Autor Tema: zanimljivi članci o jeziku  (Posjeta: 9481 )

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
zanimljivi članci o jeziku
« : 02 Ožujak 2010, 13:33:09 poslijepodne »
Dr. Stjepan Krasić, povjesničar   
      
Hrvatski - normiran i moderan jezik od šesnaestoga stoljeća   
   
Hrvatski povjesničar, dominikanac dr. o. Stjepan Krasić, dugogodišnji profesor povijesti na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu - »Angelicum« i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji nakon umirovljenja odnedavna živi i radi u dominikanskome samostanu u Dubrovniku, čini se da je predodređen za pokretanje pozitivnih »tektonskih poremećaja« i »kopernikanskih obrata« u hrvatskoj znanosti. Nakon što je monografijom o generalnom učilištu ili sveučilištu dominikanskog reda u Zadru g. 1996. početke hrvatskoga visokog školstva »pomaknuo« u prošlost, ni manje ni više nego, za gotovo tri stoljeća (!), prošle je godine pozamašnom knjigom »Počelo je u Rimu«, koju je objavila Matica hrvatska - Ogranak Dubrovnik, opet »pomaknuo« za gotovo dva stoljeća unazad početke normiranja hrvatskoga jezika. Nije pretjerano reći da je svojim radovima taj skromni i samozatajni hrvatski znanstveni velikan kulturu hrvatskoga naroda smjestio u primjereni, zasluženi i ravnopravni kontekst kulture europskih naroda.

Normiranje - rođendan književnoga jezika

Dr. Krasiću, već je sam naslov Vaše knjige pomalo zagonetan. Što je to počelo u Rimu?

DR. KRASIĆ: Već samo pitanje postiže željeni učinak. Htio sam da se ljudi zapitaju: Što je to počelo u Rimu? Odgovor na to pitanje sadržan je u podnaslovu: normiranje hrvatskoga jezika.

Što razumijevate pod »normiranjem«?

DR. KRASIĆ: Normiranje je, prije svega, odgonetavanje zakonitosti samog jezika na temelju kojega se onda izrađuju točno određena pravila za njegovu pravilnu upotrebu. To se postiže izradom rječnika, gramatike, pravopisa, izborom jednoga od narječja za književni jezik i svim onim što ga u užem smislu čini onim što jest, uključujući tu sve njegove specifičnosti i osobitostima. Normiranje se u svakom jeziku smatra bitnim u njegovoj povijesti i rođendanom književnoga jezika.

Iz povijesti znamo da je hrvatski jezik normiran u vrijeme narodnoga preporoda u 19. st. Gajevom reformom. Je li riječ o tom normiranju?
Papa Urban VIII. je 16. listopada 1623. donio dekret kojim je obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu... Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta na kojima se »ilirski« morao predavati: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcala de Henares (Madrid)


DR. KRASIĆ: Riječ je o tom normiranju, s time što je ono počelo mnogo prije. Počelo je u Rimu krajem 16. i početkom 17. st. u okviru katoličke obnove nakon Tridentskog sabora, koji je održavan od 1545. do 1563.

Kako to da se dosada o tome malo ili nimalo znalo?

DR. KRASIĆ: Dosada se normiranje hrvatskoga jezika gotovo isključivo proučavalo iz domaće perspektive, tj. na temelju domaćih izvora. Stoga je više nego jasno da ono, unatoč doista velikim pomacima, osobito zadnjih desetljeća, nije moglo biti cjelovito proučeno ni poznato. Ostala je neproučena - slikovito rečeno - »druga strana Mjeseca«, tj. onaj dio koji se krio, ili se još uvijek krije, u inozemnim arhivima i bibliotekama.

Jezik se morao prilagoditi čitateljima

To što tvrdite doista umnogome mijenja naša dosadašnja saznanja. Kako to da hrvatski jezik nije normiran, kao što bi to bilo normalno, u domovini, nego u Rimu?


DR. KRASIĆ: Treba znati da su hrvatski krajevi još od 16. st. bili raskomadani na dva velika i međusobno suprotstavljena carstva: Habsburško i Tursko, i dvije republike: Mletačku i Dubrovačku, pa nikakvo normiranje nije bilo moguće. Iako nam, dakle, slijed povijesnih događanja u političkom pogledu nije bio nimalo sklon, jedna nam je okolnost ipak išla u prilog: vjerska revolucija u Njemačkoj.

Možete li to malo pojasniti?

DR. KRASIĆ: Može zvučati paradoksalno, ali je istina da je vjerska revolucija u Njemačkoj, koju obično zovemo reformacijom, pogodovala normiranju hrvatskoga, i ne samo njega. U cijelome srednjem vijeku, pa i kasnije, latinski je bio jezik znanosti i kulture u cijeloj srednjoj i zapadnoj Europi. S izbijanjem reformacije stvari su se znatno promijenile. Polemika između protestanata i katolika na početku se vodila uglavnom na latinskomu. I Martin Luther je - suprotno prilično raširenom uvjerenju - svoja najvažnija teološka djela, osobito ona kojima se obraćao učenim krugovima u Europi, napisao na latinskomu. No kad se ta »učena polemika« prenijela na narod, počelo se intenzivnije pisati na narodnom jeziku. Jezik se, naravno, morao prilagoditi čitateljima, a ne čitatelji knjigama. Na to su istom mjerom odgovorili katolici. I jedni i drugi htjeli su imati što širi krug čitatelja. Tako je latinski sve više ustupao mjesto narodnomu govoru. Rađanje osobitog zanimanja za nacionalne jezike je, mogli bismo reći, bio »nusproizvod« ili »kolateralni učinak« nastojanja da vjerska poruka pošto-poto stigne do svakog pojedinca. Tako je Europa reformacijom izgubila svoje vjersko, političko, a donekle i kulturno jedinstvo, ali je - zauzvrat - dobila narodne jezike kao bitno obilježje mladih nacionalnih država.

»Obćeni i razumni hrvatski jezik«

Kako i zašto se ta polemika prenijela na hrvatske krajeve?


DR. KRASIĆ: Sjeverozapadni dio Hrvatske se od 1527. našao u okrilju Njemačkog carstva koje je preuzelo obvezu da će pomagati u obrani od Turaka. Među vojnicima koji su dolazili iz njemačkih krajeva bilo je dosta protestanata koji su širili reformaciju. Zaprijetila je opasnost da, osim rata s Turcima, izbije i građanski rat između katolika i protestanata kako je to bilo u raznim europskim zemljama, što bi za Hrvatsku bilo pogubno. U širenju protestantizma osobito se istaknuo barun Hans von Ungnad, nekadašnji štajerski kapetan, koji je u Urachu nedaleko od Tübingena osnovao tiskaru namijenjenu izdavanju vjerskih knjiga za Slovence i Hrvate. Glavni mu je suradnik bio slovenski protestant Primož Trubar kojemu je pomagalo nekoliko hrvatskih glagoljaša koji su, kako su izjavljivali, svoje knjige pokušali prevoditi na »sadanji obćeni i razumni hrvatski jezik«.

Kako je na to odgovorila Katolička Crkva?

DR. KRASIĆ: Katolička Crkva je dotle bila jedna i jedinstvena u cijeloj srednjoj i zapadnoj Europi. Nakon izbijanja reformacije u Njemačkoj, ona je svoj program izradila na Tridentskom saboru pod geslom »reformatio in capite et in membris«, tj. svestrana obnova svih struktura na vrhu i na dnu, kako u moralnom i dogmatskom, tako i kulturnom i odgojnom smislu. Katolički odgovor, dakle, nije bio samo »protureformacija«, kako se to često u nas, i ne samo u nas, pogrešno navodi, nego je bio mnogo širi. Protureformacija je samo jedan, i to ne najvažniji segment širokoga pojma katoličke obnove. Ona je obuhvaćala doktrinarnu, stegovnu i kulturnu obnovu na svim razinama. U okviru te zadnje, bila je, između ostaloga, predviđena pojačana odgojno-prosvjetna djelatnost u obliku izdavanja svih potrebnih knjiga na narodnom jeziku. Prosvjeta se smatrala najboljom branom širenju reformacije. U promicanju katoličke obnove angažirali su se svi pape nakon Tridentskog sabora koji su imali valjanu pomoć u svim crkvenim redovima, osobito u isusovačkom. To je, uz ostalo, rezultiralo osnivanjem svih vrsta škola i sveučilišta radi intelektualnog uzdizanja mladih naraštaja.

Hrvati u važnoj posredničkoj ulozi

Reformacija je bila zahvatila i naše krajeve. Što je Crkva u toj situaciji poduzela da se ublaže njezine posljedice?


DR. KRASIĆ: Dok su protestanti u Njemačkoj prevođenjem i izdavanjem svojih knjiga za svoj pokret pokušavali pridobiti najprije Slovence i Hrvate, a preko njih i ostale Slavene, dotle su pape pripremali mnogo širi plan sa Slavenima. Htjeli su ih, prije svega, kulturno i politički ujediniti kako bi se uspješno oduprli turskoj najezdi, a onda s njima uspostaviti crkveno jedinstvo koje je reformacija dovela u pitanje. U tomu su dvama katoličkim narodima, Poljacima i Hrvatima, namijenili važnu posredničku ulogu; prvima su, zbog njihove vojne snage, namijenili političku ulogu oslobađanja drugih slavenskih naroda, a drugima, Hrvatima, zbog njihove etničke i jezične bliskosti s ostalim južnoslavenskim narodima, kulturnu i vjersku ulogu. Za te je ciljeve bilo iznimno važno pridobiti i druge Slavene, u prvom redu Ruse kao najbrojniji slavenski narod koji je u to vrijeme bio u ratu s Poljskom oko istočnih područja. U tu svrhu je papa Grgur XIII. poslao g. 1581. u Poljsku i Rusiju talijanskog isusovca i iskusnog diplomata Antonija Possevina sa zadaćom da pokuša izmiriti ta dva velika slavenska naroda, ali bez uspjeha. Nakon toga papa ih je još jednom pokušao pridobiti za spomenute ciljeve, povjerivši ovaj put tu zadaću jednom Hrvatu misleći da će ga Rusi bolje razumjeti i radije saslušati nego jednog Talijana. Tu je misiju 1584. povjerio našem Splićaninu Aleksandru Komuloviću koji se među hrvatskim svećenicima okupljenima oko crkve sv. Jeronima u Rimu bavio prevođenjem crkvenih knjiga na hrvatski i pitanjem oslobođenja svojih sunarodnjaka ispod turskog jarma. No ni on nije bio bolje sreće.

Godine 1599. - osnovana Akademija ilirskoga jezika

Nije li to bio gotovo nikakav rezultat za tolike napore i velike planove?


DR. KRASIĆ: Postojali su ipak ohrabrujući znakovi da su ciljevi koje su postavili pape ipak ostvarivi. Pape su imali alternativni plan. Smatrali su da se isti ciljevi mogu postići odgojem svećenika koji će raditi na oživljavanju svijesti o potrebi svestrane obnove društva, u što je spadalo i izdavanje knjiga kojih je nedostajalo u cijelom pravoslavnom svijetu. Pothvat je izgledao to lakši što je barem od 14. st. gotovo u cijeloj Europi vladalo uvjerenje da svi Slaveni govore istim jezikom i da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. Ako tako stoje stvari - zaključivali su pape - dovoljno je izabrati najopćenitiji i najrazvijeniji »dijalekt« da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.

»Jezik nas je ujedinio i spasio«

Nakraju, možete li u svega nekoliko riječi sažeti važnost svoje knjige?


DR. KRASIĆ: Koliko god zvučalo paradoksalno, činjenica je da je hrvatski jezik u prošlosti bio poznat, proučavan i cijenjen izvan nacionalnih granica mnogo prije i mnogo više nego smo se dosada i usuđivali misliti. Bio je normiran i stavljen na istu razinu na kojoj su se nalazili jezici starih i velikih kulturnih naroda. Doista rijedak, a možda i jedinstven slučaj u povijesti. Sve se to dogodilo mnogo prije nego se sâm hrvatski narod uspio osloboditi tuđinskog jarma i njegovi sinovi u domovini počeli razmišljati o jedinstvenom jeziku i stvaranju jedinstvene nacionalne države. Jezik nas je ujedinio i spasio. Kao što je, naime, istina da narod stvara jezik, isto je tako istina da i jezik stvara narod. Bez jedinstvenoga jezika nikada ne bismo stvorili svijest o nacionalnom jedinstvu, niti bismo stvorili jedinstvenu nacionalnu državu. Narod se ne samo poznaje i priznaje po jeziku, nego i nerijetko poistovjećuje s njime. Sve je to počelo u Rimu u 17. stoljeću, a u 19. stoljeću nastavio je reformator hrvatskoga jezika, Ljudevit Gaj, kajkavac iz Krapine!

I što je na tom području učinjeno?

DR. KRASIĆ: Učinjeno je mnogo. Značajnu je ulogu u tomu imao papa Klement VIII. koji je kao papinski nuncij u Poljskoj dobro upoznao političke i kulturne prilike u slavenskim zemljama pa im je svim raspoloživim sredstvima nastojao pomoći. Jedan od načina te pomoći sastojao se u tome da bi se izabrao najrašireniji slavenski jezik koji svi drugi razumiju, normirati ga, uvesti ga u škole i na njemu izdavati knjige. Pritom je, u prvom redu, mislio na isusovačke škole. Isusovci su, naime, u to vrijeme imali gusto isprepletenu mrežu svojih odgojno-obrazovanih zavoda, učilišta i sveučilišta po cijeloj Europi koje su posvuda unosile nov životni zamah, ne samo na vjerskom nego i na kulturnom području. U tu je svrhu vrhovni poglavar isusovačkoga reda o. Claudio Acquaviva, u dogovoru s papom, među članovima svoga reda u raznim europskim zemljama učinio ispitivanje o tomu koji bi slavenski jezik došao u obzir. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka, koji je živio od 1561. do 1622. Osim svoga materinskog jezika, govorio je, kako je naveo, također mađarski, češki, ukrajinski, ruski, srpski, bugarski, slovenski i hrvatski. Njegov odgovor je glasio: Slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi trebalo predavati u »ilirskim zavodima« trebao bi biti hrvatski - »lingua croatica«. Za izbor hrvatskoga naveo je četiri važna razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obični ljudi, nego također učeni ljudi, političari i diplomati, drugo, on je »majka i korijen« ostalih slavenskih jezika, treće, njegov je izgovor »najljepši i najslađi«, bez hijata i tvrdih suglasnika, te četvrto, on je najbliži svome staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Sličan odgovor dao je učeni Španjolac Alfonso Carrillo, rektor zavoda u slovačkom gradu Šala nad Vahom i nekadašnji profesor teologije u Parizu i Beču, veliki prijatelj šibenskog svećenika Fausta Vrančića, autora prvoga hrvatskog rječnika. U svom odgovoru Acquavivi on je, između ostaloga, naveo: »Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka.« Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je na Rimskom kolegiju, sveučilištu svoga reda, sredinom prosinca 1599. osnovao »Akademiju ilirskog jezika« za njegovo proučavanje, čime su bili položeni temelji znanstvenoga pristupa hrvatskom jeziku. Od toga vremena hrvatski jezik nije više samo sredstvo pučkoga ili književnoga izražavanja nego je i predmet proučavanja. Otada datiraju ozbiljni i sustavni napori da se stvori sav potreban jezični instrumentarij i započne stvarati normiran i moderan književni jezik. Zadaću da sastavi gramatiku koja bi služila kao priručnik u »Ilirskoj akademiji« povjerio je mladom članu svoga reda Pažaninu Bartolu Kašiću. Tako je 1604. ugledala svjetlo dana prva hrvatska gramatika. Slijedilo je izdavanje rječnikâ, učinjeni su osobiti napori da se izradi pravopis, izabrano je štokavsko narječje za književni jezik. Na tako normiranom jeziku izdano je samo u Rimu više od stotinu knjiga. Brojna izdavanja misala, brevijara, lekcionara, katekizama, knjiga pobudnoga sadržaja, homiletskih djela, životopisa svetaca, školskih priručnika i druga, bila su priređena na štokavskome. Ako se tim knjigama dodaju one koje su, u okviru katoličke obnove, bile tiskane u drugim mjestima, dolazimo do približno dvostruko veće brojke. Sve su se one upotrebljavale na cijelome području između Drave i Jadrana prevladavajući dijalektalno šarenilo, smanjujući jezične razlike, stvarajući jedinstven jezik, a time i nacionalno jedinstvo.

Hrvatski kao opći crkveni jezik

Je li se taj jezik, osim u Rimu, učio i u drugim školama?


DR. KRASIĆ: Normiranje »ilirskoga« i njegovo uvođenje u školski program »Rimskog kolegija« nije bio krajnji cilj kojemu su pape težili, nego je to bio samo uvod u njegovo unošenje u nastavni program drugih (sve)učilišta. Tako je Grgur XV. potpisao 6. prosinca 1622. dekret kojim je naredio vrhovnim poglavarima crkvenih redova, koji imaju samostane na području Mletačke Republike, da u njima što prije osnivaju učilišta ili katedre za »ilirski« i arapski kao misionarske jezike. Njegov je nasljednik Urban VIII. model »Akademije ilirskog jezika« s Rimskog kolegija proširio na druga sveučilišta. Šesnaestoga listopada 1623. donio je dekret kojim je tu obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu. Tražio je od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje su se bavile odgojem i pripremom misionara za rad u različitim krajevima svijeta da svuda, gdje god je to moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za sljedeće jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski kojim je Isus govorio i »ilirski«. Prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva, arapski i »ilirski«, predstavljali su hrabar iskorak prema budućnosti. Crkva je, naime, već u to doba bila svjesna potrebe dijaloga s islamskim svijetom i slavenskim pravoslavljem. Tečaj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, i to ne samo za studente nego i za profesore. Dekret se morao najozbiljnije uzeti u obzir i izvršiti. Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta na kojima se »ilirski« morao predavati: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcala de Henares (Madrid). Tim je dekretom papa »ilirski« priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda. Nije mi poznat slučaj da je jezik jednoga tako malog naroda doživio takvu međunarodnu afirmaciju.

Zvuči doista nevjerojatno da se hrvatski predavao na tolikim europskim sveučilištima nekoliko stoljeća prije nego u Hrvatskoj.

DR. KRASIĆ: Upravo tako. Međutim, još je nevjerojatnije da mi sve dosada o tomu nismo ništa znali.
Glagoljaška baština - jedinstvena enklava zapadnoga kršćanstva

Koji su, po Vama, razlozi takvoga zauzimanja papa za hrvatski jezik?

DR. KRASIĆ: Već smo vidjeli neke, a druge ću razloge ukratko spomenuti. Prije svega, istočnoeuropski narodi, nakon Tridentskog sabora i početka katoličke obnove, nisu mogli ostati izvan vidokruga Katoličke Crkve oko obnove kršćanskog jedinstva u duhu poštovanja njihova identiteta, kulture i legitimnih aspiracija, kao što je to bilo u slučaju s ukrajinskom Crkvom. Osim toga, glagoljska liturgija koja se prakticirala u Hrvatskoj i crkvena književnost služile su sve do 16. stoljeća kao posrednici u prijenosu vjerskih i kulturnih zapadnoeuropskih vrijednosti i dostignuća istočnim Slavenima. Budući da je hrvatska glagoljaška baština bila jedinstvena enklava pučkog jezika unutar zapadnog kršćanstva, mogla je odigrati važnu posredničku ulogu u zbližavanju Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, svetojeronimske i ćirilometodske tradicije.

razgovarao Tomislav Vuković
Glas Koncila, broj 9 (1862), 28.2.2010.

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?broj_ID=18346

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
Potpora Prijedlogu zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika
« Odgovori #1 : 27 Svibanj 2010, 11:37:47 prijepodne »
ZAGREB, 25. svibnja 2010. (Hina) - Prijedlogom zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, koji je ušao u saborsku proceduru, ne kani se propisivati jezik ni standardi jezične kulture, nego regulirati da se u Hrvatskoj svi javni i službeni poslovi moraju obavljati i na hrvatskom jeziku, izjavila je danas ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dunja Brozović-Rončević.

Prijedlog spomenutog zakona ne treba miješati s nekadašnjim prijedlogom zakona o jeziku jer se novi prijedlog temelji na ustavnoj odredbi o hrvatskom jeziku i latiničnom pismu kao službenima u Republici Hrvatskoj, rekla je, napominjući kako ni ta temeljna ustavna odredba o hrvatskom jeziku ni pojedine odredbe o uporabi hrvatskoga jezika u raznim zakonima ne predviđaju nikakve mjere za provedbu temeljne ustavne odredbe o jeziku, a ni kazne za one koji te odredbe ne poštuju.

"Upravo je stoga spomenuti zakon potreban kako bi pružio podlogu za reguliranje uporabe hrvatskoga standardnog jezika u javnoj i poslovnoj komunikaciji u Hrvatskoj i time omogućio njezinim državljanima da se u vlastitoj državi ne osjećaju kao stranci", rekla je Dunja Brozović-Rončević.

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa 18. svibnja raspravljalo je o Prijedlogu zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika te ga je poduprlo. Vijeće je istodobno dalo primjedbe i predložilo "neke izmjene na tekst zakona", koji je u saborsku proceduru krajem travnja uputio saborski zastupnik Dragutin Lesar vođen mišlju zaštite radničkih prava, a kako bi se spriječilo da se komunikacija i poslovanje u Hrvatskoj obavljaju na jeziku koji hrvatski radnici ne razumiju jer se time stavljaju u neravnopravan položaj i u svojoj vlastitoj zemlji postaju "gastarbajteri".

Strani ulagači osnivaju tvrtke i u njima sve poslove vode samo na svojem jeziku, istaknuto je na sjednici Vijeća te upozoreno kako od svojih zaposlenika traže da međusobno komuniciraju na stranom jeziku, a čak im zabranjuju da u radnom vremenu govore hrvatski.

"To je, dakako, potpuno neprihvatljivo i zahtijeva zakonsku regulativu koja će pomoći da se to suzbije", stoji u zapisniku sa sjednice Vijeća koje vodi akademik Radoslav Katičić.

Podgorska deklaracija također predlaže Hrvatskome saboru da prihvati Prijedlog zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika onako kako ga je predložilo Vijeće za normu. Ta deklaracija o položaju i uporabi hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji donesena je u sklopu znanstvenog skupa "Hrvatski jezik: od politički nepriznatog jezika do jednog od službenih jezika Europske unije", koji je održan od 20. do 22. svibnja u Podgori u povodu 140. obljetnice kako su se na Dalmatinskome saboru 1870. narodnjaci s Mihovilom Pavlinovićem na čelu izborili da se zapisnici vode na hrvatskome jeziku.


(Hina)
 
http://www.legalis.hr/modules/news/article.php?storyid=3913

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
Odg: Potpora Prijedlogu zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika
« Odgovori #2 : 27 Svibanj 2010, 15:16:14 poslijepodne »
ZAGREB, 25. svibnja 2010. (Hina) - Prijedlogom zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, koji je ušao u saborsku proceduru, ne kani se propisivati jezik ni standardi jezične kulture, nego regulirati da se u Hrvatskoj svi javni i službeni poslovi moraju obavljati i na hrvatskom jeziku, izjavila je danas ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dunja Brozović-Rončević.


http://www.legalis.hr/modules/news/article.php?storyid=3913

Ovaj veznik i mi je nepotreban, budući da se njegovim apostrofiranjem može iz navoda shvatiti da nam se u Hrvatskoj sprema višejezičnost.
U RH jedini jezik za javne i službene poslove, zašto ne reći državni jezik, kako je to uobičajeno u državama koje drže do sebe, ima biti i ostati jedino hrvatski jezik. Ono pak što vlast u svojoj nemuštosti ne zna, jest postojanje mogućnosti uporabe radnih jezika u RH, kako nam to potvrđuje praksa u nas i diljem svijeta. Dakle, u objavi nekakvoga međunarodnoga kongresa, skupa i slično, obično se navede "službeni jezici kongresa su hrvatski i engleski". To je notorna glupost, jer u Hrvatskoj službeni jezik jest samo jedan i jedini tj. hrvatski. Svi drugi jezici "na kogresu" ,osim hrvatskoga, mogu biti radni jezici. Naravski takva kategorija ima svoju vremensku i prostornu kategoriju, kojoj bi trebao zakonodavac dati pravnu normu. Posebna zakonska kategorija je uporaba jezika nacionalnih manjina u javnoj upravi, sudstvu i školstvu.
« Zadnja izmjena: 27 Svibanj 2010, 15:35:14 poslijepodne Trbotor »
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
Odg: zanimljivi članci o jeziku
« Odgovori #3 : 15 Rujan 2010, 10:15:11 prijepodne »

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
Odg: zanimljivi članci o jeziku
« Odgovori #4 : 15 Studeni 2010, 13:06:35 poslijepodne »

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
Srbin ili Srbijanac?
« Odgovori #5 : 01 Lipanj 2011, 11:18:43 prijepodne »
Srbijanac je u hrvatskome jeziku (novom, starom i svakom) čovjek iz Srbije. Kako je čovjek iz Srbije obično bio Srbin, Srbijanac je najčešće označavao Srbina iz Srbije. Otkad je stvorena neovisna, suverena Republika Srbija (koja se sastoji od “uže Srbije” i Vojvodine, a koja je u svome sastavu donedavno imala i Kosovo), Srbijanac je i dalje čovjek (građanin, državljanin) iz Srbije ili, preciznije, Republike Srbije.

Što je Srbijanac ili građanin Srbije po narodnosti, je li on Srbin ili nešto drugo, to ni na koji način ne može utjecati na njegovo imenovanje u hrvatskom jeziku. Kad za građanina Velike Britanije kažemo da je Britanac, za onoga iz SAD-a Amerikanac, a za onoga iz (bivše) Jugoslavije Jugoslaven, mi ništa nismo rekli o etničkoj pripadnosti tih građana. Isto je i sa Srbijom. U njoj žive Srbijanci (koji ne pripadaju samo jednoj etničkoj skupini): Srbijanac joj je predsjednik, Srbijanac igra tenis pod njezinom zastavom i Srbijanac prodaje kajmak.

Srbin je, pak, pripadnik srpskoga naroda, koji može biti Srbijanac, ako živi u Srbiji, a može biti i Britanac ili Amerikanac, ako živi u Britaniji ili Americi. Naravno i Slovenac, ako živi u Sloveniji. Svaki Srbin nije Srbijanac, kao što ni svaki Srbijanac nije Srbin.


Josip Pavičić, Večernji list
cijeli tekst

Offline golozlo

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 322
Odg: Srbin ili Srbijanac?
« Odgovori #6 : 01 Lipanj 2011, 14:16:04 poslijepodne »
Srbijanac je u hrvatskome jeziku (novom, starom i svakom) čovjek iz Srbije. Kako je čovjek iz Srbije obično bio Srbin, Srbijanac je najčešće označavao Srbina iz Srbije. Otkad je stvorena neovisna, suverena Republika Srbija (koja se sastoji od “uže Srbije” i Vojvodine, a koja je u svome sastavu donedavno imala i Kosovo), Srbijanac je i dalje čovjek (građanin, državljanin) iz Srbije ili, preciznije, Republike Srbije.

Što je Srbijanac ili građanin Srbije po narodnosti, je li on Srbin ili nešto drugo, to ni na koji način ne može utjecati na njegovo imenovanje u hrvatskom jeziku. Kad za građanina Velike Britanije kažemo da je Britanac, za onoga iz SAD-a Amerikanac, a za onoga iz (bivše) Jugoslavije Jugoslaven, mi ništa nismo rekli o etničkoj pripadnosti tih građana. Isto je i sa Srbijom. U njoj žive Srbijanci (koji ne pripadaju samo jednoj etničkoj skupini): Srbijanac joj je predsjednik, Srbijanac igra tenis pod njezinom zastavom i Srbijanac prodaje kajmak.

Srbin je, pak, pripadnik srpskoga naroda, koji može biti Srbijanac, ako živi u Srbiji, a može biti i Britanac ili Amerikanac, ako živi u Britaniji ili Americi. Naravno i Slovenac, ako živi u Sloveniji. Svaki Srbin nije Srbijanac, kao što ni svaki Srbijanac nije Srbin.


Josip Pavičić, Večernji list
cijeli tekst

Vrlo i jako pametno ::) , meni ne smeta previše ta formulacija u vezi Srbin-Srbijanac , ali me nervira uskost i insistiranje na tome jer znam koji su motivi za to.
Zato predlažem tom Pavičiću da od sutra građane Rusije zovu zvanično u Hrvatskoj Rusijanci , a dok Ruse u Ukrajini i ostalim zemljama Rusima! , mislim da bi bio red kad već bije glavu o tim stvarima!

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
Odg: Srbin ili Srbijanac?
« Odgovori #7 : 01 Lipanj 2011, 14:32:54 poslijepodne »
Vrlo i jako pametno ::) , meni ne smeta previše ta formulacija u vezi Srbin-Srbijanac , ali me nervira uskost i insistiranje na tome jer znam koji su motivi za to.
ha jes vidio. lukavi hrvati se dosjetili kako razbiti srpski korpus nadvoje.  ::)
gluposti golozlo. otkad znam za sebe razlikujem srbijance i srbe u ovom smislu o kome pavičić piše bez i najmanje pomisli na to. ovo je, ma što ti mislio, stvar hrvatske jezične kulture i sluha.

Offline golozlo

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 322
Odg: zanimljivi članci o jeziku
« Odgovori #8 : 01 Lipanj 2011, 14:43:26 poslijepodne »
Još o jeziku te ponešto o "Jeziku"

Izvini Potješe jel ti veruješ u ove paranoje i ludila , i što čovek trabunja i mlati?!

Citat:
Jedna reklama zaslužuje pozornost u području humora. Neka zgodna cura prolazi ekranom, a prati ju tekst " Otkrijte boginju u sebi." Hrvati ženska (antička) božanstva nazivaju božicama, a ne boginjama. Hrvatski je jezik bogat. Ima on i boginje, ali to bolest vrlo opasna i zarazna. Pa ako netko potkrije boginju u sebi, kako kaže reklama, morao bi se gadno zabrinuti.

Eto šta je srpsko jezičko nasilje donelo nakon 100 godina jezičkog terora , kukavni Hrvati fasovali od Srba boginje i nikako da ih preleže! ;D

Offline golozlo

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 322
Odg: Srbin ili Srbijanac?
« Odgovori #9 : 01 Lipanj 2011, 14:50:40 poslijepodne »
ha jes vidio. lukavi hrvati se dosjetili kako razbiti srpski korpus nadvoje.  ::)
gluposti golozlo. otkad znam za sebe razlikujem srbijance i srbe u ovom smislu o kome pavičić piše bez i najmanje pomisli na to. ovo je, ma što ti mislio, stvar hrvatske jezične kulture i sluha.

Pa znam da je stvar hrvatske kulture i sluha , zato ako je tako treba biti dosledan ,  s'toga dočekajte "Rusijanskog predsednika" kad vam bude dolazio na Kaptol!

Mi u Vojvodini zovemo one preko reke Srbijancima , nema tu problema nikakvog i slažem se sa time!
Ali odakle ta priča čoveku?! , ne razumem zašto time lupa glavu zarad jezičke kulture Hrvata kad sam ga uhvatio u nedoslednosti i time upravo dokazao da motivi nisu tako čisti kako misliš , jer da jesu odna bi pomenuo moj dokaz i poslao dopis državi Hrvatskoj da su od sad državljani Rusije rusijanci , a predwednik Rusije rusijanski predsednik!
Jel valja 'vako?!

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
Odg: zanimljivi članci o jeziku
« Odgovori #10 : 01 Lipanj 2011, 14:53:20 poslijepodne »
Izvini Potješe jel ti veruješ u ove paranoje i ludila , i što čovek trabunja i mlati?!

Eto šta je srpsko jezičko nasilje donelo nakon 100 godina jezičkog terora , kukavni Hrvati fasovali od Srba boginje i nikako da ih preleže! ;D
želja hrvata da se njihov jezik više razlikuje od srpskoga je sasvim legitimna nakon tolikih godina jezičnog terora (kojega ti možeš zanijekati ali dovoljno se samo sjetiti nametnutog novosadskog 'sporazuma'). da se mene pita ja bih uveo čakavštinu kao osnovu hrvatskoga književnoga jezika i riješio sve te probleme sa srbima i svima ostalima koji bi svojatali sve štokavce. znam da to u stvarnosti nije moguće ali to bi bio dobar put da mi je 5 minuta vlasti. osobno smatram da je jedan od razloga slovenskog bržeg osamostaljenja upravo jezična različitost.
« Zadnja izmjena: 01 Lipanj 2011, 15:01:56 poslijepodne Potjeh »

Offline golozlo

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 322
Odg: zanimljivi članci o jeziku
« Odgovori #11 : 01 Lipanj 2011, 15:09:06 poslijepodne »
želja hrvata da se njihov jezik više razlikuje od srpskoga je sasvim legitimna nakon tolikih godina jezičnog terora (kojega ti možeš zanijekati ali dovoljno se samo sjetiti nametnutog novosadskog 'sporazuma'). da se mene pita ja bih uveo čakavštinu kao osnovu hrvatskoga književnoga jezika i riješio sve te probleme sa srbima i svima ostalima koji bi svojatali sve štokavce. znam da to u stvarnosti nije moguće ali to bi bio dobar put da mi je 5 minuta vlasti. osobno smatram da je jedan od razloga slovenskog osamostaljenja upravo jezična različitost.

Potješe de' se malo u pamet?! , kako neko može da ŽELI da se jezik više ralikuje od srpskog?! , to je šizofrena izjava o svom narodu dragi Potješe! , jezik je spontana stvar i on je isti taman koliko treba , i različit takođe taman koliko treba i jeste.
Književni jezik ne znam šta to uopte znači , piši kako te volja jer si svoj pisac valjda!
A standard je nešto drugo,  i njega pišu i prave jezikoslovci nekad manje ludi a nekad više , naravno pod terapijom političkih i nacionalnih elita!
Standrad je takođe nebitan u suštini.

Skini okove oko svog jezika , mani se mitova i kukanja nad nečim što je imaginarno i nemoguće dokazati , pusti hrvatsko jeziku nek' diše u svojoj širini!

p.s
Nego nadam se da si primetio da je danas hrvatski jezik više "srbiziran" nego ikad ranije , čak daleko više nego u SFRJ!
Čitaj medije , čitaj forumaše i današnje novinare pa ćeš nadam se primetiti ono što su Hrvati sami sebi uradili a ne Srbi , a to je autokulutrocid , i to sa sve velikim i malim boginjama začinjeno! ;D

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
Odg: Srbin ili Srbijanac?
« Odgovori #12 : 01 Lipanj 2011, 15:15:40 poslijepodne »
Ali odakle ta priča čoveku?! , ne razumem zašto time lupa glavu zarad jezičke kulture Hrvata kad sam ga uhvatio u nedoslednosti i time upravo dokazao da motivi nisu tako čisti kako misliš , jer da jesu odna bi pomenuo moj dokaz i poslao dopis državi Hrvatskoj da su od sad državljani Rusije rusijanci , a predwednik Rusije rusijanski predsednik!
Jel valja 'vako?!
pa čovjek objašanjava otkud mu ideja za kolumnu:

Srbijanca i kajmaka s Branimirove tržnice ne bih se sjetio ni sada da nisam naletio na rugalicu (JL, 24. 5.) kojom se novinare HTV-a, zbog toga što predsjednika susjedne države nazivaju srbijanskim predsjednikom, a glasovitog tenisača iz te države srbijanskim tenisačem, proglašava neznalicama i glupanima.

Offline golozlo

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 322
Odg: Srbin ili Srbijanac?
« Odgovori #13 : 01 Lipanj 2011, 15:22:09 poslijepodne »
pa čovjek objašanjava otkud mu ideja za kolumnu:

Srbijanca i kajmaka s Branimirove tržnice ne bih se sjetio ni sada da nisam naletio na rugalicu (JL, 24. 5.) kojom se novinare HTV-a, zbog toga što predsjednika susjedne države nazivaju srbijanskim predsjednikom, a glasovitog tenisača iz te države srbijanskim tenisačem, proglašava neznalicama i glupanima.


Rekao sam ti , DOSLEDNOST!! , oću da vidim Rusijance i rusijanskog predsednika da izgovore na HRT-u i onda ću reći svaka čast Pavičiću i celokupna hrvatska jezička kulturo u pravu si!!

Evo predloga da se nađemo na sredini ;) , pošto vi stanovnike Belgije na HRT-u(barem) zovete Belgijcima a mi Belgijancima , onda možda stanovnike Srbije da zovete Srbijcima , baš čudno i nekako lepo čak zvuči! ;D
« Zadnja izmjena: 01 Lipanj 2011, 15:23:58 poslijepodne golozlo »

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
Odg: zanimljivi članci o jeziku
« Odgovori #14 : 01 Lipanj 2011, 15:25:21 poslijepodne »
Potješe de' se malo u pamet?! , kako neko može da ŽELI da se jezik više ralikuje od srpskog?! , to je šizofrena izjava o svom narodu dragi Potješe! , jezik je spontana stvar i on je isti taman koliko treba , i različit takođe taman koliko treba i jeste.
Književni jezik ne znam šta to uopte znači , piši kako te volja jer si svoj pisac valjda!
A standard je nešto drugo,  i njega pišu i prave jezikoslovci nekad manje ludi a nekad više , naravno pod terapijom političkih i nacionalnih elita!
Standrad je takođe nebitan u suštini.

Skini okove oko svog jezika , mani se mitova i kukanja nad nečim što je imaginarno i nemoguće dokazati , pusti hrvatsko jeziku nek' diše u svojoj širini!

razgovorni jezik a standardni drugo. dobro pišeš. nije, međutim, problem primjetiti da standardni jezik oblikuje razgovorni. to ima svoje dobre i loše strane: dobra je da se onda može utjecati na jezik koji narod priča i to se osjeća. prije stvaranja hrvatske čuti da netko od hrvata kaže npr. 'časnik' bilo je nemoguće a čovjek je i u zatvoru završio jer je umjesto 'oficir' napisao 'časnik'. mediji danas utječu na svakoga na svjesnoj i nesvjesnoj razini i ljudi polako usvajaju fraze koje čuju. to je tako. ono što ne valja kod toga što standardni jezik oblikuje razgovorni je da se gubi zavičajni govor. kod toga se onda događa jedan paradoks, reći ću na primjeru splita gdje je čakavština gotovo izumrla, nestala. ovdje se čakavicom trude govoriti uglavnom talijanaši, autonomaši ili jugoslaveni ali ne zbog ljubavi prema narječju nego zbog 'otpora zagrebu'. većina puka usvaja jezik medija kao nešto poželjno i 'hrvatski' zaboravljajući da je standard jedno a razgovorni jezik nešto drugo i da jednako treba brinuti o jednome i o drugome. ma sve je to još složenije jerbo standard se trudi uvesti hrvatske riječi gdje ih ima a razgovorni jezik ovdje recimo obiluje talijanizmima i onda se u svemu tome lako pogubit.