Jezicsne znacsajke: -shch-, m > n, -o > -ija smatraju se temeljnim znacsajkama csakavice, pa vukovci kazsu da se to iz csakavskog proshirilo u shtokavski. Zashto to kazsu? Zato shto su uzpostavili granicu na Cetini i sad niekako moraju "opravdati" csakavske ulize u shtokavskom podrucsju. A granica izmedju csa i shto, po mome, bila je barem na Neretvi, i nikako zapadnije od danashnje granice shchakavice.
Nerado postavljam slideche shtivo, jer je josh u pisanju (nazavrsheni dio je oznacsen tocskicama), ali se iz njega mozse izcsitati moje ocsishte o pridmetu:
***
Na temelju najranijih grčkih i rimskih izvora o pokretima naroda koji probijaju rimsku dunavski granicu, kasnije izvorima bogatije povisti o kretanjima stanovničtva, pisanih izvora iz tog dugoga razdoblja i današnjega jezičnoga stanja, može se u grubim naznakama uzpostaviti početno i njegovo minjanje kroz to razdoblje.
Sam izraz »seoba Slavina«, kod niekih i na nieki način, prispodobljuje dugačke kolone ratnika, staraca, žena i ditce, kako jahaju na konjima i zapregama vuku sve svoje, da bi, kao na slici Ivekovićevoj, konačno izbili na more. A trajalo je to u najmanju ruku od kraja 4. st. pa do mađarske najezde u 9. st. Čeona crta područje kojim su se postupno, što u miru, što boreći i uklanjajući se pomirali Slavini prima jugu i jugozapadu protezala se od Alpa do Karpata, virojatno između rika Zale zapadno od Blatnoga jezera i rike Kereša (Moriša m. Maroš, r. Mureš; ili Körös, r. Criş). U njihovu pomiranju moguće je uzpostaviti tri plemenske skupine koje je povezivao osićaj pripadnosti istom baštinjenom nasliđu, virovanju, običajima i govoru. Sridištnja je skupina, koja se u najkraćemu može nazvati ikavcima, na relativno uzku prostoru od sridnje Drave do ušća iste u Dunav priešla Dravu i napučila zemljišta između Drave i Save. Budući da je bila brojna, a nije se razplinula po širini, to je se svom svojom snagom i svojim većim dilom nastavila kretati prima jugu priko Save, naselivši cili prostor rimske Dalmacije između Drine i mora, ostajući čistom (nepomišanom s bilo kojom od susidnih skupina) u sridištnjem dilu omeđenom Savom, Drinom, gornjom Neretvom, morem i cr-tom ušće Krke – ušće Une. Ta skupina – koja je u svom govoru nosila noviju zaminicu čьto, ali i njezin stariji oblik čь, koja je već izgovarala glas ě na način koji će rezultirati na kraju glasom i, te suglasničke skupove iz kojih će u završetku postupka promina u novoj domovini proizteći ć (< tj; svića < svět'a), j/đ (< dj; meja/međa < med'a), šć/št (< skj; gušćer/gušter < gusker) i žđ/žd (< zgj; zvižđati/zviždati < *zvizgěti), da se spomenu njezine najvažnije govorne značajke – u svojoj se sivernoj postojbini morala nalaziti u susidstvu skupine koja danas u svome jeziku ima „що”, „хто”, „сніг”, „дитина”, „дід”, „ящірка”, „щіпка” (ukrajinska). Ikavska je skupina nosila više razlikovnih svojstava od zapadne ekavske (panonske) i iztočne ekavske (moravske): dvojaki oblik zaminice što (čь, čьto) i dvojaki izgovor starih skupova *skj (šć/št) i *zgj (žđ/žd). A postavljena je bila tako da je čь bio na zapadnoj, a čьto na iztočnoj strani skupine; granicu među njima nieki jezikoslovci postavljaju na Cetinu, iako ima dokaza i za ina mišljenja. Prvotna je zamina glasa ě temeljno mirilo pripadnosti govornika ikavskoj (glas i) ili zapadnoekavskoj odnosno iztočnoekavskoj skupini (glas e) – nedoslidnosti su plod vanjskih utiecaja.
Osim unutarnjih značajne su i vanjske promine u fonologiji ove skupine nastale kao poslidak mišanja sa zapadnim i iztočnim ekavcima. Područje dodira i mišanja ikavaca i iztočnih ekavaca prostiralo se oko gornje Drine, Lima, Pive, Tare i gornjih tokova Morače i Zete (kao što se, uostalom, i jedno od područja mišanja zapadnoekavske i ikavske skupine prostiralo između Bosuta i Dilja). Izhod mišanja ovisio je, naravno, prietežito o brojnosti skupina. Međutim, ne bi se smilo zenemariti i jakosti skupina u odnosu na starosidilačko stanovništvo – poromanjene Ilire. Postojala je težnja da se na mišanim područjima dvojnosti ove vrste uklone i to približavanjem jednog rišenja drugom, makar to proizvelo treće. Tako će se dogoditi da će na rečenom području mišanja iztočnoekavske i ikavske skupine stvoriti nova, drugotna zamina za ě, kao nieka sridina ekavskog i ikavskog odraza, t. j. ie/je. To se moglo dogoditi samo u okolnistima podjednake jačine obiju skupina, inače, a tomu smo i danas svidoci, slabija skupina podliže rišenju jače. Jednom kada je nastala jekavska skupina, područje njezina nastanka postalo je „tvornicom” i „izvoznikom” jekavšćine; vratima kroz koja su, zbog poznatih povistnih okolnosti, navirali pastirski govornici s balkanskih planina, primali jekavšćinu i nosili je dalje na jug, zapad i siverozapad. To su od slavinskih seoba pa do 13. st. bile jedine važnije seobe koje su ostavile dubok trag na razmištaj prvobitnih selilačkih skupina, tada već oblikovanih naroda.
Slovini koji su došli u naša područja zatekli su starosidilačko stanovničtvo, te mu nametnuli vlast i jezik, ne zbog brojnosti, nego zbog boljeg vojnog i upravnog ustrojstva. ..... To samo po sebi govori da u razmatranju jezičnih mina triba uzimati u obzir i brojnost zatečenog stanovničtva i njegove jezične sklonos-ti.
S pravom se može pridpostaviti da se zatečeno stanovničtvo u vrimenima napridovanja Slavina i zauzimanja navedenih prostora, budući da se po razpadu Rimskoga carstva bavilo prietežito stočarstvom i donekli poljodilstvom, povlačilo u planinska i teže pristupačna područja. Niegdi se brže, a niegdi sporije utapalo u novodoseljeno. Virojatno su starosidioci u iztočnijim planinskim područjima na potezu Zelengora – Šar-planina najduže odolivali stapanju, jer su gospodarski bili neovisniji i imali su malu potribu a i mogućnost suobraćati s doseljenicima. Postupno su ipak prihvaćali novu uljudbu, viru i običaje, a prije svega jezik, minjajući ga drugi put u svojoj povisti – prvi su im put to nametnuli Rimljani, drugi put Slavini. Područje mišanja ikavaca i iztočnih ekavaca bilo je jamačno najgušće naseljeno tim starosidiocima, koji su u dodirištu i mišanju tih skupina usvajali novi jezik i njegove razlikovne značajke, a prima svojim jezičnim priddispozicijama. Tu je i nastalo drugotna zamina glasa ě glasom/glasovima ie/je. Tako su oslabljeni pripadnici obaju skupina zajedno s domorodačkim stanovničtvom stvorili govor, koji je, barem što se zamine ě tiče, „sridnje rišenje”.
Dio tih jekavaca bili su kršćani katoločkog, a dio pravoslavnog obreda; potonji se širio i jačao naročito za Nemanjina prodora i osvajanja Duklje krajem 12. st. To je i prvo značajnije pomiranje stanovničtva prima jugozapadu, kada se okrajci dinarske struje dilom utapaju u jekavsko područje. O prisuću ikavaca dinarske skupine na području Duklje svidoče i sudobni bizantski izvori (Skilica o. 1020. – 1092., Brijenije o. 1062. – 1137., Konijat 1150. – 1210.), te Grgur Barski (oko 1150.) . Njihov će se govor još dugo održati na tom području unatoč dvistogodišnjoj vladavini Nemanjića (1189. – 1371.). Triba napomenuti da se širenje jekavšćine odvijalo i na šćetu iztočnih ekvaca stvarajući gdi dublja gdi plića jekavska područja uz desnu obalu Drine.
Širenjem Nemanjića u Travunju i Zahumlje krajem 12. st. znači istodobno i postupno širenje jekavice na te priedile. Širenje je išlo u pravcima prima Kotoru, Trebinju, Dubrovniku, Stocu, Nevesinju, Kalinoviku, Vrhbosni i Romaniji. To se širenje može pratiti u izpravama i nadgrobnim spomenicima, te, što se Dubrovnika tiče, i u kasnijim književnim dilima. I listine ondašnjih velikaških obitelji Pavlovića, Sankovića i Kosača oslikavaju mišanja ikavice, jekavice i ekavice, ali i snažnoga napridovanje jekavice. Primirice, postoje izprave iz znatno kasnijeg vrimena (oko 1470.) vlastoručno pisane od različitih članova iste obitelji, od kojih je jedna pisana ekavski, a druga mišavinom ikavskog i jekavskog ... (Truhelka); čistih ikavskih izprava ima čak iz Srebr(e)nici ... (Jireček), koja je odavna bila na prvoj crti udara jekavice???
Razčlanjujući nadpise sa stećaka, kao izvore sudobnoga, nepatvorenoga, narodnoga govora, susrećemo sa s niekim težkoćama. Kao prvo, ti su zapisi po naravi stvari sažeti, često i gnomski oblici, te ne sadrže mnogo jezičnih činjenica. Na mnogima od njih promina glasa ě nije ni provedena, jer je u jezičnim prominama pismo uvik kasnilo za govorm. Većini je stećaka nadnevkovanje nesigurno, s procinama i u razponu od jednog pa čak i dva stolića, a da bi se suslidno i litopisno mogle pratiti promine koje nas zanimaju. Pa ipak se može doći do niekih naznaka.
U sustavnu popisu nadpisa na BH-stećcima ukupno ih je 325, od kojih su 174 iz iztočne Hercegovine, 63 iz iztočne i siveroiztočne Bosne, 10 iz siver-ne Hercegovine .... ..... Od 19 ekavskih zamina za ě njih su se 4 ostvarile u 15. ili 16. st., a 4 u 16. st. i kasnije. Od 16. st. pa nadalje pojavljuje se i bizantski način pisanja godina (od stvaranja svita) i to u 7 natpisa (Gacko, Bileća, Trebinje, Stolac), što govori o napridovanju pravoslavlja u vrime snažnog turskog prodora prima zapadu i velikog pomiranja stanovničtva, dotada nezabiliženog od doseljenja Slavina. ... .
Pomiranje se stanovništva događalo na način da je uglavnom poislamljeni dio iz iztočne Bosne i Hercegovine selio prima siveru i zapadu kako su osvajana nova, često opustila zemljišta. Na njihova bivša mista pritiecalo je starosidilačko pastirsko stanovničtvo s područja balkanskih planina da bi se i ono kasnije pomiralo u sličnim pravcima. Kroz ta vrata Bosne (i Hercegovine) počevši od oko 1470. pa do poraza pod Bečom prošla je velika množina stanovničtva, uglavnom jekavaca, i uz učinak sudarajućih kuglica pomirala se i pomirala pučanstvo izprid sebe, tako da naseljavaju Završje, okolinu Vrbasa i Une, a i dilove sridištnje i siverne Bosne, da bi prvi među njima već oko 1520. stigli do siverne Dalmacije, a koje desetliće potom u Liku i Slavoniju. Tako se razpalo jedinstveno područje koje je u davnini naselila ikavska skupina plemena.
***
