Autor Tema: Arheološka istraživanja u Podbiloj, općina Posušje  (Posjeta: 9724 )

Offline OriloGorilo

  • Veteran
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 2.295
    • Prolozac
FRANJEVAČKI SVI SVETI
« Odgovori #15 : 24 Siječanj 2011, 18:32:55 poslijepodne »
Prema nekim informacijama postoje FRANJEVAČKI SVI SVETI koji su bili "šetajući" i pada li su pred kraj listopada nediljom...sada je to fixno sa SvimSvetima pa ne znam je li se to broji?
"...bit će svega samo nas ne će..."

Offline OriloGorilo

  • Veteran
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 2.295
    • Prolozac
Arheološka istraživanja u Podbili
« Odgovori #16 : 24 Siječanj 2011, 18:44:18 poslijepodne »
Autor Fra Robert Jolić, Tihomir Glavaš



Povijesni podatci o župnoj kući uklesanoj u liticu

Milan Budimir iz sela Podbile u posuškoj općini idejni je začetnik istraživanja i uređenja nesvakidašnjega povijesnoga stambenog kompleksa u blizini Podbile, na lokalitetu Ćemeri. Riječ je o župnoj kući iz 17. stoljeća, uklesanoj u podnožju pedeset metara visoke litice, od koje su danas ostali samo tragovi. A ti tragovi upućuju na veliku upornost u gradnji na teškome terenu, snalažljivost, pa i genijalnost franjevaca imotskoga samostana u prvim stoljećima turske vladavine, koji su našli načina kako opstati na ovim prostorima, unatoč svakodnevnim opasnostima, a nerijetko i progonima, te djelovati među povjerenim im narodom.

Iza čitavoga projekta stoji Konzervatorski odjel Federalnog ministarstva kulture i sporta, na čelu s direktoricom Lidijom Mičić, koji pruža financijsku potporu a i stručne odrednice kako bi se čitavi kompleks s jedne strane zaštitio i uredio, a s druge postao pristupačan svima kojima je stalo do naše povijesne baštine....

Opširnije:
http://www.imoart.hr/portal/iz-proslosti/arheologija/pojedinacni-nalazi/2484-arheoloska-istrazivanja-u-podbiloj-opcina-posusje.html
"...bit će svega samo nas ne će..."

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: FRANJEVAČKI SVI SVETI
« Odgovori #17 : 24 Siječanj 2011, 20:50:05 poslijepodne »
Prema nekim informacijama postoje FRANJEVAČKI SVI SVETI koji su bili "šetajući" i pada li su pred kraj listopada nediljom...sada je to fixno sa SvimSvetima pa ne znam je li se to broji?
Pratarski Sisveti, svi sveti pratri padaju na zadnju nedilju u studenom? Jesu li nekad padali u zadnju nedilju u listopadu? Ne znam.
Ako se i u odnosnim tekstovima (o)màšilo za misec dana onda ćemo se more bit opet zavrtit u krug i tapkat u mistu oko Jakova Markijskog i žaba zapuvača.

St. James of the Marche, Jakov Markijski slavi se 28. 11., a mi tu imamo 28. 10. 1623.
Taj pokušaj propada jerbo: "James was canonized in 1726."

Opći rimski kalendar [wiki] ne ide do detalja pratarskih Sisveta, ali daje internu wiki svezu na Katolički kalendar 2006., a tad su Svi sveti franjevačkog reda pali u srijedu 29.11. iz čega ne liči da se radi o pomičnoj svetkovini. U utorak 28. 11. 2006. navedeni su na istom mjestu Jakov Markijski i Sosten.
Jesu li Svi sveti franjevačkog reda pomicani u kalendaru nakon 1990., tek treba vidjet. Zanimljivo poklapanje nadnevaka. Fratri, fratri.

Ovu korisnu vezu na web stranicu web mjesta catholic.org s formom za pretragu svetaca na određeni nadnevak uvijek zagubim:
http://www.catholic.org/saints/sofd.php

Izgleda da je svetkovina Svih svetih franjevačkog reda pomaknuta s 5. 11. na 29. 11. Ili obratno? Kad je pomaknuta, nije jasno ni auktorima jednog franjevačkog web mjesta:
http://www.franciscan-sfo.org/sts/saints0.htm
"November

5 All Saints of the Franciscan Order (seems to have been moved to this day) - see Nov. 29

29 All Saints of the Franciscan Order (We pray the Franciscan Litany of Saints) cf. Beginning of the Novena for the Immaculate Conception"

Izgleda da je pomaknuta na 5.11. i to tijekom 2010. jer catholic.org donosi vijest o obilježavanju dana 29.11.2010.
http://www.catholic.org/video/?v=3609
jedno bratstvo trećoredaca [The Tau Signature] u svojoj publikaciji za 11/2010 u kalendaru franjevačkih svetaca i svetkovina u studenom ju navodi na dan 5.11.
http://www.sjcherndon.org/SFO/The%20Tau%20Signature%20(November,%202010).pdf

Vjerujem da se 28. 10. 1623. i ranije 'kako je to od starine uobičajeno' u selu Podbilje i okolici slavio sveti Honorat koji je imao izravne veze s kršćanima na lokalitetu 'Ćemeri' u Podbiloj/Podbilju.
St. Honoratus of Vercelli
"Feastday: October 28
330-415
Bishop of Vercelli, Italy, and a disciple of Sts. Eusebius and Ambrose. Born in Vercelli, Honoratus served St. Eusebius, who governed that see. When St. Eusebius went into exile in 355, Honoratus accompanied him to Scythopolis, Palestine. They traveled to Cappadocia, Egypt, and Illyricum, also Dalmatia. In 396, Honoratus was nominated as a bishop by St. Ambrose. Honoratus attended St. Ambrose on his deathbed."

Heiligenlexikon 1858.:
http://www.zeno.org/Heiligenlexikon-1858/A/Honoratus,+S.+(31)

Klimavo stoji teza o sjećanju na sv. Honorata i njegov boravak u Iliriku i Dalmaciji u 4. st., sve do 17. st.?

"St Honoratus of Vercelli was there, resting in another room, when he seemed to hear a voice crying three times to him, 'Arise! Make haste! He is going'. He went down and gave him the Body of the Lord, and soon after St Ambrose was dead. It was Good Fridy, 4 April 397, and he was about fifty-seven years old. He was buried on Easter day, and his relics rest under the high altar of his basilica, where they were buried in 835."
http://www.mcah.columbia.edu/medmil/pages/non-mma-pages/text_links/st_ambrose.html

"St. Eusebius
Bishop of Vercelli, b. in Sardinia c. 283; d. at Vercelli, Piedmont, 1 August, 371. […]
According to the testimony of St. Ambrose (Ep. lxiii, Ad Vercellenses) he was the first bishop of the West who united monastic with clerical life.  He led with the clergy of his city a common life modelled upon that of the Eastern cenobites (St. Ambrose, Ep. lxxxi and Serm. lxxxix). For this reason the Canons Regular of St. Augustine honour him along with St. Augustine as their founder (Proprium Canon. Reg., 16 December).[…]
Unable to reconcile the factions at Antioch, he visited other Churches of the Orient in the interest of the orthodox faith, and finally passed through Illyricum into Italy.[…]"
http://www.newadvent.org/cathen/05614b.htm

Imamo li redovnike i klerike na lokalitetu 'Ćemeri" već u 4. st.? Ili je 28. 10. tek preživjela tradicija koju su uveli augustinovci nekad kasnije, u neka vremena između 4. i 14. st. dok su boravili na lokalitetu 'Ćemeri'?
« Zadnja izmjena: 24 Siječanj 2011, 21:50:18 poslijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Arheološka istraživanja u Podbiloj, općina Posušje
« Odgovori #18 : 24 Siječanj 2011, 22:00:23 poslijepodne »

Križ sv. Jakova, Jakov Markijski, Bernard Sijenski, Ivan Kapistran…
Nije nam isključiti ni boravak/posjet sv. Jakova Markijskog na lokalitetu 'Ćemeri'.
Nemamo li križ sv. Jakova s neuobičajnenim dodatkom IHS. Makar 15. st. izgleda kasno za uklesavanje takvog znaka. "James of the Marche was here".
Nadovezivanjem možemo vezi uklesanog križa sv. Jakova i sv. Jakova Markijskog dodati Bernardina Sijenskog i "revival of the IHS sign".

"November 28
St. James of the Marche
(1394-1476)
James was born in the Marche of Ancona, in central Italy along the Adriatic Sea. After earning doctorates in canon and civil law at the University of Perugia, he joined the Friars Minor and began a very austere life. He fasted nine months of the year; he slept three hours a night. St. Bernardine of Siena told him to moderate his penances.
James studied theology with St. John of Capistrano. Ordained in 1420, James began a preaching career that took him all over Italy and through 13 Central and Eastern European countries. This extremely popular preacher converted many people (250,000 at one estimate) and helped spread devotion to the Holy Name of Jesus. His sermons prompted numerous Catholics to reform their lives and many men joined the Franciscans under his influence.
With John of Capistrano, Albert of Sarteano and Bernardine of Siena, James is considered one of the 'four pillars' of the Observant movement among the Franciscans. These friars became known especially for their preaching.
To combat extremely high interest rates, James established montes pietatis (literally, mountains of charity) — nonprofit credit organizations that lent money at very low rates on pawned objects.
Not everyone was happy with the work James did. Twice assassins lost their nerve when they came face to face with him. James was canonized in 1726.
Comment:
James wanted the word of God to take root in the hearts of his listeners. His preaching was directed to preparing the soil, so to speak, by removing any rocks and softening up lives hardened by sin. God’s intention is that his word take root in our lives, but for that we need both prayerful preachers and cooperative listeners.
Quote:
'Beloved and most holy word of God! You enlighten the hearts of the faithful, you satisfy the hungry, console the afflicted; you make the souls of all productive of good and cause all virtues to blossom; you snatch souls from the devil’s jaw; you make the wretched holy, and men of earth citizens of heaven' (Sermon of St. James)."
http://www.americancatholic.org/features/saints/saint.aspx?id=1213

"May 20
St. Bernardine of Siena
(1380-1444)
Most of the saints suffer great personal opposition, even persecution. Bernardine, by contrast, seems more like a human dynamo who simply took on the needs of the world.
He was the greatest preacher of his time, journeying across Italy, calming strife-torn cities, attacking the paganism he found rampant, attracting crowds of 30,000, following St. Francis’s admonition to preach about 'vice and virtue, punishment and glory.'
Compared with St. Paul by the pope, Bernardine had a keen intuition of the needs of the time, along with solid holiness and boundless energy and joy. He accomplished all this despite having a very weak and hoarse voice, miraculously improved later because of his devotion to Mary.
When he was 20, the plague was at its height in his hometown, Siena. Sometimes as many as 20 people died in one day at the hospital. Bernardine offered to run the hospital and, with the help of other young men, nursed patients there for four months. He escaped the plague but was so exhausted that a fever confined him for several months. He spent another year caring for a beloved aunt (her parents had died when he was a child) and at her death began to fast and pray to know God’s will for him.
At 22, he entered the Franciscan Order and was ordained two years later. For almost a dozen years he lived in solitude and prayer, but his gifts ultimately caused him to be sent to preach. He always traveled on foot, sometimes speaking for hours in one place, then doing the same in another town.
Especially known for his devotion to the Holy Name of Jesus, Bernardine devised a symbol—IHS, the first three letters of the name of Jesus in Greek, in Gothic letters on a blazing sun. This was to displace the superstitious symbols of the day, as well as the insignia of factions (for example, Guelphs and Ghibellines). The devotion spread, and the symbol began to appear in churches, homes and public buildings. Opposition arose from those who thought it a dangerous innovation. Three attempts were made to have the pope take action against him, but Bernardine’s holiness, orthodoxy and intelligence were evidence of his faithfulness.
General of a branch of the Franciscan Order, the Friars of the Strict Observance, he strongly emphasized scholarship and further study of theology and canon law. When he started there were 300 friars in the community; when he died there were 4,000. He returned to preaching the last two years of his life, dying while traveling.
Comment:
Another dynamic saint once said, '...I will not be a burden, for I want not what is yours, but you.... I will most gladly spend and be utterly spent for your sakes' (2 Corinthians 12:14). There is danger that we see only the whirlwind of activity in the Bernardines of faith—taking care of the sick, preaching, studying, administering, always driving—and forget the source of their energy. We should not say that Bernardine could have been a great contemplative if he had had the chance. He had the chance, every day, and he took it.
Patron Saint of:
Advertising
Gambling, compulsive
Italy
Public relations
http://www.americancatholic.org/Features/Saints/Saint.aspx?id=1389

Gambling, compulsive?
Di nam je Potjeh? Je ko ljutio? Ako nunu nema brgulju i ako je kani uvodit, bi li bijo voljan jamit 20. 5. sv. Bernardina Sijenskog? Baš lipo doba od godišća. Hehe.
Ne bi ja.
Potakla me ona tražilica "St. Anthony, Help Me Find…" na web mjestu
http://www.americancatholic.org/
« Zadnja izmjena: 24 Siječanj 2011, 22:11:13 poslijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Arheološka istraživanja u Podbiloj, općina Posušje
« Odgovori #19 : 24 Siječanj 2011, 22:56:51 poslijepodne »

Kad su ova zanimljiva trojica zajedno mogla bit u Podbilju na Ćemerima?

St. Ambrose (340.?—397.) Slavi se 7. 12. Benco, ovaj je i zaštitnik pčelara.
St. Eusebius of Vercelli (283.?—371.) Slavi se 2. 8.
St. Honoratus of Vercelli (330.—415.) Slavi se 28. 10.

Okolo 365. ± 5 godina.

Kakve veze imaju Vržerala i Vercelli? Izkonoslovlje? Sv. Ambroz nije od Vercellija. Zaštitnik je pčelara. Vercelli nema veze s vrcaljkom.

When St. Eusebius went into exile in 355, Honoratus accompanied him to Scythopolis, Palestine. They traveled to Cappadocia, Egypt, and Illyricum, also Dalmatia.
Otkud mi da je i sv. Ambroz bio s njima u Iliriku, napose Dalmaciji? To mi se zagubilo, ili pričinilo? Moram sve što nađem kopirat i zalipit.
Najšire moguće: između 355. i 371., kad već ne mogu (opet?) nać da je sv. Ambroz s njima bio u Iliriku. On bi po nepuzdanoj godini rođenja (340.?) 355. godine bio malo premlad za takvo putovanje.

"Eusebius was exiled to two other places before Constantius' successor Julian let him and the other exiled bishops return home in 361."
http://www.catholic.org/saints/saint.php?saint_id=46
« Zadnja izmjena: 24 Siječanj 2011, 23:59:50 poslijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Arheološka istraživanja u Podbiloj, općina Posušje
« Odgovori #20 : 25 Siječanj 2011, 00:18:38 prijepodne »

"Unable to reconcile the factions at Antioch, he visited other Churches of the Orient in the interest of the orthodox faith, and finally passed through Illyricum into Italy. Having arrived at Vercelli in 363, he assisted the zealous St. Hilary of Poitiers in the suppression of Arianism in the Western Church, and was one of the chief opponents of the Arian Bishop Auxientius of Milan. "
http://www.newadvent.org/cathen/05614b.htm
362. i/ili 363.

"Honoratus of Vercelli Oct 28
c 330-415. Born in Vercelli in Italy, he was trained in the monastic life by St Eusebius. He accompanied his master into exile in Scythopolis and in his wanderings through Cappadocia, Egypt and Illyria. In 396 he was chosen bishop of Vercelli on the recommendation of St Ambrose, whom he anointed on his deathbed."
http://www.orthodoxengland.org.uk/saintsh.htm

Bunson. Our Sunday Visitor's encyclopedia of saints, p. 399
http://books.google.com/books?id=l-pwoTFp31kC&pg=PA399#v=onepage&q&f=false

"Spiritual student of Saint Eusebius who he accompanied into exile at Scythopolis in 335, and on his travels through Cappadocia, Egypt, and Illyricum. Bishop in 396. Gave the sacrament of the Annointing of the Sick to Saint Ambrose on his deathbed."
http://saints.sqpn.com/sainth5a.htm

"Inspired by St. Athanasius — who had written “The Life of St. Anthony,” founder of Eastern monasticism — founded in Vercelli a community of priests, similar to a monastic community. This monastery gave to the clergy of northern Italy a significant character of apostolic sanctity, and inspired important bishops such as Limenio and Honoratus, successors of Eusebius in Vercelli, Gaudentius in Novara, Exuperantius in Tortona, Eustasius in Aosta, Eulogius in Ivrea, Maximus in Turin, all venerated by the Church as saints. […]
Eusebius was condemned to exile, as were other bishops of the East and the West: such as Athanasius, Hilary of Poitiers, and Osius of Cordoba. At Scythopolis in Palestine, where he was confined from 355 to 360, Eusebius wrote a wonderful page of his life. Here too he founded a monastery with a small group of disciples, and from there maintained correspondence with this faithful in Piedmont, which is demonstrated best by the second of the three letters of Eusebius that have been recognized as authentic."
http://jsomosierra.wordpress.com/2009/01/29/st-eusebius-of-vercelli/

Isto u:
"On Wednesday, 17 October [2007], during the General Audience in St. Peter's Square, the Holy Father commented on Bishop St. Eusebius of Vercelli. The following is a translation of the Pope's Catechesis, given in Italian."
Taken from:
L'Osservatore Romano
Weekly Edition in English
24 October 2007, page 11
http://www.ewtn.com/library/PAPALDOC/b16ChrstChrch53.htm
« Zadnja izmjena: 25 Siječanj 2011, 00:50:46 prijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Arheološka istraživanja u Podbiloj, općina Posušje
« Odgovori #21 : 25 Siječanj 2011, 01:38:36 prijepodne »
12./13. vik
4./5. vik, velim, iako ima tragova i iz kasnijih razdoblja.
Što ukazuje na 4./5. vik?
Utori i ležajnice drvenih greda. Barem prema onom što se vidi na fotografijama. Gotovo uspravni slojevi dolomita i vapnenca. S fotografija ne vidim radi li se o sivim slojevima dolomita ili samo prugama kolonija sivih lišajeva na (jedru? vidi se da nije jedar, bar ne u svakom sloju) vapnencu. Nedvojbeno je s fotografije da je stijena relativno gusto uslojena i da slojevi imaju različita svojstva. Blago dvojim o postojanju slojeva dolomita (oni sivi) među različitim slojevima vapnenca. Nije to kamenolom, ni metamorfna stijena, nije brački kamen, ne biraš kamen od kojeg ćeš pravit detalj za šibensku katedralu. Klešeš u živcu, samonikloj stijeni, takvoj kakva je, nemaš puno izbora. Ležajevi su uklesani bez vidljivih grešaka "izvrcivanja". Ni stoljeća djelovanja atmosferilija nisu ih prikrila, ali ni istakla. Takvog poznavatelja kamena nisi mogao lako dobit u 12./13. (…17.) st. na ovakvom mjestu i za ovakav (sitan) posao. U 4./5. viku je i ispodprosječan priučen kamenoklesar mogao solidno izvest ležišta onako kako su prikazana na fotografijama.
Ne viruješ? Probaj okolokuće izvest nešto slično na kamenu živcu fleksericom i "hiltijem", ili špicom i macom, š čim god se namaneš. Ne moraš okomito na sedimentne slojeve klesat/štemat ko što su klesani oni gredni ležajevi na fotografijama.
« Zadnja izmjena: 25 Siječanj 2011, 01:41:28 prijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Arheološka istraživanja u Podbiloj, općina Posušje
« Odgovori #22 : 19 Veljača 2011, 08:58:57 prijepodne »

Valjda ću jednom nastavit.

Ranokršćanska cenobitska zajednica obitavala je na lokalitetu Ćemeri uz stari rimski put. Na prolazu su kod njih 362./363. svratili sv. Euzebije i sv. Honorat što je očuvano u slavljenju sv. Honorata (28.X.). Kasnije su lokaciju preuzeli križari ili su bili u neposrednom susjedstvu.
... u tzv Izvodu iz Montekasinske kronike piše da je već car Justinijan (6. stoljeće) između brojnih drugih, dao benediktincima posjed u Imotskoj krajini pod imenom Billubium. Vjeko Vrčić pozivajući se na njemačkog povjesničara Heubnera piše da su franjevci na tom mjestu sagradili samostan već 1260.
A gdje su benediktinci? Moram nać Heubnera i/ili baš taj izvod iz Montekasinske kronike. Bublin i Billubum? Izkonoslovlje. Belevarac?

U Podbiloj i okolici treba tražit ostatke ranokršćanske bazilike. Valjda nije potopljena u Ričičkom Jezeru.

Citat:
Na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja moglo bi se naslutiti da je kristijanizacija najprije zahvatila buškoblatske prostore kroz koje je prolazila i magistralna cesta što je spajala Salonu s Argentariom i Sirmiumom u Panoniji. čini se da je upravo tim komunikacijskim pravcem, odnosno njegovim odvojcima, kršćanstvo postupno napredovalo prema buškoblatskim i duvanjskim te prema livanjskim odnosno glamočkim prostorima. U Buškome blatu potvrđene su četiri ranokršćanske bazilike: na Barama u Karlovu Hanu kod Prisoja (sl. 2) (Paškvalin & Zelenika 1964: 213; Bojanovski 1968: 162–165; 1974: 157; 1988: 228, 230; Atanacković-Salčić 1986: 15–16; Paškvalin 1988: 260; Basler 1993: 71–72; Chevalier 1995: 192–195), na Ma(na)stirinama u Bukovoj Gori (Miletić 1979: 176; 1983: 233; 1988: 271; Chevalier 1995: 209) gdje se nalazi putna stanica Ad Libros (Mayer 1959: 208; Bojanovski 1974: 153–155, 160–163, 223; 1988: 227; suprotno: Benac 1985: 74–76, br. 2), na Crkvini u Podgradini iznad Kraljičina nasipa u Rešetarici (sl. 3) (Mandić 1935a: 15; Bojanovski 1988: 226, n. 57; Vrdoljak 1990: 121; Petrinec et al. 1999: 12–13 i n. 22, 30, 74–78, br. 165–182) te na Crkvini u Vinici (Radimskẏ 1894: 317–318; Paškvalin 1981: 245–248; Chevalier 1995: 212–213).
Ante Škegro. Tobožnja Delminijska biskupija. The Alleged Diocese of Delminium. Opuscula archaeologica, 31 (2007.) 283-302.

Linea Mocenigo presjekla je i rimske pute i znanstvenička istraživanja ostavila na dvi vode. Ovakve radove treba povezat. Buško blato i Imotsku krajinu makar.
Krešimir Regan i Branko Nadilo. Stare crkve u zaleđu Splita i u Imotskoj krajini. Građevinar 8/2008, Zagreb, 2008.

Uklesani križi? Križin tražit varijacije.

« Zadnja izmjena: 19 Veljača 2011, 09:10:15 prijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Jemota 1260.?
« Odgovori #24 : 09 Ožujak 2011, 21:21:18 poslijepodne »

Hueber, franjevački samostan u Imotskoj Krajini godine 1260. i svetkovina koja pada u nedjelju 28.X.1623. a slavi se od starine u Podbiloj; vidi upis Hueberova Jemota na drugoj temi.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
češljanje starostavnih knjiga
« Odgovori #25 : 10 Ožujak 2011, 01:16:29 prijepodne »
T. Smičiklas. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.Vol. V. (1256-1272.), JAZU, Zagreb, 1907.
http://books.google.com/books?id=KiFikgAACAAJ
http://www.archive.org/details/codexdiplomatic00umjegoog
http://ia600409.us.archive.org/6/items/codexdiplomatic00umjegoog/
http://ia600409.us.archive.org/6/items/codexdiplomatic00umjegoog/codexdiplomatic00umjegoog.pdf
Niz:
http://hazu.arhivpro.hr/?sitetext=108

(Smičiklas 1907: 19) listina 553.
17.VI.1256. Anagni
Aleksandar papa preporuča duhovnim i svjetskim vlastima Franjevce.

Od 1256. do 1260., 4 godine. U prilog tvrdnji da (Hueber 1698: 142). s razlogom piše "ab anno 1260.", a ne "annum 1260." glede Vicariæ Bosnenƒis, iako je bez obzira na to preporuka mogla stići i nakon što je formirana većina kustodija i samostana.

(Smičiklas 1907: 20)
30.VII.1256. Anagni
Papa Aleksandar daje Franjevcima neke povlasti.

Uz oba dokumenta Smičiklas daje referencu na Fabijanića i Kukuljevića.

Donato Fabianić. Storia dei Frati Minori dai primordi della loro istituzione in Dalmazia e Bossina fino ai giorni nostri. Vol. I., Zadar, 1863.
http://books.google.com/books?id=Kl0MTwEACAAJ
http://www.archive.org/details/storiadeifratim00fabigoog
http://ia600309.us.archive.org/21/items/storiadeifratim00fabigoog/
http://ia600309.us.archive.org/21/items/storiadeifratim00fabigoog/storiadeifratim00fabigoog.pdf

Ivan Kukuljević Sakcinski. Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, saeculi XIII, Zagreb, 1896.
http://books.google.com/books?id=2Y3aSAAACAAJ
http://books.google.com/books?id=Btm8PgAACAAJ
Oba izdanja su nedostupne za pregled na navedenom web mjestu.
Smičiklas je, izgleda, koristio izdanje Regesta koje nije dostupno na archive.org.
Dostupan je pretisak iz "Starina" JAZU XXI.-XXVIII. prema
http://www.archive.org/details/regestadocument00sakcgoog
što mi se ne da provjeravat na
http://hazu.arhivpro.hr/?sitetext=121
jer tamo nisu digitalizirane sve knjige (21.-28.), nit znam je li objavljivano u nastavcima, ili samo u jednom broju, ovi s archive.org su vjerojatno imali uvezanih više brojeva. Sudeći po knjizi 23. Starina JAZU iz 1890. objavljivano je u nastavcima.
http://ia600308.us.archive.org/5/items/regestadocument00sakcgoog/
http://ia600308.us.archive.org/5/items/regestadocument00sakcgoog/regestadocument00sakcgoog.pdf
Brojevi rimski i arapski i kronologija se ne slažu.
On referencira na Kukuljevića u slučaju dva gore navedena dokumenta "Kukuljević Reg. no. 680" i isto za 681. Reg. se ne odnosi na dostupne "Jura regni…" koje Smičiklas navodi na str. V. (Zagreb, 1861. T. I.-III.).
http://books.google.com/books?id=TOIRAAAAYAAJ
ni na ove iz 1862.
http://books.google.com/books?id=Yf9EAAAAcAAJ
odnosno
http://www.archive.org/details/juraregnicroati00etcgoog
http://ia600302.us.archive.org/28/items/juraregnicroati00etcgoog/
http://ia600302.us.archive.org/28/items/juraregnicroati00etcgoog/juraregnicroati00etcgoog.pdf

(Fabianić 1863: 50). Tko zna talijanski?

"Coteste abitazioni, collocate sopra un vasto terreno, quale si è quello della sponda orientale dell'Adriatico, e dei principati slavi di oltra i monti, erano già ordinate, come si rileva dal catalogo presentato da san Bonaventura nel capitolo generale di Narbona del 1260, nel modo seguente. La Dalmazia per il completo numero de' suoi conventi s' intitolava Provincia, occupava il vigesimoterzo posto fra le trentatrè provincie allora esistenti, ed era divisa io quattro Custodie , di
1. Ragusa
2. Zara
3. Arbe
4. Istria.
La Bossina non ancora giunta al grado di provincia per lo scarso numero di alunni e di conventi, portava il titolo di Vicaria; prima, per la sua antichità, fra le tre esistenti dell' Ordine, e numerava otto Custodie, di
1. Duvno
2. Greben
3. Bossina
4. Ussora
5. Machovia
6. Bulgaria
7. Covino
8. Russia (forse Rascia)."

(Fabianić 1863: 144-146)
"…venne nel capitolo generale di Tolosa (1373) promosso e mandato ad effetto:
[…]
A fine di meglio comprendere la floridezza a cui erano arrivate queste famiglie fino al quattrocento , crediamo nostro debito di mettere in prospetto i conventi come li troviamo collocati dai nostri cronisti.
Provincia della Dalmazia
divisa in quattro Custodie.
1. Custodia Ragusina.
Ragusii
Duratii
Dulcinii
Cathare
Scutari
Antibari
Daxe
Corzule.
2. Custodia Jadrensis.
Jadrae
Extra Jaderam super Insulam*) (Uliano. Consta da un breve di Martino V, del 1430.
Pagi
Pasmanii
Podnovi
Sebenici
Berberii
Scardonae
Tragurii
Spalati.
3. Custodia Arbensis.
Arbi
Seniae
Modrossae
Veglae
Chersii.
4. Custodia Istriae.
Polae
Parentii
Pirani
Justinopoli
Mugliae
Tergesti
Vallis.

Vicaria della Bossina.
divisa in sette Custodie.
1. Custodia Dulmnae.
Stagni
Novi Castri
Imotae
Cetine
De Glamoth.
2. Custodia de Greben.
Corbaviae
Crupae
De Greben
De Glas
De Otoch.
3. Custodia Bosnae.
Curiae Bani
Sancti Nicolai
Lasciovae
Plumbi.
4. Custodia Ussorae.
De Diaco
S. Eliae
Verbicae
Schachovae
Indnae
Buchovicae.
5. Custodia Mazuc.
De Alsan
De Biblina
De Lab
Mazuc
S. Mariae de Campo
Tosach
Verhocrup
De Freberniza.
6. Custodia Bulgariae.
De Severino
Orsianae circa portam ferream
Sebes
Srim
Genesdi.
7. Custodia Covini.
Armenes
Covini
De Crani."


Smičiklas 1907. Vol. V. je solidno, malo poblijedo, skeniran i tekst je prilično dobro elektronički prepoznat na HAZU web mjestu:
http://hazu.arhivpro.hr/?sitetext=108
(Smičiklas 1907: 43)
"568.
1256.
Osuda za šest rodova u županiji gorskoj.
Privilegiales readiudicatoriae regis Belae pro sex generationibus de comitatu de Gora, super terris ipsorum per eosdem post discessum quoque Tartarorum ex hoc regno tentis et possessis de anno 1256.
Fejér Cod. dipl. Hung. IV. 2. 413. (Po originalu u ostrogonskom arkivu). — Kukuljević Reg. по. 722."
« Zadnja izmjena: 10 Ožujak 2011, 01:21:40 prijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Smičiklas i hazuarhivpro.hr
« Odgovori #26 : 10 Ožujak 2011, 02:22:54 prijepodne »
(Smičiklas 1907: 124)
"633.
1259, 19. marta. U Spljetu.
Spljećani, Trogirani, primorski ban Butko i druge općine slažu se, da zarate na Poljičane."
Oko 1260. u širem području ratuje svak sa svakim. Gdje su tu Nelipići?

(Smičiklas 1907: 617.)
"65.
1272, 7. januara.
Ugovor izmedju Stjepka kneza cetinjskoga i gradova Šibenika i Trogira."
Manji prilog tvrdnji da Nelipići nemaju utjecaja u Cetini.

Ovdje je malo teže bilo ponovit URL sintaksu hazu.arhivpro.hr za pravljenje izravnih poveznica na stranicu x knjige y.

Polazeći od:
http://hazu.arhivpro.hr/?sitetext=108
škljocanjem na sliku naslovnice vol. 5. dobijemo URL
http://hazu.arhivpro.hr/?documentIndex=1&docid=1278&page=0
škljocanje na ikonicu u liku povećala će vam sakriti novi URL, zadržat će polazni u adresnom redku web preglednika.
Za prvi citirani dokument treba nam prikaz stranice 124. Radi se, u ovom slučaju o slici br. 134. Digitalno ostraničenje ne odgovara papirnatom, u ovom slučaju imamo 10 skeniranih neostraničenih početnih stranica. Aplikacija broji od 0, a ne od 1, ko da je rađena u perlu a ne u javascriptu, pa nam treba "page=133", u svakom slučaju na hazuarhivpro u URL-u ide broj digitalne stranice/slike umanjen za 1. ID dokumenta imamo u zadnjem URL-u "docid=1278". Primjenom sintakse za prikaz određene slike/stranice, URL izravne poveznice na određenu stranicu izgleda ovako za str. 124.
http://hazu.arhivpro.hr/index.php?showdocument=1&docid=1278&page=133
a za stranicu 617 bi pogađanjem trebalo biti 617+10-1=626
http://hazu.arhivpro.hr/index.php?showdocument=1&docid=1278&page=626

Tražena stranica se prikaže, khm, relativno brzo. Ne znam jesu li programeri i administratori mogli urediti da se ostale stranice knjige ne učitavaju i ne zagušuju promet, nit opterećuju server — da se učita i prikaže samo zahtijevana stranica, pa i u slučaju listanja susjednih stranica, ili pak utipkavanja određenog nesusjednog broja stranice u adresni redak.
Web mjesto books.google.com barem ne prikazuje skupom iritantnih animacija učitavanje svih slika/stranica knjige za koju je omogućen pregled čitavog sadržaja.
« Zadnja izmjena: 10 Ožujak 2011, 02:27:13 prijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Lemmens
« Odgovori #27 : 10 Ožujak 2011, 14:37:57 poslijepodne »
(Fabianić 1863: 50)
"catalogo presentato da san Bonaventura nel capitolo generale di Narbona del 1260"
Ovo mi se, glede Imotskog već čini demantiranim. Sv. Bonaventura i samostan u Imotskom 1260.

Opskurno referencirana, u Ujevića i drugih, Ad Claram Aquas još uvijek se ne da nać na internetu, barem ne svezak koji nam treba.
Trebaju nam sv. IV. i V.
Bartolomei Pisani. De confirmitate vitae Beati Francisci ad vitam Domini Jesu. In: Analecta Franciscana sive Chronica aliaque varia documenta ad historiam Fratrum Minorum spectantia. Bd. IV-V. Florenz 1855–1983,
Prema njemačkom wiki-članku:
http://de.wikipedia.org/wiki/Bartholom%C3%A4us_von_Pisa
Zanimljivosti radi, en-wiki članak nije povezan s de-wiki člankom.
http://en.wikipedia.org/wiki/Bartholomew_Rinonico
Usporedi i:
http://www.bbkl.de/b/bartholomaeus_d_r.shtml
http://www.newadvent.org/cathen/02316b.htm

Analecta nisu dostupna za pregled na books.google.com, sve je u kategoriji "Prikaz isječka".
http://books.google.com/books?q=editions:STANFORD36105004869918
Vol IV. http://books.google.com/books?id=oAINAAAAIAAJ
Vol V. http://books.google.com/books?id=CgMNAAAAIAAJ

Vol. I., koji nam ovdje, za ovu temu baš i ne treba
http://books.google.com/books?id=kiYBAAAAQAAJ
dostupan je na web mjestu archive.org
http://www.archive.org/details/analectafrancis00bonagoog
http://ia600307.us.archive.org/30/items/analectafrancis00bonagoog/
http://ia600307.us.archive.org/30/items/analectafrancis00bonagoog/analectafrancis00bonagoog.pdf
Barem se može vidit impressum glede korektnog referenciranja.

Usput se našao Lemmens.
Leonardus Lemmens. Chronica Fratrum Minorum Observantiae. Ex Codice Autographo Primum Edidit Leonardus Lemmens, 1864.
http://books.google.com/books?id=8809YgEACAAJ
Po običaju nema prikaza, skenirano je izdanje iz 2010.
Ima, tko ima:
http://www.archive.org/details/chronicafratrumm00bern
http://ia600107.us.archive.org/15/items/chronicafratrumm00bern/
http://ia600107.us.archive.org/15/items/chronicafratrumm00bern/chronicafratrumm00bern.pdf
Pa ćemo vidit što kaže za Jemotu 1260.? Skenirano je zapravo izdanje iz 1902. (Rim, MCMII). Naslov. Opservanti. Malo pokasno. U referencama za naše područje je Fermendžin. Završna poglavlja bi vrijedilo prevest. Iz Poglavlja 32. (1467-1468).

"Dalmatinis fratribus applicarentur ^1 quia Bosnenses fratres suspectos liabebant; loca sunt ista, scl. locus Ulliani, locus Castri novi, quod ipsi in eorum vulgari Novigrado vocant, locus Pasmani, locus Crapani, locus Spalati et locus Corsulae.
[…]
^1 Republica Veneta pluries illis temporibus fratres minores Bosnenses ob causas politicas vexavit."

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Tako je pisao Pernar
« Odgovori #28 : 10 Ožujak 2011, 16:57:59 poslijepodne »

Tko je pisao Pernar. A. Pernar. A? Valjda fra Augustin Pernar. Ne znam.
http://www.vnovak.hr/ofm/
http://www.vnovak.hr/ofm/HFBL.html
http://www.vnovak.hr/ofm/HFBL_L-Z.pdf
"Pernar, Augustin, povjesnik i homolitečar
(Varaždin, 27. X. 1834. — Karlovac, 19. I. 1876). Postao je 1857. član Hrvatsko-kranjske provincije sv. Križa, a 1860. je zaređen za svećenika. Djelovao je kao vjeroučitelj u Klanjcu i Karlovcu. Skupljao je povijesnu građu o hrvatskim samostanima svoje provincije i pripada mu prvenstvo u istraživanju tog dijela Hrvatsko-kranjske provincije. Pisao je povijesne priloge u Katoličkom listu (1858) i Arhivu za povjestnicu jugoslavensku (1868), a u rukopisu je ostao latinski pisani spis Epitome historiae seu initia, porgressus et vicissitudines almae Provinciae Crucis Croatiae-Carnioliae (Klanicii, s.a., fasc. LVII u samostanu u Karlovcu). Djela: Korizmene propovijedi, (Dušobrižnik, 1897). — Marijanske propovijedi, (Ibidem, 1897). F.E. Hoško"


A. Pernar. Kako postà i napredovà malobratska država sv. križa Hrvatsko-Kranjska. U: Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Vol. IX., Zagreb 1868., pp. 55-62.
http://books.google.com/books?id=NIwAAAAAcAAJ&pg=PA55

Na navedenom web mjestu je pristojno prepoznat tekst, uz manje popravke i kvarove, glede i unatoč, preneseno ovdje kako sliedi:


Kako postà i napredovà malobratska država sv. križa Hrvatsko-Kranjska ^1.

od

A. Pernara.


Poslie kako je blaženi Franciško Ašišanin dne 16. travnja 1209. godine s dvanaestoricom prvih svojih sljediteljah pred papom Inocencom III. utemeljio red male braće, pošiljao je ovaj red, dopuštenjem apostolske stolice, svoju braću u sve strane svieta navieštat sveti zakon Isukrstov i popravljat kršćansko življenje, pače i sam blaženi utemeljitelj propoviedajuć obilažaše Italiju, te željan mučeničtva, podje u Maroko, i kasnije, hotjev u Siriju i Palestinu, slučajno doplovi 1212. godine u hrvatsko otočje, te bijaše po svjedočanstvu Glavinića i Farlata posjetio njeka primorska miesta. Nu iz Hrvatskoga se primorja na skoro vrati u svoju domovinu, neposjetiv da bi jednoga neprimorskoga u hrvatskoj kraljevini mjesta, premda je 1219. godine opet jadranskim morem plovio put iztoka, odkuda se jur sljedeće godine istim putem žurno vraćao u svoju domovinu, gdje osta do svrhe svojega življenja (1226.)

Sljeditelji sv. Franciška u kratkom dodjoše i u jugoslovjenske države. I na koliko je znano, najprije bjehu uvedeni u Zadar 1228. godine i u Trst 1229. godine. Da su se malobraćani rano umjestili i brzo umnožili u dalmatinsko-hrvatskom primorju i otočju i u Istri, dokazuje mimo ostalih i to, što je jur 1260. g. obstojala dalmatinska malobratska država, imajuć po Dalmaciji, otocih i Istri više samostanah podieljenih u 4 čuvarije, po imenu u: dubrovačku, zadarsku, rabsku i istransku. No s druge strane neda se tajiti, da se je ovaj red skoro istodobno počeo širiti i iz Ugarske u medjuriečnu Hrvatsku iliti Slavoniju i to za Ivana de Plano Carpini, koj, postav 1228. godine državnikom malobratske države njemačke, pod koju jošte onda spadahu i poljski i češki i ugarski samostani, mnogo nastojaše razprostraniti i umnožiti malobratski red ne samo po Njemačkoj, nego i po češkoj i Ugarskoj, iz koje se je ovaj red tako brzo širio u Slavoniju, da je jur 1233. godine bio uveden u Zagreb, a okolo 1239. god. dobio samostan u Varaždinu. Iz Slavonije razprostiraše se malobratski red u susjednu Bosnu, Srbiju i Bugarsku, i to tim brže, čim su ugarsko-hrvatski kralji, koločki nadbiskupi, ter njekoji bosanski bani i srbski vladari, poticani rimskimi papami, revnije radili o tom, kako da utamane u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i u susjednih zemljah bogomilsko krivovjerstvo i iztočno razkolničtvo, proti kojima propoviedahu najprije redovnici iz dominikanskoga a onda iz malobratskoga reda.

Smatrajuć apoštolska stolica cilj i svrhu radi koje bje nastao i potvrdjen malobratski red, te gorljivost i sposobnost njegovih članovah za razširbu Isusove vjere i zatirbu krivovjerstva i razkolničtva, naloži g. 1238. državniku ugarske malobratske države, koja se je izvan Ugarske protezala i po Slavoniji, imajući tu već 1260. g. dvie čuvarije, po imenu zagrebsku i sriemsku, da pošilja vjeroviestnike iz svoje države u Bugarsku i u sve ugarske države propoviedat rieč križa proti krivovjernikom i razkolnikom. Pače ona sama, da što više pospješi i unapredi posao vjere u Jugoslovjeniji, pošiljaše (1245.—1254.) malobraćane iz Dalmacije, Italije itd, to u Bugarsku to u Bosnu, s nalogom i oblašću, da u Bugarskoj i Jugoslovjeniji i po svuda iztražuju krivovjernike i razkolnike, lišavajuć ih svake obćinske časti i vlasti te privadjajuć ih od zabludjenja na put spasenja. I da bi oni čim uspješnije obavljali taj posao, ista apostolska stolica naloži (1254.) svim biskupom i crkvenim dostojanstvenikom po Ugarskoj, Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji i po Istri, da svakom prilikom idu na ruku malobraćanom, kano iztraživaocem krivovjerske zloće i najnovijim gorljivim poslenikom u gospodinovu vinogradu. Čim se navlaš postiže, da se je malobratski red u Bosni, Srbiji i Bugarskoj brzo razgranio tako, da je jur početkom druge polovine trinajstoga vieka imao njeka vjerovjestnička staništa, u kojih su vjerovjestnici ovoga reda mogli stalno prebivati, te svoje redovničke i vjeroviestničke dužnosti nezapriečno izvršivati. A ta staništa, kako ih Wadding, inače izvrstan ali ovdje dosta sumljiv ljetopisac podaje, bila bi u: Duvnu, Grebenu, Vrhbosni i Usori, za tim u: Kovinu, Mačvi i Raši i jedno njegdje u Bugarskoj.

Ta staništa bjehu u glavnom ovoga reda saboru, u Narboni 1260. g obdržavanom, složena u jedno tielo pod imenom: bosanska vjerovjestnička čuvarija ^2, koja bje ne dugo iza toga sabora povjerena dalmatinskoj ovoga reda državi, zauzimajućoj po svjedočanstvu sudobnoga vatikanskoga rukopisa polychronicon zvanoga pet čuvarij, medju kojimi peta bezdvojbeno bijaše bosanska. Jer premda je od iskona malobratska država pošiljala svoje redovnike u Bosnu, Srbiju i Bugarsku, to je ipak apoštolska stolica, uvidiv da ugarska država ne može uspješno uzdržavati ovoga u Jugoslovjeniji vjerovjestničtva, napokon povjerila ne samo ovo vjerovjestničtvo nego i sav jugoslovjenski gospodinov vinograd dalmatinskoj malobratskoj državi, zapovjediv joj (1291.), da pošlje u Bosnu sposobne i hrvatskomu jeziku vješte bogoslove, koji će, naučajuć ljudstvo u Isusovu zakonu i kršćanskom življenju, zatirati krivovjersku zloću i tamaniti razkolničku bludnju. Ali sama apoštolska stolica poznavajuć odnošaje i duhovne potrebe jugoslovjenskih pukovah i njihovih vladarah, pošiljaše osobito 1288. i 1308. godine zahtjevane i inače u poslu vjere učene, vješte i bogoljubne malobraćane iz inih država u Bosnu, Srbiju i Bugarsku, to pukom, to naročito krunjenim glavam u njihove dvore, ter im 1326. g. iznovice izruči obdjelavanje gospodinova vinograda u svih jugoslovjenskih državah, nadariv ih mnogimi ter izvanrednimi povlasticami, oblastmi i sloboštinami duhovnimi i svjetovnimi.

Pak buduć da se je tim vjeroviestnička bosanska čuvarija jako razprostranila i umnožila, osobito u Bosni i u Hrvatskoj, to vrhovnik ovoga reda otac Gerardo-Odonis, glavom razvidivši jaku i prostranu bosansku čuvariju, povisi ju 1339. g. na samostalnu namjestnicu, pod imenom: bosansko-hrvatsku, predstaviv joj ot. Peregrina Saksonca za namjestnika. Bosansko-hrvatska ^3 namjestnica širaše se ne samo po jugoslovjenskih državah, nego dopre i u istu Apuliju, gdje dobi (1390.—1400.) tri samostana, koji su sačinjavali čuvariju sv. Katarine, kasnije sv. Nikole prozvanu, ter njegdje u prvoj polovini 15. vieka apulskoj državi prepušćenu. Ova namjestnica brojaše koncem g. 1400. okolo 40 samostana podieljenih medju 8 čuvarije. I dočim je u prvoj polovini 15. vieka dobila njeke samostane u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj i Erdelju, izgubi medju god. 1432—1437. u turskih navalah i bogomilskih napadanjih blizu 16. mjesta, valjda u Bugarskoj, Srbiji te južno-iztočnoj Bosni obstojavših. Hoteći apostolska stolica nadoknaditi toliku škodu, ojači ju njekimi samostani u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj, Erdelju Vlaškoj i Moldaviji; ali kasnije uvidiv, da ovo sjedinjenje tolikih samostanah služi namjestnici na tegotu, i to najviše radi velike razprostranjenosti i razlike narodnosti, odciepi g. 1448. od nje samostane bivše u Slavoniji, Ugarskoj i Erdelju te Vlaškoj i Moldaviji, sjediniv ih u samostalnu namjestnicu, kasnije presv. Odkupitelja prozvanu; dočim zapovjedi njekim dalmatinskim samostanom, koji su višekrat pokušavali oddružiti se od ove namjestnice, da moraju i nadalje ostati sdruženi s bosansko-hrvatskom namjestnicom, koja je godine 1462. imala 8 čuvarij, kojih samostani bijahu po Bosni, Hrvatskoj, Dalmaciji i Albaniji. Medju tim ovo sjedinjenje dalmatinskih samostanah s bosansko-hrvatskimi, što duže, to veće, radjaše neprilike i prepirke, jer su se isti Bošnjaci suprotivili tomu sjedinjenju, tako da je napokon g. 1464., poklam su prijašnje godine Turci osvojili Bosnu, te usljed toga sami Bošnjaci prosili mljetačkoga duždu, da bi im dopustio sjediniti se s dalmatinskimi samostani, papa Pijo II. odredio, da se bosansko-hrvatska namjestnica sjedini s dalmatinskom državom, prozvavši ju: državom bosansko-dalmatinskom, kojoj od sada svake treće godine valja u glavnom redovnom saboru birati za državnika Talijana, kano čovjeka obojoj stranici nepristrana. Nu ni ovo jedinstvo nepostoja dugo; jer je jur sljedeće godine najprije dubrovnička republika odcjepila šest, a onda i mljetačka drugih šest dalmatinskih samostanah od Pijeve bosansko-dalmatinske države. I zato dalmatinski samostani bjehu konačno g. 1469. oddruženi od bosansko-hrvatskih, te sdruženi 8 ostalimi dalmatinskimi, s kojimi poslje njekih medjutonjih promjenah sačinjavaju još dan danas jednu dalmatinsku državu. Osim ovih, bosansko-hrvatska namjestnica izgubi još mnoge ine samostane u Bosni, od kada su ju Turci osvojili. I jer su iz toga uzroka malobraćani skupa s mnogimi katolici bježali iz Bosne izpod turskoga jarma u kršćanske zemlje, turski car, da mu Bosna neostane pusta, dade (868. turske a 1466. kršćanske godine) malobraćanom povelju Adnahme zvanu, da slobodno izvršuju u Bosni dužnosti svojega zakona i da pridrže kršćanski narod u Bosni. A k tomu ova namjestnica dobi više samostana u biskupijah: senjskoj, modruškoj i otočkoj, po čem ojača na toliko, da je pod konac 15. vieka u Bosni i Hrvatskoj posjedovala 41 samostan u 7 čuvarijah porazdieljena. Buduć da turska vlada nikako nije podnosila, da bi njeni podložnici bili u kakovu savezu s podložnici druge koje vlade, to i hrvatski ove namjestnice samostani, nemogući obćiti s bosanskimi, višekrat nastojahu od njih se oddjeliti, te su konačno, svladavši sve zaprieke od strane Bošnjakah proti diobi upotrebljavane, to i postignuli g. 1514., kada je bosansko-hrvatska namjestnica, po odluci glavnoga redovnoga sabora razdieljena u dvie samostalne namjestnice g. 1517. povišene na države, to jest na bosansku i na hrvatsku. Ona se od sada poče nazivati bosansko-srebrničkom, i zadobi u diobi 15 samostanah u Bosni obstojećih, ova pak zadobi 31 samostan, od kojih svaki izim biogradskoga, bijaše u Hrvatskoj, i vrhu toga zadobi pred onom prvenstvo, te svoj grb i pečat, s česa i nadalje morade zadržati namjestničin naziv bosansko-hrvatski.

Ova bosansko-hrvatska, ili radje hrvatska država ^4, imadjaše dakle, poklam se je oddjelila od svoje sestre bosanske 31 samostan. Ovi samostani bjehu podieljeni u 4 čuvarije tako, da su pod cetinsku čuvariju spadali samostani u: Cetinu, Zrinju, Otoku, Hrastovici, Bihaču, Slunju, Krupi, Stienišnjaku, Obrovcu, Bielojstieni i Sisku; a pod trsatsku samostani u: Trsatu, Senju, Klisu, Solinu, Skradinu, Karinu, Zvonigradu i Kninu; pod krbavsku pak samostani u: Krbavi, Modrušah, Udbini, Brinju, Glamoču i Jajcu; i pod grebensku samostani u: Grebenu, Kobašu, Dvorišću, Šabcu, Bobovišću i Biogradu. No u čestih i žestokih turskih navalah i haranjih izgubi jurve u prvoj polovini 16. vieka sve ovdje izbrojene samostane, izim senjskoga, modruškoga i trsatskoga, te bi tako bila gotovo posvema propala, da joj nebude bila u sjevernoj Hrvatskoj bogoljubna darežljivost priskočila u pomoć, pokloniv joj obdarena samostana na Brdovcu (g. 1517. sada starija Gorica) i (1531) na Kotarih medju Plešivicom i Oštrcom (sv. Lenhard) s jedne, a s druge strane: da joj nebude bio nedavno u cetinskom samostanu izabrani kralj Ferdinando I. izprosio (1559.) od dalmatinske države pazinski samostan, i otvorio joj put u svoje nasljedne zemlje, po imenu u Kranjsku, gdje dobi (g. 1559.) od austrijske države zbog turskih navalah opustjela samostana u Rudolfovcu (Rudolfswerth) i u Goričkoj, gdje joj nadvojvoda Karlo pokloni (1565.) ono glasovito proštenjište, svetu Goru više Gorice. K ovim dobi (1590.) samostan u Zagrebu, a izgubi ga (1580.) u Modrušah i (1595.) u Ljubljani. Ondje u turskom ratu, a ovdje u luteranskoj smetnji. I tako koncem 16. vieka imadjaše samostane u: Trsatu, Senju, Pazinu, Zagrebu, Brdovcu, Kotarih, Rudolfovcu i svetoj Gori. U sljedećem vieku, dočim je (1607. g.) izgubila samostan u Zagrebu, opet zadobi (1609.) onaj u Ljubljani i vrhu toga više njih u Hrvatskoj i Štajerskoj i Kranjskoj, te je koncem g. 1660. posjedovala samostane u: Senju, Trsatu s vitalištem u Lovrani, Pazinu, Kariovcu, Jastrebarskom, Kotarih, Samoboru, Brdovcu i Klanjcu u hrvatskom, a u: Rudolfovcu, Ljubljani, svetoj gori s vitalištem u Salkanu, Kamniku, Nazaretu i Brežcih medju kranjskim ili slovenskim narodom.

Kada se je tim načinom ova malobratna država razpružila i po kranjskom ili slovenskom narodu, onda je na želju cesara i kralja Leopolda I., a po nastojanju njegova savjetnika ot. Antuna Lazara, ove redovničke države člana i upravljatelja, prigrlila god. 1688. redovnu reformaciju i prozvala se državom sgoljno: "kranjskom sv. Mihalja", što joj je prouzročilo ne malih neugodnostih. Napokon poslje dvanaestgodišnje žestoke prepirke i višekratnih žaob, podnesenih od strane Hrvatah najvišim svietskim i crkvenim oblastim, ne samo radi uvedene reformacije, uslied koje hrvatski samostani, izim trsatskoga i karlovačkoga, izgubiše svoja negibiva dobra; nego i radi toga, što su Kranjci prezirljivo izpustili iz državina naslova i grba hrvatsko ime i starodavni slavni naziv sv. križa, udesi ova država, po naročitoj volji Josipa I. ugarsko-hrvatskoga kralja, u državnom sboru u Kamniku dne 8. rujna g. 1708. obdržavanu, naslov i pridjevak prema častnoj starini i pravici, nazvav se državom sv. križa hrvatsko-kranjskom. Pod kojim imenom mirno služi domovini i crkvi na korist sve do danas, izim onoga kobnoga vremena od g. 1783—1810., u kojem je po višem ukazu bila razvrgnuta u dvie države, od kojih svaka mnogo prepati, a poimence hrvatska izgubi tri samostana na Brdovcu, u Kotarih (1789.) i u Senju (1806.) gdje biskup Ježić, neimajuć sjemeništa, obrnu samostan svojevoljno u takovo, s obećanjem, da će na zgodnijem mjestu u istom gradu podignuti samostan malobraćanom, dočim Kranjska dobi u zamjenu mjesto svetogorskoga najprije gorički minoritom iliti konventualcem, a onda kostanjevički više Gorice Karmelitom pripadajući, a u Ljubljani dobi u zamjenu agustinovački, budući da njezin bješe obrnut u gimnazij, a crkva porušena. Zadnjić po zapovjedi vojvode Marmonta, člana iz trećega reda sv. Franciška, bjehu hrvatski i kranjski samostani, nalazeći se u Napoleonovoj Iliriji, opet sjedinjeni (1810.) u jednu državu, dočim je klanječki samostan, ne budući u Napoleonovoj Iliriji, ostao do g. 1814. osamljen, a brežački i nazaretski, bivši stopljeni sa štajerskom državom, bjehu (1816.) opet utjelovljeni materi državi, koja danas broji samo 12 samostanah, od kojih je 6 u hrvatskom a 6 u kranjskom ili slovenskom narodu t. j. državi. — I Bog bi dao, da bi ona stranka ove države, koja je zakaparila državino upravljanje i s istim kano monopol tjera, te za sebe pridržaje sve sposobnije i bolje osoblje — po svjedočanstvu istoga državnika ot. Pavla Langera — počela jur jednoč s drugom strankom, ako ne materinski a to barem bratinski i svakako pravično postupati. Ili: hoće li kada nastojanja duhovitim i odvažnim, nu žalibože prehitro preminulim biskupom Alagovićem započeta, a g. 1862. bezuspješno nastavljena, u poslu odciepljenja hrvatskih ove države samostanah od kranjskih, a sdruženja s ostalimi hrvatskimi države sv. Vladislava biti oživotvorena? valja, da u skoroj budućnosti dokažu najpače oni, kojim najviše mora stojati, da se u Hrvatskoj pomladi duhovno življenje, te podigne propadajuće u ovom dielu Isusove crkve nabožno, crkvi i narodu koristno djelovanje.


^1 Ovo bje napisano za dalmatinsko-hrvatsko-slavonsku monasteriografiju, koju je rodoljubivi otac Kajo Agjić bio nakanio, ali radi stanovitih uzrokah nije mogao dati tiskati, i to bje kano uvod onomu opisu samostanah s njihovimi crkvami malobratskoga reda države sv. Križa hrvatsko-kranjske, koji su u kraljevini Hrvatskoj. — (Želiti bi bilo, da se već jedanput nadje tkogodj od hrvatsko-slavonskih redovnikah, pa da napiše povjestnicu redovan i monastirah, što su njekoč u našoj domovini obstojali, ili još i danas obstoje. O dalmatinskih monastirih reda sv. Franje, imamo barem najnovije, dosta obširno djelo Fr. Donata Fabianića, ali žalibože na talijanskom jeziku. Izvori za povjestnicu toga reda nalaze se i u zemaljskom, kano i kaptolskom i nadbiskupskom arkivu. Op. ur.)

^2 Wadding i njeki po njem scienijahu, da je 1260. god. nastala bosanska namjestnica (vicaria absoluta seu provincialis) sastavljena od osam čuvarija; ali učeni Greiderer pa i Čevapović dokazaše, da je namjestnica bosanska, izpravnije bosansko-hrvatska, postala tekar 1339. god.; po čem je suditi, da se je ono izvješće u Waddingove ljetopise — Albisa, Huebra, Sanniga i drugih nespominjuć — ili uvuklo iz sredine 14. vieka u 1260. godinu, ili pako da ondje naznačene čuvarije naznačuju samo vjerovjestnička staništa. I zadnjić; ako je bosansko-hrvatska namjestnica nastala 1260. godine, gdje su njeki neodvisni upravljatelji iliti samostalni namjestnici, koji bi prema običaju, pače zakonu morali njom upravljati?

^3 Mnogi pisci, pače i mnoge papinske pečatnice ter ostale listine i izprave nazivlju ovu namjestnicu sgoljno - bosanskom — valjda najviše iz toga uzroka, što je Bosna tada bila kraljevina te radi krivovjernikah i razkolnikah glasovita, — dočim je za istinu njen podpun naslov: bosansko-hrvatska. Tomu za dokaz budi ovdje dosta napomenuti namjestnika Bartola Alvernjanina (1370. —1400.), koj se je starao, da bude ova namjestnica poznata samo pod jednim obćim imenom bosanskim, i nadalje papu Eugena IV., koj imenuje malobraćane bosansko-hrvatske: "Slavos (= Chrovatos) et Bosnenses", i Tomu Akveja kr. obćinskoga bilježnika na Rieci, koj imenuje upravljatelja ove namjestnice ot. Franja Jajčanina namjestnikom "hrvatsko-bosanskim", napokon ot. Krištofora od Forlia, koj dieleć bosansko hrvatsku namjestnicu, dosudi hrvatskoj državi prednost i prvenstvo, te namjestničin grb i pečat i dojakošnji naziv, česa ni isti Lastrić neporiče. A buduć da je hrvatska država prema toj odluci sve do 1688. god. zadržala bosansko-hrvatske namjestnice grb i pečat i naziv, sliedi: da se je ova namjestnica izpravno i podpuno nazivala bosansko-hrvatskom.

^4 Premda je ovoj državi bilo zadržati bosansko-hrvatske namjestnice grb i pečat i naziv, i premda se je ona sama s malom iznimkom sve do 1688. god. pisala bosansko-hrvatskom državom, to ju ipak nadvojvoda Karlo, predavši joj glasovito proštenjište na sv. Gori više Gorice, nazivlje sgoljno hrvatskom državom, pa isto tako naziva ju kralj Ferdinando II. i obćina samoborska. Nadalje jedino hrvatskom pisahu ovu državu vrhovnik malobratskoga reda ot. Franjo Rhini, i vrhovnikov namjestnik ot. Antun od Treje i mimo ostalih sam njeni glavar ot. Maksentij Maturelli.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Danke Pernar, danke Greiderer
« Odgovori #29 : 11 Ožujak 2011, 00:31:42 prijepodne »
^2 Wadding i njeki po njem scienijahu, da je 1260. god. nastala bosanska namjestnica (vicaria absoluta seu provincialis) sastavljena od osam čuvarija; ali učeni Greiderer pa i Čevapović dokazaše, da je namjestnica bosanska, izpravnije bosansko-hrvatska, postala tekar 1339. god.; po čem je suditi, da se je ono izvješće u Waddingove ljetopise — Albisa, Huebra, Sanniga i drugih nespominjuć — ili uvuklo iz sredine 14. vieka u 1260. godinu, ili pako da ondje naznačene čuvarije naznačuju samo vjerovjestnička staništa. I zadnjić; ako je bosansko-hrvatska namjestnica nastala 1260. godine, gdje su njeki neodvisni upravljatelji iliti samostalni namjestnici, koji bi prema običaju, pače zakonu morali njom upravljati?

Google prevoditelj i dostupni OCR programi su mi loši. Čini mi se da bi ovoforumski znalci latinskog mogli pomoć.
Greiderer, kako veli Pernar - učeni Greiderer, zavrijedio je prijepis i prijevod. Čini se da se nakon Greiderera nema smisla pozivati ne samo na Huebera, nego ni na Waddinga i susljedno Pisanusa et al. oko određivanja vremena i mjesta postanka imotskog franjevačkog samostana.

Vigilius Greiderer. Germania franciscana, seu chronicon geographo-historicum ordinis S. P. Francisci in Germania… Vol. I., Oeniponte Trattner, 1777.

Čitavi prikaz:
http://books.google.com/books?id=iTwFEAoRjoQC

Germania Franciscana, Seu Chronicon Geographo-Historicum Ordinis S. P. Francisci In Germania : Tractans Primario De Provinciis Et Domiciliis Dicti Ordinis Sub Stemmate Observantium Militantibus, Secundario Etiam De Aliis Sub Iurisdictione Aliorum Superiorum Repositis Tomus I. Germania Franciscana Orientali-Australis, Seu Chronicon Geographo-Historicum Ordinis S. P. Francisci In Germania Orientali-Australi : In Quo Praemissis Incunabulis Ordin. S. P. Francisci In Germania Provinciae Et Domicilia In Tractu Orientali Australi Germaniae Delineantur

p. 23
"41. Sub Stemmate FF. Minorum de Observantia, Reformatorum nomine insignitorum in Germania hae Provinciae militant: (с)

I. Provincia Croatiae Carniolie, seu Carniae Croatiae, aut Carnioliae S. Crucis, olim Bosnae Croatiae.
[…]
c) Orb. Seraph, t. 4. p. 410. Kerchove p. 596. & alii,"

p.28
"§. 2.
Origo Vicaria Bosnae FF. Minorum, & ejus Progressus
usque ad annum 1400.

Natale tempus Provinciae Croatiae-Carnioliae, olim Bosnae-Croatiae, expressurus, oculum primo ad incunabula Vicariae Bosnae FF. Minorum de Vicaria absolute talium, tunc vero ad eam in laxiora dilapsam, per observantiam item restauratam, conjicio: etenim cum Provincia Croatiae-Carnioliae (insistendo Decreto (а) a Petro Marino Sormano lato, nec non seriei Provinciarum (b) a R. P. Archangelo de Roma Diff. Generali, & Carolo Francisco de Varesio, Consultore deputato, dispositae, inque orbe Seraph, (c) productae) Provinciam Bosnae Argentinae praecedat, istam vel sororem, ordine posteriorem suspicit, sicque antiquitatem & dignitatem Vicariae Bosnae vel adaequate, aut saltem principaliter attrahit. FF. Minores, uti Wad. (d), indagatores Monumentorum Ord. solertissimos allegans, asseverat, jam anno 1260 in Bosna, & Regnis, ei accubantibus, completam Vicariam, 8 Custodias complexam, numerarunt. Inter Custodias istas ab eo sistitur 1. Dulminensis, al. Dulmensis, aut Delminiensis. 2. Grebeniensis. 3. Bosnensis. 4. Ussoiensis, melius Ussorensis. 5. Machiovensis, al. Mazuensis. 6. Bulgarica. 7. Coviniensis, al. Covdiniensis. 8. Russica. Sententiam istam sibi noster Dominicus P. Gubernatis a Sospitello (e), & P. Philippus ab Ochievia (f) adoptant. P. Fortunatus Hueber in Chronico triplici Germania: (g) incunabula Vicariae Bosnae ad an. 1339 revocat; attamen in Menologio (h) eam jam an. 1260 una cum Vicaria Russiae, quam ab illa diseemit, stetisse edicit. Sententiam istam, cui ad tempus adhaesi, positivo suffragio de praesenti sectari nolo, his fundamentis innixus. Melissanus (i), Marcum Coronam, & Biernackium citans, asseverat, Minoritas, an. 1236 Leopoli, Russiae Metropoli appulsos, Martinum pro suo Vicario, & quidem Generali (intellige Nationali, aut Provinciali) uti Biernackyus p. 214 atseverat, & Jacobum pro primo Guardiano veneratos esse. Stante ergo, quod Russia sato tempore jam dignitate Vicariae sulserit, veritati haud solide consentaneum apparet, quod an. 1260 intra limites merae Custodiae haeserit. Si dicas, earn dignitatem Vicariae amisisse, & ad lineam merae Custodiae depressam fuiise, fidem haud obtinebis, ni hoc dictum positivo fulero firmes. Scriptores asserentes, quod Stanislaus (k) Guardianus Conventus Leopoliensis, ac plures Fratres istius an. 1241; nec non quod Gerardus, & Marquildus (l) Minoritae in civitate Volhyniae Crementz an. 1247 in falcenm mortis violenta manu acti fuerint, eos non filios Vicariae Bosnae, sed Russiae suspiciunt. Denique nullum adest instrumentum authenticum, quod Russia qua…"

Grešaka sigurno ima u elektroničkom prepoznavanju teksta i letimičnim popravcima. Nastavak je jednako zanimljiv za prijepis i prijevod. Ima li tko volje i znanja?
« Zadnja izmjena: 11 Ožujak 2011, 00:39:35 prijepodne glonga »