Csa(ng) Kaj Shto(k)

[Zavelim]

Nakon godine 1717. Imotska krajina se naseljavala dobrim dijelom i s područja današnjeg Brotnja (Matija Alilović, 250 obitelji). Jesu li dotični tada govorili štakavizmima ili šćakavizmima? Ako su govorili štakavizmima kako su prišli na šćakvizme? Obično je puno češći suprotan slučaj, da s arhaičnijeg dijalekta prijeđu na 'noviji'. Svi Bunjevci koji su odselili iz ovih krajeva izgubili su šćakavske riči u doticaju s drugim dijalektima.

[belevarac]

Belavarac možeš li mi objasniti zbog čega dolazi do ovakve promjene naziva naselja?

Srićnice > Sretnice
Broćno > Brotnjo

Moram rechi da za "Srichnice" prvi put csujem. U mome selu kazsu "Sritnice", jer:

Na iljadu i devet stotina
Trijest osma nastala godina
U Sritnican kraj grada Mostara
Mnogi narod strada od pozsara ...

Tako se kod nas guslilo. Pismu je, csini mi se spivao Mirko Lesko, a bio je i guslar. E sada, je li on napisao "Sritnice" ili "Sretnice", nisam siguran. Mislim da sam imao tu pismu niegdi, ali ajde je sad nadji. "Sretnice" bi mogle biti poslidica onoga shto glonga naziva  "pokondirenostju". Csinjenica je da sela juzsnoga dila Blata naginju prima mostarskom govoru; pocsevshi od sela Biogradci pa prima Neretvi (dakle, Biogradci, Lj. Dolac, Podgorje, Selishta, Sritnice, Krivodol, Dobro Selo, Slipcsichi, Tepcsichi ... govore "dosho, posho, nasho ..." To je ocsekivano jer su oni, zbog blizine, bili vishe uputjeni na Mostar. Veliki razsap ZH-govora pocseo je ipak u vrime Druge Juge, kada su svi oni koji su dalje od Zsovnice za Mostarce bili Shperci (inacse su to stanovnici granicsnih dalm. obtjina: Imotjani i Vrgorcsani u najmanju ruku), a time, zbog govora, bili pridmetom pod*ebavanja. Jer, kao, Mostarci "govore knjizsevnim jezikom". Tko bi u mom kraju rekao "Sritnice", rekli bi da govori "gospocki". Jedna se cura za*ebala pa slucsajno rekla "djetelina". Boge mi je postala "Djetelina" (i nije se nikad udala, shto ne mora biti poslidica nadimka).

Skok izjednacsuje "Brotnjo" i "Brochno" te izvodi od lat. brattea = bractea. U mom kraju svi govore "Brotnjo" (pa csak i "Brotnje"). Od lat. je moglo nastati "broć" i "brocs", pa bi u tom smislu "Brochno" bilo kao "pravilnije". Je li izkonoslovlje izpravno, ne znam, i ima li oko Csitluka brocha ("rubia tinctorium") i je li ga kada bilo, takodjer ne znam. Vladmirovich i Kacsich imaju "Brochno", Shematizam iz 1873. ima "Brotnjo". Zashto "-chn-" prielazi u "-tnj-"? Lakshe je izgovarati. Kako nazvati onoga tko je iz Brochna/Brotnja: Brotnjak.

Tako bi to, sbrdasdolisano, bilo.

[belevarac]

Pa Viganj (ili njegov dijak, kovacs) je shtakavski ikavac, o tomu su razni na razne nacsine pisali. Je li bio i shchakavac s polcse se bash i ne mozse zakljucsiti.

[belevarac]

Nakon godine 1717. Imotska krajina se naseljavala dobrim dijelom i s područja današnjeg Brotnja (Matija Alilović, 250 obitelji). Jesu li dotični tada govorili štakavizmima ili šćakavizmima? Ako su govorili štakavizmima kako su prišli na šćakvizme? Obično je puno češći suprotan slučaj, da s arhaičnijeg dijalekta prijeđu na 'noviji'. Svi Bunjevci koji su odselili iz ovih krajeva izgubili su šćakavske riči u doticaju s drugim dijalektima.

Bojim se da nemamo iz toga vrimena potvrda o shchakavici iz Brotnja. Evo csitam Lalichev ricsnik (ja ricsnike inacse csitam po redu); ako je on onaj fratar Lalich iz Ruzsicha, koji su 60-ih 20. st. na granici shchakavice, valjda bi mu se otela pokoja shchakavshtina. Ali ja je ne nalazim (dodushe, njegov je slovopis nedoslidan i csesto nejasan: "scteta ... steta"; Insomnia bi rekla: "Belevarcse, i tvoj je!"). A kako danas govore potomci one puno veche izbiglicske skupine iz Blata i Brotnja u vrime Becskoga rata (csini mi se oko 5.000 obitelji pod vodstvom fra Marinovicha i josh jednog fratra)? Mislim da su csak utemeljili i jedno posve novo selo, je li to Dobranje? Sve ovisi o konkretnom stanju, mozsda je moguche da su nieki posvema obkoljeni shchakavicom na istu i prieshli. Mislim da na duvanjskom podrucsju ima Vlaha (pravoslavaca) ikavaca.

A Bunjevci su tezska pricsa, i ja, koji nisam ni povistnicsar ni jezikoslovac, ne bih je nacsinjao.

[belevarac]

Ovaj je slid bio zamishljen kao pazar csudnih pogleda na jezik, ali eto zbog jedne ricsi zastranismo (oftopicsarismo) u shchakavicu.

Osim shto je meni, josh je jednom csitatelju dovaginila Vjesnikova "Tribina". On se onako na uljudan nacsin obracsunava s izkoshenim pogledima na jezik (hrvatski) - inacse da je gospodu barem upitao, zashto takvo shto objavljuju, virojatno ni njega ne bi objavili:

http://www.vjesnik.hr/html/2008/07/03/Clanak.asp?r=sta&c=1

Ali dezsurni jezikoslovac (Srećko Radović) vech danas uzvratja udarac:

http://www.vjesnik.hr/html/2008/07/08/Clanak.asp?r=sta&c=3

Pa ako niste znali, sada znadete (ponavljam zadnju recsenicu):

Hrvati, dakle, nisu Slaveni, a svi Slaveni ranije su bili Hrvati.

Koliko god mu izvodjenje zakljucsaka bilo, moram rechi, nastrano, prvi je dio zakljucska, barem shto se mene ticse - tocsan: Hrvat sam a nisam (genetski) Slaven. Naletilo ko choravoj kokoshi zrno.

[belevarac]

Od najranije mladosti me mucsili mistopisi, narocsito oni "izkrivljeni", "nedozvani", "bezvezni". Recimo, mistopisi kao "Podàcsatrnja" i "Nadàcsatrnja", "Poprìkusha", "Pòdgājnica", "Prïzida" - sve njive - csitka su izkonoslovlja. Ali jamimo rech: Mèrān-dolac (njive u dolcu), Zsènidrāg (njive u dolcu), Srnòdō(l) (njive u dolcu), Srnòkos (ograda s njivama), Zätūcs (ograda s njivama), Rägoshac (vrh), Kocserin (misto u SB obtjini), Cserigaj (selo u SB obtjini), Tòmīlje (zaselak u P. Gradcu), Vitina, Lishtica, Hardomilje, Lib (planina na izt. rubu Duvanjskoga polja, tuten kao bio ilirski Delminij), Poteshevica (ajde glonga!), Zsôvnica ... A ima jedna ledinica blizu kutje koja za ime ima cilu recsenicu: Di-se-zsito-redi. Eto ti ga djavle!

Undan san ja mlad, zelen i neznan pita starije i pametnije, a oni su mi metjalu ruku na cselo mislechi da mi nije shtogot; kao, misto da ga sekira kakav je ove godine irad u Zsenidragu, on pita "od csega je doshlo ono "Zsenidrag"". Undan san bio ostavljen na milost i nemilost svojoj pameti. Pa mi je "Zsenidrag" nastalo od toga shto je toji dolac bijo "niekoj zseni drag". Kad san se malo avertijo i dozva, pomislio san mozda je od "zsenina draga" (a nema oblik drage, nego dolca). Jedna ga je mlada neva zvala "Mùzsmidrāg", ali samo u prvishu, kasnije je smetnila.

Ipak mi je najcsudinjavija bila (da, bila, zs. rod) ta "Zatucs". Pa san mislijo da je tamo iZA nietko neshto TUKAO, ili je ono "zatucsena" kao "u zabiti" (biti = tuchi). Kocserin me mucsio malo kasnije; Shimundich ga je podrobno obradio, i njegovo bi se izkonslovljenje moglo mozsda prihvatiti. A "Cserigaj"? Niegdi san procsita da se niekad zvao "Cserin Gaj", i mislim tribalo bi ga obraditi zajedno s "Kocserinom" i "Cserinom" (Brotnjo). "Srnodo" i "Srnokos" bi kao uputjivali na "srnu", ali, di li srne di li srndachi. Tko zna, mozsda ih je niekad i bilo. Bit tje ipak da je prvotno bilo "Strnodo", "Strnokos" (od "strn", "strnjina").
Ima u mistu Kocserin selo koje se zove Budim - josh mu samo vali "Peshta". I "kraljica je stolovala na Budimu, gori su joj bili dvori, a u shetnju je ishla u "Kraljicu"" (shuma, dubrava u dnu Kocserinskoga polja).

Gori spomenuto "Hardomilje" ipak nije tako zagonetno - spominju se u tom dilu sridnjovikovnog Huma vlasi Hardomilichi (a i vlasi Pribinovichi kod Sh. Briga, od kojih takodjer ostade naziv sela Pribinovichi). A u Medinim Staninama je kao niekad bilo medvida; a i jesu definicija vukojebine, Bogu iza ledja (ili shto jedan recse: tamo oklen Sv. Petar izvodi korner).

Kad bi se nashao kakav manit, ali jezikoslovno vrlo pametan csovik, pa barem popisao, ako ne i objasnijo, sve te manje i veche mistozove (mistonazive), valjao bi para. Ako ne bi umro u katastru ili u gruntovnici.

A mistopisi su ujezgrenje sveukupne povisti mista, njihove registarske oznake; svokodnevno ih izgovaramo, doticsemo ih se, a ne znamo kako su nastali i zashto su takvi kakvi jesu. A oni manji vech se i gube u govoru.

[Zavelim]

Moram rechi da za "Srichnice" prvi put csujem. U mome selu kazsu "Sritnice", jer:

Čini mi se otprilike upravo tako piše u popisu biskupa Dragičevića iz 1743. kako si i ti sam napisa, "Srichnice". Točan oblik vidit ću večeras.

Što se tiče Bunjevaca (joli ti dinarski Rvata) malo je ovdi ko i povisničar i lingvista no pitanje o njijovu poriklu nam je jedno od temeljni pitanja foruma. Pa šta god imaš o njima pucaj di god oš i kad god oš.

[belevarac]

Čini mi se otprilike upravo tako piše u popisu biskupa Dragičevića iz 1743. kako si i ti sam napisa, "Srichnice". Točan oblik vidit ću večeras.

Što se tiče Bunjevaca (joli ti dinarski Rvata) malo je ovdi ko i povisničar i lingvista no pitanje o njijovu poriklu nam je jedno od temeljni pitanja foruma. Pa šta god imaš o njima pucaj di god oš i kad god oš.

Dragichevich ima "Srichnize", shto pridpostavlja prid. "srichan", ali u drugom, Bogdanovichevu, popisu su "Sritgnize" (dakle "Sritnjice), shto pridpostavlja "sritan". Moram rechi da nisam dosada zamitio ovo Dragichevichevo.

[Zavelim]

http://www.vjesnik.hr/html/2008/07/15/Clanak.asp?r=sta&c=1

[Trbotor]

Just je Ivetac sedamdesetih godina bio dopisnikom iz Trsta riječkoga Novoga lista. Zanimljiva osoba prepuna znanja i zaboravljenih podataka!

[belevarac]

Eto i rvacki ima novi znak: "hrv"





[privitak je izbrisao admin]

[belevarac]

Shto bi rekli Duvnjaci, kaj je ovo sad, kaj me jeb... Otkud dvi slike?

[belevarac]

http://www.vjesnik.hr/html/2008/07/15/Clanak.asp?r=sta&c=1

     Da ja iman vlast (tako je moj kleti chacha zna rech, kokad je uvik bijo daleko od nje), donijo bi zakon da se u pucskom ucsilishtu (osnovnoj shkoli) nastava odvija na mistnon govoru, a da se standardni rvacki ucsi ko i svaki ini pridmet. Pa lipo na Krku ditca zemljopis ucse na vejskom govoru, u Bednji na bednjanskome, a u Imackoj Krajini na shchakavskoj ikavici. Ne mere incsije; noshnja, obicsaji i dio uljudbe more se strpat u KUD-ove. A kako tjesh govor u KUD? Da se redovito sastaju cslanovi kuda pa po jedno dva sata tevericse na, recimo, trogirskoj cakavici? To bi bilo isto kao kada bismo gangu strpali u notni sustav, pa ajde ko otje nek ganga. Malo morgen! Da se ja pitan, mistne daljovidnice i krugovalne postaje, pajdo moj, govorile bi i slikale na mistnom govoru; a ne na englezkokrobatskom i obrnuto.

     Postoje, Bogu vala, obicsni pojedinci (nisu dakle jezikoslovni akademici, osim 3 iznimke) koji su dio zsivota potroshili kako bi barem odgodili smrt niekoga govora. To su sakupljacsi ricsi, pisci ricsnika niekih govora. Njima hrvatsko jezikoslovlje duguje veliku zahvalnost.
Najvishe se tih ricsnika pojavilo, naravski, nakon stiecanja nezavisnosti. Evo ih (ne tvrdim da su svi navedeni):

1. Baničević, don Božo: Rječnik starinskih riječi u Smokvici na Korčuli, Župni ured Žrnovo,
    Korčula, 2000.
2. Čuljat, Marko: Ričnik ličke ikavice, Lik@ press, Gospić, 2004.
3. Geić, Duško - Slade Šilović, Mirko - Vidović, Radovan: Rječnik trogirskog čakavskog
    govora, Trogir 1994.
4. Gusić, Ivica – Gusić, Filip: Rječnik govora Dalmatinske zagore i Zapadne Hercegovine, vl.
    naklada, Zagreb, 2004.
5. Hraste, Mate – Olesch, Reinhold - Šimunović, Petar: Čakavisch-deutsches Lexikon, I-III,
    Köln - Wien 1979-1983.
6. Japunčić, Mile: Taslak - rječnik Sv. Roka, vl. naklada, Zagreb, 1998.
7. Jakšić, Martin: Divanimo po slavonski, Pergamena, Zagreb, 2003.
8. Jurišić, Blaž: Rječnik govora otoka Vrgade, I-II, Zagreb 1966-1973.
9. Kadić, Marko: Rijetke i zaboravljene riječi hrvatskog narodnog govora u Slavoniji, separat
    Godišnjaka 9, Vinkovci, 1980.
10. Krstić, Kruno: Rječnik govora zadarskih Arbanasa, Mjesna zajednica Arbanasi, Zadar, 1987.
11. Lipljin, Tomislav: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora, Varaždin 2002.
12. Magner, Thomas F. i Jutronić, Dunja: Rječnik splitskog govora, Zagreb - Dubrovnik 2006.
13. Maričić Kukljičanin, Tomislav: Rječnik govora mjesta Kukljica na otoku Ugljanu, Matica
      hrvatska Zadar, Zadar, 2000.
14. Martinović, Žarko: Rječnik iškoga govora, Zadar 2005.
15. Matković, Dinko: Rječnik frazema i poslovica govora Vrboske na otoku Hvaru, Jelsa 2004.
16. Mihulja, Ivan: Rječnik omišaljskoga govora, Rijeka - Omišalj 2006.
17. Moguš, Milan: Senjski rječnik, HAZU – MH Senj, Zagreb – Senj, 2002.
18. Mohorovičić-Maričin, Franjo: Rječnik čakavskog govora Rukavca i bliže okolice, Rijeka -
     Opatija 2001.
19. Piasevoli, Ankica: Rječnik govora mjesta Sali na Dugom otoku, MH, Zadar, 1993.
20. Piccoli, Agostina – Sanmartino, Antonio: Dizionario dell'idioma croato-molisano di
     Montemitro / Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra, Fondazione „Agostina Piccoli” –
     Matica Hrvatska, Montemitro – Zagreb, 2000.
21. Radulić, Ladislav: Rječnik rivanjskoga govora, Zadar 2002.
22. Roki, Andro - Fortunato: Lîbar Vīskiga Jazìka, priredio Tomislav Roki, Toronto, 1997.
23. Sabol, Mijo: Rječnik kajkavskih riječi Đelekovca i okolice, Koprivnica 2004.
24. Sokolić-Kozarić, Josip - Sokolić-Kozarić, Gojko: Rječnik čakavskog govora Novog
     Vinodolskog, Novi Vinodolski 2003.
25. Šamija, Ivan Branko - Ujević, Petar: Rječnik imotskoga govora, Zavičajni klub Imoćana,
     Zagreb, 2001.
26. Šimunović, Petar: Rječnik bračkih čakavskih govora, Supetar 2006.
27. Takač, Ferdinand: Rječnik sela Hrvatski Grob, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
      Zagreb, 2004.
28. Tičić, Ante: Rječnik govora mjesta Povljane na otoku Pagu, Zadar 2004.
29. Večenaj, Ivan - Lončarić, Mijo: Rječnik govora Gole, Zagreb, 1997.
30. Vuković, Siniša: Ričnik selaškega govora, Laus, Split, 2001.
31. Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, 1-10, A-poniznomolben (još
     nedovršen), Zagreb 1984-2005.
32. Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik, Zagreb - Eisenstadt 1982.
33. Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik, Zagreb - Eisenstadt 1991.

     Znacsi od 33 ricsnika, 5 ih je objavljeno za one drzsave. To dostatno govori.
Gotovo svi ricsnici plod su osobne zauzetosti i pregnutja, a ne osmishljeni naumi hrvatskih jezikoslovnih i inih ustanova. I to dostatno govori.

[Trbotor]

Knjiga Nikole Velčića (rođen 1935. u Belom na otoku Cresu) Besedar Bejske Tramuntane plod je autorova višegodišnjeg istraživanja povijesne i kulturne baštine rodne Tramuntane. Zemljopisni pojam Tramuntana dijalekatska je izvedenica talijanske riječi tramontana (sjeverac), a označava sjeveroistočni dio otoka, tj. Beli i okolna sela - Vanjšćinu. Ovaj Besedar, kako piše autor u proslovu, "nije u potpunosti i rječnik kojim se danas služe preostali žitelji Bejske Tramuntane, već kojim su se oni služili do nešto malo iza II. svjetskog rata, kada u njega počinju ulaziti i riječi hrvatskoga književnoga jezika." (A)

http://kulturna-dobra-pgz.posluh.hr/cres/beli-smj.htm

[Trbotor]

    * J. Hamm, M. Hraste, P. Guberina: Govor otoka Suska. Hrvatski dijalektološki zbornik 1, Zagreb 1956.
    * M. Hraste, P. Šimunović, R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Band I-III, Köln-Wien, 1979 - 1983.
    * M. Kranjčević: Ričnik gacke čakavščine. Čakavski sabor, Otočac 2003.
    * B. Matoković-Dobrila: Ričnik velovaroškega Splita, Denona, Zagreb 2004.
    * A. Roki-Fortunato: Libar Viškiga jazika. Libar Publishing, Toronto 1997.
    * P. Šimunović: Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar 2006.
    * N. Velčić: Besedar Bejske Tramuntane. Čakavski sabor i Adamić d.o.o, Cres-Lošinj 2003.
    * R. Vidović, J. Božanić: Čakavska rič, vol. 1.- 34., Književni krug Split 1967-2006.
    * M. Yoshamya: Rječnici istočnog Kvarnera (Baška, Rab, Vinodol) - rječnik, gramatika i kultura, knj. 1, Zagreb 2005, knj. 2 u tisku 2008.