U nekim ja l' memljivim, ja l' prašnim knjižnicama i arhivima ima još toga što se nitko nije potrudio nać ni prezentirat, uokvirit u priču.
Kad je već uvodna mogla je malo u rikver(a)c do raspada Rimskih Carstava i podataka o tome što se događalo na užem i širem planu. Fali kontekst.
Prva epizoda me je natrala da jučer pogledan dvi verzije jedni rodbinski svata u dvd kvaliteti.
Jednu je radio profesionalac, drugu mali daljnji rodijak na bisnom Macu Pro s bisnom kamerom i još bisnijim programima, uglavnom pomoću alata o kojima narečeni profesionalac može sanjat.
Džaba malom SoundBooth, Adobe Premiere, Final Cut Pro, Ulead… i ogromna zbirka filmskih trikova.
Mali jednostavno nije stvar napravio
lege artis.
SlowMotion, neusklađenost jačine tona, neusklađenost video-prikaza i govora i zvukova koji se istodobno prikazuju u prvoj epizodi narečene serije je podsjećaju na uradak narečenog junoše. Neuštimanost tonskih track-ova me podsjeća na nerestaurirane srpske dokumentarce i serije iz prve polovice 20. stoljeća.
Neku večer je na HRT-u bila još jedna u nizu večernjih emisija tipa - večernje sijelo. Ne sjećam se baš detalja, nit mi se sad traže online. Gosti su bili s Dramske akademije i s Visoke politehničke. Okrznuli su i produkciju domaćih sapunica. Može se povuć prilično dobra paralela i s domaćim dokumentarcem. Ovim.
Domaće sapunice mi liče na na objavljeni "Supertalent" u kojem nastupaju dramske sekcije osnovnih škola iz Pripìzdina Gornjih. Mogu se slušat. Ko radiodrame Hrvatskog radija koje su, uzput budi rečeno, puno bolje za gledanje.
Tu je negdi i ova epizoda, samo uz neumjerenu, prekomjernu i pravilima multimedijalne struke neprimjerenu uporabu tehnoloških zvižđa, zvončića i praporaca (bells and whistles). Ekipa je raspoloživoj tehnici pristupila ko gladna dica slastičarskim vitrinama.
Nu i onog profesionalca (i njegovo društvo oko šanka) koji snima svatove i pogrebe moram opatrnut s par njihovih zgoda.
Svojedobno mu se priključio i mlad snimatelj lokalne TV koji bi u fušu tvrtkinim alatom i materijalom uskakao. Nije imao odgovarajuću naobrazbu, ali je imao jaku volju i pristojne alate i materijale za rad.
Ne mogu vam opisat s kojim je oduševljenjem pričao o tada novom multimedijalnom triku koji je ubacio u videzapis sprovoda jedne babe.
Stoji prazan okvir za slike na stolu, kaminu… Ubaciš babinu sliku u gotov okvir i okružje tinela. Sleti anđeo, malo življe nego u Axe reklami, a ipak dostojanstveno polako kao da lebdi nadolje, uzme okvir sa slikom babinom i polako otperja u nebesa, na pritajenu radost i veselje nevjestica i zetova.
Podcijenili su publiku iz više točaka gledišta, Zavelime. Nešto kao Dežulović čitatelje Oslobođenja, kao auktori reklama koji nam svakodnevice prodaju EU ("možemo i mi njima zabranit (zapošljavanje), "na osnov
u" (mirovine)… etc.), kao…
Doduše, moram priznat da se nađe i zadovoljnih konzumenata. Glede i unatoč. Kao u doživljaju marečenog mladog nadobudnog snimatelja s lokalne TV.
Ono kad je zakasnio na dženazu u jednom selu. Spriječen neizbježnim obvezama na radnom mjestu. Zakasnio je poprilično, ni uz sve trikove nije mogao popunit standardnu minutažu za takvu vrstu dokumentarca. Na drugom podforumu (Vlajiland) ovih dana se spominjalo nošenje mrca. Neupućenima moram reć kako muslomani nose mrca. Naizmjenično.
Mladac se sjetio da u arhivi ima materijala iz tog sela (i džemata) i s toga groblja (hàrema) - i evo ga. Predao uradak i naplatio.
Nakon nekog vremena sretne sina rahmetlijinog (pokojnikovog), naručitelja i platitelja tog video uradka.
— I jesam li ti dobro ono, napravio?
— Svaka čast. Pravi si majstor. Najviše me se dojmilo kad sam vidio kako rahmetli babo sam sebe živ mrtva nosi. Kako si samo to uspio napravit!? Svaka čast majstore!
Konačno, bolje da mladi multimedijalci vježbaju. Pa i na nami. Mladi su. Naučit će. Ne treba ih ovako pompozno i bombazno najavljivat, nit ih treba ostavit bez najave. Bolje da se objavljuju rane vježbe te mlade multimedijalne i multidisiplinarne sekcije u tim terminima na nacionalnoj tv, nego da nam serviraju loše uvozne sapunjake. Da su imali skromnije alate na raspolaganju, vjerojatno bi sve skupa bilo manje multimedijalno grezavo. Motorna pila i pneumatički čekić u rukama nevišta i neobrazovana meštra mogu napravit puno više šćete od (pri)ručnih alata. "A u ruke Mandušića Vuka, bi će svaka puška ubojita."
Na temi "e-obrazovanje" uzput propuštam traktat o smislu izučavanja Nacrtne geometrije (Descriptive Geometry) po sadašnjim programima visokoškolskih ustanova, glede 3D računalnih alata, lijevog i desnog Kartezijevog sustava, etc. Na jednoj strani mladac kojem su dostupni alati za 3D vizualizaciju i koji misli da zna kako i zna da ne zna zašto. Na drugoj strani hrpa lijenih prdonja koji znaju kako, ali već nekoliko stoljeća nisu pomakli edukativne materijale, samo prepisuju i precrtavaju, najskoli lijevi Descartesov koordinatni sustav glede prezentacije 3D svijeta na 2D mediju koji im je realno bio jedini dostupan stoljećima. Dvjestotinjak godina nema nove valjane knjige iz tog predmeta. Programi i vježbe domaćih tehničkih fakulteta su u poredbi s europskim i američkim su žalost. Teroriziranje studenata nepotrebnim i nebitnim visokoparnim teorijskim začkoljicama i propuštanje bitnog. Rezultat domaćeg i stranog inženjerstva je vidljiv. Možemo, za utjehu i arljenje, jedino pričat kako je u zapadnom radnom okruženju naš inženjer, produkt našeg visokog školstva, "puno jači" od stranog s istim stupnjem naobrazbe. Zašto? Jer to nitko ne mjeri i nitko ne dokumentira.
Ne vjerujete u ovo o Deskriptivnoj geometriji? Pogledajte na
www.archive.org što ima od starostavna štiva na temu "Descriptive Geometry" "Darstellende Geometrie" pa uporedite način na koji se uče npr. Monge-ove projekcije vani i kod nas. Ta tematika je na web mjestima zapadnih sveučilišta jednostavnije i zornije obrađena nego kod nas u srednjem školstvu, pogledajte nastavne programe i/ili npr. libre Jur(a)ja Justinijanovića "Nacrtna geometrija…" za učenike srednjih škola, prevaljivanje ravnina i sličnu tlaku. To je obrada tematike primjerena prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a ne školskoj ustanovi koja treba proizvest tehničkog crtača i polira (pulira, puliju).
Zašto ovo pričam?
Majstor. Dopustimo da je ekipa sa špice narečene (prve epizode) serije i obrazovana. U glavi im je košmar visokoparne teorije o začkoljastim znanstvenim detaljima iz njihove struke. O tome kako praktično i kvalitetno napravit produkt i/ili obradit detalj tog produkta — samo mutna predočba.
Ajde. Nek vježbaju. Moraju jednom započet. Čim prije — tim bolje.
Otrpi' ćemo, ali ne ćemo šutit o tome kako je prečesto nesklad audio i video sadžaja - bolan gledatelju, i one trenutke kad je zvuk primjeren pokretnoj slici, ali je intonacija do bola nepodnošljiva (kričeći kovač npr. se javlja maloj i velikoj djeci u snu ko noćna mora).
E, a Mate Letač? I učinak videa uz zanemaren audio. Mate Letač je iza prve epizode poša tražit pelinkovac. Veli:
— Unti. Zarđa san. Ko da san sad izaša iz 3D simulatora. Malo me drob…
