Autor Tema: Mokomokai  (Posjeta: 1203 )

Offline Branislav

  • Tek se pojavio na forumu...
  • Postova: 27
Mokomokai
« : 24 Kolovoz 2010, 11:04:33 prijepodne »
Mokomokai - Najmracnije poglavlje u povijesti tetoviranja

Trgovina sa tetoviranim ljudskim lobanjama


Slike od Maora, cija su lica bila ukrasena sa duboko uklesanim spiralnim sarama, vrsile su od ponovnog otkrica Novog Zelanda (James Cook, 1769 godine) neslucenu fascinaciju na zapadni svijet.
Umjetnost i praksa tradicionalnog Maori tetoviranja zvanog Moko, se danas u mnogim djelovima svijeta slavi kao vrhunac u povijesti tjelesne umjetnosti. Ipak samo rijetki znaju da povijest Moko tetoviranja sadrzi i jednu od najmracnijih epizoda povijesti tetoviranja: poglavlje kolonijalne pohlepe i izrabljivanja, umrljano sa ubistvima i jezivom trgovinom sa tetoviranim ljudskim lobanjama.
Nekadasnji kult mrtvih predaka maora, koji je zahtijevao da se sacuvaju lobanje njihovih muskih mrtvaca, pretvorio se u najkracem roku u masovno klanje. Glave su lovljene po svaku cijenu i zamjenjivane kod evropljana za puske i druga metalna oruzja. I pored zabrane ove uzasne trgovine 1831 godine evropski i americki muzeji nastavljaju svoje trgovacke veze sa Maorima. Bas su se prije nekoliko godina neki od tih muzeja nasli pod optuzbom zbog ove mracne proslosti. Te lobanje, koje se jos nalaze u mnogim muzejima, stoje u centru vrele politicke kampanje, koju su zajedno pokrenuli Maori i vlada Novog Zelanda. Njihov cilj je, da se potomcima tih plemena nazad vrate sve lobanje i drugi artefakti koji se jos nalaze u muzejima. Ti muzeji pak odbijaju da predaju lobanje, iz straha od stvaranja uzornog slucaja koji bi time sluzio kao primjer i mogao poprimiti slicne razmjere kao u USA, gdje su bas nedavno potomcima americkih prastanovnika morali da vrate sve artefakte.
Jedan glasnogovornik njujorskog etnoloskog muzeja (Museum of Natural History), muzeja koji posjeduje veliku zbirku lobanja, se na sledeci nacin izrazio o ovoj dilemi:
"Ako bi nas muzej vratio Mokomokaje, to bi moglo dovesti do situacije u kojoj bi svaki pripadnik neke grupe mogao zatraziti izrucenje artefakata. Takav uzorni slucaj je plasio sve, jer bi u najkrace vrijeme prouzrokovao praznjenje muzeja."
Kod Maora je vazilo kao strasna uvreda, da je neko posjedovao lobanje a da istovremeno nije pripadao plemenskoj zajednici. Uz to se  protivljenje izrucenju dozivljava kao jos jedan oblik postkolonijalne arogancije. Jedan glasnogovornik postovanog Tau Henarea, ministra za pitanja Maora, ovako rezimira njegovo misljenje o situaciji: "Ne moze biti kompromisa. Ti ljudi bi jedanput trebali da razmisle o tome, kako bi se oni osjecali kada bi dosli u jedan muzej u nekoj stranoj zemlji gdje bi ih sa zidova gledale izlozene lobanje njihovih djedova."

(Kompletan Moko - Tetovaza lica)

Porijeklo obicaja cuvanja lobanja

Preovladava  misljenje da maorski obicaj cuvanja lobanja njihovih mrtvih izvorno dolazi otud, da su ubijenim ratnicima nakon borbe njihove glave odsijecane i cuvane kao trofeji. ovo jeste da cini neznatan dio pretpostavke za taj obicaj - ali to je samo polovina price. Po misljenju generala Horatio Gordon Robleya, koji je proveo vise godina u zelandu i u njegovoj knjizi "Moko" (1896) dao jedan od najdetaljnijih izvjestaja o Moku iz njegove epohe, taj obicaj cuvanja lobanja od voljenih rodjaka i prijatelja se praktikovao da bi se u zivotu odrzalo sjecanje na preminule. Ovdje se doduse mora navesti, da je bas ovaj generalmajor za vrijeme njegovog boravka sakupio zbirku od 35 mumuificiranih lobanja, koje je on 1908 godine vladi Novog Zelanda ponudio na prodaju za 1000 funti. (30 od tih lobanja je kupio etnoloski muzej u Njujorku za 1250 funti, zato jer je novozelandska vlada odbila).

(General Horatio Gordon Robley ispred zida sa odsjecenim maorskim glavama)

Trgovina sa Mokomokaima

Jeziva ljepota osusenih dekorisanih lobanja je ocigledno vrsila mocn nadrazaj na zapadni svijet. Uz to se u nekih putnika pojavila i zelja za posjedovanjem jednog takvog kurioznog suvenira sa putovanja. Prvi evropejac, koji je kupio jedan Makomokao, bio je Sir Joseph Banks, prirodoslovac i sakupljac rariteta, koji je Djejmsa Kuka pratio na njegovom prvom putovanju u Juzno More. Kuk izvjestava da su Maori ocigledno oklijevali da se odvoje od jedne od njihovih lobanja, i nista od robe za razmjenu koja im je bila ponudjena, nije ih moglo natjerati da se odvoje od jos jedne dalje lobanje. Robley spominje, da je prva lobanja koja je 1814 godine u Sidnej bila donijeta radi prodaje, ukrala jedna brodska posada - jedna greska, koju su oni morale da plate svojim zivotima. Inia Taylor, Maorac i tetovirac, koji je imao vodecu ulogu u kampanji za povrat iz 1989 godine, tvrdio je da je se ta kradja dogodila dok je lobanja bila izlozena na jednoj sahrani. Ta kradja je izazvala tako veliki gnjev, da su Maori zahtijevali Utu, njihov narodni obicaj osvete.
Evropski muzeji i sakuplaci su dvadesetih godina devetnaestog stoljeca bili spremni da trgovcima plate visoku cijenu za maorske lobanje. U to vrijeme su maore uspijesno nagovorili da se odvoje od svojih lobanja. U zamjenu su dobivali evropska vatrena oruzja. To je za njih bila primamljiva trampa jer su posjedovali samo drvena i kamena oruzja. Ratnickim Maorima je puscana snaga davala jasnu nadmoc u sukobima sa neprijateljima koji su imali malo ili nikakvog vatrenog oruzja. Nakon propisivanja tog "recepta", koji je sa sobom nosio garanciju za katastrofu, nije potrajalo dugo i ponuda se pocela orijentisati po potraznji. Maori pocese da ubijaju jednu druge u trajnim plemenskim ratoviam, a u stvari sa namjerom da ulove sto je moguce vise protivnickih lobanja. Za svakog odraslog muskarca koji je bio tetoviran, bila je, doslovno receno, izrecena novcana nagrada. Da bi se potvrdili u trgovini sa "svjezim" glavama, Maori pocese da ubijaju svoje vlastite robove i da njihove lobanje post mortem tetoviraju.
Receno mi je, da trgovci nisu bili u stanju da diferenciraju izmedju jedne tradicionalno dimljene i osusene lobanje preminuloga i one naknadno napravljene Makomokai. Robley izvjestava o jednom uzasnom primjeru trgovinske razmjene izmedju jednog maorskog vodje i jednog trgovca: Trgovac je bio krajnje nezadovoljan sa kvalitetom Makomokai, koju mu je Maori ponudio za razmjenu. Vodja zatim pokaza na oko njega okupljene pripadnike plemena i rece da trgovac moze da izabere covjeka cija mu se glava najbolje svidja. Dok se trgovac vrati, on ce se pobrinuti da ga ta izabrana lobanja saceka vec preparirana. Nitko ne zna zaista tacno, sa koliko se lobanja trgovalo izmedju 1770 i 1830 godine, ali bilo ih je vjerovatno vise tisuca. Inia Taylor ukazuje na to, da je ova trgovina bila odgovorna za unistenje vodja i najznacajnijih ratnika plemena. Zacudjujuce je da je medju mnogobrojnim lobanjama od Maora bilo i nekoliko primjeraka prepariranih lobanja od evropljana, koji su bili zrtve maorskih ratnika. Desio se veliki skandal nakon sto su u javnost dospjele vijesti o ovoj trgovini. Kada je guverner Novog Juznog Vejlsa na koncu doznao, da vecina dimljenih lobanja potice od robova, koji su bili ubijeni samo radi trgovine, objavio je 1831 godine jednu proklamaciju, kojom je zabranjena trgovina sa Makomakoima. Dosudio je visoke kazne svakome ko je bio uhvacen u trgovanju sa lobanjama.

(Maorski poglavica sa tetoviranim licem - Moko)

Danasnje stajaliste muzeja

Iako su neki Mokomokai u privatnom vlasnistvu, vecina lobanja se nalazi u posjedu evropskih i americkih muzeja. Jednu od najvecih zbirki ima General Pit Rivers muzej u Oksfordu, Velika Britanija. Muzej je osnovan 1884 godine, nakon sto je General Rivers univerzitetu Oksford prepustio 18 000 tisuca etnoloskih i arheoloskih artefakata. medju njima se nalazilo 150 predmeta iz juznopacifickog prostora, koje su bili sakupili Reinhold i Njegov sin Georg Forster, pratioci Djejms Kuka na drugom putovanju u Joznom Moru. Sa daljim obimnim zbirkama raspolazu etnografski muzeji u Londonu, Berlinu, Parizu i vec spomenuti Njujoski etnografski muzej. Tijekom mog istrazivanja za ovaj clanak i mojih pokusaja da od muzeja dobijem fotografije, brzo mi je postalo jasno da je ova tema ispunjena sa nekolicinom tabua. U njujorskom etnografskom muzeju mi je pristojno priopceno, da mi zbog delikatne prirode teme i njene politicke brizantnosti nitko nece dati informacije. Cinjenica je, da zakoni stite muzeje, jer stijecanje Mokomoakaja je pravno gledano bilo legalno. Tu po svemu sudeci ne pomaze ni jedan novozelandski nacrt zakona. Kuda ce dakle odvesti novozelandska kampanja?

(Mokomokai - Odsjecena mumificirana glava jednog maora)

Rat za lobanje ide dalje

U Novom Zelandu imamo kao prvo oficijalnu kampanju pod vodstvom ministra za Maori-pitanja, Tau Henare, i kao drugo citav jedan niz privatno organiziranih grupa i pojedinaca, kao na primjer popularnog Maorcai pjevaca Dalvinius Primea. U junu 1998 godine Tau Henare je u ime novozelandske vlade putovao u Englesku, da bi razgovarao sa clanovima britanskog parlamenta i da sa nekim lokalnim politicarima vodi savjetujuce razgovore. "Vazno je razgovarati sa ovim ljudima, jer su oni ti koji su odgovorni za politiku muzeja." - naglasava Reuben Wharawhara glasnogovornik ministarstva. Tau Henaru je na koncu uspjelo nazad vratiti dvanaest lobanja, koje su bile u posjedu skotskog univerziteta u Edinburgu.
Vec su u dvadesetim godinama proslog stoljeca vise poznatih maorskih vodja, medju njima Maui Pomare, startovali kampanju za povratak nekih artefakata, koja je bila okrunjena sa manjim uspjesima. Vraceno je nekoliko identificiranih lobanja i predato blizoj rodbini. U devet od deset slucajeva rodbina zeli da vracene lobanje njihovih rodjaka ritualno sahrani. Ali ponekad bude i slucaj da rodbina odluci da artefakte ostavi u nacionalnom muzeju. Ali to bude uvijek pod uslovom, da se lobanje ne izlaze u javnosti. 1985 godine, parlament novozelandske vlade donosi takozvani "Zakon o starinama", koji zabranjuje eksport Mokomokaia. Najnoviji, ali ne jos zakljuceni zakon "Taonga zakon", formulise jos tvrdji stav prema "vlasnicima" Mokomokaia, i treba prije svega da pomogne u vrsenju pritiska na sakupljace. Ali da bi bili uspjesni u svakoj konzekvenci, novozelandska vlada ima mogucnost da ide pred evropski sud, gdje bi mogli da obore zakone koji evropske muzeje stite od vracanja lobanja. Takodjer ima i rijeci o tome da se slucaj prepusti ujedinjenim nacijama.

Osobno angazovanje

Otprilike u isto vrijeme, u kojem je Henare boravio u Engleskoj, Dalvinius Prime je bio na putu za Njujork, da tamosnji etnografski muzej nagovori da se odvoje od njihove zbirke 30 lobanja, koje je po misljenju Dalviniusa jedan od njegovih predaka prodao muzeju. Dalviniusu je zaista dopusten pristup prostoru u kojem su se cuvale lobanje. On kaze da je bio vrlo uzbudjen vidjevsi njegovu rodbinu tako daleko od domovine. Na nesrecu, njegovi jaki osjecaji su bili jedino sto je iz muzeja smio da ponese kuci. Muzej, koji lobanje nije izlagao jos od sedamdesetih godina proslog stoljeca, nije dao ni stav ni obecanje o eventualnom povratu. Drugaciji primjer osobnog angazmana donosi holandski tetovirac i sakupljac Hanky Panky. On se saznavsi o prodaji jedne Mokomokai u nekoj pariskoj galeriji, odlucio zajedno sa Maorom i glumcem Klifom Kurtisom i novozelandskim tetoviracem Gordonom Hatfieldom da kupi tu lobanju i da je vrati potomcima. Nakon sto su utvrdili, da cijenu od 80 000 dolara nisu ni mogli ni htijeli platiti, promijenili su strategiju. Kontaktirali su vlasnika lobanje, etnologa A.P. Mayera. Uspjelo im je da ga uvjere, da lobanju toliko dugo ne proda, dok novi novozelanski zakon ne stupi na snagu. Osim toga Maori su dobili dozvolu da u cast lobanje odrze proslavu u galeriji.

Rijesenje

Ironija je da moguce rijesenje problema lezi skriveno u jednoj tek nedavno otkrivenoj kontroverzi: jedan teksaski umjetnik je naime pokusao, da preko interneta ponudi na prodaju realisticne kopije maorskih lobanja. Nakon toga je bio bombardovan e-majlovima uvrijedjenih maorskih aktivista, koji su mu pravo zaprijetili. Ovo prouzrokovano komesanje, moguce da pomaze rijesavanju problema zato jer muzeji dolaze pod veci pritisak sto se intenzivnije informira javnost. Svako javno izlaganje novozelandskih artefakata bi sa sobom donijelo politicki skandal, kojeg se muzeji naravno boje. Sto se dakle u trenutnoj situaciji moze izmijeniti?
I Maori i i javnost su ti koji su do sada varani, jer su lobanje izgleda proklete da zauvijek trunu u nekakvim mracnim komorama. Zar ne bi bilo prakticno i zadovoljavajuce rijesenje, da se naprave perfektne kopije lobanja, da ih se ostavi u muzejima i da se originali vrate u njihovu domovinu.

(Mokomokai izlozen u muzeju)

Vise je nego ocigledno, da je debata oko povrata Mokomokaia jedna ekstremno kompleksna i senzibilna stvar, u kojoj obadvije strane imaju uvjerljive argumente za svoje stavove. Ja takodjer mislim, da se sa Mokomokaima ne smije postupati kao sa obicnim artefaktima, vec da se moraju vrijednovati kao povijesni objekti od neprocijenjive vrijednosti i neobicne lijepote, cije cuvanje je potrebno zato da da se umjetnicka vrijednost tradicionalnih maorskih tetovaza ne bi jos jedanput izgubila. Sa druge strane je zaista sokirajuce znati, da se kod lobanja radi o ljudskim zimim bicima, koja su zivjela prije 150 godina. Iz toga proizilazi takodjer i jedna eticka debata.
Osjetljiv problem, koji se na primjer kod izlaganja i cuvanja drugih mumificiranih etnija (egipcana, inka, aleuta, itd.) do sada rijedje pojavljivao. To je tako valjda zato jer su Mokomokai vrlo mladi artefakti, i ima jos potomaka koji smiju da nabace ovo eticko pitanje. Nasuprot tome izgleda da su mumificirani lesevi iz vremena izmedju 5000 - 2000 godine prije Krista, izgubili svako pravo na odnos sa respektom. Da bi se svijeze rane mogle izlijeciti, primjeren korak bi bio taj, da se odmah vrate sve lobanje na njihovo izvorno mijesto.

Autor: Tim Coleman
Prevod: Branislav Knezevic

Offline Insomnia

  • Banned
  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.289
Odg: Mokomokai
« Odgovori #1 : 24 Kolovoz 2010, 11:32:06 prijepodne »
o mokomokaima sam čitala na engleskom, odlično da si preveo taj tekst. opširniji je od ovog kojeg sam čitala. inače, fascinirana sam novim zelandom, skoro kolik i sa ovom bolesnom stranom ljudske psihe o kojoj članak piše, to je drugo po redu misto pored herceg-bosne, di bi rado živila :)

evo nešto lijepo iz nz:

hongi - tradicionalni maorski pozdrav



Offline Branislav

  • Tek se pojavio na forumu...
  • Postova: 27
Odg: Mokomokai
« Odgovori #2 : 24 Kolovoz 2010, 12:06:13 poslijepodne »
lijepa fotografija

hongi  ;D

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: Mokomokai
« Odgovori #3 : 24 Kolovoz 2010, 14:43:03 poslijepodne »
kiha kaha autearoa
Dosta parola.

Offline Insomnia

  • Banned
  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.289
Odg: Mokomokai
« Odgovori #4 : 24 Kolovoz 2010, 15:14:14 poslijepodne »
kia kaha



aotearoa


Offline Insomnia

  • Banned
  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.289
Odg: Mokomokai
« Odgovori #5 : 24 Kolovoz 2010, 15:15:41 poslijepodne »
budi jak, novi zelande :)