestriza;
A Gliubovza od stida ne mogla.
Kad li-muje ranam' boglie bilo,
Ter poruça vjernoi Gliubi svojoj:
Neçekai-me u dvoru bjelomu,
Ni u dvoru, ni u rodu momu.
Kad kaduna rjeci razumjela,
Josc-je jadna u toj misli stala.
Jeka stade kogna oko dvora:
I pobjexe Asan-Aghiniza
Da vrât lomi kule niz penxere.
Za gnom terçu dve chiere djevoike:
Vrati-nam-se, mila majko nascia,
Ni-je ovo babo Asan-Ago,
Vech daixa Pintorovich Bexe.
I vrâtise Asan Aghiniza,
Ter se vjescia bratu oko vrâta.
Da! moj brate, velike sramote!
Gdi-me saglie od petero dize!
Bexe muçi: ne govori nista.
Vech-se mâscia u xepe svione,
I vadi-gnoj Kgnigu oproschienja,
Da uzimglie podpunno viençanje,
Da gre s' gnime majci u zatraghe.
Kad Kaduna Kgnigu prouçila,
Dva-je sîna u çelo gliubila,
a due chiere u rumena liza:
A s' malahnim u besicje sinkom
Odjeliti nikako ne mogla.
Vech-je brataz za ruke uzeo,
i jedva-je sinkom raztavio:
Ter-je mechie K' sebi na Kogniza,
S' gnome grede u dvoru bjelomu.
U rodu-je malo vrjeme stâla,
Malo vrjeme, ne nedjegliu dana,
Dobra Kado, i od roda dobra,
Dobru Kadu prose sa svî strana;
Da majvechie Imoski Kadia.
Kaduna-se bratu svomu moli:
Aj, tako te ne xelila, bratzo!
Ne moi mene davat za nikoga,
Da ne puza jadno serze moje
Gledajuchi sirotize svoje.
Ali Bexe ne hajasce nista,
Vech-gnu daje Imoskomu Kadii.
Josc kaduna bratu-se mogliasce,
Da gnoj pisce listak bjele Knighe,
Da-je saglie Imoskomu Kadii.
„Djevoika te ljepo pozdravgliasce,
„A u Kgnizi ljepo te mogliasce,
„Kad pokupisc Gospodu Svatove
„Dugh podkliuvaz nosi na djevojku;
„Kadŕ bude Aghi mimo dvora,
„Neg-ne vidî sirotize svoje."
Kad Kadii bjela Kgniga doge
Gospodu-je Svate pokupio.
Svate kuppi grede po djevoiku.
Dobro Svati dosli do djevoike,
i zdravo-se povratili s' gnome.
A kad bili Aghi mimo dvora,
Dve-je chierze s' penxere gledaju,
A dva sîna prid-gnu izhogiaju,
Tere svojoi majçi govoriaju.
Vrati-nam-se, mila majko nascia,
Da mi tebe uxinati damo.
Kad to çula Asan-Aghiniza,
Stariscini Svatov govorila:
Bogom, brate Svatov Stariscina,
Ustavimi Kogne uza dvora,
Da davujem sirotize moje.
Ustavise Kogne uza dvora.
Svoju dizu ljepo darovala.
Svakom' sinku nozve pozlachene,
Svakoj chieri çohu da pogliane;
A malome u besicje sinku
Gnemu saglie uboske hagline.
A to gleda Junak Asan-Ago;
Ter dozivglie do dva sîna svoja:
Hodte amo, sirotize moje,
Kad-se nechie milovati na vas
Majko vascia, serza argiaskoga.
Kad to çula Asan Aghiniza,
Bjelim liçem u zemgliu udarila;
U pűt-se-je s' duscjom raztavila
Od xalosti gledajuch sirota.


Dosta parola.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Pintorović Majić
« Odgovori #9 : 05 Srpanj 2012, 21:39:27 poslijepodne »
Da gre s' gnime majci u zatraghe.

Bavi li se Majić slučajno Asanaginicom? Imaju li Pintorovići ikakve sveze s Majićima?

Preko drače, preko tmače…

zatraghe
Viaggio in Dalmazia 1774. p 100
http://books.google.com/books?id=MCJPAAAAcAAJ&pg=PA100#v=onepage

Zatraghe
lettre de m labbe fortis a mylord comte de bute sur les mceurs et usages des morlaques appelles montenegrins 1778. p 80
http://books.google.com/books?id=a8bxmuJj878C&hl=hr&pg=PA80#v=onepage

Zumiramo kartu:
http://www.geonames.org/maps/google_43.365_17.34.html

Nu toponima:
Arapovac, Dračevo, Bišćevići, Čaršija, Nova Mala…

Zatraghe > Zadračje

Zar Pintorović ne može bit (i on a ne samo mater njegova i Asanaginičina) s prebivalištem u Ercegovačkom sandžaku, a imat kakvu dužnost i nove posjede u Kliškom sandžaku?
Na drugu stranu od Dračeva je i drugo Zadračje - Majića polje. A kula begovska? Majića kula? Pintorovića kula?

A smještaj u Kliškom sandžaku?
Zatraghe > Zatravlje > Potravlje

Bolje trava nego drača.
http://www.geonames.org/maps/google_43.791_16.551.html
Pazi - Bičin Grad južno od Potravlja (vs. Bišćevići (Bičevići)). (Bihać, Bišćanin, Bišćević?)

Zatraghe
Zatražje (Trag)
Zastražje (Straža)
Zadvarje (ne more bit)
« Zadnja izmjena: 05 Srpanj 2012, 21:41:10 poslijepodne glonga »

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: Asanaginica
« Odgovori #10 : 05 Srpanj 2012, 23:25:09 poslijepodne »
Zatrage je napisano slovom malim. Zatraga je pristanak majke da primi razvjenčanu kćer. Pintor je nešto što sugerira nisko, zanatsko porijeklo. Tako da se kompleks društvena statusa i podrijetla u Asanaginici udvostručava i raskrinkava, ostavljajuć tragediju vanuzročnom. Nije to sapunica koju plitko gledaju. Ko majić.
« Zadnja izmjena: 05 Srpanj 2012, 23:27:33 poslijepodne Slovak »
Dosta parola.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Asanaginica
« Odgovori #11 : 05 Srpanj 2012, 23:41:18 poslijepodne »
Zatrage je napisano slovom malim.
Je. U prvom izdanju. (Viaggio…). Međutizin u kasnijim pismima Fortisovim je Zatraghe - velikim.
Aghinica - aginica, Zatraghe - Zatrage (Zastranje? Postranje?).

Ako je imao dostupan rukopis na bosanici (begovici) jal na poljičkoj ćirilici, moga je prez problema omaškom napisat malo z u prvotisku, a poslije u pismima, nakon nečijeg prigovora poporavit.
Ako li je imao rukopis na latinici, tu mu ga je to opet s malim i velikim slovom z u 18. stoljeću, ako si gledao rukopise iz toga doba s ovoga šireg područja (npr. makar crkvene matice). Malo i veliko z je u tadašnjim rukopisima na području između Cetine i Neretve teško razlikovat, ako se očito ne radi o poznatu osobnom imenu, toponimu, početku rečenice…

Taj običaj s zatragom i otpušćenicom, toga nema ni u dokumentima, ni u predaji, to je nadotezanje.

Offline Zavelim

  • Forumski mudrac...
  • Gožđeno pero foruma
  • *
  • Postova: 3.294
Odg: Asanaginica
« Odgovori #12 : 06 Srpanj 2012, 08:12:12 prijepodne »
U Splotskom rukopisu koji je ko orginal piše "uza trage". Ako piše. :-))

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Asanaginica
« Odgovori #13 : 06 Srpanj 2012, 13:03:58 poslijepodne »
"uza trage".
a je to
uza trage
ko po tragu ko po snigu ko po blatu
uz iste stope (ne baš po istim -gatka)
nazad-natrag k materi istim putom kojim si došla

inčije bi zatrag u značenju traženja majčine privole za povratak raz/od/pušćenice ozbiljno uzdrma temelje mitova i legendi i ocjena o patrijarhalnosti društva kako ondak tako i danas u ovom dijelu 'rope pa i šire

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: Asanaginica
« Odgovori #14 : 07 Srpanj 2012, 10:02:31 prijepodne »
a je to
uza trage
ko po tragu ko po snigu ko po blatu
uz iste stope (ne baš po istim -gatka)
nazad-natrag k materi istim putom kojim si došla

inčije bi zatrag u značenju traženja majčine privole za povratak raz/od/pušćenice ozbiljno uzdrma temelje mitova i legendi i ocjena o patrijarhalnosti društva kako ondak tako i danas u ovom dijelu 'rope pa i šire
nije postojala institucija toga. pogledaj te šerijatluke turaka, ne morlačke običaje.
Dosta parola.