Csa(ng) Kaj Shto(k)

[Slovak]

Vako.
Otvoriš taj svoj link koji je durav (ovo ti navodim samo ako nisi nabasa na osnovnu stranicu skenirane i arhivirane knjige na tom web mjestu):
http://www.archive.org/stream/rjenikhrvatskog00unkngoog/rjenikhrvatskog00unkngoog_djvu.txt
Škljocneš na na gumb u gornjem livom kutu "See other formats" i dođeš ovde na osnovnu stranicu skenirano, arhiviranog OCR-riranog libra:
http://www.archive.org/details/rjenikhrvatskog00unkngoog
Digresija: Već neko vrime guugle ne da ni gledat a kamoli skidat knjige sa svog web mista books.google.com.
U livom prozoru vidiš popis svih formata.
Knjige na tom wb mistu su loše OCR-rirane (tekst je loše optički prepoznat). Zato kad naletiš na dobru knjigu koju želiš sam pristojno OCR-irati i držati na svom računalu, pogotovo knjigu koju nećeš čitati ko beletristiku već ju pretraživati u lokalnoj datoteci (Ctrl+F) takvu knjigu skineš u .pdf, .tiff, .jp2 formatu. Pdf format ti je već "digitalno uvezan" u jednoj datoteci", .tiff, .jp2 i drugi su mape s pojedinačnim slikama stranica. .tiff je tu obično najbolji format - najbolja sirovina za OCR (što veća datoteka - više podataka), potom .jp2, i konačno .pdf).
Za skidanje datoteke pogledaš u livom okviru na web stranici od maloprije  tamo di ti piše: "All files: HTTP". Škljocneš na taj HTTP i evo te na ovakvoj stranici:
http://ia331406.us.archive.org/0/items/rjenikhrvatskog00unkngoog/
Udariš desni škloc na format koji ti paše i sa padajućeg izbornika probereš "Download Linked File" ili ako š je odma preimentovat ili spremit na određeno misto na lokalnom kompu "Download Linked File As"
Pričekaš da se skine. Pokreneš svoj najnoviji i najkvalitetniji OCR program (FineReaderTurboNajnoviji). Obaviš OCR.
Nakon toga ti je tekst dostupan (Windowsi?) iz OS-a na "Search" "Desktop search". Ili moreš otvarat takve datoteke (koje su rezultat OCR-a, .txt, .doc, .pdf - searchable image) sam ako si im popamtio imena pa po njima tražit ono što ti triba s Ctrl+F. Imentuješ ih po unix i Joliet standardu, ako š ji ispeć u pržilici za arkiv. Ime max 32 znaka skupa s ekstenzijom i putanjom do korijenskog direktorija, sva mala slova u imenu, umjesto razmaka minusi srednji i donji, npr, u ovom slučaju: danicsich_dj_-_rjecsnik_hrvatskog_5_k-l.pdf

Na tom web mjestu mnogo knjiga ima svoju web stranicu na kojoj registrirani članovi mogu uređivat tekst ručno jerbo su tekstovi tamo samo protrani kroz OCR redovito starije generacije.
Time se na tom web mjestu može globalnom suradnjom dobit pristojna baza pretraživih knjiga u urednom i ručno dotjeranom .html, i .txt  formatu.

hvala ti sinko na trudu. meni ovo što iđe, iđe. upute nikad nisam razumio, jedino kad sam štogod otkrijem ili mi neki pajdo ili pajdašica pokaže kako šta napravit. e, bila je jedna pajdašica, dobro me je nasmijala pristupom. nešto nije znala i ukucala ono pitanje u windowse. kako se to i to radi, recimo. ja to ne mogu, informatika mi triba, ali nemam živaca puno napredovati, ukratko.živaca mi fali!!! (ponekad i ta pajdašica, ali uvik se štogod nađe)

[belevarac]

Slovakova poveznica za, csini se, ARJ dushu dala za srushit sustav. Tko hothe navoditi dilove iz takvih ricsnika, nieka jami knjigu i pripisuje - sve ostalo podsitja na Googlove prievode s jezika na jezik - sbrka znakova i ricsi.

Imam jako dobro svitlodcsitan Skokov ricsnik. Ali kakva vajda ako umisto "t" s repichem izpod imash samo "t". Kopirash li, krivo navodish izvor. A kod Skoka tih repicha, nadslovaka i prislovaka, te latinici nepoznatih znakova ima na vagune. Zato, knjigu u ruku pa priepisuj. Ili ne mrcsi gacha.

[Slovak]

Slovakova poveznica za, csini se, ARJ dushu dala za srushit sustav. Tko hothe navoditi dilove iz takvih ricsnika, nieka jami knjigu i pripisuje - sve ostalo podsitja na Googlove prievode s jezika na jezik - sbrka znakova i ricsi.

Imam jako dobro svitlodcsitan Skokov ricsnik. Ali kakva vajda ako umisto "t" s repichem izpod imash samo "t". Kopirash li, krivo navodish izvor. A kod Skoka tih repicha, nadslovaka i prislovaka, te latinici nepoznatih znakova ima na vagune. Zato, knjigu u ruku pa priepisuj. Ili ne mrcsi gacha.

k... te ne razmuijen. repato t? mrčit gaće mi valja, betunon, već izgorenin uljen, piljovinon. bulevarac, daj par dobrih rječnika online, ima nas da se ne znamo snać. meni je hjp i anić epoksidno otkriće. Nemoj samo da te moran pitat: Ima li piramida u visokom?

[belevarac]

lutòrān m (lutòrānka ž) 1° nekršćanin, bezbožnik [Ù stārīn knjȉgan rvàtušan pîšē kako su Rváti rȁtovali s nekakvīn pòganīn. Tȍjī nȉ u šta nísu vȉrovali, bîli su prâvī lutoráni, a Rváti su jī nadjàčali kod Pòganē Vlákē. Zàto se tàkō i zòve.] 2° nevaljalac, linčina, skitnica ◊ nim. Luther

[Ivan Zovko 100: U knjigama arvatušama se veli kako su Arvati nadvladali nekakve pogane (ni u Boga ni u što vjerovali), bili su plavi lutorani (»bezbožnik«), nadjačali su ji kod Pogane Vlake, zato se tako i zove; Raos, Prosjaci 82: u lutorane ili u rišćane BOK: lutalac MOK: linčina VBrodnjak: - luterovac »luteran, zast lutoran« BMO: bije krupa ... rad ovaki lutorana (žive nevinčani) S: ◊ nim. Luther ŽT: 255 RLI: SAB1: 51 tog lutorana i lupeža   lutoran]

[Zavelim]

da pogana vlaka, bogme zanimljivo belevarac

[glonga]

Lišnjić je imao računicu u svojoj komunikaciji s neobrazovanima i s neučenima i s nedoučenima. Možemo čak reć da je morao komunicirati i s takvima.
Mnogi ne moraju. Sveti IRC. Put on /ignore.

"Turski se spisi pisani hrvatskom ćirilicom razlikuju i stilom i pravopisom, ovisno o naobrazbi autora. Između njih se posebno ističe pismo duvanjskih begova Kopčića makarskom biskupu Lišnjiću, koje svjedoči o njihovoj doličnoj naobrazbi i pismenosti, [36] dok je s druge strane pismo imotskih aga, tj. vojničkih zapovjednika, upućeno istome 'bisekopu pera Marejanu Lišeniću' (biskupu pra /fra/ Marjanu Lišniću), jasan odraz njihove slabe pismenosti. [37] […]

[36] OT 36 (reg. 74), Pismo je objavljeno: Jurišić, KC (1), 50—51; Isti, Muslimani Kopčići i makarski biskupi, Kana — Kršćanska obiteljska revija (Zagreb), 1972., 7 (26), 45; Isti, Duvanjski muslimani i makarski biskupi, Naša ognjišta (Duvno), II/1972., 4 (10), 3; Isti, Muslimani Kopčići i makarski biskupi, Hrvatski katolički glasnik, (Kanada), XXX/1972., 8, 245,

[37] Pismo OT 38 u cijelosti prenosimo: 'Ode nase kadije imocekoga i agahe i ostalihe vizetovahe Imoćani pozediraveleneje bisekopu pera Marejanu Lišeniću, a po tomu oto sete isekali vire neki nigeda izaćete o carevu zemelo na carevu soležobo ovu vame pišemo virenu kinigu da izaćete selobodeno i joše ko hoće česetitoga cara na peravedu selužiti vira mu je uvireda ako peravedome živi i da sete zidiravo' (slijedi dvanaest turskih različitih pečata)."

Jurišić, dr. fra Karlo; Regesti turskih dokumenata o franjevačkom samostanu u nahiji Imota, u: Čuvari baštine, Imotski, 1989., pp. 95—132. (na str. 101., vidi i upis ovdje )

[Zavelim]

Nije Zavelim nego Ante Ujević.

Narod priča, da je Dušan lov lovio za svoga boravka na Lovreću. U lovu se namjerio na predstavnika junačkog plemena Mrnjavčevića – Vukašina, zavolio ga i sa sobom poveo u Makedoniju. Pored Vukašina, Dušan je poveo i njegovu braću Uglješu i Gojka, te Vukašinova sina Marka.Naselio ih je na jugoistoku svoje države i dao im velike časti i posjede.


Ponovo se ne čita što se kaže, a kaže se mit i pošto se ne zna kad je točno Marko rođen (kažu oko 1355.) i pošto je Dušan u Lovreću bio 1350. za narodnu mitologiju je sasma dovoljna preciznost da bi dotični i moga bit rođen u Lovreću, dapače narodna pridaja govori o Markovim skakalima, Markovoj gradini, Markovim u kamenu utisnutim stopalima što će reć da se u pismama i mitovima Marko često vraća u svoj rodni kraj.


Dakle pošto se jopet i jopet ne čita ono što drugi pišu i pošto se isponova provocira svekoliko forumaško pučanstvo molim cinjenog admina da forumašu golozlo staloženo i po svim važećim propisima udili još jedan edukativan trodnevni ban u nadi sviju nas kako će od njega jednom nastat ozbiljan forumaš.

[glonga]

Soldo:
"Provala srpskog cara Stevana Dušana Silnog (1350.) u Bosnu i Hum u literaturi se prenaglašava jer se, prema Simi Ćirkoviću, o tom ratu 'ne zna gotovo ništa' [107] tako da prolaz cara Dušana kroz Lovreć i odvođenje triju Mrnjavčevića spada u sferu narodne tradicije i plemenitaških genealoških konstrukcija. To se osniva na pisanju Mavre Orbinija. [108] […]

[107] S. Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države. Beograd 1964., str. 120.; Vj. Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882. str. 138—139.
[108] M. Orbini, Il Regno degli Slavi… — Kraljevstvo Slavena (preveo Z. Šundrica), Beograd 1968., str. 38—39."
Josip Ante Soldo. Pregled geološko-geografske i hstoriografske bibliografije Imotske krajine, u: Čuvari baštine, Imotski, 1989. pp. 37—64., str. 52.

Mavro Orbini, Tomko Mrnavić, Kačić, Šimun Milinović, Luka Vladimirović… i mnogi drugi uvik se daju lako zlorabit, kad im se prikrije povijesna uvjetovanost nastanka njihovih djela i njihovi motivi i motivacije.

Valja bit iskren i reć da su te "tradicije" usađivane narodu iz knjiga koje su propagirale (Jugo)Slovinstvo i promovirale bilo kakvo i bilo čije "plemenito i slavno podrtlo" pod svaku cijenu (uključujući odnarođenje). Ja moram priznat da ne mogu nać pjesme Desanke Maksimović o (i) hrvatskim kraljevima. Netko je to uredno sklonio. Sjećam se pjesme o Tomislavu i njezinog stiha "Zlatna guvna, od mora do Duvna" koji je najvjerojatnije nastao o tisućgodišnjici Tomislava i "usmjeravanju" pučkog oduševljenja u jug0sl0venske kanale i kanalizacije, na tom, još jednom valu, na kojem je Duvno prvi put postalo Tomislavgradom, a princ iz kuće Karađorđevića Tomislavom, između ostalog. Tim produktima jug0sl0venske kužine će netko uvijek manipulirat poput Vuka i sličnih, ili se zločesto nabacivat poput gologzla. Što reče Maruna to će nam ostat jedina konstanta u životu — još malo narečene zajèbancije sa Srbima. Ma gdje bili. I mi i oni.

To što čak i Milinoviću i Ujeviću i… u nedostatku imotskog autohtonog velmože više imponira Dušan Silni, Nelipac Cetinski, Đava Crni… od Vojsalića, Radivojevića, Jurjevića, Vlatkovića, Kopčića, Hrvatinića, Hranića, Kozače, Mihovilovića, Sankovića, Šćemlinovića… uvik će se žešće obijat o glavu nego da su izmislili jednog autohtonog ko što su ex nihil uvalili Nelipiće i Mrnjavce u Imotsku krajinu.

[glonga]

Kako ono ide kad Protrka pita Kikaša je li onaj beg bio taki junak kakvim ga opiva uz gusle Kikaš onom begovu unuku? Jado i kukavelj? Jerbo su didi ona ždraka sunca?

Ne mogu nać Milinovićevu(?) ili čiju već starostavnu crticu o Lovreću u Zborniku za narodni život i običaje ili čemu već, čime je uz ostalo utrt put Mrnjavčevićima u Mrnjavce,
Baš me zanima kako bi prošla tema o prvoj pouzdanoj dokumentiranoj pojavi toponima Mrnjavci. Oće li se toponim u maticama i drugim službenim dokumentima pojavit tek iza Kačića i/ili Milinovića?
Kad-tad takve stvari dođu do apsurda u kojem nas Soldo Cetinjanin brani od sinjskog i cetinskog gospodstva u Imoti kojeg nam sami naši knjiški ljudi podvališe kao činjenicu, u beznadnu nedostatku činjenica podvalit će i inducirat u narodu svoju izmišljotinu kao izvornu "narodnu predaju", a Srbin Ćirković će nas branit od Dušana Silnog i mita o Mrnjavčevićima glede i unatoč našim povistnicima i književnicima.

Evo, ni Banović ne će oštro i izravno reć "nomen est omen", "mrnjavo je mrnjavo, ma koliko mi šutjeli o tome s bilo kojim motivom".

Banović:
"Da li je ime Mrnjavčević postalo od mrmljati ili vikati ili je u vezi s korijenom adjektiva mrnjav u značenju 'slab', nije jasno ni spomenutom 'Rječniku'. Ovdje napominjem, da neke narodne pjesme, (kao na pr. Vukova 'Ženidba kralja Vukašina', II. br. 24) istoga Vukašina nazivlju i 'žurom', t. j. slabim, sitnim čovuljkom, što se u smislu slaže s adjektivom mrnjav."
Stjepan Banović. "Glasovitiji" junaci, o kojima su se za Kačićeva života u Dalmaciji pjevale narodne pjesme, u: Zbornik za narodni život i običaje JAZU, br. 38 pp. 75—133, p. 77.
http://hazu.arhivpro.hr/files/type_8/00000001407/pdf/images/00077_76.jpg

[belevarac]

Da josh jednom podsjetim na prvi upis kada je "Csa(ng) Kaj Shto(k)" otvoren:

E, ovi izkosheni pogledi na jezik me zanimaju i uzsivam csitajući ih. Dosadile mi, brte, vishe ove ozbiljne, normalne jezicsne stvari. Meni je jednom davno divno bilo csuti da je izkonoslovlje ricsi "Marko" = "onaj koji mari" (csini mi se da se radilo o izumu Sime Milutinovicha Sarajlije). Dakljem, Marko je mario i napisao Markovo evandjelje.

Drugim ricsima, ovdi se unose pogrishni, smishni, neobicsni, odkacseni izrazi. Ovdi mogu ichi jezicsna pitanja u politici, ali ne i politicska pitanja u jeziku.

Evo primih slikoniz (niz slajdova) s lipim, slatkastim i nadasve mudrim recsenicama. Jedna od njih glasi: NAKON MOLITVE POŠALJI OVO 10 OSOBAMA. Kako se ovo csita, zna li tko? Moja je baba govorila: "Triba to oprat u deveteroj vodi". Te proklete brojeve imenice ili imenski brojevi ili kako se vech zove! Samo tezskoche stvaraju. Kad se vech ne zna napisati " ... na 10 osoba".

[belevarac]

Vozish u gradskoj guzsvi, shto tjesh nego slushati krugoval. Bolje njega nego zsenu. Krugovalna postaja Zagreb, kchi Hrvatskog radija, unuka HRT-a. Rekli bismo drzsavni krugoval, kojem platjamo svaki misec i koji bi tribao odashiljati na hrvatskom (osim kad su visti za strance). I tako vozim ja, ono, pridbozsichno je vrime, pa pisme, pa obicsaji i onada - "... näshīh pràbaka ...". A govori sluzsbena spikerica, a ne Jalzsa iz Cugovca. Csuj: pràbaka! (koji ne csitaju naglaske: izgovara se kao rics pàprika). Meni to nikako nije silo, pa velju, ajde da iztrazsimo. Tek tjesh tada vidit jada.

Shonje: präbāka (prabáka), znacsi prabáka (a ja mislim da je taj oblik izpravan) mu je inacsica, a kao uobicsajena je präbāka (izgovara se kao rodnik (genitiv) prizimena Selak: Sëlāka). Tko tako govori? Ima Shonje i präbaba (kratkosilazni na prvom kao u nägrada) i to mu je oznacseno kao raz (zashto prababa razgovorni slog, pobogu!?).

Anich: pràbaba (pràbáka). Znacsi, pràbaba mu je uobicsajeno, a pràbáka (razpisujem natiecsaj tko ovu rics s dva naglaska mozse izgovoriti) mu je inacsica. Rodnik mnozsine od pràbaba je präbābā, shto je izpravno.

HJP (Hrvatski jezični portal), Anichevo naslidstvo: prabáka ž 〈D L -i〉, pràbaba ž 〈G mn präbābā〉.

ARj: präbaba, ne pishe csiji je naglasak, ali ja pridpostavih da je od Wolfa.

Skok: präbaba

Wolf Stephansohn's, ricsnik iz 1818: pràbaba. Prabake nema. Znacsi Shonjino, Skokovo i ARj-evo präbaba nije od Wolfa. A csije je onda, leba ti.

Broz-Ivekovich: präbaba. A s te mi strane, pajdo, dodji! Znacsi taj dvojac je präbabe odniekud pokupio, i tako je to pocselo da se kotura.

Dakli, samo HJP ima izpravne oblike, ali ako je dao rodnik mn präbābā, zashto nije dao isti i za prabáka (koji tje ocsito biti prabákā). Prima tomu, tribalo bi rechi: näshīh prabákā ..., a ne ... näshīh pràbaka .... Odakli voditeljici potonje, ne mozse se znati dok je se ne dovede u Djordjichevu i temeljito izpita.

[belevarac]

Zasad stavljam samo recsenicu, da ne zaboravim. A obradit tju kada stignem.

U romanu "Crni čagalj" se okrenuo i fantastici, baveći se smislom čovječja života.

[belevarac]

 Kriv je Ratnik. Unese pismu Vlade Andrilovicha, a ja velim idjemder do Vikice, ona sve zna, da vidim shto tamo o csoviku pishe, i nadjem to "... baveći se smislom čovječja života". Po Vikici, uz pridrzsavanje niekih pravila, mozse svatko vrshljati, pa ne znash koga bi tezsko optuzsio za ovu nakaradu. O csemu se radi, povikashe oni. O (ne)odredjenom vidu pridiva, reknem ja.

Dakli, postoji imenica m roda "csòvik" i od nje izveden pridiv "csòvicsjī" »koji se odnosi na csovika, ljudski« (a eto, HJP ima ovakve naglaske: "čövječjī (čovjèčjī)", pa csak i "čövjek", shto meni para ushi; pa, ljudi moji, gdi se tako govori? Csista Crna Gora. Kod Shonje sve izpravno: "čòvjek", "čòvječjī"). U rodniku (genitivu) glasi "csòvicsjēg(a)", pa bi se pisac Andrilovich kao bavio "smislom csòvjecsjēga zsivòta" (pisano iekavski). Kako je doshlo do toga da se pocseo baviti "smislom čovječja života"?!

Pridpostavljam, da ne kazsem siguran sam, radi se o upadanju u vechu pri izbigavanju manje ili "manje" grishke. Dakli, nietko, mislechi da je nieki oblik "nehravtski", "manje hrvatski", bira ini mislechi da je "hrvatskiji" i pri tome napishe josh vechu grishku, da ne kazsem - napishe glupost. Tobozse, "hrvatski jezik ne voli određeni vid pridiva". I odredjeni i neodredjeni vid pridiva jednako je zakonit u hrvatskom jeziku, samo triba znati kada koji uporabiti. Pricsa je o pridivskome vidu duzsa, ali tjemo je skratiti na bitnō.

Poljem jure dva konja: jedan je bîl, a drugi zèkast. Odjednom bîlī konj stade.

U obi recsenice je rabljen nazovnik (nominativ) jednine pridiva "bil" u muzskom rodu, ali u prvoj imamo je oblik "bil", a u drugoj "bili". Zashto? U prvom se slucsaju radi o neodredjenom, a u drugom o odredjenom vidu toga pridiva. Prvi odgovara na pitanje kakav, a drugi na pitanje koji. Ne mozsemo rechi: Odjednom bil konj stade, nije u duhu jezika, tako se ne govori; tribalo je rechi koji od ona dva nepoznata konja stade - bili ili zekasti. Samo u zagorskom mozsete rechi: Kak je taj decsec veliki! Inacse: Kako je taj decsko velik! Iz toga se mozse izvuchi pravilo da pridiv ne mozse biti odredjeni ako je dilom predikata (... je velik).

Onda, vèlik se sklanja: vèlik, vèlika, vèliku, vèlika, vèlik, vèliku, vèlikim (imenicska sklonitba), a vëlikī: vëlikī, vëlikōg(a), vëlikōm(u), vëlikōg(a), vëlikī, vëlikōm(u), vëlikīm (zaminicska sklonitba).

Nu, u slucsaju "csovicsji" tezskocha ne bi smilo ni biti: pridivi na -ji (-shnji, -nji, -ski) imaju samo odredjeni vid: közji, jùtārnjī, gràdskī, csòvicsjī ... Ne mozse se rechi közja sira, jùtarnja sunca, csovicsja zsivota ... jer to u hrvatskom jeziku ne postoji, nije postojalo niti tje, ako zdrava (kakva?, ne zdravoga) razuma bude, postojati. Nego: közjēga sira, jùtarnjēga sunca, csòvicsjēga života ..

Kad smo vech na pridmetu, kao shto ima pridiva koji mogu biti samo odredjeni, ima i onih koji mogu biti samo neodredjeni: bükov, strícsev ... Neizpravno je rechi strícsevōga brata (strícseva brata), bükovōga drveta (bükova drveta).

Ima pridiva koji imaju oba vida, ali u izminjenu znacsenju. Ako kazsemo sùncsani, mozsemo dodati sat, ali ne i dan. Dakli, sùncsanī sat i sùncsan dan; sùncsanī »koji se odnosi na sunce«, sùncsan »koji je obasjan suncem«.

Tezsko? Ah, csujte, malo slovnice, a vishe onog usisanog s majcsinim mlikom, i sve the biti jasno.

[Slovak]

Ima pridiva koji imaju oba vida, ali u izminjenu znacsenju. Ako kazsemo sùncsani, mozsemo dodati sat, ali ne i dan. Dakli, sùncsanī sat i sùncsan dan; sùncsanī »koji se odnosi na sunce«, sùncsan »koji je obasjan suncem«.

Tezsko? Ah, csujte, malo slovnice, a vishe onog usisanog s majcsinim mlikom, i sve the biti jasno.

Uopće se ne slažem, ovo što ti zagovaraš je dosljedna primjena standarda, jezik koji se usisa s mlikon je slobodan, dopušta svakomu da ispravno, slobodno i pjesnički, da rečem, govori.sunčani sat može bit i sunčan, čak kvarcan ili kišen kišon.

[belevarac]

Slovak: Tako mi emisije suncsani sat, stade mi suncsan sat u ovaj kishan dan - imate li kakv kvarcan csak?
Prodavacsica: Mi sahatove ne kvarcamo, nisu od kozse, ako se kozsan remen apstrahira! Tak.
Slovak: Zsivota mi moga slovacska, onda bih ovaj velik budilnik, a taj rucsan nek ide u treshelj.