zar je stvarno trebalo ići u paške da bi se čulo za louisa amstronga i van morrisona???
a sad ozbiljno:
ako se netko želi pozabaviti ozbiljno ovom tematikom trebao bi istražiti fenomen kafića. naime, tih par godina 1981-1983 u imotskom je niklo par kafića koji su godinama bili važna mjesta društvenog života: semi, čorba, paško pa i picerija. prije njih imao si krisa, brečića I i II ter sonju meterovu.
otvaranje navedenih kavića bio je početak ugostiteljstva kakvo i danas znamo.
što je ljude nagnalo da biraju jedan od ovih - to je zanimljivo. reći da je u paške bila posebna glazba, a da su na druga mjesta išli GLUVI je malo bez veze. niti su u paške išli samo vudreni, niti su druga mjesta bila bez sluha.
picerija je bila više đačka varijanta (slabo posjećena od grackih), semi malo stariji i gracki, čorba nekako nedofiniran, osim naglaska na kasni noćni provod, a paško, paško je možda bio pravi katalizator "miješanja". tamo su doista jedni do drugih pili i gracki i seljaci i nije se radila oko toga priča - može se reći sveimotsko mjesto tih godina u gradu. ne bih ovdje poimenice navodio sve one koji su tamo redovito zalazili iako im je slon prdnuo u uho, radije bih umjesto glazbene priče istakao to da je paško bio odlično pozicioniran - ne makrolokacijom već ćinjenicom da je bio u podrumu i da se sa ceste nije vidjelo tko je dolje - lakše se bilo sakriti i od roditelja i od neželjenih cura....
s treće strane, govoriti o paški kao mjestu koje 3 desetljeća njeguje neku posebnu vibraciju mi se čini malo pretenciozno jer paško nekad i danas nisu ista stvar, a u međuvremenu se promijenilo toliko toga i dolje i oko nas.
sad već serrem, ali nadam se da je bar netko shvatio moj intelektualni vapaj....
