Opačac i Nelipići? Niđe sveze. Ono jedno pismo? Možemo dopustit kasne Šubiće i/ili rane Vlatkoviće. Zašto?
Zapekljancija. Templari su držali pute s naške obale do Konstantinopola. Manje-više sigurnim. Njih se nije smilo spominjat. Svi relevantni sudobni i mjesno mjerodavni velikaši su proglašeni patarenima. Ostaje joker i deus ex machina - Nelipići. Koje ionako najjači povjesničari nisu znali smjestit u prostor (ni u vrijeme).
Prešućivanje templara i proglašavanje lokalnih velikaša patarenima ako nisu bili poslušni u svjetovnim stvarima pravi od lokalne povijesti lakrdiju.
Nu što veli Banović. Vrijedi čitanja. I poredbe s drugim izvorima o prostoru (užljem i širljem) i vremenu o kojem priča Banović.
Stjepan Banović. O porijeklu slave krsnog imena. GZM. knj. 1. Sarajevo. 1912. pp 265-273
pp 266-268
»Cijelo makarsko Primorje — iz kojega sam i ja — od Brela do Baćine spadalo je u IX. i X. vijeku pod »Paganiju« (pagani = pogani) ili Neretvu. Kašnje se je taj kraj prozvao Mariani, Morjani t j. Primorci.
Kneževina Paganija sterala se je od Cetine do Neretve, a mašala se je i današnje Hercegovine. Dijelila se je pako na župe: 1. makarsku, 2. rastočku i 3. duvanjsku, a spadahu joj i otoci Brač, Hvar, Korčula i Mljet.
U XII. i XIII. vijeku današnje Primorje zvalo se je: Krajina. U njoj zapovije- dahu knezovi glasovite porodice Kačića, a crkveno je tada Krajina pripadala nadbiskupiji splitskoj. Zna se barem stavno da su g. 1191. pripadale splitskoj nadbiskupiji župe: omiška, makarska i rastočka (parochiam Almissi usque ad Mucarum et usque ad flumen Narente et totam Rastizam).
Nu i to je pripadanje u crkovnom pogledu bilo samo u praznom naslovu, jer žiteljstvo Krajine bijaše vjere patarenske. Moćni knezovi Kačići, sami gorljivi patareni, štitili su i širili tu vjeru iz svoga tvrdoga grada Omiša, a kasnije iz Makarske.
Kakvom su mržnjom kipili podanici Kačića na katolike i njihovo svećenstvo, možemo pomisliti, kad se samo sjetimo, da su ljudi kneza Nikole Kačića, koji bijaše od god. 1167.—1180. gospodar Omiša, kamenovali ispod Debeloga brda u Mosoru samoga nadbiskupa splitskoga Rajnerija.
Da su iza toga Kačići bili i još moćniji i sileniji, svjedoči nam to, što je g. 1207. kralj Andrija II. poveljom Omišu podijelio jednaka prava i povlastice, kakove su onda imali i ostali znatniji gradovi dalmatinski. Dapače godinu dana iza toga (12. lipnja 1208.) Sebenna, knez omiški, sklapa prijateljstvo i mir sa duždom mletačkim Petrom Zianom.
Kad se je iza toga zaknezio na Omišu ljuti Malduč Kačić i počeo još više nego li njegovi predšasnici potpomagati gusarstvo i patarenstvo, tako da su njegovi ljudi derali i ubijali križare, što onda prolažahu u svetu zemlju, — sam papa Honorije III. složno sa gradovima Trogirom, Šibenikom i Klisom g. 1221. podiže na Malduča križarsku vojnu, da ga kazni radi gusarenja i guljenja križara, a poglavito da iz njegove kneževine istrijebi nesretnu vjeru patarensku.
Pismom svojim od 13. travnja, što ga papa bijaše poslao po svomu dvorskomu kapelanu Akonciju, pozove on i Splićane, da njegovu poslaniku budu u svemu pri ruci.
Akoncije pozove svu Hrvatsku i Dalmaciju na križarsku vojnu proti Kaćiću Malduču i njegovim patarenim, te u ime svetoga i nepogrješivoga namjesnika Hristova na zemlji, obeća svakome potpuni oprost svih grijeha, kogod u tu vojnu stupi, ili za nju novaca dade.
I doista se sakupi golema sila, a sila ote sela i gradove, pa videći Omišani što na njih ide po kopnu i po moru, poklone se i obećaju, da će se vratiti na pravi put i drage volje pokloniti sv. ocu papi.
Akoncije im oprosti, zakune ih i sve njihove lagje ognjem izgori.
Nu netom papinski poslanik oktavi Omišane sa svojom vojskom, oni bijahu kao i prije, a možemo reći još i gori, dapače ne dadoše Akonciju mirno ni do Zadra proći, tako da je morao uzimati u pomoć splitske galije, da na putu glavu ne izgubi.
Ni kralja ugarsko-hrvatskoga Andrije II. Malduč ne posluša. Kralj posebnim pismima pozivlje Malduča, da se okani osvajanja, gusarenja i bezvjerstva i prijeti mu sa svom svojom kraljevskom silom, pa spominje dapače i sinove svoje Belu, tada vojvodu hrvatskoga i Kolomana. Nu — Malduč muči, ko da i ne čuje!
Napokon 1225. opet složno udariše na Kačiće i tjelesno: velikom vojskom i duhovno: splitski nadbiskup udari Kačiće crkvenim prokletstvom.
Sila Kačiće nadvlada, a kralj Andrija, da ih posve uništi ote im sva njihova patrimonija.
Našavši se tako Kačići u potpunoj propasti, prignuše vrat, pokloniše se nadbiskupu splitskomu i vratiše se svetoj i nepogrješivoj materi crkvi. Nadbiskup zamoli papu Honorija III., da i on pomiluje Kačiće i da se zauzme, kako bi im se povratila njihova djedovina. U pismu od U. lipnja 1226. sveti se otac nećkaše, napokon ipak Kačiće primi pod svoju očinsku milost.
Kako su Kačići i iza toga bili isti kao i prije, te osvajali i gusarili i širili patarenstvo, pa god. 1273. oplijenili i biskupa kefalonijskoga Henrika, kako se je g. 1274. sklapao izmegju Karla, kralja sicilskoga i puljskoga, savez sa Splićanima i Šibenčanima, da dignu vojnu na Omiške knezove, ne ću ovdje pripovijedati, već ću spomenuti samo u kratko, da je sama mletačka republika god. 1276. podigla pravu križarsku vojnu na Omišane, koja je trajala do g. 1279., te da je napokon, nakon izmjene mnogih mletačkih vojvoda, Petru Mocenigu pošlo za rukom, zauzeti i spaliti tvrdi Omiš. Varoš ostade do g. 1292. pod Mlecima, u čije ime upravljaše njom kapetan Marin Venerio. Spomenute pak godine pade u ruke Gjorgja Šubića, te ostade vlasništvom Šubića do polovice XIV. vijeka, dok ga se napokon ne dokopa gorljivi pataren vojvoda Hrvoje Vukčić. Iza gubitka Omiša, nalazimo otsele Kačiće u Makarskoj takogjer u dosta velikoj moći.
Megjutim u Krajini patarenstvo cvjetaše i nadalje, a da bi mu jednom više došao konac početkom XIV. stoljeća obnoviše makarsku biskupiju. Oko g. 1320. postade biskupom makarskim neki Valentin, ali ne bi duga biskupovanja, jer već g. 1324. pade sva Krajina pod bosanskoga bana Stjepana Kotromanića, a biskup Valentin izgubi svoju makarsku stolicu i pobježe u Omiš.
Sad kada Krajina spade pod Bosnu, patarenstvo se u njoj utvrdi još više i to ne samo po Primorju već i u okolišu samoga Omiša. Tako i grad Visući uz Cetinu nad Omišem pod konac XIV. stoljeća pripada bosanskomu vojvodi Pavlu Klešiču, vrlo žestoku privrženiku "crkve bosanske". Taj se tvrdi grad spominje još i g. 1553. pod imenom "castello Vessichio".
Kad je dakle tako sva Krajina spala pod Bosnu, u kojoj patarenstvo bijaše, kako bi kazali, državna vjera i kad u XIV. stoljeću zamijeniše po Krajini u moći Kačiće knezovi Bogavčići, od kojih neke preporučivaše mletačkoj republici, da ih imenuje svojim gragjanima, g. 1407. sam kralj bosanski Tvrtko Tvrtković II. — možemo zaista misliti da su onda patarenstvu bili svanuli najljepši dani. Pa i malo kasnije, kada se je bio uvalio u Krajinu i sam veliki vojvoda Sandalj Hranić, protivnik Radosava Pavlovića, kojemu toli vijerno služaše gost Radin, sve dok ne progje u službu Stefana Vukčića, u kojoj ga prvi put nalazimo kao poslanika u Dubrovniku dne 11. travnja 1437.
U toj misli utvrgjuje nas još i više i to, što g. 1432. nalazimo u Dubrovniku, gdje ugovara o miru izmegju Radosava i Dubrovčana, uz patarenskoga crkvenog dostojanstvenika Radina još kao poslanika i Sanka Bogavčića, kojega porodica iza Kačića u Krajini bijaše najmoćnija.
Patarenstvu doista prijaše svaka sreća, kad vidimo da je i gost Radin ušao u službu Stjepana Vukčića, nasljednika Sandalja Hranića, za neko vrijeme gospodara Krajine.
Kao što je kraljevina Bosna patarenstvo u Krajini utvrdila, tako ono njezinom propašću poče i samo propadati, a najcrnji mu osvanuše dani za vojvode Žarka Vlatkovića, koji dne 10. rujna 1468. — godinu dana iza smrti gosta Radina — svojom poveljom na Klisu pusti u Krajinu, imenito u manastir makarski i živogoški, crne fratre. Oni već kroz kratko vrijeme imaju u Krajini četiri manastira, kojima pribaviše mnoge zemlje i posjede, jer fratri sami na svoje ime, držeći se pravila svoga siromaškoga reda, ništa ne smiju posjedovati.
Uvaljenjem fratara u Krajinu, zakucalo je u njoj patarenstvu mrtvačko zvono.«
