Šimundić, dr. Mate; Ekonimi Imotske krajine, u: Čuvari baštine, Imotski, 1989., pp. 451-510.
O Aržanu (pp. 453-454):
"Aržano. — Na krajnjemu je sjeverozapadu Imotske krajine, dijelom je zavučeno u Bosnu. Na zapadu međi s Kamenskim i Tijaricom, selima Sinjske općine, na jugu su Dobranje i Svib, a Studenci na istoku. O njegovoj prošlosti govore dva štura podatka. A. Ujević veli:
"Na sjeverozapadnoj strani Studenaca leži selo Aržano, u čijoj je okolici bilo mjesto Sarsenterum, važno u doba Rimljana. Sarsenterum se spominje na solinskim saborima. Pri diobi solinske biskupije, Sarsenterum postaje sjedište jedne od novoosnovanih biskupija. Njoj je pripadao gotovo čitav teritorij današnje Imotske krajine, osim sela Zagvozda" (I K, 44.).
Vjeko Vrčić ponavlja ove podatke, ali dodaje: "Stariji je naziv ovog naselja Haržano" (Ž I K, II, 227.). Nije naveden izvor iznijeta podatka, niti vrijeme kada je pribilježen. Zbere li se sve, ostaje Sarsenterum i Aržano/Haržano. Razmotrit ću oba.
Sarsenterum se nahodiše negdje u okolici današnjega Aržana. Usputice kazano, Sarsenterum nije latinska riječ, kako bi se moglo zaključiti po njegovu obliku, već je vjerojatno ilirska. Iskrsava pitanje: je li ekon. Aržano/Haržano/Ržano od bivšega Sarsenteruma? Odgovoriti je odlučno: nije! Akoli bi stari Hrvati preuzeli ovaj naziv, glasio bi Sarsęterь, odavna već Sarseter. Nikakvim glasovnim promjenama od njega nije mogao proisteći suvremeni oblik.
U govoru Imotske i Sinjske krajine te susjedne južne Bosne (livanjskoga i duvanjskoga kotara) iščeznuo je glas h najkasnije do konca XVII. st. Učeniji ga ljudi htjeli obdržati te ga, ne znajući njegovo mjesto po etimologiji, stavljahu i tamo gdje ga nikada nije bilo, npr. Hadam (< Adam), Hicela (prema muš. Ilicius), pa hrđa, hrđati i dr. Samo je zbog nesigurnosti, tj. nepoznavanja izvorna položaja glasa h napisano Haržano mjesto Aržano. Na to mogaše djelovati glag. hrzati, također patvorina. Budući da je oblik Aržano mlađi, jednako i neizvoran, to je Haržano najranije mogao biti zabilježen u XVIII. st.
Kako će se dalje vidjeti izvoran je oblik Ržano. Kada je 1717. Venecija zaposjela Imotsku krajinu, pisani oblici domaćih noma prilagođivani su talijanskomu pravopisu, jednako i latinskomu. A poznato je da ni u talijanskomu ni u latinskomu nema samoglasnoga r, stoga je u pisanju naših riječi tim jezicima odnosno pravopisima ispred takva r stavljan samogl. a. U dotičnome slučaju pred početni slog Rž — metnut je a. Pisano je Arxano, Arsano. Prati li se matice krštenih 1802.—1818. (kako ih djelomice prenosi godišnjak Aržano 3, str. 5), jasno se uočuju dva načina pisanja. Don Ivan Ćosić upisivaše novorođenčad na hrvatskome, i to bosančicom. On svagda piše Ržano. Njegov nasljednik don Jure Đonlić novorođenike unosi na latinskome. Dakako, u njega je Arxano.
U drugoj polovici XIX. st. konačno je u općinskoj i kotarskoj upravi prevladao naziv Aržano. Službenici u većini bijahu iz primorske Dalmacije i po najviše talijanaši, domaći im naziv jedva bijaše znan, a željeli su zadržati talijanski oblik. I u tome su potpuno uspjeli. Usprkos stvarnu stanju i zdravu razumu, pobijedila je tuđinska birokracija. Ali zaman nastojanja svih tih glavara, domaći svijet nikad nije prihvatio taj izvitopereni naziv. I tako još jedna dvojstvenost među našim ekonimima ili po domaće: Vojska drumom — babe šumom. U samu selu i najbližoj okolici dati se ekon. najčešće izgovara R̀žanō, u daljoj okolici još i R̀žano, Ržànō, Ržàno, dakle kao pridjev određena i neodređena oblika. Onda prema njima i nametnuti naziv Àržanō, zatim Aržànō i Aržàno. Prvi se sklanjaju po pridjevskoj sklonidbi: R̀žanōg(a), Ržànōg(a), drugi po imeničkoj: Àržana, Aržàna.
Pored navedenih opstoji i usporedan naziv u obliku pos. pridjeva na -ovo: R̀žanovo i Ržanovo. Čuju se po bližnjoj Bosni te u udaljenijim selima Imotske i Sinjske krajine. Tu su ovi skoro redoviti.
Ekon. R̀žanō stvarno je pos. pridjev ržano, tj. ražano, izvedeno od im. rž- — raž (zimica). To je prostor gdje uspijevaše raž, po njemu je dakle prozvano naselje. Ržano je fitonimski ekonim. U Rječniku JAZU navedeno je da je: ȓž, ȑži, f. isto što i raž. U scsl. je rъžь, rus. rožъ, gen. rži, polj. reż, gen. rży, češ. rež, gen. rži, bug. i slov. rž. Dalje stoji kako se nalazi u Vrančićevu rječniku, Habdelićevu (herž), Belostenčevu (herž i erž), Stullijevu (herž), također u Karadžićevu, Šulekovu, Popovićevu, Ivekovićevu. Najstarija je potvrda iz XV. st. Spominje se da se govori u Crnoj Gori.
U govoru Imot. krajine, Sinjske te u susjednoj Bosni ne čuje se riječ rž i raž, istisnula ju je zimica, prid. zimičen. Ali se održala u izvedenici ržèvina, ržènina u značenju "ječmena slama".
U spomenutome je rječniku natuknica: "Ržan, ržan, adj. koji pripada rži, koji je načinjen od rži; pridjev je izveden od imeničke osnove kao kožan, čohan, mesan."
U Makedoniji blizu Kavadaraca biva selo Ržanovo, a kod Kosovske Mitrovice je Ržana, također dva sela u pirotskome kraju, Ržanci u Deč. hrisovuljama (XIV. st.), u naše vrijeme u Crnoj Gori i blizu Aleksandrovca, Rženica u Župi Moravskoj (u Srbiji), Ržinska mahala pokraj Vranja, Ržište u okolici Ivanić-Grada. Prezimena su Raž, Ražan, Ražek, Ražen, Ražina, Ražo, Ražov te Ržen i Rženčanin.
U dodatku pripominjem da je u Aržanu starosjediteljsko prez. Žaja. Naime, čak. žaja — žeđ. Ova činjenica potkrepljuje tvrdnju kako je u predtursko doba čakavsko narječje obuhvaćalo i najsjeverniji predjel srednje Dalmacije."
