Tetovirani "divljaci" kao atrakcija u Evropi od 1560 do 1690 godine

[Branislav]

 

Tetovirani "divljaci" kao atrakcija u Evropi od 1560 do 1690 godine


Autor: Lars Krutak
 



PRVI DIO




 

(Vrijeme otkrica, karta)

U doba otkrica, sa putnicima svih vrsta - otkrivacima, vojnicima, mornarima, misionarima i avanturistima -u Evropu su stizale slike i izvjestaji o tetoviranim ljudima iz drugih kultura. Ti izvjestaji su oznacavali jasnu sliku kulturnih razlika izmedju evropljana i domorodackih naroda a u ovim prikazivanjima tetovirani pra-narodi su stereotipizirani kao "primitivni", "bezbozni" i izjednacavani sa "stokom" i "divljim zivotinjama". Ovi opisi odaju najmanje tako mnogo o ljudima, iz cijeg pera poticu, kao i o ljudima, kojih se opisuje.

Plemenski narodi su vazili ne samo kao kurioziteti, koje se "skupljalo" i izlagalo kao atrakcija godisnjih sajmova, vec se na njih gledalo kao na zivi dokaz toga, koliko nisko su "necivilizovani" narodi stajali na evolucijskoj ljestvici. Predstavljanje naroda u bakrorezima, litografijama, na uljanim slikama, pa i na samom posudju i stolnom priboru (vidi drugi dio ove serije) kao egzoticnih ljudi, golih u prirodi, pretjerano visoke kroz tetovaze, je bio dio jedne stereografijske prezentacije, u kojoj su se evrozapadne predstave urodjenika ogledavalo kao zive "artefakte", koje se skupljalo za razonodu a ponekad i za pravljenje profita.

Danas i u buducim blogovima zelim se baviti sa prakticno zaboravljenom (i tuznom) povijesti tetoviranih naroda, koji su odvedeni iz njihove domovine i glavnim gradovima Evrope gledali u neizvjesnu buducnost.

Radi toga zelim danas da se pozabavim sa vjerovatno najstarijim u Evropi poznatim prikazom Inuita (Eskima):
Jedan drvorez, koji je tiskan 1567 godine u Augsburgu. On je osim toga prvi reklamni oglas na svijetu, jer su se s njim tetovirane "divljake" uznosilo kao atrakciju godisnjeg sajma.
(Vidi sliku ispod!)

Zena nosi na licu tradicionalne ubode u kozi, takozvane "bojene znakove".

Deportovana zena i njeno dijete su u Belgiji bile izlozene za gledanje. O njihovoj daljoj sudbini nije nista poznato.
Tekst sadrzi mnogo pretjerivanja, izmedju ostalog o velicini tijela i o navodnim "kanibalistickim" sklonostima Inuita. Ocigledno je autor htio da pobudi paznju, tako da dodje i plati sto vise ljudi da bi vidjeli nevjerovatno posebne "divljake" i "bestijalne" kreature, koje su nosile tetovaze.
Njemacki tekst je zvucao otprilike ovako:

ISTINSKI OSLIKANO LICE JEDNE DIVLJE ZENE SA NJENOM KCERKICOM, PRONADJENO U KRAJOLIKU ZVANOM NOVA TERRA I DONESENO U ANTVERPEN, BILO JAVNO ZA VIDJETI I UBUDUCE ZA VIDJETI!

U godini 1566 dodje u Antverpen sa jednim brodom iz morske zemlje jedna divlja zena (jedna mala osoba), zajedno sa njenom kcerkicom, a ona je obucena i oblikovana kao na ovoj slici. One su pronadjene u Novoj Zemlji (Nova Terra), tako se zove novi krajolik, koji je otkriven od Francuza iPortugalaca tek prije nekoliko godina. Na ovu zenu, njenog muza i djetence naisli su Francuzi (koji su sa brodom u ovaj kraj putovali da bi pronasli strance i divne stvari). Tijelo muskarca je probodeno jednom strijelom. On se ipak nije dao zarobiti i branio se hrabro; U tome carkanju jedan drugi Francuz ga je tesko ranio sa bojnim macem. On nato uze u rsaku svoju vlastitu krv iz rane na boku i liznu je jezikom cereci se, a zatim se branio jos razjarenije nego prije toga. Na koncu je bio toliko zestoko pogodjen i povrijedjen u grlo, tako da je pao na tlo i umro od povrede. Taj covjek je bio 12 stopa visok (3,65 metara) i za dvanaest dana je vlastitom rukom ubio jedanaest ljudi, francuza i portugalaca - da bi ih pojeo. Jer ni jedno meso im nije sladje od ljudskoga. Kada su zenu uhvatili, branila je se kao da je potpuno bijesna i luda, zato jer je morala da ostavi svoje dijete kada su je mornari odveli na brod. Izgledalo je, da je radije htijela izgubiti svoj zivot nego napustiti dijete. Kako je tako ludacki divljala, ostavise je ljudi malo na miru i ona otidje na mjesto na kojemu je sakrila dijete. Nakon toga je bila mirnija, pa uzese zenu i dijete i odvedose ih. Niko od mornara nije razumio ni rijec toga sto je rekla i niko nije mogao sa njom razgovarati. Ipak su je za 8 mjeseci naucili dovoljno da bi saznali to da je ona pojela mnogo ljudi. Njena odjeca je bila napravljena od krzna tuljana, kao sto se vidi na slici. Obojeni znakovi u njenom licu su potpuno plavi, tako plavi kao nebo. Njih prave muskarci zenskim likovima, da bi ih prepoznali, jer se inace izmjesaju kao stoka. Ti znakovi se ne daju ni sa kakvom tecnosti ponovo ukloniti. Oni se prave iz soka jedne biljke, koja raste u zemlji. Njihovo tijelo je zuto-smedje. Zena je bila stara 20 godina kada je zarobljena u godini 66 u avgustu, djetetu je bilo 7.
Zahvalimo se Bogu svemogucemu za njegova dobra djela, da je nas prosvijetlio sa njegovom rijeci, tako da nismo takvi divlji ljudi i ljudozderi kao u ovome krajoliku u kojemu je ova zena uhvacena i ovdje dovedena. Jer ona ne zna nista o pravom Bogu nego zivi skoro gore od stoke. neka je Bog obrati da ga prepozna. Amen.

Tiskano u Augsburgu kroz Mattheusa Franckena



DRUGI DIO

 
 

(Zlatna solja,vrc)
Solja od zlata iz kljove jednorogog kita (Monodon Monceros)
Solja je napravljena 1663 godine i najstarija je evropska skulptura koja pokazuje Inuita sa Grenlanda. Danas se ona nalazi zajedno sa jednim odgovarajucim kalezom u kraljevskoj zbirci u zamku Rosenborg u Kopenhagenu.

Cetiri Inuita iz Grenlanda, o kojima se danas radi, su bili "nabavljeni kao etnografski objekti za kabinet Kurioziteta kralja Fridriha III (danska i norveska), tijekom jednog otkrivackog putovanja godine 1654 u neistrazenim predjelima visokog sjevera.


(Kralj Fridrih III, Danka i Norveska)

Naravno uslijedila su bezbrojna deportiranja Inuita u 17 i 18 stoljecu. Kada su Inuiti iz Godhaab Fjorda stigli u Evropu. Fridrih III je bio tako odusevljen, da ih je dao oslikati u velikoj uljanoj slici. I dao je da se naprave dvije minijaturne skulpture od zlata i srebra, koje su nasle mjesto na njegovom osobnom svecanom stolu.

(Zlatna skulptura)
Zlatna figura je jedan od od Inuita, koji su bili deportovani sa Grenlanda. On drzi kljovu jednorogog kita.

Prije nekoliko godina sam cak cuo, da su dvojica Inuita ovjekovjecena u jednom porodicnom grbu. Muskarac inuitske porodice doduse preminuo od neke bolesti na posljednjem dijelu putovanja iz brda (Norveska) do Kopenhagena. Dakle uljana slika mora da je sigurno bila napravljena u brdima. Slika pokazuje Inuite sa miroljubivim izrazom lica a tetovaze zena su brizljivo prikazane. Takve tetovaze su takodjer pronadjene na mumijama, koje su u sedamdesetim godinama 20 stoljeca otkrivene u Qilakitsoqu.


(Mumija iz Qilakitsoqa)

Qilakitsoq je u onome kraju, iz kojeg su Inuiti prije mnogo vremena bili oteti.


(Grenland, Qilakitsoq se nalazi na jugozapadu)


(Isjecak slike sa cetiri Inuita iz Grenlanda, zarobljenih 1654 godine blizu Nuuka (Godhaab Fjord) od jedne danske ekspedicije po nalogu Fridriha III.)

Kralj je zene htio da posalje nazad za Grenland cim budu prihvatile jezik i ucenje krscanske religije. Ali za vrijeme njegovog namjesnistva nije vise ni jedan brod odjedrio za Grenland. Inuiti su nekoliko godina zivjeli u Kopenhagenu i na koncu umrli od tifusa. U to vrijeme , tako izvjestava jedan izvor, "naucili su dobro Danski jezik i postali su pristojni".

 


TRECI DIO


Giolo je bio filipinski rob, koga je tetovirala jedna od njegovih zena i koga je 1691 godine kupio engleski moreplovac i avanturista William Dampier. Dampier je sa Giolom iz Mindaoa na Filipinima odjedrio za Englesku i tamo ga predstavio kao "obojenog princa". Giolo je brzo postao atrakcija, ali on umire od boginja tri mjeseca nakon njegovog dolaska. Giolo-izlozba je bio kratak uspjeh, ali su mnogi poduzetnici nanjusili biznis, koji se u Evropi mogao napraviti sa domorodcima, posebno ako su ovi jos bili i tetovirani.

Obojeni princ je prvobitno bio plemic sa grupe ostrva Mikronezije. Kapetan James Cook je bio taj, koji je polinezijsku rijec za tetoviranje (tatau "crtati, oznaciti") nakon povratka sa njegovog Tahiti putovanja uveo u engleski jezik kao "tattoo".

Ipak, izdasno tetovirani Giolo je vec 1692 godine bio atrakcija u Londonu. Naravno da on nikada nije htio ici za London i obecano mu je, da ce on - nakon nekoliko javnih nastupa - uskoro kao slobodan covjek moci da se vrati kuci.

Giolo nije govorio engleski jezik i niko nije razumio njegov materinski jezik. Ipak je kroz predaju sacuvano nekoliko etnografskih detalja iz njegovog kratkog zivota, koji odaju ponesto o skoro nepoznatim stanovnicima i obicajima na ostrvu Meangis, izmedju ostalog i o njihovoj tradiciji tetoviranja. Ocigledno je Dampier ove informacije sakupio dok je boravio na Filipinima. Giolo, ili takodjer zvan kao Jeoly, je naucio Malay jezik za vrijeme njegovog cetvorogodisnjeg zarobljenistva u Mindanau (jedno od mikronezijskih ostrva).

Kako Dampier u knjizi "Novo putovanje oko svijeta" A New Voyage Round the World (1697) pise, Joely je bio:
"rodjen na jednom malom ostrvu po imenu Meangis; vidio sam ovo ostrvo dva puta, i jos dva druga pored. Svaka od ta tri su izgleda bili opsega oko 20 do 30 kilometara i prilicno visoki. Princ Jeoly mi je ispricao, da je njegov otac bio Raja (Kralj) toga ostrva, na kojemu je on zivio; da tamo nije bilo vise od 30 muskaraca i oko 100 zena; da je on sam imao pet zena i osmero djece i da ga je obojila jedna od njegovih zena.

za to upotrebljavaju u prah istucanu smolu jednog drveta. Na engleskom jeziku se naziva Iz negovog opisa, kako je to islo, razumio sam da je se za bojenje koza probadala i boja utrljavala. U Meangisu"dammar". On mi je ispricao, da je vecina muskaraca i zena na ostrvu na taj nacin obojena.

Rekao mi je to da su obicaji na drugim ostrvima i njihov zivotni stil bili isti kao na njegovom ostrvu, i to da su ovi bili jedini ljudi sa kojima su se druzili, i da ih je jednom, kada je on sa svojim ocem, majkom, bratom i dva ili tri druga muskarca bio na putu ka jednom od ostrva, jak vjetar oduvao do pred obale Mindanaoa, gdje su ih ribari sa ostrva doveli na zemlju i prodali kao robove.

Mala tiskana prica, koja se pojavila kada je on bio izlozen u Engleskoj, sadrzavala je romanticnu pricu o jednoj lijepoj sestri, koja je sa njima u Minandau bila kao ropkinja i u koju se je zaljubio sultan; ali je to zaista bila samo jedna prica. Oni su osim toga izvjestavali, da su njegovi crtezi (tetovaze) bili takve vrline, da su zmije i druge otrovne kreature od njega bjezale. Mislim da su ga iz ovog razloga, na njegovoj tiskanoj slici, predstavili sa tako mnogo gmizajucih zmija. Ipak nikada nisam drugdje vidio neke crteze koji su bili tako drazesni a sam Joely je izgleda imao isto toliko straha od zmija, stonoga i skorpija kao i ja.

Dobio sam zelju za svojom domovinom, bio sam umoran od skitanja i mislio sam da cu imati nemalu zaradu od mog obojenog princa, koji mi je (od njegovog robovlasnika) kompletno prepusten, pod uslovom da ce on dobiti pola dobitka. Sa tom zaradom, koju ce donijeti njegovo izlaganje pred publikom u Engleskoj, nadao sam se, da cu ga - kada budem sakupio nesto novaca - moci dovesti nazad u Meangis i upotrijebiti ga u njegovoj vlastitoj zemlji. Ja sam se osim toga nadao, da cu sa njegovom naklonosti i pregovarackim umijecem moci etablirati trgovacke veze za zacine i druge produkte ovih ostrva.

Ali cim sam stigao na Temzu, on je bio odveden na zemlju i vazni ljudi su ga pregledali. Meni je trebao novac i tako je naredjeno da prodam jedan od svojih udjela na njemu i na koncu malo po malo sve (bio sam uletio medju lesinare). Nakon toga sam cuo, da ga hoce izloziti kao atrakciju i to da je u Oksfordu preminuo od boginja."

Prevod: Branislav Knezevic

Izvor: TETOVIRANI COVJEK
http://blogs.myspace.com/index.cfm?fuseaction=blog.view&friendId=499830698&blogId=537946906


Pozdrav svim forumasima  

[Slovak]

Sviđa mi se post, branislave, iako je čitkiji na izvornoj adresi nego ovdje. Fenomen tetoviranja kod primitivnih kultura ne objašnjava tu pojavu u suvremenoj civilizaciji. Njihovi motivi su bili religijski, magijski i sl., i sigurno je da većina tetovaža odražava neku vrstu praznovjera i u modernom, suvremenom čovjeku. To je jedan od razloga da je kršćanstvo protiv takvog oblika ponašanja.
Tetovaža se na našem području pojavila oblinije prije, ne znam, 40-ak, 50 godina i vezana je uz služenje jna. Iz vojske su mladići dolazili tetovirani, najčešće na ruci; ili sidro, ili tri slova jna, ili ime voljene koja je ostala kod kuće itd. Za ove mladiće, vojnike, jna je bila svojevrsna inicijacija, prvi odlazak od roditelja i kuće, definitivni izlazak iz perioda djetinjstva. Čin koji nije imao nikakvu drugu potvrdu u društvu. Budući da je odvajanje emotivno bolno, tetovaža je oblik samoranjvanja kako bi se ta bol poništila, iz unutarnjeg svijeta preselila u vidljivi, vanjski i na taj način se njome i vizualno ovladalo. Na kraju je istina kako se radi o nepromišljenom činu izišla na vidjelo kod mnogih, shvatili su da su postali mentalni robovi bola,  time što su utetovirali zlo, dvojno božanstvo rata koje se poslije u nekoj stvarnosti okomilo na njih same. Tetoviranje demonskih obličja u tijelo je potreba da se stekne snaga oslikanog demona, njome se ovlada i sklopi neka vrsta pakta o nenapadanju i suradnji, pa ako osoba nije u stanju potčiniti demonsku silu, tetovaža postaje izvor frustracije. Inače, negdje u pozadini svih tih tetovaža je potreba da se pokaže vlastita snaga, hrabrost, otpornost na bol isl., uopće, da se sebi i drugima kaže: ja sam netko. Uz ovih par spomenutih elemenata, psihologija tetoviranja ima još puno drugih mogućih epiteta.

[Branislav]

slovak, inetresantne misli.  ali ne mogu se s tobom sloziti da je krscanstvo protiv tetoviranja.
sta mislis, je li u redu ako si krscanin tetovira sliku isusa ili marije na tijelu?
bas sam nedavno preveo nekoliko zanimljivih clanaka o krscanskim motivima tetovaza,
 
Krscanski motivi

Medju krscanima jos uvijek vlada velika nesigurnost oko toga da li je tetovaza spojiva sa njihovom vjerom. U toj vezi se naravno odmah citira stari testament sa mojsijevim zakonom: "Ne urezujte zareza na svome tijelu za pokojnika i niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Jahve!" (Levitski zakonik, Zakon svetosti, 19, 28
Sa ovom zabranom Bog misli na hebrejski kult mrtvih, kojeg Bog isto tako nije prihvacao kao i jedan stih prije, rezanje kose: "Ne zaokruzujte kose na svojim sljepocnicama; ne sijecite okrajka svoje brade." (Levitski zakonik, Zakon svetosti, 19,27
U nacelu danas krscani nisu vise vezani za stari testament, ali drugacije nego kao kod zabrane brijanja i rezanja kose, biti tetoviran se jos uvijek dozivljava kao nekrscanski. Jer danas se kod tetoviranja sigurno vise ne radi o paganskom kultu mrtvih. Ali bas protiv tog kulta se Bog izjasnjava: o tetoviranju u ime mrtvih. Iz toga izvoditi generalnu zabranu, u medjuvremenu izgleda mnogim prakticirajucim krscanima kao pretjerivanje.
Ta zapovijed starog testamenta je ipak i dalje cvrsto usadjena u glavama ljudi. To je tako i zato sto je papa Hadrijan I. (2. Koncil Nicaea 787 nK) tetoviranje kao paganski obicaj protjerao iz kulturnog okruzja krscanstva i izrekao zabranu tetoviranja. Krscani su se ali i prije i poslije ove zabrane uvijek tetovirali - a sigurno ce to uvijek ciniti, upravo jer zele da nose znak svoje vjere. Tako je poznato, da su si sami krscani ubadali simbole ribe, inicijale I.N. ili primjerice XP na celu ili zglobu ruke. Krizari su sa tetovazom htjeli da si osiguraju krscanski ukop, hodocasnici dobivaju uspomenu na njihovo putovanje za Jeruzalem, iz koje same vec dolazi do izrazaja duboka povezanost sa vjerom.

Vrijedno spomena je, da su se prije svega tetovirali oni krscani koji su bili u nekoj posebnoj situaciji:
ili su bili daleko od domovine ili su predstavljali jednu (ugnjetavanu) manjinu. Tako su vjernici sebi u kozu stavljali vidljive znakove, da bi time nosili neizbrisive simbole njihovog zajednickog identiteta. Sklonost, koja se isto tako vidjela i kod domorodackih naroda. Tetovaze u krscana i isto tako u domorodackih naroda nisu bile izraz individualizma, nego su bile posvecene zajednici.
S tacke gledista misionirajucih krscana, tetovaze su bile znak njihovog nevjerovanja, paganski obicaj, koga se moralo zabraniti, da bi se ovce izvelo na pravi, krscanski put.. Ako je morali biti i sa silom. Stotine godina krscanske misije se ne moze iskorijeniti iz glava. Divlje, nepoznato, ljudima po pravilu cini strah.
A sada dolaze ovi mladi ljudi i isto tako se tetoviraju.
Je li moguce da se ove tetovaze razumijevaju kao neko priblizavanje u obrnutom pravcu?
Je li moguce da se tetovirani moralno unazad razvija?
Da li paganac dobiva nosecu ulogu?
Pitanja, koja se postavljaju u podsvijesti a na koja se najjednostavnije moze reagovati sa zabranom.
Da li u Novom Testamentu stoji ipak jos nesto, sto se moze tumaciti kao zabrana?
Barem bi se zenama moglo zabraniti sa pomocu biblije. U prvom pismu apostola Pavla (Prva poslanica Timoteju 2,9 - 2,10), Pavle odredjuje jasna pravila, kako da se zene ponasaju u drustvu: "I isto tako hocu da se zene pristojno oblace, da se kite stidom i cednoscu, ne pletenicama, ni zlatom ili biserima ili skupocjenim haljinama, vec djelima ljubavi, kako i dolikuje zenama koje ispovijedaju vjeru."
Eto, onda sada barem zene znaju, sta smiju ili ne.
Ali stop, Pavle je pisao takodjer i: "Ili zar ne znate da je vase tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni?
Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom! (1. Kor. 6,19)
Eto ga ipak, odgovarajuce mijesto iz Biblije koje je za tetoviranje: Bog sigurno ne moze imati nista protiv malo uljepsavanja ove ljuske! Velicanju Boga s jednim lijepo tetoviranim tijelom tako nista vise ne stoji na putu. Nece ispasti isto tako raskosno kao crkve, bazilike i katedrale zvanicne crkve, ali u skromnome okviru ima svaki krscanin eto priliku, da se sa svojim tijelom zaklete Bogu na vjernost.
"Ubuduce neka mi nitko vise ne dosadjuje, jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!"
(Poslanice apostola Pavla, Poslanica Galacanima, 6,17)


Autor: Heide Heim
Prevod: Branislav Knezevic

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

    
Jeruzalem

Autor: Travelingmic

(Jeruzalemski kriz)

Vec su si rani krscani tetovirali religiozne simbole kao kriz, janje, riba ili inicijale Isusa Krista.
Od 16. vijeka je i medju evropskim hodocasnicima Jeruzalema postalo obicajem, da si kao znak uspijesnog hodocasca u svetu zemlju stave krscanske simbole.

Iako su tetovaze krizeva vec u ranom krscanstvu igrali jednu ulogu, povremeno su bivale potisnute od muslimanskih drzavnih vladara.
Od vremena krizarskih pohoda i nastupanjem novog novog doba tetovaze doduse postaju suvenirima i kao dokaz o hodocasnickim putovanjima, u prvem redu za Jeruzalem. Nekoliko izvjestaja o putovanjima engleskih, francuskih i njemackih hodocasnika iz 17. vijeka priopcavaju o tome, da je hodocasnistvo u sveti grad bilo nekako nepotpuno bez ubadanja u kozu jedne uspomene na taj zivotni odsjecak. Tako pise Jean de Thevenot 1689 godine u "Voyage au Levante" (Putovanje u Levant): "Upotrijebili smo citav utorak, 29 april, na to, da si oznacimo ruke, kako to po pravilu cine svi hodocasnici"; a zatim daje cak i detaljan opis postupka tetoviranja.
Ovaj obicaj se odrzao preko vise stotina godina do u 20. vijek. Legendarni tetovirac George Burchett drzao je u njegovoj mladosti 1890-tih godina, koje je vecinom proveo na moru, cak jedanput jedno krace vrijeme vlastitu tetoviracku radnju u Jeruzalemu. On se sjeca u njegovim memoarima "Memoirs of a Tattooist" (1958):
"Sveti grad je bio vec oko pedeset godina centar tetoviraca"...Bilo je grckih, maronitskih, sirijskih, francuskih, jevrejskih i italijanskih tetoviraca, koji su u Jeruzalemu vrijedno tetovirali hodocasnike i turiste."
Americki istrazivac John Carswell je 1956 godine u njegovoj rijetkoj knjizi "Coptic tattoo designs" oslikao krscanske motive jeruzalemske tetoviracke porodice Razzouk, koje je ova ubadala krscanskim hodocasnicima iz drzava srednjeg istoka i sjeverne afrike.

Prevod: Branislav Knezevic

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

    
Kopti Egipta

Autor: Travelingmic

Krscanstvo se u prvim stoljecima naseg racunanja vremena brzo prosirilo oko sredozemlja.
Kako legenda kaze vec je evandjelista Marko (navodno preminuo 68. godine nK) u danasnjov egipatskoj Aleksandriji osnovao zajednicu koptskih krscana. Kopti su se dobro snasli u tadasnjoj grckoj i kasnije bizantijskoj vladavini Egipta i etablirali su jednu vaznu i privredno uspijesnu narodnu grupu. Osnovani su brojni manastiri, razvijeno jedno vlastito pismo na grckoj osnovi. U godini 451. n. Krista, u koncilu od Chalkedona je doslo do loma sa bizantijskom crkvom, jer se monofiziticko ucenje Kopta nije moglo sprijateljiti sa bizantijskim vjerovanjem u dvije razlicite prirode Boga. Koptski narod se otapao u krvavim proganjanjima krscana i povukao se u pustinje i brda. Sa islamizacijom Sjeverne Afrike u 7. stoljecu je uslijedilo dusevno oslobodjenje i drugi procvat. Slijedeci talas proganjanja, ovaj put kroz radikalne muslimane, je od 11. stoljeca Kopte definitivno gurnuo u podredjenu ulogu.
Danas Kopti cine oko 5-10 % stanovnistva Egipta. Oni uglavnom zive u plodnim krajevima doline rijeke Nila u sredistu zemlje.

Oni u islamskoj drzavi oficijalno nisu diskriminirani, ali su rijetko visoko postovani, iako njihov nivo skolovanja i dobrostanje cesto lezi iznad prosjeka. Pobozni prakticirajuci krscani su trn u oku radikalnom-islamistickom Gamaa Islamiya pokretu, tako da koptske zajednice u srednjem Egiptu od 1970-tih godina uvijek iznova postaju zrtvom teroristickih udara ili u zadnjih nekoliko godina cak i otvorenih borbi.

Takodjer jedna utvrda Kopta je Maqhattam okrug u Kairu, tradicionalna cetvrt (krscanskih) sakupljaca otpada, gdje je u septembru 2008 godine obrusavanje stijena kostalo stotine zivota
stanovnika slama. Na Maqhattam brdu lezi velicanstvena stijenska
katedrala St.Samaan, ispred koje koptski tetoviraci na praznicne dane
nude njihovu uslugu.

Prevod: Branislav Knezevic
 



 

[Slovak]

slovak, inetresantne misli.  ali ne mogu se s tobom sloziti da je krscanstvo protiv tetoviranja.
sta mislis, je li u redu ako si krscanin tetovira sliku isusa ili marije na tijelu?

Nije pitanje što ja mislim, nego kakav je službeni stav crkve i većine svećenstva. Ako govorimo o onom duhu kršćanstva kojega ja cijenim, potpuno je nevažno ima li katolik lik isusa ili ne utetoviran na tijelu. Time se razvija modni status i psihološka potpora nekom uvjerenju, što nema veze s duhom kršćanstva koji nije materijalan. Tetoviranjem se stječe određeni društveni zazor ili respekt, tj. oboje, u ovoj lokalnoj hrvatskoj kulturi. Tetovaža je svojevrsno nasilje na tijelo, (puno toga je nasilje na tijelo). Na istoku su ženama sjekli prste i stavljali noge u male čvrste drvene papuče da se ne razviju, po zemljama afrike i polimelanezije žene nose obručeve koji im dulje vrat, bez njih ne bi više mogli držati glavu uspravno, plinije, čini mi se, spominje makrocefaluse, neko pleme na sjeveru azije u kojega djeci vežu lubanju dok nije okoštala kako bi imala specifičan oblik, zatim žene koje imaju velike diskove u donjoj usni, piercing itd. Piercing uha, nosa i usta i tetovaža su primljeni jer nisu toliko nasilni na tijelo. A rezanje klitorisa djevojčicama, a obrezivanje, a ožiljci sječivom po tijelu. Toliko toga ima. Imalo je to osim magijske i tu političko-državnu tj. plemensku crtu da se trajno označe pripadnici, da za druge postanu obilježeni. danas se obilježava često da bi se istupilo iz neobilježenog kolektiva i pokazala individualnost osobe. imam samo malko negativan stav, što ne znači da ne odobravam. Meni je to (skoro) sve šminkerija.

[benco]

Nije pitanje što ja mislim, nego kakav je službeni stav crkve i većine svećenstva. Ako govorimo o onom duhu kršćanstva kojega ja cijenim, potpuno je nevažno ima li katolik lik isusa ili ne utetoviran na tijelu. Time se razvija modni status i psihološka potpora nekom uvjerenju, što nema veze s duhom kršćanstva koji nije materijalan. Tetoviranjem se stječe određeni društveni zazor ili respekt, tj. oboje, u ovoj lokalnoj hrvatskoj kulturi. Tetovaža je svojevrsno nasilje na tijelo, (puno toga je nasilje na tijelo). Na istoku su ženama sjekli prste i stavljali noge u male čvrste drvene papuče da se ne razviju, po zemljama afrike i polimelanezije žene nose obručeve koji im dulje vrat, bez njih ne bi više mogli držati glavu uspravno, plinije, čini mi se, spominje makrocefaluse, neko pleme na sjeveru azije u kojega djeci vežu lubanju dok nije okoštala kako bi imala specifičan oblik, zatim žene koje imaju velike diskove u donjoj usni, piercing itd. Piercing uha, nosa i usta i tetovaža su primljeni jer nisu toliko nasilni na tijelo. A rezanje klitorisa djevojčicama, a obrezivanje, a ožiljci sječivom po tijelu. Toliko toga ima. Imalo je to osim magijske i tu političko-državnu tj. plemensku crtu da se trajno označe pripadnici, da za druge postanu obilježeni. danas se obilježava često da bi se istupilo iz neobilježenog kolektiva i pokazala individualnost osobe. imam samo malko negativan stav, što ne znači da ne odobravam. Meni je to (skoro) sve šminkerija.

Umrljaj svega i svačega, jer je šteta da se išta razbistri. I prije "JNA" tetovaža kod katolika koristila se (do danas) tetovaža i zanimljivo za "Slovaka" nitko od katoličke crkve nije osuđen zbog toga. Npr. u srednjoj Bosni i danas ruke mnogih žena -katolkinja su tetovirane crkvenim i ne crkenim slikama. Daklen, osim u Egiptu a i drugim dijelovima svijeta (razvijenim i zaostalim) tetovaža je imala svoje mjesto i među katolicima.

[Slovak]

Npr. u srednjoj Bosni i danas ruke mnogih žena -katolkinja su tetovirane crkvenim i ne crkenim slikama. Daklen, osim u Egiptu a i drugim dijelovima svijeta (razvijenim i zaostalim) tetovaža je imala svoje mjesto i među katolicima.

otkrio si mi ameriku i toplu vodu zajedno.

[Slovak]

Umrljaj svega i svačega, jer je šteta da se išta razbistri. I prije "JNA" tetovaža kod katolika koristila se (do danas) tetovaža i zanimljivo za "Slovaka" nitko od katoličke crkve nije osuđen zbog toga.

tetovaža kod katolika u jna? u jna je bilo i nekatolika
nitko nije osuđen od katoličke crkve? eto nije, ima ih još živih 
Umrljaj svega i svačega, jer je šteta da se išta razbistri? znaš li onu poslovicu o čovjeku kojemu treba uloviti ribu.