Dok sam bio dijete u školi i na televiziji se govorio jedan izumrli jezik, hrvatsko-srpski. Drugi dio složenice danas istjeravamo kako bi ostali čisti i jasni, ali ovaj drugi dio složenice stalno zapinje pod misli i mozak, kao verbalno potiskivana praznina. Što više potiskujemo, to ono više hoće van, kako to biva i s jezikom. Danas, kad u ruke uzmem beogradski prijevod Hemingwaya, sve te zaboravljene riječi zazvuče mi kao odjek nekoga lijepog i ugodnog vremena. Hrvatski prijevod iz 2000neke ecova Otok prethodnoga dana pun je tipfelera i gramatičkih nejasnoća, kao da je rađen nabrzinu, da ga ima. Vani je napadao snijeg, sprema se teška jugovina.