Pola metra dugačka žica za prag, istog profila kao i postojeći, oni koji su već na gitari, dostatna je za zamjenu više od pola ukupnog broja pragova. Da bi se stari prag izvadio, lemilom ga je potrebno prije ugrijati kako bi se ljepilo koja ga ponekad drži otopilo i prag izvukao bez oštećenja fretboarda. Kad se izvadi i poravna plastičnim čekićem, na žici se odredi njegova ista duljina tako da se žica stegne u mali škripac i na malu gravirku postavi brus za sječenje željeza kojim se to učini. Nakon toga slijedi turpija, fina mala turpija, koja duljinu definira u milimetar, a zatim se njome obradi rubna kosina, nagib praga na rubovima vrata, na gornjoj i donjoj strani. Ovo je potrebno učiniti s osjećajem, takoreći rukom kako pri sviranju rubovi ne bi zapinjali o dlan sviraču. I tako, rekoh, evo, ova prva ću četiri, ali svjetlo jako i mala nesavršenstva postaju velika, pa mi se čini kako ću izmijeniti i petog i šestoga praga (vidi vraga). Nu, tu priči nije kraj. Baba je rekla: Sinko, kad ti je to tako drago radit, ja dajen pola svoje mirovine pa ti naruči iz amerike ta alat i kreni u posa ko profesionalac. Ne znam bi li je poslušao ili ne bi. U svakom slučaju pada kiša, a msu u zagrebu je dosadan. Jedino što valja je onaj tobogan. Išli smo nazad nakon prve vožnje po još jednu porciju adrenalina. (Izložit prazno slikarsko platno i reć da je to umjetnost!? Ma, je, ali to je povijest umjetnosti. Treba nam neki novi pravac, recimo Slučajizam. Suvremena umjetnost je otrcana do bola, valjda zato što je toliko bila prostituirana. U msu ne treba ni ići, sve je već prikazano na tv-u. Bio je izložen jedan dobar slikar, baš majstor crteža i boje, ali toliko je epigonski ponavljao dalija, da je to strašno. Frag te gimnasticiral!!!)
