Kriv je Ratnik. Unese pismu Vlade Andrilovicha, a ja velim idjemder do Vikice, ona sve zna, da vidim shto tamo o csoviku pishe, i nadjem to "... baveći se smislom čovječja života". Po Vikici, uz pridrzsavanje niekih pravila, mozse svatko vrshljati, pa ne znash koga bi tezsko optuzsio za ovu nakaradu. O csemu se radi, povikashe oni. O (ne)odredjenom vidu pridiva, reknem ja.
Dakli, postoji imenica m roda "csòvik" i od nje izveden pridiv "csòvicsjī" »koji se odnosi na csovika, ljudski« (a eto, HJP ima ovakve naglaske: "čövječjī (čovjèčjī)", pa csak i "čövjek", shto meni para ushi; pa, ljudi moji, gdi se tako govori? Csista Crna Gora. Kod Shonje sve izpravno: "čòvjek", "čòvječjī"). U rodniku (genitivu) glasi "csòvicsjēg(a)", pa bi se pisac Andrilovich kao bavio "smislom csòvjecsjēga zsivòta" (pisano iekavski). Kako je doshlo do toga da se pocseo baviti "smislom čovječja života"?!
Pridpostavljam, da ne kazsem siguran sam, radi se o upadanju u vechu pri izbigavanju manje ili "manje" grishke. Dakli, nietko, mislechi da je nieki oblik "nehravtski", "manje hrvatski", bira ini mislechi da je "hrvatskiji" i pri tome napishe josh vechu grishku, da ne kazsem - napishe glupost. Tobozse, "hrvatski jezik ne voli određeni vid pridiva". I odredjeni i neodredjeni vid pridiva jednako je zakonit u hrvatskom jeziku, samo triba znati kada koji uporabiti. Pricsa je o pridivskome vidu duzsa, ali tjemo je skratiti na bitnō.
Poljem jure dva konja: jedan je bîl, a drugi zèkast. Odjednom bîlī konj stade.
U obi recsenice je rabljen nazovnik (nominativ) jednine pridiva "bil" u muzskom rodu, ali u prvoj imamo je oblik "bil", a u drugoj "bili". Zashto? U prvom se slucsaju radi o neodredjenom, a u drugom o odredjenom vidu toga pridiva. Prvi odgovara na pitanje kakav, a drugi na pitanje koji. Ne mozsemo rechi: Odjednom bil konj stade, nije u duhu jezika, tako se ne govori; tribalo je rechi koji od ona dva nepoznata konja stade - bili ili zekasti. Samo u zagorskom mozsete rechi: Kak je taj decsec veliki! Inacse: Kako je taj decsko velik! Iz toga se mozse izvuchi pravilo da pridiv ne mozse biti odredjeni ako je dilom predikata (... je velik).
Onda, vèlik se sklanja: vèlik, vèlika, vèliku, vèlika, vèlik, vèliku, vèlikim (imenicska sklonitba), a vëlikī: vëlikī, vëlikōg(a), vëlikōm(u), vëlikōg(a), vëlikī, vëlikōm(u), vëlikīm (zaminicska sklonitba).
Nu, u slucsaju "csovicsji" tezskocha ne bi smilo ni biti: pridivi na -ji (-shnji, -nji, -ski) imaju samo odredjeni vid: közji, jùtārnjī, gràdskī, csòvicsjī ... Ne mozse se rechi közja sira, jùtarnja sunca, csovicsja zsivota ... jer to u hrvatskom jeziku ne postoji, nije postojalo niti tje, ako zdrava (kakva?, ne zdravoga) razuma bude, postojati. Nego: közjēga sira, jùtarnjēga sunca, csòvicsjēga života ..
Kad smo vech na pridmetu, kao shto ima pridiva koji mogu biti samo odredjeni, ima i onih koji mogu biti samo neodredjeni: bükov, strícsev ... Neizpravno je rechi strícsevōga brata (strícseva brata), bükovōga drveta (bükova drveta).
Ima pridiva koji imaju oba vida, ali u izminjenu znacsenju. Ako kazsemo sùncsani, mozsemo dodati sat, ali ne i dan. Dakli, sùncsanī sat i sùncsan dan; sùncsanī »koji se odnosi na sunce«, sùncsan »koji je obasjan suncem«.
Tezsko? Ah, csujte, malo slovnice, a vishe onog usisanog s majcsinim mlikom, i sve the biti jasno.