Autor Tema: Genealogija genocida  (Posjeta: 3962 )

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
« Zadnja izmjena: 16 Srpanj 2008, 23:40:47 poslijepodne Trbotor »
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Genealogija genocida
« Odgovori #16 : 13 Rujan 2008, 16:03:36 poslijepodne »
O genetskom inžinjeringu dr. Mengelea - tekst s neta:

Joseph Mengele

Većina je vas vjerojatno gledala film "Momci iz Brazila," a ako niste svakako to učinite. Na crime area, došli smo do jednog od bolesnijih umova čovječanstva, koji je i glavni lik spomenutog filma - Josepha Mengelea, poznatog i kao Angel of Death.

Joseph je rođen u bavarskom seocetu Gunzburg, od oca Karla i majke Warlburg. Otac mu je bio lokalni industrijalac, poznat kao težak, ali pošten poslodavac. (...) Iako nikad nije bio u samom vrhu, kao student je bio dovoljno pametan i pristojan mladić. Osim kao pristojnog mladića njegovi su ga sugrađani upamtili kao zgodnog, punog sampouzdanja i šarmantnog. Njegov elegantni način odijevanja i za vrijeme rata razlikovat će ga od drugih SS doktora.

Negdje za vrijeme studentskih dana došao je u sukob sa ocem, koji je želio da Joseph nastavi karijeru u obiteljskoj tvornici, što mu se pak nije svidjelo jer je imao sasvim druge planove. Želio se posvetiti znanosti. Jednom je prijatelju rekao kako će se njegovo ime pojaviti u enciklopediji, a nedugo nakon toga upisao je University of Munich, koji se dakako nalazio u Minhenu, a koji je postajo središtem Nacional Socialist pokreta, čiji je vođa bio - Adolf Hitler.

Negdje u jesen 1930. godine Joseph je otišao u Minhen, gdje je upisao Medicinu i filozofiju. Iste godine nacisti su bili druga najveća stranka u Njemačkoj, ali Mengele je bio apolitičan. No, u jednom trenutku, kaže Mengele, bilo je nemoguće ostati apolitičan. Godine 1931. pridružio se organizaciji zvanoj Stalhelm odnosno SteelHelmets; pripadnici ove organizacije nosili su njemačke uniforme i paradirali uz nacionalističku glazbu tijekom javnih događanja. Iako nisu bili dio Nazi Partije dijelili su njihove poglede na svijet. Mengele se u to vrijeme manje zanimao za liječenje ljudi a više za otkrivanje tajni ljudskih gena, naročito nakon sve većeg broja pristaša teorije "nevrijednog života," koja je tvrdila kako neki ljudi jednostavno nisu zaslužili živjeti. Da će Mengele postati jedan od najvećih svjetskih krvnika nitko nije slutio. Njegovi profesori najmanje. Među njegovim se profesorima našao i Dr. Ernest Rudin, koji ne samo da se slagao sa spomenutom teroijom, nego je čak tvrdio kako su doktori obavaezni uništiti takve živote. Ovo se naravno svidjelo i samom Adolfu Hitleru, čiji je suradnik dr. Rudin postao.

Godine 1934. Hitler je naredio da se Stalhelm pridruži njegovoj stranci, pa je samim tim, i Mengele postao njen član. No Mengele je zbog zdravstevnoga stanja napustio ovu organizaciju i pet godina nakon što je upisao fakultet, Joseph je i diplomirao. Tri godine kasnije u njegovoj se karijeri dogodio preokret: predložen je za asistenta na "Thierd Reich Institute for Hereditary, Biology & Racial Purity", na franfurtskom univerzitetu. Iste je 1937. godine postao i član Nazi pokreta, a godinu dana kasnije postao je i član SS-a, kada je dobio i prvu vojnu obuku, provodeći tri mjeseca u Wermachtu, odnosno njemačkoj vojsci. Od 1938. do 1940. godine Mengele je bio na spomenutom institutu. Osim u Institutu, Mengele se borio i na ukrajinskom frontu gdje je zaradio "Iron Cross Second Class," i to kao pripadnik elitnih SS postrojbi, čiji je član bio. Boreći se pak na sovjetskom frontu, nakon što je izvukao dva njemačka vojnika iz gorućeg tenka, dobio je ponovo "Iron Cross" no ovaj put prve klase, ali još nekolicinu odlikovanja. Rane koje je zadobio tijekom ovih borbi spriječile su ga da se vrati na front. Godinu dana je proveo u Berlinu, a tada je dobio novi zadatak - Auschwitz, u Poljskoj.

Logor smrti
Već su tomovi i tomovi knjiga napisani o ovom logoru, snimljeno je X filmova, i većina je svijeta upoznata sa svime što se tamo događalo. Bilo je to mjesto, kojim je vladao Joseph Mengele. Njegov zadatak tamo bio je izvoditi različita istraživanja vezana uz ljudske gene, a krajnji mu je cilj bio otkriti ključ genetskoga inžinjeringa, odnosno pronaći ključ za kreiranje njemačke super rase.

Odmah po dolasku Mengele se distancirao od ostalih SS doktora. Često je hodao u svojoj uniformi sa odlikovanjima dajući im do znanja kako je jedini on zapravio bio u pravim bitkama. No, nije ga vojno iskustvo distanciralo od ostalih doktora već njegova predanost poslu; smatrali su ga hladnokrvnim ubojicom, na čije ime su drhtali i SS oficiri. Svoju je narav pokazao odmah po dolasku. Tisuće bolesnih roma, osim onih njemačkog porijekla, smjesta je otpratio u plinsku komoru. Mengele je uživao, kažu svjedoci, u odvajanju onih za smrt ili njegove pokuse, od onih koji su se, za sada, mogli vratiti na obavljanje radnih zadataka. Osim zlostavljanja žena, znao je i kastrirati muškarce bez anestezije, ali služio se i elektrošokovima.

No, najviše se koncentrirao na svoje genetske eksperimente i to sa blizancima. Barake u kojima su bili smješteni blizanci, ali i ostali učesnici Menegelovih eksperimentiranja zvane su - Zoo. Stražari su imali posebna naređenja da ne smiju maltretirati ljude smještene ovdje, a Zoo zatvorenici su dobivali i više hrane. Naravno, jedni razlog zbog kojega je bilo tako jest da ostanu u dobrom stanju za eksperimente. Uzorke krvi blizanaca slao je svom mentoru, profesoru Verschueru, u Berlin. Samim je blizancima vadio krv i zatim jednom ubrizgavao krv od ovoga drugog kako bi vidio reakciju. Rezultat ovoga bili su jaki bolovi a ponekad i sljepilo. Ukoliko bi blizanci umrli, iskopao bi im oči i stavio na zid svog ureda. Čisto ludilo reklo bi se, u kojem sam Mengele nije zapravo radio nikakve korisne eksperimente već je jednostavno pokazivao svoju moć.

Sudeći po povjesničarima, Dr. Joseph Mengele je bio Auschwitz. Psiholozi, psihijatri i ostala ekipa koja se bavi proučavanjem ovakvih ljudi, ovog SS doktora rado uspoređuje sa Vragom. No, svi su složni u zaključku da je njegov motiv bio isključivo postizanje veličine. Joseph Mengele je htio biti velik, sa velikim V, dakako. Dobiti odgovore na pitanja vezana uz Mengeleov mozak i njegovo ponašanje, nije lak zadatak i ostaviti ćemo ga ljudima koji se time bave, a pozabavit se daljnom sudbinom ovog poremećenog doktora.

Kako su Rusi napredovali prema logoru, tako je i Joseph shvatio da mora pobjeći. Učinio je to 17. siječnja 1945. godine. Čak se nekoliko godina nakon rata skrivao u rodnom Gunzburgu, iza lažnog identiteta, a zatim je pobjegao preko Italije u Argentinu. U Argentinu je stigao 1949. godine, gdje je tada vladao desno orijentirani Juan Peron, koji je već "primio" dosta nacista. Nevjerojatnih se trideset godina Mengele, uz pomoć bivših nacista uspješno skrivao, povlačeći se po Južnoj Americi, iako su ga gotovo svi tražili. Najbliži tome da ga uhite bili su izraelci, i to sredinom šezdesetih godina. No situacija oko njihove zemlje i sukob sa Argentinom oko otmice Adolfa Eichmanna iz ove zemlje, natjerali su ih da obustave potragu. Tek je 1985. godine službeno ponovo otvorena potraga za Mengeleom. Prvi uspjeh dogodio se iste godine, kada je policija Zapadne Njemačke, u pretresu stana Hans Sedlmeiera, koji je bio kontakt nacista u Europi, pronašla nekolicinu Mengeleovih pisama iz Brazila, o čemu su odmah obaviještene brazilske vlasti. Brazilska je policija brzo indentificirala familije koje su skrivale Mengelea, i preko njih su locirali grob u kojem je sahranjen Mengele 1979. godine.

Iako je analizom potvrđeno da je riječ o Mengeleu, mnoge njegove žrtve sumnjaju u to. I ne bez razloga. Golema količina zlata, umjetnina, i ostalih bogatstava kojima su se nakrcali nacisti u bijegu, omogućili su im da uspješno izvedu ovakve stvari. Odgovor na pitanje da li je Menegele doista umro 1979. godine ostaje otvoreno, no ono što je fascinatno je da je uspješno bježao nakon rata tolike godine. Jedan od najkrovoločnijih i najnemilosrdnijih zločinaca zapravo nikad nije uhvaćen.

Okrutne igre s genima -  za najužasniji film strave pod naslovom Crni izvori znanosti...
« Zadnja izmjena: 13 Rujan 2008, 16:14:03 poslijepodne Ratnik svjetlosti »

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
Odg: Genealogija genocida
« Odgovori #17 : 19 Ožujak 2012, 19:24:30 poslijepodne »
http://forum.net.hr/forums/p/324549/9913721.aspx

Odgovor na Re: Putovanja u plavom 07-30-2011 10:44
 ocijenilo 0 korisnika

Nikad objašnjeni zločin

 
Lipa je jedno od tri mjesta u svijetu, po dokumentaciji UN-a, koje je u Drugom svjetskom ratu doživjelo potpuno uništenje i spaljivanje, a gotovo svo stanovništvo masakrirano. Bio je to jedan od najstrašnijih zločina Drugog svjetskog rata, izniman po svojoj surovosti i bešćutnosti. To je istrijansko selo u Primorsko – goranskoj županiji na Ćićariji u općini Matulji.



Po dokumentaciji UN-a utemeljenoj na detaljnim istraživanjima zbivanja u Drugom svjetskom ratu samo su tri mjesta doživjela potpuno uništenje i spaljivanje, a gotovo svo stanovništvo je masakrirano. Ta tri mjesta su Lidice (Češka), Oradur sur Glane (Francuska) i naša – Lipa.

Žalosno je, ali istinito, da vjerojatno premali broj u Primorsko – goranskoj županiji, a kamo li u Hrvatskoj, zna za ovaj podatak koji bi itekako dobro došao pri nastojanjima Hrvatske da pokažu svijetu kako Hrvati nisu bili samo ustaše, što je percepcija koju je bivša država itekako uspješno gradila desetljećima. Štoviše, zločin u Lipi je toliko stravično neljudski da bi ga se kao antiratnu opomenu moglo predstavljati u svakom kutku svijeta jer ludilo i sumanutost tako bolno progovaraju iz podataka i fotografija toga nedjela da sami po sebi nose poruku – ne ponovilo se. A što se, u stvari, dogodilo...



Neviđeni masakr

Zadnjeg dana travnja davne 1944. godine dok se u zraku već itekako osjećalo proljeće, a mještani Lipe živjeli svoj posljednji dan vjerojatno razmišljajući o poljskim radovima, selo su oko 14.30 opkolili pripadnici SS Polizai regimente Bozen. Uvjerivši se da u mjestu nema partizana koji bi im se suprotstavili, ušli su u Lipu od 15 sati i počeli krvavi pir koji po svojoj bestijalnosti ulazi u najsramnije stranice ratovanja. Puna dva sata izuzetno dobro opremljeni i vojnički savršeno spremni esesovci iživljavali su se nad mještanima, mahom ženama, djecom i starcima. Sve kuće i gospodarske zgrade su zapaljene, nekoliko je žena silovano, ubijena su čak i djeca u kolijevci, a ubojstva su praćena mučenjem pa su partizani, koji su slijedećeg jutra ušli u selo, našli 21 unakaženi leš.

Ni sudbina ostalih dvjestotinjak mještana nije bila bolja. Uplašene i šokirane pripadnici elitnih odreda njemačke vojske okupili su ih pod prijetnjom oružja pred mjestom te im rekli kako ih vode u sabirni logor u susjedno mjesto Rupa. No, kod posljednje seoske kuće kolona je zaustavljena, ljudi su nagurani u zgradu u koju su najprije ispaljivane salve metaka iz mitraljeza, a potom je zapaljena. Hitlerovi specijalci izvana su gledali kako u plamenu uz užasne muke umiru ljudi koji im se ni po kojem segmentu vojne vještine nisu mogli i znali suprotstaviti.

Za svega dva sata uništeno je cijelo selo, govori nam Danica Maljavac koja od sredine 80-ih proučava ovaj događaj, a godinama je bila vodič u muzeju u Lipi: “Ubijeno je tog dana ukupno 269 stanovnika Lipa, od čega 121 dijete! Najmlađa žrtva bila je sedmomjesečna Bosiljka Iskra. Preživjelo je svega nekoliko ljudi koji su u tom trenutku bili izvan sela, poput moje bake koja je bila na paši i kad je čula pucnjavu i krikove pobjegla je u šumu. U samom mjestu preživjela je samo obitelj Zmajla, majka i četvero djece.

 

Nervoza okuptora

Iako konkretnih dokaza nije bilo (očigledno je i njemačku komandu bilo stid “junačkog” čina), gotovo je sigurno da su pokolj u Lipi počinili pripadnici SS Polizai regimente Bozen, točnije talijanskog gradića Bolzano koji je 1943. - 1945. godine bio dio Operativne zone Alpenland pod njemačkom upravom.

Jedan od najstrašnijih zločina Drugog svjetskog rata, izniman po svojoj surovosti i bešćutnosti, imao je svoj uvod u prethodnim zbivanjima na širem području. Naime, stanovnici Lipe, kao i brojnih drugih naselja ovog dijela Primorsko – goranske županije, u narodnooslobodilački pokret uključili su se već početkom 40-ih godina prošlog stoljeća, a do masovnog priključivanja partizanima dolazi nakon što je 8. rujna 1943. godine kapitulirala Italija. To, kao i stvaranje sve obimnijeg slobodnog teritorija itekako je brinulo njemačku komandu čija je vojska u Italiji odjednom “za leđima” dobila neugodnog protivnika, a otvarao se prostor za potencijalni prodor saveznika hrvatskim dijelom Jadranskog mora.

Zbog svega toga vrhovna komanda njemačke vojske, svjedoče dokumenti, odlučuje razbiti snage narodnooslobodilačke vojske u Istri i Primorju te zaposjesti teritorij.

Prvi korak u tom smjeru bila je ofenziva pod nazivom “Wolkenbruch” (Provala oblaka) ostvarena u listopadu 1943. godine. Vojni uspjeh je postignut, ali duh naroda nije slomljen što je vidljivo iz činjenice da se na terenu stvaraju nove i nove partizanske jedinice. Nezadovoljni takvim razvojem događaja fašisti počinju represiju nad civilnim stanovništvom i tu je, u stvari zametak masakra u Lipi. Naime u ožujku 1944. godine njemačke kaznene ekspedicije pljačkaju, pale i ubijaju najprije u selu Zvoneće, potom Vele i Male Mune, a 27. travnja Žejane i Veli Brgud kao odmazdu za partizanski napad kod Rupe u kojem je, navodno poginulo osamdesetak neprijateljskih vojnika. No, sve to nije utažilo njihovu žeđ za osvetom i 30. travnja krenuli su prema Lipi koju su u 14.30 opkolili...

 

Kako je otkriven zločin

Dokumentaciju o izvršenom zločinu ostavili su sami fašisti, koji su snimali svoju zločinačku rabotu. Zanimljiva je priča o otkriću tih fotografija. Tijekom fašističkog divljanja u Lipi snimio ih je jedan njemački časnik te potom odnio razviti u fotografsku radnju “Maroš” u Ilirskoj Bistrici. Djevojka koja je u fotografskoj radnji primila narudžbu shvatila je prilikom razvijanja da se radio o zločinu i ispravno pretpostavila, iako nije znala gdje se zločin dogodio, da je riječ o nekom od obližnjih naselja. Upravo stoga ona je, bez znanja esesovca i uz njegovu nazočnost u radnji, kriomice napravila po dva primjerka svake fotografije.

Uručila je njemačkom vojniku po jedan primjerak svake, a ostatak, uz obrazloženje da se radi o neuspjelim fotografijama, bacila u koš za otpatke. Esesovac je nasjeo na tu priču, a po njegovom odlasku djevojka je uzela sve fotografije i spremila ih na sigurno. Odmah po oslobođenju, 1945. godine, foto radnja “Maroš” u svom je izlogu objavila neke od tih fotografija uz javni poziv da se jave oni koji znaju o kojem je mjestu i zločinu riječ. Nije dugo trebalo da netko iz Lipe u izlogu radnje prepozna svoje selo...

 

Ćiković: Lipu nećemo prepustiti zaboravu

Sjećanja na strašni zločin žive i danas kroz različite manifestacije i memorijalnu zbirku koja je smještena u obnovljenoj zgradi seoske škole. Također, na mjestu gdje je većina stanovnika ubijena i spaljena, podignut je spomenik. Svake godine 30. travnja održava se komemoracija u kojoj je ove godine prvi put sudjelovala i delegacija francuskog grada Oradur sur Glane. Štoviše, cilj i želja Općine Matulji, na čijem se području Lipa nalazi, je dalje čuvati ta sjećanja, ističe načelnik Mario Ćiković i pojašnjava:

- U proračunu za ovu godinu osigurali smo sredstva za izradu projektne dokumentacije o preuređenju i obnovi tog memorijalnog prostora. Aktivnosti vezane uz tu namjeru realiziramo u suradnji s udrugom antifašista, a želja nam je revitalizirati ne samo taj prostor, već vratiti ugled koji je imao pred 30 i više godina te iznova ugošćavati autobuse s turistima i održavati satove povijesti školarcima. Smatramo da nije dobro prepustiti zaboravu jedan od najtragičnijih ratnih događaja cijelog ovog područja. Drago nam je što nam je pomoć i suradnju, čim napravimo projektnu dokumentaciju i vidimo troškovnik, ponudila i Primorsko – goranska županija na čelu s županom Komadinom, a nadamo se i pomoći viših državnih instanci” , rekao je Ćiković pojasnivši kako bi u podrumskom dijelu zgrade bio smješten etnografski dio, na ulazu bi bio uređen dio za multimedijalnu prezentaciju, a cijeli prvi kat bi bio, kao i do sada vezan uz prikaz tragedije 30. travnja 1944. godine.

 

Suradnja Oradoura, Lidica i Lipe

Lijepo je i to što sve više jača suradnja tri mjesta, francuskog Oradur sur Glane, čeških Lidica i hrvatske Lipe, koja su najteže stradala u Drugom svjetskom ratu. Naime, na ovogodišnjoj komemoraciji žrtvama Lipe nazočio je predstavnik gradića Oradur sur Glane, a 11. lipnja predstavnici Općine Matulji i mjesta Lipa posjetili su Lidice u Češkoj. Razmjenom iskustava pokušava se ojačati vlastita prezentacija tragičnih povijesnih zbivanja, a pokušat će se realizirati i prijedlog Francuza po kojem bi se na internetu svi zajedno predstavljali omogućivši time istodobno uvid u sve tri tragedije koje po svom intenzitetu spadaju u najtamnija zbivanja Drugog svjetskog rata.
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...