Kako mozsesh slushati kako nietko "radi"? Mozsesh samo gledati. A da nisi lin, moga bi mu i pomochi, da ne izpadne da je csovik sam "radio", a ostali gledali. Pardon - slushali.
Moreš. Voljno i nevoljno. Voljko i nevoljko. WiFi dobacuje do lada prastare zezdalije. Deblo je pri tlu oziđano pritesanim vacama. Sidimo okrenuti leđiman zezdaliji i sugovornicima. Ne gledamo Šmanju koji otkiva kosu. Većina nas zna, ćòre - ne videći, kako on to radi. Dobro ili loše. Svaki izravan udar klepca o bakvu se jasno čuje. Lini jesmo. Ne moremo mu pomoć. Ni savjetom. To je posa za jednog. Po zvuku brusa na kosi znamo obavlja li se posao oštrenja kako Bog zapovida. Ni tu ne moremo pomoć. Ni savjetom. Jedno je pòmoć, a drugo obavit posa umisto drugog.
Siesta. Podnevno ladovanje s otkivanjem o svetom Anti.
Kose klepću ter ih oštre brusom.
Probaju na niskoj okolokućnoj mrsnoj travi. Oštra… oštra… otkida dlaku pri guzici.
Čuje se još jedna rađa. Neki iz lada treće zezdalije gangaju. Jasno se čuje kako. Loše. Ne moremo ni njiman pomoć. Da privatimo, nagrdili bi još više. Rad? Ne čini mi se da glagolska imenica ganganje označuje samo stanje ili pak zbivanje već pretežito radnju. Tek dobra ganga me zbuni. Stanje. Čisto stanje čiste struje svijesti. Kroz svekolike uši. Ozvanjamo. Nismo jednaki. Nismo ravni. Vibriramo vaskoliki u rezonanciji. Zen. Zbivanje. Elementarno. Haiku.
Šmanje viša kosu o ogranak obišenjak, vodir na čvačak, zobnicu s klepcom, bakvom, vodom i kvasinom tura u najdeblji lad pri deblu. Klapac o vidu i slušanju prižvakava reklamu Okolokole lajt. Uzprdlano i frenetično imitira Okašce koje govori:
— Ja mogu čitati, ja mogu čitati…
Dobro ti me živčira taj ton. Sve mi diže kiselinu u željudacu.
I Šmanje tvrdi da se rađa more slušat. Voljko i nevoljko. I kad se od muke ne more slušat. Veli, dobra rađa daleko se čuje. Pripovida kako je bijo kod dice u gradu. U zgradi tanki zidovi. U susidnom stanu studentarija. Kućna čeljad za poslon. Nigdi nikog. Nikako oko ručenica mu se učinilo da je studentarija malo glasnije pušćala švapski ja l švedski dokumentarni film. Nu ono malo besida što se čuje kroz skriku i stenjavinu mu zvuče po naški, a oni ženski glas mu sliči na onu študijenticu što dolazi vižbat matematiku u susida Šime što uči za indžilira. Čiči mala kano ljuta guja. Ko bi reka da se naka sitna more nako bacat, da je nako okoprcsna. Čini mu se da će razbucat ono namišćaja tamo ko da je od kartuna. Dođe mu da zalupa u zid i zaviče: — Kakva je to jèbatanja tamo!?
Ili pak: — Oće li to mlađarijo!?
Skrušeno priznaje perverziju, veli: — Na momente mi dođe da pomognen, iako se čuje da ne triba i da bi samo smeta, sve i kad bi i ima su čizin pomoć. Ne da se dignit ovo nesrće više. Ko stara devizna štednja. U mene ti od svizi spolovila još samo oči rade. Da nisan čujo ovo što san čujo ne bi zna da iman još jedno spolovilo u vunkciji. Ovo krajnje uvo. Što nije perisano. Bože moj je li moja pokojna bila nepoprcsljiva? Vrigidna, štono učeno kažu. Ili je bilo do mene? Dok san je curon gonja pivala je ko kosa u otkivanju. Kad smo ovo dice gradili, ni mukajet, ko diva iz junačke narodne, niti pisnu, niti zubi škrinu. Je li je toliko moglo bit stid da je kogod treći ne čuje? Ni kod blaga, ni u siči, ni u kosidbi, ni na onom naviljku u po planine, di Bog svoga nema, a ona se nećka jerbo more kogod vidit, šuma mâma nikad nije sama, ja l brez vuka, ja li brez ajduka.
Daklem, dobra rađa daleko se čuje. I sluša. Slaba još dalje. Tili ili ne tili čut. I kad ne mereš od pogrde slušat.