Autor Tema: Rimski puti i naselja  (Posjeta: 10430 )

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
Karte
« Odgovori #45 : 17 Ožujak 2011, 14:34:28 poslijepodne »
U podbilješci 1. na str. 741. Blau (Mommsen?) upućuje na Monatsberichte iz 1866. i na Zeitschrift der Berliner geographischen Gesellschaft 1868. u kojem bi se trebala objavit karta.
Kartu ne mogu nać u Zeitschrift der Gesellschaft für Erdkunde zu Berlin 1868. Možda na krivom mjestu tražim.
Valjda osim ovog nema još sličnih društava i njihovih časopisa u Berlinu tih godina.

U dostupnoj Ballifovoj knjizi nedostaje karta. Bila veća od skenerskog max. formata?
Berlinski zemljopisci u 19. st. izdavali su dva časopisa, jedan za opći zemljopis (allgemeine Erdkunde) i jedan 'nako. Da bi zbrka bila veća imali su uz to i mjesečna izvješća (Monatsbericte) i priopćenja (Verhandlungen). Mjesečna izvješća iz prethodne godine nose nakladničku godinu iz naredne godine. Tlaka za pretragu na archive.org. Začuđuje nepreciznost (i to njemačka) u referenciranju.
Nekakva Blau-ova karta koja pokriva područje poprilično sjeverno od našeg je u časopisu (Zeitschrift) iz 1867. Iz naslova joj se vidi da je II. druga po redu. U dostupnom primjerku se vidi da je veći dio najmanje jedne karte promašio skener.
Zeitschrift der Gesellschaft für Erdkunde zu Berlin. 1867
Na arcihve.org jedva ga je bilo nać. Ako u tražilicu uneseš i godište, ne dobiješ ništa. Ako ne uneseš moraš otvarat rezulttat po rezultat najčešće jer uz većinu rezultata nedostaje godište ili pak opseg. Zbrka. Na books.google.com ga isto strukturiran običan ili napredan upit nekad nađu, nekad ne nađu. Što je ovim tražilicama?
Otto Blau. Aus Bosnien. Zeitschrift der Gesellschaft für Erdkunde zu Berlin. 1867
evo ga sad na books.google odjednom
http://books.google.com/books?id=VBZDAAAAcAAJ&pg=PA499
ali ova verzija nema onu kartu koja nam baš nije ni nužna.
Verzija na achive.org ima tu kartu. URL završava na doček -goog, znači da je google digitalizirao. Prilično kaotično.
http://www.archive.org/details/zeitschriftderg22berlgoog

Tomašeka ni za likarije. Ni pod Monatsberichte, ni pod Verhandlungen, ni pod stenografskim bilješkama, ni pod Razno.
"Na temelju te vijesti tražio je Tomaschek (Die vorslavische Topographie der Bosna, Hercegovina, Crna Gora und der angrenzenden Gebiete). Izvj. c. kr. geogr. društva 1880., str. 497.)"
http://www.idoconline.info/digitalarchive/public/index.cfm?fuseaction=serve&ElementId=414597
Ni pod "k. und. k." ni pod "Mitteilungen der Österreichischen Geographischen Gesellschaft".
« Zadnja izmjena: 17 Ožujak 2011, 15:20:19 poslijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
Tomaschek
« Odgovori #46 : 17 Ožujak 2011, 16:03:55 poslijepodne »

Tomaschekov rad se vjerojatno može nać na mreži. Geonames.org ima fuzzy search. Trebali bi ga imat i books.google i archive.org.
Meni ne ide ovo iskrivljivanje u pretragama.
Susjedna godišta Mitteilungen der kaiserlich-königlichen geographischen Gesellschaft 1880. su malo čudno naslovljena na mreži.
1881.
http://books.google.com/books?id=0S0FAAAAQAAJ
1883.
http://books.google.com/books?id=8C0FAAAAQAAJ
1885.
http://books.google.com/books?id=Ni4FAAAAQAAJ

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
Odg: Rimski puti i naselja
« Odgovori #47 : 17 Ožujak 2011, 17:03:11 poslijepodne »
Bilježim još relevantnog štiva za listanje.

Konrad Peutinger. Tabula itineraria militaris romana antiqua theodosiana, et peutingeriana nuncupata, quam ex Vindobonensi editione... 1809.
http://books.google.com/books?id=5qTHBdWmG-EC

Geographus Ravennas, Guido (di Ravenna.). Ravennatis Anonymi Cosmographia et Gvidonis Geographica. By Gustav Parthey, Moritz Pinder. 1860.
http://books.google.com/books?id=ustAQ2HmEaQC

Gustav Parthey, Moritz Pinder. Itinerarium Antonini Avgvsti et Hierosolymitanvm: ex libris manvscriptis. 1848.
http://books.google.com/books?id=s0oMAAAAYAAJ

Matthias Petrus Katancsich. Commentarius in Caii Plinii Secundi Pannoniam. 1829.
http://books.google.com/books?id=xx0VAAAAQAAJ

Fortia d'Urban. Recueil des itinéraires anciens: comprenant l'Itinéraire d'Antonin, la Table de Peutinger et un choix de périples grecs, avec dix cartes. 1845.
http://books.google.com/books?id=_ptyJubRqFYC
Tablice su čitke, bez obzira na poznavanje francuskog.

Matija Petar Katančić, Konrad Peutinger. Orbis antiquus ex tabula itineraria quae Theodosii Imp. et Peutingeri audit ad systema geographiae redactus et commentario illustratus: Continens Evropam. Vol. 1. 1824.
http://books.google.com/books?id=455BAAAAcAAJ

Katančić. Vrijedi pretraga books.google.com s postavkama "Čitav prikaz" i unosom »inauthor:"Matija Katančić«, možda čak i za ovu temu.

Ivan Kukuljević Sakcinski. Panonija rimska. U: Rad. JAZU. Vol. 23. Zagreb 1873. pp. 86-157.
http://hazu.arhivpro.hr/?sitetext=107
Spora skripta:
"Web browser is no longer responding because of a script on the webpage “Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - digitalni repozitorij” (http://hazu.arhivpro.hr/?sitetext=107). Do you want to stop running the script, or let it continue?"
p. 124
http://hazu.arhivpro.hr/files/type_1/00000000598/pdf/images/23_130.jpg
ovako je sporo:
http://hazu.arhivpro.hr/index.php?showdocument=1&docid=598&page=129
« Zadnja izmjena: 17 Ožujak 2011, 17:52:55 poslijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
(Ballif 1893: 30-31)
« Odgovori #48 : 17 Ožujak 2011, 20:19:53 poslijepodne »

(Ballif 1893: 30-31)

"8. Strassen in Posušje und Rakitno.


Diese beiden, an Ausdehnung allerdings gegen das Duvno-, Livanjsko- und Glamočkopolje zurückstehenden Kesselthäler enthielten ebenfalls Stätten römischer Cultur. Im Becken von Posušje geben uns die beim Baue der Kirche in Gradac gefundenen römischen Baureste (Figur 18—19) Kenntniss von einer hier bestandenen Niederlassung; auch andere Funde römischen Ursprunges bestätigen die antike Besiedlung dieser kleinen Ebene.

Im "Glasnik", Jahrgang 1891, S. 413 ff. weist Berghauptmann Radimskẏ auf Grund der im Rakitnopolje gemachten Funde den Bestand einer römischen Niederlassung in der Localität Staroselo unter der Gradina von Zagradina nach, welche letztere ebenso wie jene bei Petrovići von dem Entdecker als römische Befestigungswerke erkannt wurden. Nach dem genannten Gewährsmanne zieht sich zwischen den Ruinen von Staroselo und Petrovići ein gepflasterter Weg hin, welcher zum Theile unter der Erde liegt und beim Ackern häufig aufgeschürft wird, stellenweise aber auch frei zu Tage liegt. Ein Stück dieses Weges wurde von ihm besichtigt und mit folgenden Worten beschrieben:

"Die Strasse ist mit unbehauenen Steinen gepflastert und mit ebensolchen Steinen, welche 10-15 Cm. über die Strassenbahn emporstehen, beiderseits eingefasst.

"Die Breite der Strassenbahn misst 120-130 Cm., einschliesslich der Randsteine circa 170 Cm. Demnach dürfte diese Römerstrasse nur ein Reitweg gewesen sein. Sie führte jedenfalls aus der Narentaebene in die Gegend des heutigen Mostar, über das Mostarsko blato und die Varda planina gegen Zagradina und Petrovići. Bei Petrovići dürfte sich mit dieser Strasse eine zweite vereinigt haben, welche nach den vorhandenen Spuren aus dem Trebižatthale Uber die Römerstation Gradac bei Posušje und weiter über Trebistova in das Hochthal von Rakitno geführt hat. Von Petrovići lief diese Strasse über den Jaramberg, wo sie nach Pater Bakula 1) auf 500 Schritte in den Felsen gehauen ist, in das Thal Duvno und an der römischen Niederlassung bei Borčani vorbei in das heutige Županjac, in dessen Nähe die Reste einer grösseren römischen Ortschaft vorkommen und wo wiederholt römische Inschriftsteine gefunden wurden."

1) Schematismus topographico-historicus custodiae provincialis et vicariatus apostolici in Herccgovina, Spalato 1867, pag. 135.

Das Vorhandensein einer von Gradac nach Rakitno führenden Römerstrasse kann ich auf Grund der Spurrillen, welche am Wege von Gradac nach Trebistova in der Jovike dolina-Schlucht, ferner nächst Klanac auf dem Sattel zwischen Trebistova und Rakitnopolje und endlich unmittelbar bei der Gradina von Petrovići aufgefunden wurden, bestätigen.

Ueber den Ausgangspunkt der Strasse lassen sich bis jetzt nur Vermutbungen aufstellen. Spurrillen, welche bei Ružići gefunden sein sollen, würden auf eine im Tihaljina-Thale erfolgte Abzweigung dieses Weges von der Strasse Narona—Salonahindeuten.

Nördlich von Rakitno lassen sich die Spuren bis zum Stitar verfolgen, wo sie sich leider verlieren. Wahrscheinlich hat die Strasse den natürlichen Weg durch die Thalschlucht Grladol gegen Lipa genommen, wodurch im Anschluss an die schon beschriebene Strasse Lipa—Proslap die Verbindung mit Rama hergestellt wurde.

Die von Pater Bakula erwähnte, in den Felsen gehauene Strasse, womit vermuthlich Spurrillen gemeint sind, konnte ich trotz meiner Nachforschungen auf dem Jaramberge nicht auffinden. Diese Spur liegt aber auf dem durch die Natur vorgeschriebenen Wege, welcher die römische Ansiedlung in Rakitnopolje mit jener bei Borčani verband, weshalb auch diese Verbindung in meiner Karte Aufnahme fand.

Ferner weisen die von mir zwischen Vlašani und dem Praedium Konjsko gefundenen Spurrillen auf eine Strasse, die aus dem Rakitnopolje in das Drežnicathal führte. Die Spuren verlieren sich circa 1 Km. vom obersten Ausgangspunkt dieses Thales und konnten im Thale selbst nicht wieder gefunden werden.

Eine zweite Strasse kreuzte das Becken von Posušje am westlichen Ende. Sie zweigte wahrscheinlich bei Veliki Galići von der von Imoski ins Duvnopolje führenden Strasse ab und zog sich über Vinjani, dann bei Zavraci und Musliči-Klanac, an welchen Orten sie durch Spurrillen markirt ist, weiter ins Polje von Trebistova, wo sie sich mit der früher beschriebenen Strasse nach Gradac—Rakitno vereinigte.

Die unterhalb des Klenak und bei Marič kuča aufgefundenen Strassenspuren weisen endlich auf einen dem Vuči polje zugewendeten Seitenast dieser Strasse hin."


Vaclav Radimskẏ. Visoravan Rakitno u Hercegovini. GZM. Vol. 4/1891. Sarajevo 1891. pp. 413-424.
dostupno na:
http://www.idoconline.info/digitalarchive/public/index.cfm?fuseaction=serve&ElementId=404568
« Zadnja izmjena: 17 Ožujak 2011, 20:33:52 poslijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
(Ballif 1893: 31-32)
« Odgovori #49 : 17 Ožujak 2011, 20:51:43 poslijepodne »
(Ballif 1893: 31-32)


"9. Strasse Salona—Narona (Vid).

Im Mündungsgebiete der Narenta lag, beim heutigen Vid, die bereits in der republikanischen Zeit bedeutende Handelsstadt Narona, welche für den Süden Dalmatiens die Pforte zum Hinterlande bildete.

Die Bedeutung Naronas ist, mit der entsprechenden Abschwächung, auf das heutige Metković übergegangen. Auch dies ist noch ein für den Verkehr und für strategische Zwecke wichtiger Punkt, aber viel namhafter war die Position Naronas im Alterthum, wo die Haupttendenz des Verkehres von der Meeresküste zur unteren Donau gravitirte.

Bisher war nur die Strassenstrecke, welche von Narona über Humac und Klobuk durch das Tihaljinathal ins Becken von Imoski und dann weiter über Lovreč und Trilj nach Salona führte, näher bekannt.

Ich habe diese Strasse bis ins Becken von Imoski bereist und kann folgende Details zur genaueren Kenntniss derselben liefern. Es gelang mir, die Bruchstücke mehrerer römischer Meilensteine, und für zwei derselben die ursprünglichen, 3 Km. von einander entfernten Standplätze (Nr. 28 und 29 der Karte) nachzuweisen. Das bei 29 in der Ortschaft Rašići vorgefundene Bruchstück hat im Durchmesser 45 Cm. und trägt die Meilenzahl XLIII. Demnach würde der Ausgangspunkt dieser Stationirung in der Nähe von Trilj zu suchen sein.

Zwei weitere Meilensteinbruchstücke, Nr. 30 und 31, mit Inschriftresten, wurden in der Nähe des Ortes Biača aufgefunden.

An den in der Karte bezeichneten Stellen sind Spurrillen und in der nächst dem Dorfe Zvirići gelegenen Strecke (das Dorf selbst liegt circa 2 Km. östlich) vollständig erhaltene Theilstücke der Strasse bemerkbar. Dieselbe hatte eine Breite von 5 M., war beiderseits von Randsteinen eingesäumt und dazwischen aus grobem Schotter gebildet (Figur 1). Dass wir es hier thatsächlich mit dem Reste der Römerstrasse zu thun haben, zeigt das an einer Stelle fast unmittelbar auf den vorbeschriebenen Strassenkörper folgende Vorkommen einer Spurrille. Auch an vielen anderen Orten, so bei der Nemacquelle, bei Kanica kula, am Hange nahe der Sattelhöhe oberhalb der Tihaljinaquelle, lassen sich noch Spuren des römischen Strassenkörpers und hin und wieder Reste des mörtellos gefügten Stützmauerwerkes erkennen.

Im unteren Laufe des Mladethales, von Klobuk bis Narona, finden sich zahlreiche Spuren römischer Besiedlung, die aber schon längere Zeit bekannt sind und hier nicht wieder aufgezählt werden sollen. Nur die meines Wissens noch nicht publicirte Inschrift eines auf der Sattelhöhe bei Tihaljina gefundenen Votivsteines soll im Anhang eine Stelle finden."

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
Matas 1880.
« Odgovori #50 : 17 Ožujak 2011, 21:11:26 poslijepodne »
Ante Konstantin Matas. Prinos za iztraživanje tragova rimskih puteva u Dalmaciji. Journal of the Zagreb Archaeological Museum. Vol. 2. No. 1. 1880. pp. 33—34.
http://hrcak.srce.hr/49113
http://hrcak.srce.hr/file/75671


"Prinos za iztraživanje tragova rimskih puteva u Dalmaciji.


Put od Solina na Klis, Grlo, Klapavice, niz Kočinje Brdo preko Dugopolja na Križice. Na vrh Križica bi mu razkršće. Jedan trak vodio je preko Dicma u Mojanku, na podnožje brda pram Stojančevom birtijom: zatiem uz Mojanku k brdu na istok od sela Sičana. Odatle jedan pravac dielio se je u istok k Gardunu, a drugi u sievero-istok k Čitluku. Drugi trak s Križica išao je k selu Bisko, pak na rieku Cetinu kod Šimundžine mlinice, a odatle uz Katune kroz Žeževicu, Zagvozd, Imocka Poljica u Runović. Od Biska ciepao se jedan mlaz preko sela Vojnića na Gardun.

S Garduna, premostiv Cetinu blizu sadanjeg mosta na Trilju, išao je uz Vedrine. Budimir, Cistu, Lovreć, Berinovac, Podbabljem u Runović. Ovog zovu i dandanas drumom ili rimskim putem. Njegovim tragom nazad dvadesetak godina propertiše sadanju obćinsku cestu od Ugljana preko Lovreća u Imocki.

S Lovreća odvodio je jedan ogranak puta na Studence, koj se je ovdie opet ciepao u dvoje. Lievi na Aržano k Lievnu, a desni kroz Ričice i Proložac u Runović.

Iz Runovića bio je jedan put na Vinjane preko Posušja k Duvnu. Njegovim tragom probivena je nedavno obćinska cesta od Imocke preko Vinjana na Posušje do Ričine. Iz Runovića vodio je drugi put na Vitinu, Rastok, Ljubuški u Vido, u Neretvi. Od ovog ujmilo se je cielih komada, kraj koga uzdrži se još čitavih kamenih stupova, bilježećih milje. Narod zove ovi put Jankovcem il Jankovim putem.

Od Garduna morao je jedan put voditi na Čitluk, a odavle jedan je išao u istok; premostiv Cetinu na Mliništih, il Mostinah nad Hanom penjao se je uz Prolog, gdje mu se trag opaža u sried Prolozke Drage, kao što su mu se nanj češće namierali niz Prolog-planinu, kad su nazad deset, devet godina gradili cestu od Bilog-Briga u Livno.

Od Čitluka drugi je put išao k Hrvatcim preko Zrnca uz Potravlje, izpod Potravske crkve ua Otišic k Vrlici, il gradu nad vrielo Cetine.

Od Grla kričao je jedan put niz Prugovo, kroz Gizdavac na Muć pak odavle niz Vrbu i Petrovopolje u Prominu.

Od Promine vodio je put preko Kistanja k Ostrvici.

Na Sitnom, u Zagorju srieta se tragova putu, što je vodio k Danilu. S Danila vidi se znakova putu, što je išao na Kraljice, a odavle vierojatno niz Konjevrate na Krku rieku (preko onih podvodnih stupova, što se vidjaju izpred skradinskog Buka) u Skradin, a možda i preko Mirlovića k Promini.

Ove naercene tragove, il u živcu kamenu zaparanih žliba, il zidjanih i nasutih cesta, u koliko jih sam opazio nisam, navodim po izviešću pošt. prof. Šalinovića.

A. K. Matas."

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
Pašalić
« Odgovori #51 : 20 Ožujak 2011, 23:14:06 poslijepodne »

Esad Pašalić. Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1960.
u daljem tekstu (Pašalić 1960).

Nekoliko pitanja se samo nameće. Zašto stalno BiH? Zato što na području današnje (a ne i rimske) Dalmacije ne vidim dovoljno štiva na temu.
Zašto ne u podforum PPP s ovim upisima? Jer se moram ulogirat za čitanje.
Zašto referece i fusnote digitaliziranog štiva uopće oponašaju papir? Zašto anchor HTML tag? Zašto ne ubacit tekst podbilješke u HTML slično kraticama (on mouseover)?
Zašto uopće tolike podbilješke? Ljudi, čitatelji su radoznalci. Najvećom većinom. Pogubit će nit i bit ako im nešto pišemo izravno u tekstu, a ne u podbilješci?
Zašto uopće .txt i .html? Jer su najlakše i najbrže pretraživi formati.
Popis izvora navedenih u slijedećem tekstu jednom kanim online razčlanit, dodat hiperspojnice na izvore dostupne na internetu. Da. Hiperspojnice. Hipertekst ima hiperspojnice. Npr.
http://www.typegreek.com/
http://cil.bbaw.de/cil_en/dateien/datenbank_eng.php
http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epigraphik_en
Bi li uporaba drukčijeg stila referenciranja učinila čitkijim slijedeći Pašalićev tekst?
Već je dijelom prerađen. Podbilješke i reference su ubačene izravno na mjesta brojčanih oznaka u samom tekstu.

(Pašalić 1960: 35-38) kombinirano s podbilješkama 1. — 50. sa str. 51-52 n. dj.:


VI

Naselja uz rimsku cestu Ržano — Duvanjsko Polje — Rama — Skopljansko Polje — Vitez na Lašvi — dalje u unutrašnjost Bosne i uz mrežu vicinalnih puteva


Iz Salone u unutrašnjost provincije Dalmacije vodila je preko Duvanjskog Polja posebna rimska magistrala. Ova magistrala: odgovara cesti sa Tab. Peut.: Salona — XVI — Tilurio — XXII — Ad Libros — IX — In monte Bulsinio — VI — Bistue vetus — XXV — Ad Matricem — XX — Bistue nova — XXIV — Stanecli — Argentaria. Domaševski ovu cestu spaja sa komunikacijom: ad Drinum — XV — Gensis — XXX — Sirmium (Tab. Peut.) koja je identična sa cestom što su je izgradile VII i XI legija radi veze između dalmatinskih garnizona i logora u Sirmiumu (CIL III, 3200, upor. 10156; str. 1651: a colonia Salonitana ad fines provinciae Illyrici … CLXVII) [1 Domaszewski, BD XXVII, 1904, suppl. 11-12]. U toku daljeg izlaganja o cesti Salona — unutrašnjost Bosne prema Argentariji daćemo opis pojedinih njenih otsjeka i dosad poznatih odvojaka.



1) Šire područje Duvanjskog Polja


Iz Trilja (Tilurium) i Lovreča vode dvije rimske ceste prema Duvanjskom Polju: jedna pored Ržana (Aržano) i druga pored Vinice. Obje ove ceste koje se spajaju na južnom rubu Buškog Blata Balif označava kao sigurne i ustanovljene. Od Buškog Blata cesta preko sedla Prevale silazi u Duvanjsko Polje i zahvatajući današnje Duvno preko Pakline pl. prelazi u Ravanjsko Polje — označena takođe kao sigurna i ustanovljena. Na Duvanjskom Polju i Buškom Blatu bilo je još komunikacija koje su ili spajale pojedina naselja ili vodile prema drugim krajevima. Tako je jedan odvojak od Brekala išao zapadnom i sjevernom stranom Buškog Blata u pravcu Vidoša, južno od Livna, a drugi se spuštao prema Ržanu i Vinici. Obadva su kod Balifa obilježeni kao sigurni, ali još neustanovljeni. Jedan poprečni krak vodio je iz okoline Dobrića na istočnom rubu Buškog Blata preko Beljana i Brišnika u Duvanjsko Polje i dalje prema Borčanima. Ovaj krak je po Ballifu dijelom siguran ali još neustanovljen, a dijelom siguran i ustanovljen. Južni dio Duvanjskog Polja imao je dvije komunikacije koje su ga vezale sa današnjim Runovićem (Municipium Novum). Obje su označene kao sigurne i ustanovljene. One su se sjeverno od Imotskog spajale, a zatim je cesta kod Runovića izlazila na primorsku arteriju Salona — Narona. Na cestu Duvanjsko Polje — Imotski — Runović izlazi kod Vira takođe sigurna i ustanovljena komunikacija koja ide od Ržana preko Vinice i Zavelim pl. Balif vodi jednu sigurnu ali još neustanovljenu cestu zapadnim rubom Duvanjskog Polja prema Duvnu. Iz sjevernog ugla Duvanjskog Polja od Mokronoga i Han-Marijana išla su s obje strane rijeke Šuice dva ogranka na rimsku cestu Livno — Kupreško Polje, oba kao sigurni i ustanovljeni. Kod Letke, na sjeveroistočnom rubu Duvanjskog Polja, otkriveni su tragovi rimskog puta prema Rami. Od sela Oplećana takođe vodi jedan rimski put prema Rami, a na planini jugoistočno od Proslapa s njime se spaja drugi put koji je, sudeći po tragovima, polazio od Rašćana preko Lipe i Lokve Metalke. Prema tome, iz Duvanjskog Polja su u dolinu Rame vodile tri komunikacije koje Balif obilježava pretežnim dijelom kao sigurne i ustanovljene. Naselja u istočnom dijelu Duvanjskog Polja bila su međusobno spojena komunikacijom koja je prolazila pravcem Seonica — Borčani — Rašćani — Oplećani — Letka — Mokronoge. To su podaci koje daje Balif o rimskim komunikacijama u širem regionu Duvanjskog Polja [2 Strass., 25-29.]

Neke podatke o rimskim cestama na Duvanjskom Polju i oko njega davali su istraživači i prije Balifa. Tako je Blau držao da je cesta od Trilja prema Ržanu dio velike ceste Salona — Narona [3 Monatsber. d. Berl. Ak., 1870. 619]. Međutim Balifova istraživanja su pokazala da to nije tačno. Blau nije poznavao rimske ceste na području Buško Blato — Duvanjsko Polje i nepotrebno je produžavao liniju ceste Salona — Narona. U djelu Molinarija o rimskim cestama, koje je napisano 1870 g. a objavljeno 1914 g., cesta Tilurium — Argentaria je označena kao odvojak primorske ceste Salona — Narona. za: nju su navedeni samo oni podaci koje daje Tab. Peut. Molinari je dao i topografiju nekih stanica koja je, kao što ćemo docnije vidjeti, pogrešna [4 A. Mollinary, Die Römerstrassen in der europäischen Türkei, Zagreb, 1914, 87].

Poznavanju rimskih cesta u duvanjskom kraju dosta je doprinio Radimski koji je vršio obimna arheološka istraživanja n a Duvanjskom Polju i u njegovoj okolini. Radimski je ispravio neka mišljenja o pravcima pojedinih komunikacija i o lokalizacijama stanica poznatih iz Tab. Peut. Tomašek je stanicu In monte Bulsinio (Tab. Peut.) ili Montebulsi (Geogr. Rav. IV, 211, 16) smjestio na Bužanin za koji smatra da je gradina između Duvna i Vidoša na sjevernom obronku Tušnice planine [5 Topogr., 518-519. Upor. Blau: Monatsber. d. Berl. Ak., 1870. 619 i Reisen, 42, 161]. G. Radimski to s pravom opovrgava, jer prevoj Bužanin postoji, ali kod sela Miši u podnožju Tušnice na pravcu Prevala — Vidoši. Tu nema ostataka rimske zgrade (utvrde), već su iznad sela Miši na jugozapadnom ogranku Bužanina sačuvani ostaci praistoriske gradine [6 Radimsky, WM II, 69-70]. Rimljani ne bi svoju komunikaciju izmedu Livanjskog i Duvanjskog Polja provodili kroz neprohodni Bužanin, jer im je bilo lakše saobraćati preko Grgurića i Vučjeg Polja. Na osnovi toga Radimski smatra da se jedan krak odvajao pored rimskog naselja u Eminovom Selu i rimske gradine u Buhovu pa kroz Vučje Polje i preko Laništa zapadno od gradine Višegrad vodio na Vidoše i dalje na mrežu puteva u Livanjskom Polju [7 Radimsky, WM IV, 156]. Ova cesta je ubilježena na mapi u CIL III, 1873 g. i u Balifovoj karti ucrtana kao sigurna i ustanovljena prema CIL III. Vidoška gradina poznata je i po rimskim građevnim ostacima i izgleda da je služila kao utvrda nad cestom. Na njoj je 60-tih godina prošlog vijeka nađen nadgrobni spomenik s natpisom (CIL III, 2764a) [8 Radimsky, WM IV, 188-190]. Tomašek [9 Topogr., 518] i Hernes [10 Sitzungsb. W. Ak., 1881, 937-938] traže kod Vidoša rimsku stanicu Ad Libros sa ceste Salona — Argentaria. Ovakva ubikacija stanice Ad Libros odgovarala je Tomašekovom pravcu komunikacije preko Bužanina i distanci Ad Libros — IX — In monte Bulsinio. Naravno, to je bio progrešan pravac, pa su pogrešne i lokalizacije ovih stanica, o čemu će u našem izlaganju kasnije biti više govora.

Radimski [11 WM IV 159] navodi da je pored Balifove ceste Brišnik Donji — Dobrići postojala još jedna rimska komunikacija koja je sa Duvanjskog Polja vodila u jugozapadnom pravcu prema Roškopolju. Balif i Radimski potvrđuju postojanje posebnog rimskog puta koji od Rakitnog Polja pored brda Jarma i Crvenice ide prema Borčanima i veže rimske utvrde u Rakitnom Polju sa naseljem u Borčanima [12 Ballif, Strass., 31. Upor. Radimsky, WM IV, 161, 172-173]. Podatke o ovom rimskom putu dao je i Bakula [13 Schematismus custodiae provincialis ih Hercegovina, Split, 1867, 135] "Intra colles Jaram atque Ostrc est via antiqua, in duro incisa silice, ad quingentos passus; ubi excellentem perennem fontem invenire est".

Kod Renića na južnom rubu Buškog Blata otkrivena su četiri miljokaza sa nat pisima i dijelovi petoga (CIL III, 13320-13324). Miljokazi datiraju iz sredine III vij., tj. iz doba vladavine careva: Gordijana III, Decija Trajana, Klaudija Gotskog i Klaudija Tacita [14 Radimsky-Patsch, WM IV, 163-167]. Ovi miljokazi označavaju popravke ceste u doba svakog od ovih vladara, ali je moguće da su miljokazi na ovoj cesti prvi put postavljeni tek tada. Na dva miljokaza stoje oznake: XXXIIII m. p. (CIL III, 13320) i XXXV m. p. (CIL III, 13322). Ove cifre, naročito prva, odgovaraju stvarnoj udaljenosti Salona — Renići = cca 51 km. Prema tome, cifre rimskih milja na miljokazima iz Renića pokazuju da je na ovoj cesti računanje udaljienosti počinjalo od Salone a ne od Tiluriuma (Trilj) [15 Upor. Patsch, Jahrbuch für Altertumskunde II,1908, 102-1031]. U vezi sa pravcem ceste Salona — Tilurio i dalje važan je i miljokaz nađen 1921 g. u Veliću kod Trilja koji potiče iz vremena cara Maksimina (236 g. n. e.). Na njemu nema oznake milja, ali je po mjestu nalaza mogao biti podignut na XXI m. p. od Salone. I stvarna razdaljina Velić — Renići slaže se sa podacima koje nam daju miljokazi iz ta dva mjesta — 14 r. m. (cca 22 km) [16 Abramić, Starinar, 1926-27, 33. Upor. Radimsky-Patsch, WM IV, 163-168].

Do danas nije izrađena posebna monografija o Duvanjskom Polju i njegovoj okolini u antičko doba, ali prikupljeni materijal i građa o ovom kraju nisu neznatni. Oni omogućuju da se stvori cjelovitija slika o ovom području u antičko doba.

Na Duvanjskom Polju otkriveni su tragovi brojnih naselja praistoriskog i rimskog doba. Neka su bolje ispitana i poznata, a kod nekih je naše znanje ograničeno samo na notiranje sačuvanih spomenika.
U istraživanju praistoriskih i antičkih tragova ovog područja najzaslužniji su Radimski i Pač. Njihovi radovi imaju poseban značaj, jer, mada obrađuju ograničen predio, ipak zahvataju mnoga pitanja ilirskih zemalja uopšte, naročito šire oblasti u kojoj su stanovali ilirski Delmatae.

U rimsko doba na ovom području najveće naselje je bilo u današnjem Duvnu. Rimska naselja su bila i Eminovo Selo, Borčani, Stipanić i druga mjesta. Pored toga, poznat je izvjestan broj gradina koje su i Rimljanima služile kao utvrđenja ili za druge svrhe (Ravna Glavica kod Borčana, gradina kod Buhova, Kovači, Crvenica, Borčani, Stipanić i Liskovača). Naselje u Duvnu zauzimalo je prostor od 15 ha na kome su nađeni ostaci zidova, cigle, novci, dijelovi mozaika, ogrevne cijevi, natpisi i sl. Iz Vučjeg Polja i Mrkodola potiču rimski novci, a iz Bukovice ispod gradine Cerenića ženski srebrni nakit. U Crvenici je bila saobraćajna stanica ceste koja je oq Rakitnog Polja vodila u istočni dio Duvanjskog Polja. Tu je nađen i natpis u kome se spominje Municipium Novensium, što bi moglo značiti da se Municipium Novum (Runović) protezao i na južni dio Duvanjskog Polja. Po ostacima na gradinama. Borčani i u Ravnoj Glavici vidi se da su i tu bile rimske naseobine ili utvrde. Slično je vjerovatno i sa Selinom sjeverozapadno od Borčana, gdje su nađeni rimski novci i natpisi.
Rimskog novca ima i u drugim mjestima. Letka je bila naseljena još u praistorisko doba. Nalazi potvrđuju da je ovdje bilo veće rimsko naselje. Iz Letke potiču odlomci raznih spomenika i natpisi (CIL III, 14976 3 i 14976 8). Nadgrobni natpis (CIL III 9740, upor. 13185, str. 2326 160) nađen u Letki 1886 ili 1887 g. posvećen je trojici domaćih ljudi koji su pali u borbama u Panoniji [17 Radimsky, WM IV, 147-148 i 162. Patsch, WM IX, 209-211. Upor. Ballif, Strass., 28 i  Patsch, Anhang, 61]. U polju kod Stipanića ustanovljeno je rimsko naselje na prostoru od 3 ha. Oko Renića, u Rašeljki i kod Liskovače na južnom rubu Buškog Blata našlo se dosta rimskog novca. Vinica, Roškopolje, Vir i Zagorje pretstavljaju nalazište rimskog novca i drugih rimskih spomenika. Na Duvanjskom Polju i u njegovoj blizini sakupljeno je dosta rimskog novca još od vremena republike; iz Vira je jedna drahma (Dyrrhacbium) [18 Za Stipanić i nalaze novca: Radimsky, WM IV, 156-169. Upor., Patsch, WM VI, 213]. Kod Stipanića nađen je odlomak ploče koji je dopunio i pročitao Pač [19 WM V, 220]. Natpis je vrlo značajan za topografiju Duvanjskog Polja. U njemu se spominju decuriones, iz čega Pač zaključuje da je u Duvanjskom Polju za vrijeme Rimljana postojao municipium (CIL III, 14229). Na osnovi otkrića Radimskog o velikom naselju u današnjem Duvnu, Pač je pravilno procijenio da je baš na tom mjestu bio glavni grad cijelog podlučja i da je to Delminium koji su raniji istraživači stavljali u Gardun kod Trilja. Stipanić je bio selo (vicus) toga gradskog područja. Teško bi bilo prihvatiti da je i u Stipaniću bila nelta rimska varoš, jer se municipij u Duvnu nalazio vrlo blizu. Pored Stipanića prolazila je glavna cesta od Trilja preko Han-Brekala i Prevale u Duvno [20 Ballif Strass., 25-28. Radimsky WM IV, 163-164].

Samo Duvno i njegova okolina, pored već pomenutih, pružili su i druge dokaze koji govore o intenzivnom životu toga centra u rimsko doba. Još 1886 g. Truhelka je našao u katoličkom groblju "Karaula" odlomak nadgrobne ploče sa natpisom u kome se čita AELIO. Nadgrobni spomenici sa ovog mjesta pripadaju rimskom groblju [21 Patsch, WM V, 236-237 i natpis prema crtežu Truhelke u GZM VII, 1895, 582, sl. 15]. Među fragmentima spomenika sa ovog groblja ističu se ploče i are posvećene Dijani, Liberu i Armatu; na arama se spominju gentilna imena FLAVIUS i AELIUS (CIL III, 14320 1-4, upor. str. 2328 150). Pošto su ovi fragmenti otkriveni u skupini, opravdano je Pačovo mišljenje da se tu nalazio neki veći hram ovih udruženih božanstava [22 Patsch, WM VI, 220-234. Upor. Radimsky, WM IV, 157, sl. 51 = CIL III, 12812]. Natpisi govore da i nekropola i hram potiču vjerovatno iz prve polovine II. vij. n .e.

Od klasičnih izvora jedini je Ptolemej koji nam na karti u svom geografskom djelu daje lokalizaciju Delminiuma. Prema Ptolemeju, Delminium se nalazi 89 r. m. istočno od Salone i oko 70 r. m. sjeverno od Narone, što, po mišlJenJu Jelića, odgovara lokalizaciji na Duvanjskom Polju, sc. u Duvnu. Međutim iako ove cifre za udaljenost Duvanjskog Polja ne odgovaraju stvarnoj razdaljini, naročito ne Salona — Duvanjsko Polje, ipak ti podaci iz Ptolemeja u našem slučaju ne moraju bili odlučni. Ptolemej se poslužio starijim i savremenim geografskim podacima i Itinerarima. Stoga su kod Ptolemeja oni ilirski krajevi koji se nalaze na teritoriji rimske provincije Dalmacije dati onakvi kakvi su bili od druge polovine III vij. st. e. do prve polovine I vij. n.e., što znači da je oviom geografu za ubikaciju i naziv mjesta Delminium takođe poslužio neki stariji izvor [23 Jelić, GZM X, 1898, 546-549].

Oko ubikacije Delminiuma dugo se vodio spor. Starija teza je da se ovaj grad nalazio na Duvanjskom Polju (Farlati, Illyricum Scrum II, 168-169), dok ga Momzen (ClL III, str. 359) na osnovi natpisa iz 184 g. n. e., koji je otkriven kod Trilja (CIL III, 3202), lokalizuje u Gardun kod Trilja na Cetini. Uz Momzenovu tezu pristao je veći broj istraživača [24 Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig, 1877, 131. G. Alačević, BD I, 21, 23, 38, 51-59 i XX, 102. G. Meichsner, BD XIV, 22-24. Tomaschek, Topogr., 505-507. Cons, Prov. Dalm., 105. Hirschfeld, Hermes XXV, 1890, 352-353. A. Bauer, AEM XVII, 1894, 135]. Lokalizacija Delminiuma u Gardun zasniva se prvenstveno na podacima iz spomenutog natpisa (Imp. Caes. M. Aurelius Commodus … pontem Hippi fluminis vetustate corruptum restituit sumptum et operas subministrantibus Novensibus Delminensibus Riditis …) i na ranijoj činjenici da na Duvanjskom Polju nisu bili otkriveni tragovi nekog većeg naselja.

Nasuprot pristalicama Momzenove lokalizacije Delminiuma stoje pretstavnici starije teze po kojoj je Delminium bio na Duvanjskom Polju [25 Novaković, BD III 56, Bulić, BD X, 153. Patsch, WM VIII, 85 i IX, 171-173]. O pitanju ubikacije Delminiuma postoje i takva mišljenja koja pokazuju neodlučnost i kolebljivost [26 Kiepert, FOA XVII, 5. Hirschfeld, CIL III, str. 1610, 2161 — iako sa sumnjom ostaju pri Momzenovom gledištu. Bulić, BD XXIII, 61 i XXVI, 122 koji na lokalizaciju Delminium = Gardun gleda kao na lis sub iudice]. Što se tiče teze Momzena i dr., treba ukazati na ove momente: Gardun je bio vojnički centar koji je izgrađen u vrijeme kad su Rimljani kontrolisali samo područje do Dinare pl. i imao je da čuva prolaz preko Prologa i Ržana. Iz ovoga mjesta nemamo dokaza municipalne samouprave [27 PWRE, 1901, stup. 2458 — 2459: Patsch, s. v. Delmlnium. Upor. CIL III, str. 358 i FOA XVII, 5 n. 51]· U prilog mišljenju da je Delminium bio u Gardunu navodi se i to što ovo mjesto nije pripadalo ni opštini Novae ni opštini Riditae i što je za most trebalo da troškove snosi opština na čijoj se teritoriji on nalazi, tj. Delminenses. Za to je smatrana važnom činjenica da je opština Delminenses u natpisu dobila srednje mjesto. Pač ističe da su za opravak mosta zajedničkim troškovima ove tri opštine postojali drugi razlozi, a ne to što su se njihove granice doticale. Opština Riditae nije dopirala do tog mjesta i nije imala nikakve veze sa cestom preko spomenutog mosta, dok Aequum, iako je ležao na Cetini, nije sudjelovao u restauraciji mosta. Iz toga se vidi da udaljenost od mosta nije bila odlučujući faktor u obavezama oko njegove popravke, a to je važno za određivanje položaja Delminiuma koji je iz Duvanjskog Polja mogao učestvovali u ovim poslovima. Delminium = Duvno morao je bili vrlo zainteresovan za održavanje ceste i mosta u Trilju s obzirom na komunikaciju Salona — Tilurium — Duvanjsko Polje. S druge strane, sam red kojim su opštine nabrojane u natpisu odgovara središnjem položaju koji Delminium zauzima izmedu Novae i Riditae [28 Patsch, WM VIII, 85]. Važno je istaći da je u Duvnu postojalo veliko naselje sa forumom i drugim brojnim spomenicima, čime je otpao Momzenov i Alačevićev argumenat da se na Duvanjskom Polju ne može tražLti Delminium, jer tu nisu otkriveni ostaci nekog većeg antičkog naselja. Najnoviji nala are Iovi Capitolino u Mokronogama (5 km sjeverno od Duvna) koju posvećuju decuriones Delminensium civitatis definitivno je potvrdio da se u Duvnu nalazio rimski municipium Delminium [29 Sergejevski, GZM 1957, sv. XII, 109-110].

Neki klasični izvori govore o Delminiumu kao utvrđenom mjestu koje je bilo na uzvisini (Appianus, III, 11; Florus II, 25; Strabo VII, 315). Medutim u rimsko doba Delminium je ležao u ravnici na otvorenom i pristupačnom mjestu. Epihoriska naselja na utvrđenom i nepristupačnom uzvišenju, sračunata na odbranu i borbu protiv napadača, gube takav značaj po dolasku Rimljana. To znači da su postojala dva Delminiuma: predrimski i rimski. Pač [30 WM IX 172] drži da predrimski Delminium treba tražili na jednoj od mnogobrojnih gradina koje je u duvanjskom kraju marljivo ispitivao Radimski. Stari Delminium mogao je biti na Lib planini, 9 km daleko na jugoistok od rimskog Delminiuma. Ova planina je zauzimala dominantan položaj, bila je teško pristupačna i pružala je uslove za nastanjivanje. U to doba Lib je bio šumovitiji. Pod Rimljanima je na Libu još egzistirala Gradina kao ostatak stare predrimske utvrde. Do Gradine je, sudeći po tragovima, išao put od Borčana, a poviše Gradine na Roškoj Glavici otkriveni su ostaci dviju rimskih zgrada. Zaravan između Gradine i ovih zgrada pogodna je za vojnički logor i stanovanje [31 Patsch, WM IX, 173 i XI, 118. Upor. Radimsky, WM IV, 145-146 i 161-162]. U oblasti Delmata postoje razne varijacije imena Delminium (Dalmasium, Almesium = Omiš i dr.) koje se ne mogu identifikovati sa Delminium-om = Duvno, na što upozorava M. Barada [32 Topografija Porfirogenitove Paganije, Starohrvatska prosvjeta, Zagreb — Knin, 1928, N. s. II, 1-2, 44]
.
Posebno su važni ostaci iz rimskog Delminiuma. Tu su glavna nalazišta Crkvina i Karaula. Iskopavanja na Crkvini 1897 i 1898 g. omogućila su da se bolje upozna gradski forum na kome se mogla obilježiti velika zgrada. Na forumu su iskopani mnogi građevni dijelovi, metalna oruđa, nakit, dijelovi statua, odlomci ploča sa natpisima, novci i dr. [33 Patsch, WM IX, l75-200]. Po jednom natpisu iz Crkvine (… trib)(unicia) po)t(estate) XX) koji odgovara 18/19 g. n. e. u koju je padala Tiberijeva XX tribunicia potestas, može se zaključiti da je Tiberije izgradio ovaj forum i vjerovatno cestu od Tiluriuma preko Delminiuma u unutrašnjost. Područje Duvanjskog Polja i kraj prema Mostaru bili su uključeni u sferu romanizacije početkom rimskog carstva u isto vrijeme kad i oblast primorske Dalmacije [34 Patsch, WM VIII, 71]. Forum u Delminiumu bio je replika sličnih foruma u Panoniji, Noriku i drugim zemljama. To je bio centar trgovine i javnog života u gradu o čemu govore ostaci njegovih zgrada. Po jednom natpisu u čast carice Trankviline (CIL III, 14976 5) vidi se da je forum dograđivan i ukrašavan još sredinom III vij. n. e. Ne zna se kada je forum porušen. Rimski numizmatički nalazi sa foruma potiču iz perioda od Auguta do Teodosija I, dakle zahvataju vrijeme od skoro četiri vijeka [35 Patsch, WM IX 200-201]. Forum nije ponovo podizan, ali je grad i dalje postojao, jer se Delminium spominje na drugom saboru u Saloni 533 g. n. e. (Farlati, Illyricum sacrum II, 173). Osim toga, novac sa Duvanjskog Polja dopire sve do u prvu polovinu VI vij. n. e. [36 Ibidem, 222-226].

Naknadna ispitivanja koja je Pač izvršio na lokalitetu Karaula donijela su nove nalaze pored onih koji su bili od ranije poznati. Otkriveni su tragovi jedne veće zgrade ili nekoliko zgrada i mnogi dijelovi votivnih reljefa Dijane i Silvana, odlomci sarkoraga, žrtvenika i sl. [37 Ibidem, 202-209. Upor. Patsch, WM V, 236-237].

Dalja topografska istraživanja otkrila su znatne tragove antičkih naselja i u drugim mjestima Duvanjskog Polja. U Eminovom Selu je bila rimska ciglana. Borčani su po važnosti drugo antičko nalazište na Duvanjskom Polju. Na podnožju brda Lib, u njivama zv. Seline, nađeni su odlomci nadgrobnih spomenika i žrtvenika sa nepotpunim natpisima (CIL III, 12811, upor. str. 2328 122; 14976 2; 14976 7; 14976 6 sa ispravkom) i nekoliko drugih [38 Patsch, WM IX, 209-221. Upor. Patsch Anhang, 61]. Rimski građevinski ostaci kod sela Omolje i Seonice ukazuju na naseobine. U Kongori, Studenom Vrelu i kod Vinice otkriveni su takođe tragovi antičkih naselja [39 Patsch, WM IX, 221-222].

U blizini Duvna 1905 g. otkrivena je ploča sa likom Silvana. Ovo nalazište nije u neposrednoj blizini "Karaule" gdje su ranije iskopane votivne are sa reljefima Dijane, Libera i Armata, pa je stoga vjerovatno da je ploča sa likom Silvana nađena in situ. Na tom mjestu je u antičko doba bio kamenolom, kao što je to bilo i u vrijeme kada je spomenik pronađen. Silvan je fungirao kao patron radnika u antičkim kamenolomima, po čemu je razumljivo, što je tu nađen spomenik sa likom ovog božanstva [40 Idem, WM XI, 117-118]. Sa brda Lib je jedno bronzano ovčarsko zvono. Ovakva zvona uz neke rimske ostatke nađena su i na drugim mjestima Bosne i Hercegovine, pa se iz toga može zaključiti da je Lib zaposjednut u rimsko doba [41 Za podatke o tragovima antičkog života u duvanjskom kraju upor.: Patsch: WM XI, 118. PWRE, 1901, stup. 2457-2459, s.v, Delminium. GZM XXVI, 1914, 185-193. Herzegow., passim. G. Novak, NV, 1918, separat. 20-21].

Na cijelom području Duvanjskog Polja i u njegovoj okolini prikupljeni su brojni numizmatički nalazi: Eleusis i z IV vij. st. e. prvi ove vrste u Bosni i Hercegovini i nekoliko drahmi (Dyrrhachium i Apollonia) pored rimskog novca, koji, kao što smo vidjeli, ide od republikanskog doba i u neprekinutom nizu dopire sve do ostrogotske vladavine u našim krajevima, u prvoj polovini VI vij. n. e.  [42 Upor. GZM III, 1891, 303-305. Patsch, WM IX, 222-226].

Sjeverozapadno od Duvanjskog Polja leži Šuica, važna raskrsnica puteva u rimsko doba. Ovdje se spajala cesta koja je dolazila iz Livanjskog Polja sa onom iz Duvanjskog Polja. U današnjoj Šuici nalazilo se značajnije rimsko naselje. Odavde je natpis (P. Aelius … loco dato publice) koji pokazuje da je ovo naselje moglo imati rang gradske opštine. Međutim Pač sasvim ispravno napominje da se ne zna da li je tu bila samostalna opština ili je naselje bilo atribuirano području nekog grada, napr. Delminiuma. U Šujici su nađeni i razni arhitektonski dijelovi rimskih građevina, a rimskih spomenika ima i u susjednom selu Bogdašićima [43 Patsch, WM IX, 226-228. Upor. Ballif, Strass., 22 i 27].

Što se tiče toponima Delminium, Skok smatra da se on može dovesti u vezu s albanskom riječju del'me = ovca i da je od Delminiuma postao etnikon Delmatae. Od toponima Delminium proizišao je i toponim Duvno, pri čemu se u lingvističkim objašnjenjima Skok oslanja i na arheološke dokaze da se municipium Delminimn nalazio u današnjem Duvnu [44 P. Skok, GZM XXIX, 1917, 128 i Hrvatska enciklopedija, sv. 4, 438-439, članak "Dalmacija". Upor.: Patsch: WM IX, 172 i Herzegow., 140-141. Tomaschek, Topogr., 506]. Majer [45 Poviest, "Napredak", Sarajevo, 1942, 116] dovodi etnikon Delmatae i toponim Delminium u vezu sa ovčarstvom, tj. Delmatae = ovčari, a Delminium = pašnjak za ovce, jer je čitava oblast poznata po stočarstvu. O stočarskom karakteru zemlje ilirskih Delmata daju vijesti i antički pisci — Pseudo-Skymnus (GGM 212) i Strabo (VII, 315). Slično je i sa postankom toponima Τραγούριον u podnožju planine Kozjak [46 Mayer, Vjesnik, Split, L (1928-29), 110-114], jer oba imena govore o ekonomici ovih krajeva.


Iz pregleda o dosadašnjim rezultatima arheoloških istraživanja i topografskog obilježavanja na Duvanjskom Polju vidi se da je ovaj kraj u antičo doba bio dobro naseljen. Po svom položaju Duvanjsko Polje, koje je od Salone udaljeno oko 70 km, ima prirodne mogućnosti za održavanje veze sa ostalim krajevima Bosne i Hercegovine. Čitav splet rimskih cesta koje su prolazile ovuda svjedoči o strategiskoj i privrednoj važnosti ovoga kraja za Rimljane. Već u prvoj polovini I vij. n. e. duvanjsko područje uvedeno je u užu sferu rimskih uticaja zajedno sa dalmatinskim primorjem. Svjedočanstva o tome pružaju iskopine foruma u Delminiumu. Otkrića su dokazala znatnu naseljenost Duvanjskog Polja i u praistorisko vrijeme. Ovaj kraj je komunikaciski bio vezan sa dalmatinskom obalom još u predrimsko doba, o čemu svjedoče nalazi grčkog novca iz Apolonije, Dirahija i Eleusine. Novac koji je nađen u Duvanjskom Polju dopire u daleku prošlost od četiri, a možda i više vijekova prije naše ere i pokazuje kontinuitet do prve polovine VI vij. n. e.

Glavna rimska cesta produžavala je preko Duvanjskog Polja dalje u unutrašnjost Bosne. Novija istraživanja su potvrdila Balifovu pretpostavku da se ova cesta račvala na Ravanjskom Polju. O njenim dijelovima biće riječi docnije. Ovdje nas interesuje transverzalna saobraćajnica, poznata pod imenom "Solarski put", o kojoj smo govorili u prethodnom poglavlju prilikom obrade rimske komunikacije: Rilićko Polje — Kupreško Polje — Suho Polje — Vaganj — Šipovo. To je pravac koji je obilježio Ballif [47 Strass., 24-25]. Međutim Balif nije poznavao dalji tok ove ceste na jugoistok od Rilićkog Polja, pa nije ni mogao shvatiti njen pravi značaj. Najnovija ispitivanja na tom prostoru pokazala su da je "Solarski put" vezao dolinu Janja sa dolinom Rame. On je od Rilićkog Polja preko Ušivca izlazio na Ravanjsko Polje [48 Đ. Basler, GZM 1953, sv. VIII, 339-340]. Dalji pravac ove ceste, po Balifu, išao je preko Klapavice u dolinu Rame. (Tab. II, sl. 4). Đ. Basler smatra mogućim odvojak "Solarskog puta" kod Ravanjskih Vrata prema istočnom dijelu Vukovskog Polja, dok se drugi krak, kako on misli, odvajao na jug preko Pakline pl. u Duvanjsko Polje. Ispitivanja rimskih komunikacija iz Ravanjskog Polja na sjeveroistok i na istok koja je izvršio autor ovog rada potvrđuju postojanje jedne rimske ceste Ravanjsko Polje — Vukovsko Polje — podnožje Raduše pl. — Gornji Vakuf [49 GZM 1953, sv. VIII, 280-282] (Tab. III, sl. 5). I ovaj dio ceste poznat je u narodu pod imenom "Solarski put". Pomenuta ispitivanja iz autopsije pokazuju da je "Solarski put" imao svoj osnovni pravac Šipovo — dolina Janja — Ravanjsko Polje i da je odatle produžavao u dolinu Rame i preko Vukovskog Polja u područje Gornjeg Vakufa. Jedan od ovih nastavaka pretstavlja sastavni dio ceste Salona — Argentaria. Treba napomenuti da dio ceste od Ravanjskog Polja preko Pakline u Duvanjsko Polje pretstavlja sektor magistrale Salona — Argentaria, a ne poseban krak "Solarskog puta", kako misli Đ. Basler.

U ovom predjelu pisac je tokom 1952 g. istraživao i tragove rimske ceste koja je od Ravanjskog Polja vodila na istok preko Klapavice u dolinu Rame i obilježio je njenu trasu [50 GZM 1953, sv. VIII, 278-279] (Karta III).
[…]

(Pašalić 1960: 35-38):

[1 Domaszewski, BD XXVII, 1904, suppl. 11-12]
[2 Strass., 25-29.]
[3 Monatsber. d. Berl. Ak., 1870. 619]
[4 A. Mollinary, Die Römerstrassen in der europäischen Türkei, Zagreb, 1914, 87]
[5 Topogr., 518-519. Upor. Blau: Monatsber. d. Berl. Ak., 1870. 619 i Reisen, 42, 161]
[6 Radimsky, WM II, 69-70]
[7 Radimsky, WM IV, 156]
[8 Radimsky, WM IV, 188-190]
[9 Topogr., 518]
[10 Sitzungsb. W. Ak., 1881, 937-938]
[11 WM IV 159]
[12 Ballif, Strass., 31. Upor. Radimsky, WM IV, 161, 172-173]
[13 Schematismus custodiae provincialis ih Hercegovina, Split, 1867, 135]
[14 Radimsky-Patsch, WM IV, 163-167]
[15 Upor. Patsch, Jahrbuch für Altertumskunde II,1908, 102-1031]
[16 Abramić, Starinar, 1926-27, 33. Upor. Radimsky-Patsch, WM IV, 163-168]
[17 Radimsky, WM IV, 147-148 i 162. Patsch, WM IX, 209-211. Upor. Ballif, Strass., 28 i  Patsch, Anhang, 61]
[18 Za Stipanić i nalaze novca: Radimsky, WM IV, 156-169. Upor., Patsch, WM VI, 213]
[19 WM V, 220]
[20 Ballif Strass., 25-28. Radimsky WM IV, 163-164]
[21 Patsch, WM V, 236-237 i natpis prema crtežu Truhelke u GZM VII, 1895, 582, sl. 15]
[22 Patsch, WM VI, 220-234. Upor. Radimsky, WM IV, 157, sl. 51 = CIL III, 12812]
[23 Jelić, GZM X, 1898, 546-549]
[24 Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig, 1877, 131. G. Alačević, BD I, 21, 23, 38, 51-59 i XX, 102. G. Meichsner, BD XIV, 22-24. Tomaschek, Topogr., 505-507. Cons, Prov. Dalm., 105. Hirschfeld, Hermes XXV, 1890, 352-353. A. Bauer, AEM XVII, 1894, 135]
[25 Novaković, BD III 56, Bulić, BD X, 153. Patsch, WM VIII, 85 i IX, 171-173]
[26 Kiepert, FOA XVII, 5. Hirschfeld, CIL III, str. 1610, 2161 — iako sa sumnjom ostaju pri Momzenovom gledištu. Bulić, BD XXIII, 61 i XXVI, 122 koji na lokalizaciju Delminium = Gardun gleda kao na lis sub iudice]
[27 PWRE, 1901, stup. 2458 — 2459: Patsch, s. v. Delmlnium. Upor. CIL III, str. 358 i FOA XVII, 5 n. 51]
[28 Patsch, WM VIII, 85]
[29 Sergejevski, GZM 1957, sv. XII, 109-110]
[30 WM IX 172]
[31 Patsch, WM IX, 173 i XI, 118. Upor. Radimsky, WM IV, 145-146 i 161-162]
[32 Topografija Porfirogenitove Paganije, Starohrvatska prosvjeta, Zagreb — Knin, 1928, N. s. II, 1-2, 44]
[33 Patsch, WM IX, l75-200]
[34 Patsch, WM VIII, 71]
[35 Patsch, WM IX 200-201]
[36 Ibidem, 222-226]
[37 Ibidem, 202-209. Upor. Patsch, WM V, 236-237]
[38 Patsch, WM IX, 209-221. Upor. Patsch Anhang, 61]
[39 Patsch, WM IX, 221-222]
[40 Idem, WM XI, 117-118]
[41 Za podatke o tragovima antičkog života u duvanjskom kraju upor.: Patsch: WM XI, 118. PWRE, 1901, stup. 2457-2459, s.v, Delminium. GZM XXVI, 1914, 185-193. Herzegow., passim. G. Novak, NV, 1918, separat. 20-21]
[42 Upor. GZM III, 1891, 303-305. Patsch, WM IX, 222-226]
[43 Patsch, WM IX, 226-228. Upor. Ballif, Strass., 22 i 27]
[44 P. Skok, GZM XXIX, 1917, 128 i Hrvatska enciklopedija, sv. 4, 438-439, članak "Dalmacija". Upor.: Patsch: WM IX, 172 i Herzegow., 140-141. Tomaschek, Topogr., 506]. Majer [45 Poviest, "Napredak", Sarajevo, 1942, 116]
[46 Mayer, Vjesnik, Split, L (1928-29), 110-114]
[47 Strass., 24-25]
[48 Đ. Basler, GZM 1953, sv. VIII, 339-340]
[49 GZM 1953, sv. VIII, 280-282]
[50 GZM 1953, sv. VIII, 278-279]
« Zadnja izmjena: 20 Ožujak 2011, 23:19:52 poslijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
(Pašalić 1960: 55-59)
« Odgovori #52 : 22 Ožujak 2011, 11:11:45 prijepodne »
(Pašalić 1960: 55-59):


VII


Naselja uz rimsku cestu Runović — Tihaljina — Humac — Narona i uz mrežu vicinalnih puteva


U ovom poglavlju biće obrađena antička naselja i komunikacije onog dijela Hercegovine koji leži zapadno od linije ušće Neretve — Čapljina — Mostar. To je porječje rijeka Trebižata, Mlade i Tihaljine sa Sovićkim i Bijelim Poljem i predjelom visoravni Brotnjo. Arheološki nalazi su već dosad pokazali da je ovaj kraj u rimsko doba bio dobro naseljen, naročito njegov jugozapadni dio, i da je zajedno sa uskim primorskim pojasom rano ušao u sferu intenzivnih uticaja rimske civilizacije.



1) Cesta Runović — Tihaljina — Humac — Narona sa sporednim putevima


Cesta koja je prolazila porječjem rijeka Trebižata, Mlade i Tihaljine pretstavlja dio primorske magistrale Salona — Narona. Ovaj sektor primorske komunikacije i neke njegove odvojke i varijante detaljno je opisao Balif ^1. Cesta je od Narone preko Bijače, Humca, Klobuka kroz dolinu Tihaljine vodila u Imotsko Polje, a odatle u Lovreč, Trilj i Salonu. Na nekoliko mjesta Balif je našao i miljokaze među kojima onaj iz Rašića nosi oznaku XLIII što odgovara udaljenosti od Trilja. Kod Bijače su takođe otkrivena dva odlomka miljokaza sa nepotpunim natpisima. Cijelu trasu Narona — Runović Balif je obilježio kao sigurnu i ustanovljenu na osnovi nađenih miljokaza, te sačuvanih tragova stroja rimske ceste kod Zvirića i u dolini Tihaljine i kolotečina kod Bijače. Cijelom komunikacijom još u Balifovo vrijeme bili su poznati ostaci rimskih aglomeracija koje su naročito brojne na sektoru Narona — Klobuk.

Tragovi ostalih puteva koji se odvajaju od ove ceste ili izlaze na nju i njene ogranke opisali su Radimski, Balif, Pač, Fiala i Sergejevski. U Rakitnom Polju ustanovljen je rimski put između Zagradine i Petrovića koji je vezao utvrdu na Gradini iznad Zagradine i naselje koje se nalazilo na lokalitetu Staro Selo kod Zagradine sa utvrdom kod Petrovića. Prema istraživanjima Radimskog ^2, u Petroviće, kao saobraćajno čvorište, dolazila su s juga i jugoistoka dva puta: jedan koji je, izgleda, iz doline Trebižata pored Čitluka na Brotnju, Biogradaca na Mostarskom Blatu i preko Varde pl. vodio u Rakitno Polje i drugi koji je iz doline Tihaljine preko Gradca i Trebistove izlazio u Rakitno Polje. Sa Rakitnog Polja, kao što smo već naveli u pregledu naselja i komunikacija na širem području Duvanjskog Polja, rimski put je preko Jarma i Crvenica vodio u Borčane na Duvanjskom Polju. Druge puteve koji su vezali Rakitno Polje sa okolinom ispitao je Balif ^3. — On je trasu puta Gradac kod Posušja — Rakitno obilježio kao sigurnu i ustanovljenu. Opravdana je njegova pretpostavka da je ovaj put ustvari preko Ružića dolazio iz doline Tihaljine gdje se odvajao od ceste Salona — Narona. Prema Balifu, u pravcu Rakitnog Polja s jugozapada su vodila još dva vicinalna puta: jedan, kao odvojak ceste Imotski — Duvanjsko Polje pored Vinjana, Zavraca i preko klanca Muslića na Trebistovu gdje se veže sa putem Gradac — Rakitno Polje i drugi — kao varijanta ovog odvojka koji je ispod Klenak-planine išao na Vučipolje. Oba ova puta su gotovo cijelom dužinom obilježeni kao sigurni i ustanovljeni. Balif je takođe ustanovio i put Rakitno Polje prema Lipi gdje se vjerovatno vezao sa komunikacijom Lipa — Proslap o kojoj je već bilo riječi u pregledu naselja i puteva na širem području Duvanjskog Polja. I, najzad, na osnovi kolotečina između Vlašana i predjela Konjsko, Balif je obilježio kao siguran i ustanovljen jedan dio komunikacije koja je tim pravcem vezala Rakitno Polje sa dolinom Drežnice. Poslije Balifa u ovom kraju su ustanovljeni tragovi i nekih drugih puteva i varijanti. Fiala ^4 je naknadnim istraživanjem utvrdio trasu puta od Gradca kroz Marin Dolac i Roško Polje prema Ružičkoj Prispi, odakle je pravac vjerovatno vodio pored Samograda i Nezdravice u dolinu Tihaljine i tu se vezao sa cestom Salona — Narona. Na taj način je pobliže obilježena linija puta i z doline Tihaljine preko Ružića o kojoj je već Balif izrazio pretpostavku. Pored rimskih ruševina u Klobuku ustanovljen je 1952 g. trag jednog rimskog puta koji ide paralelno sa cestom Salona — Narona i vjerovatno pretstavlja njenu lokalnu varijantu ^5. Na otsjeku ceste Salona — Narona koji prolazi kroz područje Ljubuškog i dolinom Tihaljine nađeno je nekoliko odlomaka miljokaza sa natpisima. Miljokazi sa odlomcima natpisa. (CIL III, 13318 i 13319) nađeni blizu Bijače nesumnjivo potiču iz vremena cara Julijana na što upućuje popuna u čitanju prema brojnim miljokazima cara Julijana (CIL III, 3207, 3208, 3209, 3211 i drugim koji su otkriveni docnije). Ovoj cesti pripadaju i miljokazi: CIL III, 6433 sa dva teksta koji datiraju iz vremena Florijana i Proba, nađen kod Vitaljine, i CIL III, 10167 iz doline Trebižata ili Mlade rijeke. U Vitaljini je otkriven i odlomak miljokaza posvećenog Konstanciju I. Pač ^6 je prvobitno mislio da miljokazi na ovoj cesti govore o popravkama ceste za vrijeme pojedinih careva (Prob, Julijan), ali je docnije na osnovi CIL III, 6433 miljokaza posvećenog Florijanu i Probu i velikog broja samih miljokaza došao do pravilnijeg zaključka da su to bili spomenici koji su po pravilu podizani vladarima čim bi došli na vlast. Međutim cesta je izgrađena u rano doba rimske vlasti i ona je kao primorska magistrala Rimljanima obezbjeđivala kopnenu vezu između važnih gradova na istočnoj obali Jadrana. U najnovije vrijeme kod Bijače nađen je odlomak miljokaza koji po svojim dimenzijama i izradi pripada I vij. n. e. i liči na miljokaze sa rimske ceste Grab — Resanovci — Bos. Petrovac i dalje koja je bila sagrađena 47/43 g. n. e ^7 Cestu Narona — Bigeste detaljno je opisao i obilježio Pač i to pravcem: Humac — Vitaljina — Rotni Dolac — Prudska Draga — Vid. Na ovom prostoru, pored već pomenutih, nađeni su i drugi miljokaz!, ali bez oznaka milja. Miljokazi su ležali na mjestima koja po svojim udaljenostima uglavnom odgovaraju distancama od jedne do druge rimske milje: 4382 m, 5966 m, 7444 m, 8910 m i 10320 m. Posebno je Pač obilježio cestu Prud — Orepak — Crnići — prema Neretvi koju on na osnovi miljokaza iz Pruda (a Tilurio Scodram LXVIII iz vremena cara Tita) smatra glavnom komunikacijom Tilurium — Scodra, a puteve Narona — Prud i Narona — Crnići kao veze sa njome ^8.

Cesta Salona — Narona koja prolazi dolinom Tihaljine i područjem Ljubuškog ubilježena je u Tab. Peut. i Itin. Ant. O njoj Tab. Peut. daje ove podatke: Salona — XVI — Tilurio — XII — Billubio — VIIII — ad Novas — VIIII — ad Fusciana — XIII — Bigeste — XIII — Narona.

Itin. Ant. navodi ove stanice i distance: Salona — XVI — Ponte Tiluri — XII — Trono  — XIII — Bilubio — XVIII — Aufustianis — XXV — Narona.

Prema tome, po Tab. Peut. udaljenost Salona — Narona iznosi 72 r. m., a po Itin. Ant. 84 r. m. Stvarna razdaljina Salona — Narona trasom rimske ceste Tilurium — Ugljana — Čista — Lovreč — Podbabje (miljokaz: CIL III, 15105) — Kamenmost — Runović — dolina Tihaljine — Humac — Narona iznoi cca 125 km, što uglavnom odgovara udaljenosti po Itin. Ant. (84 r. m. = cca 126 km) i po Pliniju (NH, III, 142: Narona … a Salona LXXXV m. p.). Međutim udaljenost po Tab. Peut. iznosi 72 r. m. = cca l08 krn, što je za oko 17 km manje od stvarne razdaljine. Upoređujući oba izvora, dolazimo do zaključka da je u Tab. Peut. vjerovatno ispala stanica Trono i distanca Trono — Bilubio = XIII m. p . U ltin. Ant. izostala je stanica ad Novas, ali se kombinacijom podataka koje daju oba izvora može dobiti stvarna distanca Tilurium — ad Novas = 34 r. m., tj. Ponte Tiluri — Aufustianis = XLIII m . p. po Itin. Ant. umanjeno za ad Novas — ad Fusciana = VIIII m. p. po Tab. Peut., što odgovara stvarnoj razdaljini od Trilja (Tilurium) do Runovića (ad Novas) trasom rimske ceste kako smo je već obilježili (cca 50 km). Miljokazi sa ove ceste pokazuju da se udaljenost na njenoj pruzi računala od Tiluriuma, a ne od Salone. Kod Rašića u dolini Tihaljine nađen je miljokaz sa oznakom XLIII m. p. (CIL III, 13337a), a kod Nezdravice takođe miljokaz (CIL III, 10167 ). Na osnovi cifre XLIII m. p. Pač ^9 stanici ad Fusciana daje lokalizaciju u Rašiće. Na jednom kamenu, otkrivenom 1923 g. kod Runovića blizu ceste, stoji natpis posvećen carevima Valerijanu i Galijenu i oznaka: a Tilurio milia passuum … ^10. Prema tome, na cesti Salona — Argentaria, koja pretstavlja jednu od magistrala u unutrašnjosti zemlje, udaljenost se računala "a Salonis", dok se na cesti Salona — Narona, koja se na dužini do Tiluriuma podudara sa cestom Salona — Argentaria, udaljenost računala "a Tilurio" (Tilurio u Tab. Peut.; Ponte Tiluri u Itin. Ant. i Ponteluri u Geogr. Rav. IV, 210, 13). Time je posvjedočeno da je Tilurium bio i važna saobraćajna raskrsnica. Razumije se, iz toga što se udaljenost na cesti prema Narani brojala "a Tilurio" ne treba zaključivati da je ova cesta ogranak magistrale Salona — Argentaria i da je stoga manje važna, kako to smatra Abramić ^11. Ustvari, Salona je bila polazište cesta koje su vodile u unutrašnjost provincije i primorjem, ali je pored nje bilo i drugih centara od kojih se mjerila udaljenost (Burnum za cestu u dolinu Sane, Tilurium za cestu prema Naroni). Ovakav način mjerenja dužine na pojedinim cestama nastajao je iz toga što su se dva ili više komunikaciskih pravaca na izvjesnim dužinama podudarali — kao što je slučaj kod trasa Salona — Argentaria i Salona — Narona do stanice Tilurium.

Podaci iz Tab. Peut. i Itin. Ant. i miljokazi (kod Bijače; iz doline Trebižata ili Mlade; kod Humca; kod Proboja i Rašića) omogućuju nam da tačno obilježimo pravac rimske ceste Tilurium — Narona. Posebnu važnost ima miljokaz nađen kod Rašića u dolini Tihaljine zbog oznake XLIII m. p . (CIL III, 13317a). Pregled o antičkim naseljima uzduž ove ceste i vicinalnih puteva povezanih s njome daće jasniju pretstavu o značaju same mreže komunikacija i kraja kroz koji su one prolazile. Treba napomenuti da su u ovom kraju nužna arheološka istraživanja, na čemu je posljednjih godina nešto urađeno ispitivanjem u okolini Ljubuškog. Međutim sjeverni dio ovog područja na liniji Rakitno Polje — Mostarsko Blato i Rakitno Polje — dolinom Drežanke u kojem dosad nisu posebno ispitivani rimski tragovi traži da se poduzmu takva ispitivanja tim prije, što su na tom prostoru mjestimično konstatovani ostaci rimskih puteva.



2) Tragovi i ostaci naselja


Najgušća naseljenost javlja se uza samu cestu ad Novas — Bigeste — Narona ili u njenoj neposrednoj okolini. Tragovi i ostaci aglomeracija su brojni naročito u dolini Tihaljine i oko današnjeg Ljubuškog. Posuško Polje sa okolinom obiluje tragovima rimskih aglomeracija. Najpoznatiji su ostaci u Gradcu i na Gradini kod tog mjesta. Tu su otkrivene ruševine rimskih zgrada, grobovi, odlomci ploča sa natpisima, fragmenti krovne opeke (Pansiana), novci iz republikanskog i ranog carskog doba do Tita, i dr. Natpisi su iz I, II i IV vij. n. e., a među njima su značajniji: fragment sa spomenika posvećenog caru Klaudiju (CIL III, 13880) i jedan odlomak koji možda potiče odavde a spominje Tiberijevog legata Lepida (CIL III, 13885, str. 2328 122). Po nalazima u Gradcu vidi se da je tu postojalo veće rimsko naselje koje je bilo uređeno kao gradska samoupravna opština (municipium) i koje je možda identično sa mjestom Epilentio (Geogr. Rav. IV, 211, 20) ^12· Poznati su još i ovi antički lakaliteti: Gorica, Marin Dolac, Raško Polje, Grude, Sovići i Posušje — sa nalazima novca, ostacima rimskih zgrada i drugim predmetima rimskog porijekla ^13. Iz ovog kraja potiču nalazi zemljanih lampi sa žigovima: Cresces u Gorici i Sovićima; Fortis u Sovićima; QGC, Strobili i Sexti u Gorici; CPSF u Gorici = CIL III, 15123. — Među mjestima koja obiluju građevinskim ostacima rimske naseobine pored Gradca ističe se Gorica ^14.

Brojne ruševine rimskih zgrada nalaze se u predjelu Vitina — Veljaci sjeverozapadno od Ljubuškog. Odavde su i odlomci nadgrobnih natpisa (CIL III, 8496 i 8504) sa imenima: Hermadio i Heutichiana koji potiču od istog spomenika. Ostaci rimskih zgrada konstatovani su i u Borasima, Utvici, Grljevićima, Župnici kod Klobuka, Klobuku i Bašinim Njivama kod Tihaljine ^15. Iz Vitine je natpis veterana leg. XI Claudiae piae fidelis ^16. Ovdje je bila i ciglana jednog odjeljenja leg. IV koje je službovalo u Vitini (nalaz: odlomak opeke sa žigom leg. IIII) ^17. Na lokalitetu Župnici u Klobuku otkopane su 1952 g. ruševine kasnoantičke bazilike koja vjerovatno datira iz V vij. n. e. ^18. Sama Župnica obiluje odlomcima rimskog građevinskog materijala uz koji se nalaze i drugi predmeti rimske provenijencije. Po nalazima u Župnici Sergejevski zaključuje da je tu bilo veće rimsko naselje.

Kod Proboja, sjeverozapadno od Ljubuškog, na lokalitetu Dračevici otkriveni su ostaci rimskih zgrada, odlomci ploča sa natpisima i dosta rimskog poljoprivrednog oruđa koje pokazuje da je ovdje bilo poljoprivredno imanje sa odgovarajućim gospodarskim zgradama (villa rustica) ^19. Ravnica oko Ljubuškog, Kutca, Zličine, Hrašljana i Humca bila je u rimsko doba gusto nastanjena, što potvrđuju brojni ostaci rimskih zgrada i drugi nalazi iz rimskog vremena ^20. Na prostoru Ljubuški — Proboj u predjelu Radišići sačuvani su rimski arhitektonski fragmenti i fragmenti natpisa, a na Gradini kod Probojskog mosta ostaci rimskog kastela ^21. Iz Kutca je natpis ClL III, 6366 = 8491 na kome se spominje cohors III Alpinorum koja je vršila posadnu službu na više mjesta u provinciji Dalmaciji ^22. U Radišićima — Zličini ustanovljeni su temelji rimske zgrade; odavde su i dva odlomka krovne opeke poznatih radionica: C. Titi Hermerotis i Q. Clodi Ambrosi (CIL III, str. 2328 19, upor. 2328) čiji su proizvodi ovamo dospjeli kao uvozna roba. Odlomci opeke iz radionice Q. Clodi Ambrosi nađeni su i u Vitaljini, a odlomci opeke iz radionice C. Titi Hermerotis i Luci Maltini Abascanti u Proboju — Dračevici (CIL III, 13340 4) ^23.

Mjesto Humac u blizini Ljubuškog poznato je po brojnim ostacima koji govore o tome da je tu bio vojnički logor u I vij. n. e., vjerovatno još u Augustovo doba. To potvrđuje natpis: Vanaius iz III cohors Alpinorum (CIL III, 8495, upor. CIL III, 8366 = 8491 iz susjednog Kutca i 14632 iz Hardomilja); i drugi natpisi vojnika ove kohorte; cohors I Lucensium Hispanorum equitata prije 80 g. n. e. (CIL III, 8486, 8492); cohors I Belgarum equitata iz 173 g. n. e. (CIL III, 1790 = 6362 = 8484) i cohors VIII voluntariorum još iz I vij. n. e. (CIL III, 6365 = 8490 = 13875), odjeljenja leg. I adiutrix i leg. II adiutrix i cohors I Bracaraugustanorum ^24. Na ove vojne jedinice odnose se i drugi natpisi iz Humca u kojima se spominju vojnici regrutovani u raznim dijelovima Rimskog Carstva. U Humcu i okolini naseljavali su se veterani leg. VII Claudia p. f. što se vidi po njihovim nadgrobnim natpisima (CIL III, 6364 = 8488; 8487, 8493) ^25. Ovdje su nađeni odlomci opeke čiji žigovi potvrđuju da su odjeljenja leg. IIII Flavia felix (CIL III, 14021) i leg. VIII Augusta (CIL III, 6435 = 10181 = 13339 2) imala svoje ciglane ^26. Iz Humca je žrtvenik sa posvetom: Nymphis sacrum, a vjerovatno je iz okoline Ljubuškog reljef rimskog konjani ka sličan onome kakav je nađen na nadgronom spomeniku u Hardomilju kod Ljubuškog: Tiberius Claudius Ligomarus Carstimari filius Claudia Salinis eques cohortis III Alpinae … čije je rodno mjesto u Alpes Maritimae dobilo pravo rimskog građanstva pod Neronom (CIL III, 14632). Oba spomenika datiraju skraja I vij. n. e. ^27

Sjeveroistočno od Ljubuškog na visoravni. Brotnjo otkriveni su tragovi rimskih naseobina na više mjesta: kod Lakišića kule blizu Čitluka, na ritu Crkvini sjeverozapadno od Čitluka, u Čerinu i u Krehin—Gradcu ^28. Iz Krehin—Gradca i Čitluka potiče nekoliko natpisa: CIL III, 6367 = 8498, 8500, 12798 upor. str. 2258 i 12798a upor. str. 2258 i odlomak opeke iz radionice Marcus Vibius C … ^29. Visoravan Brotnjo bila je dobro naseljena u rimsko doba. Tri veća naselja postojala su u Čerinu, Čitluku i Krehin—Gradcu, a tragovi manjih naseobina konstatovani su kod Hamzića, Dobrosela, Donje Blatnice i Blizanaca ^30. Pač pretpostavlja da je jedno od rimskih naselja u Čerinu, Čitluku ili Krehin—Gradcu bilo uređeno kao municipium.

Poseban značaj imaju nalazi antičkog novca sa ovog područja. Najjače su zastupljeni numizmatički primjerci iz carskog doba, dok se republikanski novac rjeđe susreće. Carski novac iz ovog područja ide u serijama od prvih rimskih careva do kraja IV vij. n. e. Sa Rakitnog Polja su srebrni denari iz republikanskog doba (89 i 74 g. st. e.), jedan primjerak iz Augustovog doba i jedan Marcus Aurelius ^31. Iz Gradca kod Posušja potiču brojni primjerci novca u seriji od 41 do 383 g. n. e., pretežno iz IV vij. n. e., a republikanski primjerci su rijetki ^32. U Vitini je prikupljen novac iz I, II i III vij. n. e., a u Klobuku iz III i IV vij n. e. ^33. Numizmatički primjerci iz Proboja—Dračevice datiraju od Antonina Pija do Julijana ^34. Druga nalazišta su Blizanci (Galba, Diocletianus i Licinius) ^35 i Grabovnik sa primjercima solida iz VI vij. n. e. (Iustinianus I i II) ^36. Po nalazima predrimskog novca ovaj kraj je najbogatiji u Bosni i Hercegovini. U susjednim predjelima — Narona sa okolinom, Imotsko Polje i područje Mostara — takođe je nađeno dosta toga novca. Nalaze sačinjavaju drahme grčkih kolonija na Jadranu (Apollonia, Dyrrhachium) pretežno iz III i II vij. st. e. ^37. Nalazišta su: Rakitno Polje (Apollonia) ^38; Gradac kod Posušja i Sovića (Dyrrhachium) ^39; Tihaljina i Vitina (Dyrrhachium) ^40; Crveni Grm ^41, Krehin—Gradac i Čitluk (Apollonia) ^42; Krehin—Gradac, Slijepčići, Međugorje, Hardomilje, Ljubuški i Humac (Dyrrhachium) ^43. Osim toga, veći broj drahmi (Apollonia i Dyrrhachium) poznat je samo po šire obilježenom nalazištu — predjelu Ljubuškog i Brotnja ^44. Nalazi predrimskog novca govore o trgovinskim vezama ovoga kraja sa primorjem i drugim susjednim oblastima.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da je cio ovaj dio Hercegovine bio dobro naseljen u praistorisko vrijeme. Brojni su nalazi u ravnici i na gradinama koji potiču od praistoriskih aglomeracija. Ilirsko stanovništvo u ovom dijelu Hercegovine pripadalo je plemenu Delmata koje je nastavalo i susjedne oblasti. Na Rakitnom Polju konstatovani su tragovi praistoriskih aglomeracija na Gradini kod Zagradine, u Zagradini i Petrovićima. Humac, Batingrad, Grude i Gorica obiluju tragovima praistoriskih aglomeracija ^46. Na visoravni Brotnjo takođe su ustanovljeni ostaci praistoriskih naselja i gromile u mjestima Čerinu, Gornjoj i Donjoj Blatnici, Služnju, Čitluku, Krehin—Gradcu, Blizancima, Tepčiću i S!ijepčićima, uz koje su se sačuvali i tragovi naseljenosti iz srednjeg vijeka ^47.

Ovdje je potrebno dati objašnjenja u vezi sa lokalizacijom pojedinih mjesta koja poznajemo po izvorima. Pošto je cesta Salona — Tilurio (Ponte Tiluri) — Narona obilježena u Tab. Peut. i Itin. Ant., to nam je moguće upoređivanje i provjeravanje tačnosti podataka u ova dva izvora. Treba napomenuti da do danas nije otkriven nijedan natpis sa imenom nekog antičkog mjesta u ovom kraju.

Međutim nalazi na terenu omogućuju nam da odredimo lokalizaciju nekih stanica koje poznajemo po izvorima. Vidjeli smo da je Pač, na osnovi miljokaza sa oznakom XLIII m. p. (CIL III, 13317a) i na osnovi drugih nalaza u dolini Tihaljine, stanicu ad Fusciana (Tab. Peut.) = Aufustianis (Itin. Ant.) smjestio u dolinu Tihaljine kod Rašića. Tome se nema šta dodati, jer navedena udaljenost od XLIII m. p. = cca 64 km uglavnom odgovara stvarnoj razdaljini između Ponte Tiluri — Aufustianis = XLIII m. p. (Itin. Ant.) i udaljenosti Tilurio — ad Fusciana = XXX m. p. po Tab. Peut. + XIII m. p. koliko je izostavljeno u Tab. Peut. kao distanca Trono — Bilubio. Ova razdaljina podudara se i sa udaljenošću Runović (ad Novas) — Rašići (ad Fusciana) = VIIII m. p. (cca 13 km) po Tab. Peut., a isto tako odgovara udaljenosti po Itin. Ant. koju možemo dobiti podjelom distance Bilubio — Aufustianis = XVIII m. p. na dvije distance po Tab. Peut.: Billubio — ad Novas = VIIII m. p. i ad Novas — ad Fusciana = VIIII m. p. Osim toga. ni stvarna razdaljina Trilj (Tilurium) — Rašići (ad Fusciana = Aufustianis) trasom moderne ceste koja se uglavnom podudara sa rimskom cestom ne divergira mnogo od udaljenosti prema izvorima i miljokazu CIL III, 13317a = XLIII m. p. Pri tome treba imati u vidu da je rimska cesta na pravcu Tilurium — ad Novas mjestimično mogla ostvariti kraću trasu. Ovakvo upoređivanje i dopunjavanje za cestu Tilurium — Narona i za njenu topografiju opravdano je i pouzdano, jer se radi o podacima dvaju izvora koji su u saglasnosti sa nalazima na terenu.

Stanica ad Novas sjeverozapadno od Rašića nalazila se u Runoviću i pretstavljala je centar Imotskog Polja i okoline: Municipium Novensium (CIL III, 1892, 1908, 1909, 1910, 13887) ^48. Druge dvije stanice: Bilubio (Billubio) i Trono između ad Novas i Tilurio (Ponte Tiluri) ne mogu se tačno lokalizovati. Prema distancama iz Tab. Peut. i Itin. Ant., Bilubio (Billubio) bi se nalazio u prostoru oko Medovića i Katića blizu Lokvičića, tj. između Runovića i Lovreča. Tim pravcem ide rimska cesta koju obilježavaju sačuvani tragovi i miljokazi CIL III, 15105 kod Podbabja i onaj kod Runovića, otkriven 1923 g., koji je posvećen Galijenu i Valerijanu ^49. Na osnovi približne lokalizacije za Bilubio (Billubio) mogla bi se opet pomoću distanci stanica Trono tražiti negdje zapadno od Lovreča, tj. između Lovreča i Trilja ^50.

Na cesti ad Novas — Narona, pored stanice ad Fusciana (Aufustianis), nalazila se i stanica Bigeste (Tab. Peut., Geogr. Rav. IV, 210, 8). Distance koje za cestu Tilurio (Ponte Tiluri) — Narona daju Tab. Peut i Itin. Ant. i brojni arheološki nalazi na prostoru Ljubuški — Humac — Hardomilje upućuju na lokalizaciju stanice Bigeste kod Humca ^51. Identifikacija Bigeste = kod Humea opravdana je i pouzdana, mada stvarna razdaljina Humac — Vid (Narona) ne iznosi oko 19 km, koliko nam daje Tab. Peut. = XIII m. p., već oko 15 km. Ali ta razlika proizlazi iz distance koja je ubilježena u Tab. Peut. a nema je u Itin. Ant. Međutim udaljenost ad Fusciana — Narona iznosi XXVI m. p. (Tab. Peut.), a udaljenost Aufustianis — Narona XXV m. p. (Itin. Ant.), što odgovara stvarnoj razdaljini Rašići (ad Fusciana, Aufustianis) — Vid ( Narona) rimskom cestom koja ide pravcem: dolina Tihaljine — Humac — Vid. Distance iz Tab. Peut. nesigurne su i ne mogu se prihvatiti ako nemamo mogućnosti da ih provjerimo podacima iz drugih itinerara i sigurnim nalazima na terenu. Pač pretpostavlja da je u ovom slučaju ili greška u Tab. Peut. ili bi Bigeste trebalo tražiti dalje na sjeverozapad od Humca ^52.

Nalazi na terenu pokazuju da je ovaj dio Hercegovine bio gusto naseljen u rimsko i praistorisko doba. Otkriveni su takođe tragovi guste naseljenosti iz ranovizantiskog doba i srednjeg vijeka ^53· Brojni nalazi drahmi (Apollonia i Dyrrhachium) potvrđuju da je u predrimsko doba cijelim krajem cirkulisao živ saobraćaj i promet i da su — svakako — još u to vrijeme ovdje postojale izvjesne komunikacije. Blizu mora i donjeg toka Neretve, ovaj kraj je za vrijeme Rimljana stajao u živim i intenzivnim vezama sa gradovima na istočnoj i sjeveroistočnoj obali Jadrana, naročito sa Naronom. Rimska cesta Salona — Narona koja je ovuda prolazila izgrađena je još u I vij. n. e. a brojni vicinalni putevi vezali su aglomeracije širih regiona sa njom i sa drugim komunikacijama. Područje Ljubuškog Rimljani su odmah po definitivnom osvojenju ovoga kraja zaposjeli stalnim garnizonima. U predjelu Humca sačuvali su se ostaci velikog logora koji potiče iz I vij. n. e., vjerovatno još iz Augustovog doba. Uz logor je izraslo veće naselje (canabae) u koje su se naseljavali veterani, trgovci, zanatlije itd. kako stranci tako i domaći ljudi ^54. Logor i canabae su identifikovani sa stanicom Bigeste, poznatom iz Tab. Peut. i Geogr. Rav. Na cesti koja je prolazila kroz ovaj kraj kod Rašića u dolini Tihaljine nalazila se stanica ad Fusciana (Aufustianis).


Napomene

^1 Strass., 31-32
^2 GZM III, 1891, 416-417 (= WM I, 172-173) i WM IV, 198
^3 Strass., 30-31
^4 WM III, 520
^5 Sergejevski, GZM 1954, sv. IX, 189
^6 Patsch, Narona, 57-59 sa ispravkom u čitanju natpisa: CIL III, 6433 = Anhang, 63. Upor., Abramić, Starinar, 1926-27, 34
^7 Sergejevski. GZM 1955, sv. X, 149-150. Upor., Patsch, Anhang, 52-54
^8 Patsch: Narona, 28-86. Upor. Patsch, Jahrb. f. Altertumsk., II, 1908, 101
^9 Patsch. Jahrb. f. Altertumsk. II, 1908, 104-105
^10 Abramić, o. c. 33-35
^11 Ibidem, 34-35
^12 Za Gradac i okolinu: Fiala-Patsch, WM III, 257-272. Fiala, WM IV, 177. Upor., Patsch, WM VIII, 70-73. Pitner. GZM XIV, 1902. 287
^13 Fiala-Patsch, WM III, 257. Fiala: WM III, 520-522 i V, 167. Patsch, WM VIII, 73-81. Upor., Patsch, Herzegow., 125 bilj. 6-11
^14 Truhelka, GZM XI, 1899, 339
^15 Truhelka, GZM V. 1893, 677-678. Patsch, Narona, 79-80
^16 Skarić, GZM XXXV, 1923, 83
^17 Patsch, WM III, 526-527
^18 Sergejevski, GZM 1954, sv. IX, 189-207
^19 Fiala, WM V, 163-166
^20 Idem, WM I, 323—326; III. 520
^21 Fiala-Patsch, WM III, 280-283
^22 Patsch, WM IV, 257-258
^23 Fiala. WM VI. 283. Patsch: WM VI, 235-237 i IX, 284-285. Upor. Patsch, Herzegow., 115
^24 Patsch: WM I, 330-332; Narona, 68-77, Jahrb. f. Altertumsk. II, 1908, 113-117. Upor. Mommsen, CIL III, str. 1039 upor. str. 242, 280. Hirschfeld, Hermes, XXV, 1890, 353. Bauer, AEM XVII, 1894, 135
^25 Patsch: WM XII, 131-137; Jahrb. f. Altertumsk. II, 1908, 111; GZM XXVI. 1914, 167. Upor. Herzegow., 90
^26 Patsch: WM V, 338-340 i Herzegow., 116, bilj. 4 i 5
^27 Sergejevski, Spomen., XCIII, 1940, (72), 160; GZM LV, 1943, 6-8. Upor. Patsch: Narona, 72-73; Jahrb. f. Altertumsk. II, 1908, 112-113
^28 Radimsky, WM II, 57-59; Patsch, WM IX, 280
^29 Patsch: WM V, 237-238 i IX, 282. Radlmsky, WM II, 59. Hoernes, AEM IV, 1880, 33-34
^30 Patsch, WM IX, 280-284
^31 Radimsky, WM I, 174
^32 Fiala. WM III, 270. Pitner, GZM XIV. 1902, 287
^33 Truhelka, GZM V, 1893, 675-677. GZM III, 1891, knj. I. 100. Upor., Sergejevski, GZM 1954, sv. IX, 189
^34 Fiala, WM V, 165
^35 Patsch, WM IX, 280
^36 Patsch, GZM XII, 1000, 547-550
^37 Patsch, WM VIII, 64-68
^38 Patsch, WM IV, 113 i VIII, 70
^39 Idem, WM IV, 113 i VIII, 70, 74
^40 Patsch: WM IV, 113; VI, 212; VIII, 68 i GZM XIV 1902, 399
^41 Patsch, WM VIII, 68
^42 Pitner, GZM XVI, 1904, 239
^43 Pitner, GZM XVI, 1904, 240, 242-243, Fiala, WM I, 326
^44 Patsch: WM IV, 113 i VI, 212. Pitner, GZM XVI, 1904, 240
^45 Radimsky, PF, 160-101 i passim
^46 Fiala, WM IV, 177-178 i VI, 148-151. Truhelka, GZM XI, 1899, 339-395. B. Čović, GZM 1957, sv. XII, 244-245
^47 Radimsky, WM II, 59-61; V. 270-273; PF. 21, 161, 163. Upor. Hoernes, Sitzungsb. W. Ak., 1880, 518-533
^48 Alačević, BD XX. 1897, 109. Tomaschek, Topogr., 525. Cons, Prov. Dalm., 333, 396. Upor., Patsch, WM VIII, 96-102
^49 Tomaschek, Topogr., 525. Kiepert, FOA XVII. PWRE 1897, stup. 472-473: Patsch, s. v. — daju lokalizaciju ovoj stanici u dolini Vrlike između Lovreča i Imotskog. Cons, o. c., 222 i 373 = kod Imotskog. Miller, IR, 467. G. Novak, NV, 1918. separat 20 (CIL III, 8512) — smatraju da je Bilubio (Billubio) oko Lokvičića. Pichler, AR. 1903, 123 i 1904, 267, navodi ove moguće lokalizacije: Martinova, Proložac, Čista, Dervenlk i druga mjesta između Runovića i Trilja
^50 Hoernes, Sitzungsb. W. Ak., 1881, 940 smatra da bl položaj mogao lako da se odredi, ali nema antičkih ostataka na određenom prostoru. Tomaschek, Topogr., 525: Trono je utvrda ili mansio u dolini između Perora i Viskočice
^51 CIL III, str. 1029, 1501. Tomaschek, Topogr., 527. Hoernes, Sitzungsb. W. Ak., 1881, 940. Bauer. AEM XVII, 1894, 135. Kiepert, CIL III. tab. VI i FOA XVII. Miller, IR, 467. Upor. Pichler, AR, 1904, 267: Gradina, Humac, Klek, Ljubuški, Metković, Neum, Nevesinje, Struge, Vitaljina i dr.
^52 Narona, 64. Jahrb. f. Altertumsk. II. 1908, 106. Cons, o. c., 228 i 373 = Vitina
^53 Upor. Patsch: WM IX, 280-284 i Herzegow., 17
^54 Patsch, Herzegow., 57 i 90.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
Brljevac grad? Hum?
« Odgovori #53 : 22 Ožujak 2011, 11:53:20 prijepodne »

V. Radimsky. Arheološke crtice. / 9. Grad Bužanin kod Livna. GZM. No.3. 1892. pp. 223-224.
http://www.idoconline.info/digitalarchive/public/index.cfm?fuseaction=serve&ElementId=414597
http://www.geonames.org/maps/google_43.72_17.054.html


9. Grad Bužanin kod Livna.


U šematizmu "almae missionariae provinciae Bosnae argentinae ordinis fratrorum minorum observantium pro 1877", Mostar 1877., ima na strani 77. ova bilješka:

"Ad radicem montis Tušnica amplae cujusdam civitatis muris cinctae rudera, et lapides disjecti, quae in hane diem portat nomen Grad Bužanin ^1."

Ova vijest i dalji izvještaji inžinira Moiza, koji veli, da je uhodio trag rimskoj cesti od gorskog klanca Prologa preko Vidoša do mjesta Bužanin, bijahu Tomascheku ^2 povodom, te je u gradu Bužaninu tražio štaciju rimske ceste In monte Bulsinio peutingerove table ili Mons Vulsi zemljopisca ravenskog.

Blau ^3 nadalje bilježi u svome putokazu uz današnji jahaći put iz Livna preko Vidoša i Grgurića u Županjac podor gradine Bužanin, ali očevidno slijedeći gornjoj naznaci šematizma i samo po kazivanju, pošto sam nije bio u onom kraju.

Hoernes ^4 nasuprot sudi, da je rimska štacija "In monte Bulsinio" bila nad klancem Raduše planine megju Gor. Vakufom i Prozorom a primjećuje u opasci, da je "Grad Bužanin" samo razvalina neznatnog, sredovjekog gradića, kako su na stotine rasute u zemlji.

U šumskoj karti Bosne i Hercegovine napokon naznačen je uz rečeni jahaći put Livno — Županjac malen podor, koji megjutim od prilike 3 ½ km dalje na istok leži nego što Blau bilježi grad Bužanin.

To u ostalom s obzirom na prijašnju nedostatnu kartografiju ne bi ni čudo bilo; ali se taj podor uopće zove Višegrad, a ne Bužanin.

Višegrad leži, kako sam u Županjcu s pouzdane strane doznao, na sjeverozapadnom kraju Vučijeg polja na gorskoj glavici, do koje vodi zarašten put, koji se megjutim još dobro razabire, a sastoji od eliptičke hrpe kamenja od 10 m i 6 m po prilici u premjeru, gdje se na površini ne vide komadi opeke, ali se vide komadi lijepa i tragovi požara. Doba te male utvrde moglo bi se dakle eventualno utvrditi samo otkopavanjem zidina.

Nego ima zemljište Bužanin na šumskoj karti Bosne i Hercegovine mnogo dalje na zapad i to na protivnom, dakle jugo—zapadnom kraju podnožja Tušnice planine kod sela Miši, ali na karti nit ima znaka za kaku razvalinu, koja bi tamo bila, niti je zapisana riječ "grad".

Pošto sam u ljetu 1891. imao da putujem iz Županjca u Livno, odlučih radi toga, da stvar razjasnim, ne ići cestom, nego odabrali jahaći put od Županjca preko klanca kod Prevale u Buško blato, a otale preko Miša, Podhuma i Vidoša u Livno.

Već u selima Grahovici, Prisoju, i Golinjevu, kojih sam se dotakao, potanko sam raspitivao o tome, gdje je taj grad Bužanin, ali mi svuda jednako rekoše, da kod Miša ima gorska kosa, koja se zove Bužanin, ali da nema grada Bužanina. Glavar iz Miša, koga sam, prispjevši onamo, dozvao, uvjeravaše me nadalje, da goru Bužanin poznaje u svakom njenom zakutku, pošto je dječakom onuda pasao stoku; ama da u svoj gori nigdje nema podora nikake zgrade, rasijanih komada cigle, ni sl., a ni čuo nije u svom vijeku za grad Bužanin. Reče i to, da nema u svoj dalekoj okolici drugog brda, koje bi se zvalo Bužanin.

Na temelju toga kazivanja potpuno se uvjerih, da grada ni podora Bužanina u svem okolišu livanjskom uopće nema. Kada čovjek u ostalom špecijalnu kartu pobliže razmotri, onda se već po gotovo ni zamisliti ne može, da bi praktični Rimljani, kada su htjeli iz Vidoša da dogju bilo u Eminovo selo, bilo u Županjac, iz Vidoša put za onoliko na jug pomakli prama Bužaninu, u neprohodnu goru, gdje im je na ruci bio puno bliži i zgodniji put preko Grgurića i Vučijeg polja. Mišljenje Tomaschekovo, da je Bužanin bio rimska štacija, i isto tako Hoernesovo, da je Bužanin podor malog gradića, nema dakle osnova.

Nego neposredno iznad sela Miša na jednom ogranku gore Bužanina ima lijepo očuvana prehistorička gradina, o kojoj na drugom mjestu mislim progovoriti. Takve se prehistoričke nasute gradine u franjevačkim šematizmima često označuju kao podori starih gradova; makar u njih, kao n. pr. i u one kod Miša ni traga ne bilo zidnome lijepu.

Biće dakle da je izvjestitelj šematizma bosanskog za 1877. poznavao gradinu kod Miša, pa je držao za podor nekoć bedemom opasana grada, i dao joj ime bliže gore Bužanina, koje mu se je valjda bolje svidjelo.


^1 "Pri dnu gore Tušnice razvaline bedema od prostranog nekog grada i razbacano kamenje, koje danas nosi ime Grad Bužanin."
^2 Izvještaji c. kr. geogr. društva u Beču 1880. W. Tomaschek: Predslovjenska topografija Bosne, Hercegovine, Crne Gore i susjednih zemalja. Str. 518. i d.
^3 Putovanje po Bosni i Hercegovini. Od dra Otona Blaua.  Berlin 1877.
^4 Sjednički izvještaji c. kr. akademije nauka u Beču 1881. Dr. M. Hoernes: Starine Hercegovine i južnih krajeva Bosne. Str. 937.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
Patsch 1900.
« Odgovori #54 : 22 Ožujak 2011, 21:31:46 poslijepodne »

Karlo Patsch. Rimska mjesta po Imotskom polju. GZM. No.12. 1.4.1900. pp. 295-344
http://www.idoconline.info/digitalarchive/public/index.cfm?fuseaction=serve&ElementId=534287

(Patsch 1900: 295-299):


Rimska mjesta po Imotskom polju.

Priopćio

Karlo Patsch.

(Sa 37 slika u tekstu)


U maju 1898. imadoh prilike da proputujem Imotsko polje. Ono spada megju ona osebujna, uvaljena polja zapadne Dalmacije, koja su već više puta opisivana [1 Isporedi moju  "Liku u rimskom dobu", str. 36.]. Sve njihove karakterne prilike važe i za Imotsko polje, a te su: sjeverozapadno-jugoistočni smjer, zatim ponajviše goli, opaljeni visovi, što ga okružuju i najzad ravnica samoga polja, iz koje se tek mjestimice dižu humci. Gledajući ga sa povora Gorice ili Sovića izgleda ravno kao stô; oranice pri njegovim rubovima, te livade i pašnjaci, što leže u njegovoj sredini, iskićeni su, sad u većem sad u manjem rastojanju, lugovima hrastovim i jablanovim.

U mnogovrsno zelenilo miješa se siva i smegja boja štala i gospodarstvenih zgrada, čiji vlasnici mahom stanuju u selima na rubu polja. Kad jednom bude provedena regulacija riječkih korita, postaće dolina jednom od najplodnijih u Dalmaciji i Hercegovini, kojima ona pripada gotovo u jednakim čestima. Obilje je njene vode za nju i blagodat i nevolja. Glavna joj je tekućica ili "matica" rijeka Vrlika, koja izvire iz više izvora megju Glavinom i Prološcem. Ona prosjeca polje na njegovom najužem mjestu, megju Imotskim i Podbabjem, pa zatim teče vazda zapadnim smjerom do Bijelog brda. To je jedan od onih nekoliko uskih jugoistočnih ogranaka glavnoga polja. U tome ogranku gubi se rijeka kod Drinovaca u više ponora: "u jami na Radavi" [2 Sada začepljena.], nadalje kod Pećine [3 Za ovu vele,  da  je zazidana.] i kod "jame Prosječena" [4 Probijena za turske vladavine.], te najzad u Nugi [5 Na specijalnoj karti pogrješno Nuge.], ovo je zadnje mjesto kotlina, vazda puna vode. Iza ovih uvora, dalje prama jugu, pojavljuje se Vrlika ponovo, i sad je narod zove Peć. U svom daljem toku dobila je više imena: Tihaljina, Mladi [1 U zvaničnoj nomenklaturi Mlade.] i Trebižat [2 Ili Tribižet; tako narod naziva dônji tok  te rijeke; nama je običnije Trebežat ili Trebižat.], presijeca kotar Ljubuški te se najzad saliva kod Struge u Neretvu [3 Kažu da jezero Milaš u selu Tihaljini takogjer stoji u podzemnoj svezi sa Imotskim, jer jezero raste, kad u Imotskom polju padaju jake kiše. Isporedi N. Barišić "Wissenschaltliche Mittlieilungen aus B. H., sv. III. str. 577.].

Jugozapadnoj česti Imotskog polja dovodi brzica (torrente) Suvaja veliku količinu vode, od koje znatan dio i pri žarkom dobu godine tvori "Jezero" kod Lokvičića. Isto tako preostaje na jugoistoku iza godišnjih poplava toliko vode, da od nje postaje drugo jezero, Krenica [4 O postanku njegovu isporedi djelo Bakule; isporedi Hörnes "Dinarische Wanderungen", str. 144. i d.], sjeveroistočno od Drinovaca. Uz Vrliku i Suvaju ima još velika množina jakih izvora, i ja bih svakomu, ko bi htjeo da se bavi etnografskim studijama preporučio, da ih posjećuje za rana jutra; odavle se opskrbljuju vodom sva na većim visinama ležeća naselišta. Ali marljivi učenjak treba da ima otvrdnuli sluh, jer ga na svakom koraku pozdravlja poj "hercegovačkih slavuja", mnogobrojnih, bačvama natovarenih magaraca. U jeseni izviru iz onih vrela, kojima mješćani pripisuju podzemne tokove (tako vele za izvor potoka Mrketine kod Gruda, da dolazi iz Buškog blata), ogromne vodurine. One se spoje sa Vrlikom i Suvajom i drugim gorskim potocima, koji se pretvore u rječine, pa načine od Imotskog polja jedno jedino jezero, puno riba. Da se održi najnužniji saobraćaj, prave se tada skele. Marniji seoski mogućnici podignu i po koji most; kad nestane ljeti vodurine, ovi mostovi izgledaju doista čudnovati onako na suhu usred usjeva i marvenih stada. Tako je fra Jerković, župnik Drinovački, godine 1889. i 1890. prinukao općine Goricu, Soviće i Drinovce, te sagradiše most preko ponora Plavila. To je moderna analogija onoj uspostavi mosta preko rijeke Hippi ("pons Hippi fluminis"), što su je izvele gradske općine Novae, Delminium i Riditae.

Poplava naknagjuje gjubrenje, ali može i da jako naškodi žetvi, kad oticanje vode zakasni, ili ako se s jakih kiša, makar i mjestimice, opetuju poplave.

Snijega malo pada, a i ne drži se dugo. Nadmorska visina polja iznaša na Vrlici 281 m, na jezeru Nugi 253 m.

Ni ovu okolicu ne poštegjuju bure i južnjaci. Šuma nema, da pruže zaštitu. Još godine 1717. spominje Provveditore A. Mocenigo guste šume oko Imotskog. Na putu izmegju Imotskog i Duvanjskog polja vidio sam pošumljenjâ i šumskih zabrana (ponajviše hrast), koji mnogo obećavaju.

Naše je područje odijeljeno od mora ponajprije vapnenim stijenama Vilenjaka, Osoja i Kitice, zatim golim, krševitim zemljištem i najzad jakom Biokovskom kosom. Usprkos tim zaprjekama bilo je sveza sa morem. Na to nas upućuje činjenica, što su Slivno, Krstatice, Medovdolac, Berinovci [1 "Bull. Dalm.", XXI., omot k broju 7/9., str. 2.; XXII., str. 13., br. 1262.], a osobito Grabovac (čiji nahogjaji sižu do u neolitičko doba) [2 J. Bulić, "Bull. Dalm.", XV., str. 56. i d. i XXI., str. 14. i d.; F. Bulić, na istome mjestu XX., omot k broju 7./8., str. 2. Sravni "Bull. Dalm.", I., omot k br. 6.], dakle predjeli izmegju mora i Imotskog polja, bili nastavani. Da je postojala sveza izmegju Imotskog polja i mora, svjedoče nadalje i one naseobine na samoj obali, u čijem je interesu ležalo, da budu u saobraćaju sa gospodarstveno jačim zalegjem.

Na toj su česti Primorja do ušća Neretve dokazana ova rimska mjesta: Brela [3 C. I. L. III 8477, 10193, = Kubitschek, "Archaeol.-epigr. Mittheil.", XV., str. 86., br. 3. Glavinić, "Mittheilungen der Centralcommission", 1875., str. L. i 1878., str. XCI. = "Bull. Dalm.", I. str. 184.], Baškavoda [4 C. I. L. III 1899. (sr. str. 1499.), 1900., 1903. (sr. str. 1499.); Glavinić, "Bull. Dalm.", I., str. 185. i d.; Fr. Bulić, na istom mjestu 1898., omot k br. 7./9., str. 2.], Bast [5 C. I. L. III 1901 (sr. str. 1499.), 1902. (sr. str. 1029.); Glavinić, "Mittheilungen der Centralconimission", 1878., str. XCI. i "Bull. Dalm.", I., str. 184.], Promanja (Promaljena) [6 C. I . L. III 3214 13, a.], Makarska [7 C. I. L. III 1896 (sr. str. 1029.), 1897. (sr. str. 1499), 1898. (sr. str. 1029. i 1499), 3214 4, a 10188 38. Glavinić, "Mittheilungen der Centralconimission", 1878., str. XCI. i "Bull. Dalm.", L, str. 186. i d.; F. Bulić, "Bull. Dalm.", XIV., str. 164. i d., br. 1122.—1128.], Podgora [8 C. I. L. III 1895. Glavinić, " Bull. Dalm.", I., str. 189. O susjednom Tučepu sravni Fortis, "Viaggio In Dalmazia", II., str. 137. i Glavinić na ozn. mj. str. 186. = "Mittheilungen der Centralconimission", 1878., str. XCII.], Živogošće [9 C. I. L. III 1894 (sr. 8471) = Bücheler, "Carmina latina epigraphica", 1531.; Glavinić, "Mittheilungen der Centralcommission", 1878., str. XCII. i " Bull. Dalm.", I., str. 189.], Zaostrog [10 C. I. L. III 1892 (sr. str. 1029.), 1893 (sr. str. 1029. i 1499.). Glavinić navodi "Mittheil. der Centralcommission", 1878., str. XCII. i "Bull. Dalm.", I., str. 190., da je osim novaca, osobito iz doba cara Constantina, ovdje još nagjeno: Korintska glavica, prosti mozaik, tučani kipić Minerve, jedan kip Pana "ed un bassorilievo in marmo, quest' ultimo rappresentante una lotta tra uomini e donne (valjda Amazonomachija)". Sr. R. pl. Schneidier, "Archaeol.-epigr. Mittheil.", IX., str. 36., opaska 11.], Lapčani ili Gradac [11 Glavinić, "Mittheil. der Centralcommission" 1898., str. XCII. i " Bull. Dalm.", II., str. 160. Kod Constantina Porphyr. zovu se mjesto ἡ λαβινετζα Sr. C. Jireček, "Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters", str. 28.] i Baćina [12 Glavinić na ozn. mj.]. Od tih je mjesta, koja megjusobno bijahu spojena umjetnom cestom [13 W. Tomaschek, "Mittheilungen der geograph. Gesellschaft in Wien", 1880., str. 524; Kiepert, "Formae orbis antiqui", XVII. Da je promet u primorju starog datuma, dokazuju nahogjaji Dyrrhachium-drahma u Makarsko] i Lapčanu; sr. Glavinić na ozn. mj., str. XCI. i d.], najglavnije bilo Makarska, Muccurum na zaključku starog vijeka [14 Tomaschek na ozn. mj.; Jireček na ozn. mj.; Kiepert na ozn. mj.]. Uz to se jače ističu Baškavoda [15 Na ozn. mj. stavlja Tomaschek ovamo po Ravennasu 208, 16 = 380, 4 spomenuti Biston.] i Zaostrog. Da je i zalegje bilo zainteresovano na primorju, možemo svakako zaključiti iz toga, što se je jedan decurio grada Novae naselio u Zaostrogu. Ali svakako nije bilo umjetnih cesta, već je roba po običnim putevima donošena k moru i odavle odnošena pomoću tovarnih životinja.

Glavnu pak prometnu žilu našega područja sačinjavala je vojnička cesta Trilj [1 Milje se broje ne počevši od Salone, već od Trilja, tobožnjeg Delminiuma. Sr. Ballif-Patsch, "Röm. Strassen in Bosnien und der Hercegovina", I., str. 32. Ishodište se je valjda nalazilo kod tamošnjeg mosta.] — Narona, koja se je protezala duž cijeloga zapadnoga ruba Imotskog polja. Ona je danas narodu poznata pod imenom "Strada romana" ili rimski put. Njene ostatke i jedan miljokaz dokazaćemo u poglavju Podbabja i Kamenog mosta. Za mnogo više spomenika doznasmo već na onoj cestovnoj pruzi, što se priključuje našemu dijelu, a pripada kotaru Ljubuškom [2 C. I. L. III 6433, 10167, 13316-13318. Sr. Ballif-Patsch na ozn. mj str. 32, 62. i d.; A. F. Evans, "Antiquariam researches in Illyricum", sv. 1. i II., str. 73. i d.].

Cesta je dovršena još u najstarije carsko doba, jer je spajala najvažnija mjesta Dalmacije, naime uz Burnum takogjer i Gardun kod Trilja i Humac, a ovi su utemeljeni u vrijeme, kad za Rimljane ne bijaše osjegurano primorsko zalegje i kad je i samo primorje potrebovalo zaštite [3 A. Bauer, "Archaeol.-epigr. Mittheil.", XVII., str. 135. Novo otkrivena tvrgjava Mogorelo na Neretvi kod Čapljine priključuje se nizu Humac-Bigeste, Gardun, Burnum. Možda će se i na megjuprugama saznati za kakova utvrgjenja, te ćemo tada pri spominjanju prvoga carstva moći govoriti i o dalmatinskom Limesu.].

Sve važnije ceste srednje Dalmacije otpočele su pod Augustusom, dočim ih je Tiberius dovršio [4 Ballif-Patsch na ozn. mj., str. 55. i d.]; ne ćemo dakle pogrješiti, ako gradnju i ove ceste stavimo u rečeno vrijeme i ako spomenik iz Lokvičića smatramo da potječe sa rečene ceste a iz godine 26. ili 27. Spomenik taj jeste ploča, ozdola okrnjena, C. I. L. III 8512, a glasi:

Imp(eratore) Caesare divi Aug(usti) f(ilio) August(o) pont(ifice) max(imo) tr(ibunicia) pot(estate) XXVIII…

Kod Lokvičića se je cesta hvatala Imotskoga polja. Biće da je momenat sretnog savladanja terenskih poteškoća dao povoda, da se taj spomenik postavi. Cesta je spajala naše područje sa glavnim gradom zemlje, čiji se je teritorij protezao sve do izvora Vrlike, kao što ćemo pokušati da dokažemo niže dolje na str. 324. Važnost te sveze Imotskoga polja sa sjeverom proizlazi i iz sudjelovanja Novae pri popravku mosta preko Cetine u Trilju (Pons Tiluri) [5 Vidi niže str. 324.]. Cesta je po svoj prilici osnovana na već postojavšem kakovom predrimskom putu. Većom sjegurnošću možemo ustvrditi, da prokrčenje na jug nijesu Rimljani izveli. Novčani nahogjaji dokazuju, da je postojala komunikacija izmegju Imotskog polja i područja Neretve [1 O drugim predrimskim putevima po Dalmaciji sr. "Wissenschaftl. Mittheil.", VI. str. 213.].

Dva put smo već upozorili na to [2 "Wissenschaftl. Mittheil.", IV., str. 113; VI., str. 213.], da je kotar Ljubuški predrimskim novcem bogatiji nego li ikoji drugi kotar Bosne i Hercegovine. Ne manje od 20 drahma Apollonie [3 Na ozn. mj., VI., str. 212. i d., br. 4., 11.] i Dyrrhachiuma [4 Na istom mjestu IV., str 113. i d. br. 19. (provenijencija jo naknadno ustanovljena), 25., 27., 42., 43., VI, str 212. i d. br. 15. 18.-21. 24.-26., 32., 33., 35., 38., 40.; sr. Fiala na istom mj. I., str. 326.], iz III.—II. stoljeća mogosmo navesti. odista znatan broj, kad se uzme u obzir, kako se lako dogagja, da omanji novčani nahogjaji ne dogju na vidjelo.

U položaju smo, da na ovome mjestu donesemo nastavak novčanih nahogjaja te da u područje nalazišta uvrstimo i Imotsko polje.  [… nastavak slijedi]

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
(Patsch 1900: 300-302)
« Odgovori #55 : 23 Ožujak 2011, 17:26:21 poslijepodne »

.pdf pages 572-574 of GZM No.12. 1900.
http://www.archive.org/details/glasnikzemaljsk00hercgoog

Stvarni izgled slova se razlikuje u ovom html prikazu, .pdf izvorniku i na stvarnim kovanicama. Web mjesto archive.org nema knjigu koju navodi Patsch. Pretraga na archive.org za izrazom "Münzen" naći će korisne knjige. Pretraga weba (slike) za izrazima "Apollonia" i "Dyrrhachium" dat će nekakve rezultate, npr.
http://www.beastcoins.com/Greek/Illyria-Apollonia/Illyria-A-D.htm

Preporučujen nedovršeno web mjesto: Coinage of the two Greek-Illyrian city states/Apollonia and Dyrrhachium/By Gyula Petrányi
http://asklapiadas.ancients.info/
Pod brojem 19. Patsch u tablici prilaže sliku aversa i reversa uz opasku "Barbarsko kovanje" — vidi :2. Types / … Barbarous na
http://asklapiadas.ancients.info/08aFakeGen.html

Apollonia
http://www.wildwinds.com/coins/greece/illyria/apollonia/i.html
Dyrrhachium
http://www.wildwinds.com/coins/greece/illyria/dyrrhachium/i.html
etc.
http://www.snible.org/coins/hn/illyricum.html#316
http://www.forumancientcoins.com/catalog/roman-and-greek-coins.asp?vpar=1102&pos=0#Greece
Ovi su spori i imaju lošu tražilicu (barem ovih dana):
http://www.acsearch.info
Katalog koji spominje Patsch "Catalogue of Greek coins"?
Vjerojatno je:
Catalogue of Greek Coins: Thessaly to Aetolia
http://www.archive.org/details/cataloguegreekc06medagoog
Je. Str. 67. .pdf str. 132/367.

Slijedeća tablica vjerojatno sadrži greške. Za objavu na drugom mjestu će ih valjda netko s boljim živcima popravit.

(Patsch 1900: 300-302):

BrojKovinaStepen očuvanjaPremjer u mmTežinaAversReversLiteraturaPosjednik
Apollonia.
 
Apollonia.
 
Krava, doji i osvrće se na tele.ΑΠΟΛ
Četvorina sa dvostrukim ornamentom.
J. pl. Schlosser, "Beschreibung der altgriechischen Münzen", I.
1Sr.Rub ponešto podrezan172·62A]ΓΙΑΣ tip. n. l.EΠ[I ] KA ΔΟΥ Sferička četvorina.Str. 28. br. 20Nadgeometar Danielov u Šibeniku.
2Sr.ΔΟΝΑΞ tip n. d.MO Σ[X] ΟΥ
Četvorina pravnih stranica.
Str. 29., br. 34.Kot. stražmeštar Ilija Kontić u Ljubuškom.
3Sr.ΚΛΕΩ tip n. d.
ΝΥΜΟΣ
ΑΡΙ ΣΤΗ ΝΟΣ Četvorina pravnih stranica.Str. 27., br. 6., ali sa ΑΡΙ ΣΤΩ ΝΟΣSamostanski muzej u Humcu kod Ljubuškog.
4Sr.Izlizan, rub mjestimice odlomljen.192·71NIKHN tip n. l.ΑYTO] BOY ΛΟY Sferička četvorina.Str. 27., br. 9.Kao pod br. 1.
5Sr.Ponešto izlizan.163·07TIMHN tip n. l.
U a.: ΓAK
∆]AMO ΦΩΝ TΟΣ Sferička četvorina.Str. 27., br. 15.—17.Kao pod br. 1.
6Sr.Ponešto izlizan i na rubu oštećen.162·74TI]MHN tip n. l.
U a.: ΓAK
[∆AMO Φ]ΩΝ TΟΣ Sferička četvorina.Isto tako.Prije humački samostanski muzej, sada zemaljski muzej.

Dyrrhachium.
 
Krava, doji i osvrće se na tele.

Dyrrhachium.
 
∆YP
Četvorina sa dvostrukim ornamentom.
7Sp.Na rubu oštećen.182·12AΛKΩΝ tip n. d. Povrh toga glava Heliosa sa trakastom krunom n. d.ΠAP MENIΣ KOY Četvorina pravnih stranica.Str. 56., br. 218., 219.
Prije humački, sada zemaljski muzej.
8Sr.Ponešto izlizan.183·19ΕΥΝΟΥ[Σ tip n. d.
U polju d.: rog obilja.
U a.: krmilo
Α [ΜΥΝ ΤΑ]Str. 45., br. 45.Nadgeometar Danielov u Šibeniku.
9Sr.Jako izlizan.172·18Ε]ΧΕΦΡ[ΩΝ tip n. l.
U polju l.: uspravljena kijača.
U polju d.: uspravljeni klas.
U a.: grozd.
ΑΣ ΚΛΑ ΠΟΥ
Četvorina pravnih stranica.
Str. 47, br. 78.-76.Isto tako.
10Sr.Izlizan i na rubu oštećen.172·94Ε]ΧΕΦΡ[ΩΝ tip n. d.
Isti slikovni dodaci.
ΑΣ ΚΛΑ ΠΟΥ
Četvorina pravnih stranica.
Isto.Isto.
11Sr.Ponešto oštećen.183·52ΖΩΙΛΟΣ tip n. d.
Povrh toga: glava Heliosa sa trakastom krunom.
U polju d.: sova en face.
ΖΩ ΠΥ ΡΟ[Υ
Sferička četvorina.
Str. 51., br. 129.Isto.
12Sr.Ponešto izlizan i na rubu oštećen.173·26HPA tip n. d.
ΚΛΕΙΔΑΣ
Ua.: ne da se raspoznati
[ΑΡΙ ΜΝΑ]Σ ΤΟΥ
Četvorina pravnih stranica.
Str. 46, br. 54. sa svakako pogrješnim dijeljenjem
ΑΡΙ ΜΝΑ ΣΤΟΥ
sr. "Catalogue of Greek coins, br. 37., 38.
Isto.
13Sr.IΠ tip n. l.ΦΡΥ ΝΙΩ ΝΟΣ
Četvorina pravnih stranica.
Samostanski muzej u Humcu.
14Sp.
prevl.
ΛΥΣΑΝΙΑΣ tip n. l.
U a.: grozd
ΝΙ ΚΥΛ ΕΟ
Četvorina pravnih stranica.
Samostanski muzej u Humcu.
15Sr.Dobro.203·15ΞΕΝΩΝ tip n. d.
Povrh toga: raskriljen orao, n. d.
U a.: pas, trčeći n. d.
ΦΙΛΟ] ΔΑ ΜΟΥ
Četvorina pravnih stranica.
Schlosser, na ozn. mj. str. 59., br. 261. do 266.Nadgeometar Danielov u Šibeniku.
16Sr.Nešto izlizan i na rubu oštećen.172·60ΦΙΛΩΝ tip n. d.
Povrh toga: glava Heliosa sa trakastom krunom n. d.
ΜΕ [ΝΙ] ΣΚΟΥ
Četvorina pravnih stranica.
Str. 66., br. 197., 198.Isto.
17Sr.Isto.202·97ΦΙΛΩΝ tip n. d.
Povrh toga: glava Isisa n. d.
U polju d.: klas spojen sa grozdom
ΦΑ [ΝΙΣ Κ]ΟΥStr. 68., br. 244., 245.Isto.
18Sr.ΦΙΛΩΤΑΣ tip n. d.
U a.: nije moći raspoznati.
ΧΑΙ ΡΙΛ ΛΟΥ
Četvorina pravnih stranica.
Str. 60., br. 278., 279.Samostanski muzej u Humcu.
19Sp.Dobro.192·60
Barbarsko kovanje.

Barbarsko kovanje.
Prije humački, sada zemaljski muzej.
20B.Dobro182·66Glava Dodanejiskog Zevsa sa hrastovim vijencem n. d.U hrastovom vijencu: sadžak, njemu na lijevo ΔΥΡ desno ΓΑΙΟΥSchlosser, na ozn. mj. str. 63., br. 322., 323.Nadgeometar Danielov u Šibeniku.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
(Patsch 1900: 303-314)
« Odgovori #56 : 23 Ožujak 2011, 22:57:24 poslijepodne »
(Patsch 1900: 303-314):

Svi komadi potječu iz područja, o kojem govorimo, to jest iz onog uskog kotara, što se stere od sjevera k jugu, i njegovog nastavka, Imotskog polja. Tačnu rastavu nije moguće preduzeti, jer se privatni sabirači, na veliku štetu svojih zbiraka, obično ne brinu za mjesta nahogjaja. Samo se je za jednu drahmu mogao ustanoviti Crveni grm kao nalazište [1 U inventaru Humačkog samostanskog muzeja nagjoh bilješku, da je 10. maja 1884. Mate Nižić iz Crvenog Grma poklonio toj zbirci jedan grčki novac, dakle jedan od onih pod br. 3, 6., 7, 13., 14., 18., 19.]. To mjesto leži jugozapadno Humca-Bigeste u blizini rimske ceste. Neposredno uz ovu leži Vitina, u kojoj je već prije zabilježen nahogjaj jedne drahme Dyrrhachiuma ["Wissenschaftl. Mittheil." IV., str. 117., br. 27.; sr. VI, str. 212., primi. 1.]. Ishodište tog prometa ne može biti sumnjivo; to je Narona, završna postaja rimske ceste i stara luka, što je spominje Pseudo-Skylax c. 24. Kako je već pomoću sličnih novaca konstatovano [3 Na istom mjestu, IV., str. 213.], bila je ta luka u ono doba ishodištem za saobraćaj na prugi Neretvanskoj. U Naroni se po kazivanju mješćana novac Apollonia i Dyrrhachium nagje tako često, da mu je jako spala vrijednost [4 Drahmu Dyrrhachiuma vidio je u Naroni i A. F. Evans, sr. "Antiquarian researches in Illyricum", sveska I. i II., str. 77.]. Ja sam stekao u četvrt sata ova tri komada za zemaljski muzej:

BrojKovinaStepen očuvanjaPremjer u mmTežinaAversReversLiteratura

1 [5]

Sp.

Srebrena prevlaka većom česti izlizana i probijena.

18


ΑΡΙΣΤΗ[Ν tip n. d.
U a.: vijenac

ΑΠΟΛ ΦΥΛ ΛΟΥ
Sferička četvorina.

Sr. Schlosser na ozn. mj., str. 30., br. 54.
2 [6]Sp.Srebrena prevlaka sasvim izlizana.193·32ΑΛΚΑΙΟΣ tip n. d.
U a.: izlizano
ΔΥΡ] ΛΑ Η[ΝΟΣ
Četvorina pravnih stranica.
Str. 53., br. 174.
3 [7]Sr.Dobro.173·05ΜΑΧΑΤΑΣ tip n. d.
U a.: položena kijača
ΔΥΡ ΕΟΡ ΤΑΙ[Ο]ΥStr. 50., br. 122.

[5 Nagjen 1897. na općinskoj ispaši iza grada.]
[6 Nagjen 1898. na kompleksu Luki na oranici Ante Markote.]
[7 Nagjen na ispaši iza grada u novo iskrčenom polju Ante Markote.]


Iz velikog broja može se zaključiti, da je predrimski promet bio dosta znatan. Za njegovu živahnost govori nadalje okolnost, što je u prometu bilo i bakrena novca (n. 20.). I tu se jače ističe Dyrrhachium.

Od postaja, što ih na našim cestama bilježe Itin. Antonin, str. 337. i d., tab. Peuting. i Geogr. Ravenn., 210., 5. i d., otpada osim Novae samo Bilubium na naše područje [1 Ravenn. piše 210, 11 Iulianum.], koje je po Peuting. VIII. m. p. ležalo sjeverozapadno od Novae-Runovića [2 U Ilin. Antonin Novae je otpalo.]. Mjesto, što slijedi iza Bilubiuma, Tronum, i postaja pred Novae, Aufustianae, ne spadaju više u opseg sadašnjeg našeg ispitivanja. Položaj je Bilubiuma nepoznat, jedino se može reći, da ga, sudeći po tečaju ceste [3 Proložac, na koji je Tomaschek u "Mittheil. der geogr. Gesellschaft in Wien", 1880., str. 525.
mislio, ležao je na staroj cesti.], treba tražiti u sjevero-zapadnom kutu polja [4 Sr. Kiepert, "Formae orbis antiqui", XVII. Kod Berinovaca ga meću: Alačević, "Bull. Dalm.", I., str. 31. F. Bulić, na istom mjestu, XXI., omot k br. 7./9., str. 2. i H. Cons, "La province Romaine de Dalmatie", str. 227. i d.]. Sadašnje bi ime Bublin (vidi niže str. 333.) potsjećalo na Bilubium, ali je ono udaljeno od Novae-Runoviča samo kakovih 5 km.

Stari nam dakle vijek pokazuje neprekidnost glavne ceste; to vrijedi i danas još za njen veći dio, a prekinuta je istom uslijed izgradnje željezničkih pruga; tu neprekidnost možemo konstatovati i kod svih ostalih cesta i putova, kojima je bila glavna cesta ishodištem.

Vrlika rastavlja polje na dvije ceste, a ove je spojio most, prozvan Kamenmost. Moramo uzeti, da je u rimsko doba postojao takav prijelaz, pomoću kojeg su stanovnici istočnog kraja polja stajali u saobraćaju sa glavnom cestom i sa svojim predgragjem Novae. Ovo je mišljenje poduprto time, što je, počevši od Imotskog konstatovana cesta, koja je (osim postranih pruga) vodila preko Podova, Velikih Galića, kroz malu kotlinu Vršku, preko Zagorja, mimo vrela Žukovca te preko Mesihovine u veliku kotlinu županjačku [5 Ballif-Patsch, "Römische Strassen in Bosnian und der Hercegovina" I., str. 29.; W. Radimskẏ, "Wissenachaftl. Mittheil.", IV., str. 168.; F. Bulić, "Bull. Dalm.", X., str. 95. i Kiepert, "Formae orbis antiqui", XVII.]. Pruga bi ta bila od vrlo male vrijednosti, da nije imala dodira sa glavnom cestom, neovisno od stanja vode rijeke Vrlike i njene kotline. Da je pak za Novae bila od važnosti, potvrgjuje natpis Crvenički, po kojem je neki ugledni stanovnik Novae imao posjeda u Duvanjskom polju [6 Vidi niže str. 341.]. Tu prugu upotrebljuje još i danas pučanstvo kotara županjačkog prilikom posjećivanja Imotskog tržišta, ma da po njoj danas vodi samo loš tovarni put, a ta je pruga služila već predrimskome prometu, jer se je u Viru takogjer našla drahma Dyrrhachiuma [7 "Wissenschaftl. Mittheil." VI., str. 215., br. 16.].

Kao što je Glavina-Imotski bila spojena upoprijeko polja sa Podbabjem, nijesu ni sela na istočnome rubu bila bez megjusobne sveze. Pa doista se u Prološcu preko istoka Prološkog Blata vide temelji nekog starog mosta [1 F. Bulić, "Bull. Dalm.", X., str. 95.], a osim toga je tu nagjena ara, posvećena Trivae-ima [2 Vidi niže, str. 327.].

Po tome su se u Prološcu stjecala tri puta. I kod Vručice [3 Vidi niže, str. 310.] se je nabasalo na ostatke ceste, koja je vodila od Grude prama Sovićima-Gorici. Da li je, ko što se misli [4 Kiepert, C. I. L. III, tab. III. i "Formae" XVII.], od Novae vodila kakova cesta preko Vrgorca u Naronu, ima se istom ispitati; nasuprot smo već vidjeli, da je južni dio našega područja presijecao još jedan put, što je vodio iz doline Tihaljine preko Ružića, Prispe, Roškopolja, Marindolca u Gradac kod Posušja te dalje na visoravan Rakitno [5 Ballif-Patsch, na ozn. mj., str. 30. i d., Radimskẏ, "Wissenschaftl. Mittheil.", I., str. 172. i d., Fiala, na istom mj. III., str. 520.]. Upada ipak u oči, da bi velika i već za prvoga carstva cvatuća naseobina Gradačka, za čije je gragjevine dovažan korčulanski kamen [6 "Wissenschaftl. Mittheil.", III., str. 259.], mogla biti sa glavnom cestom spojena jedino tim 1·5 m širokim putem. Biće da je i ovdje još nepotpuno naše lokalno istraživanje.

Drahma Dyrrhachiuma i Apollonije nagjeno je i u Gradcu [7 Na istom mjestu, str. 118., br. 42., 43.] i na visoravni Rakitnu [8 Na istom mjestu str. 115., br. 13 = I., str. 174., br. 1. "Nejasni tragovi slova" mogli su se naknadno raspoznati da potječu od ΑΓΙΑ [ Ε. Komad je dakle identičan sa onim kod Schlossera na ozn. mj. Apollonia 20.]

Grčka je trgovina, na čiji se trag nailazi na svim rimskim cestama, donijela u zemlju oružje, naročito kaciga [9 "Wissenschaftl. Mittheil.", VI., str. 151., tab. VII.; "Glasnik", 1899., str. 343., i d.], te nakitnih predmeta [10 "Glasnik", 1899., str. 351. i d.]. Pošto po Furtwängleru [11 Kod Fiale, "Wissenschaftl. Mittheil.", VI., str. 151.] ona u Grudama [12 Vidi niže, str. 309. i 310.] nagjena kaciga ima oblik, koji "pripada VI. do V. stoljeću prije Kr. i nikojom osobitosti ne pokazuje, da je mlagja od V. stoljeća", to je uvoz iz tugjine otpočeo vrlo rano. Italski je trgovac i ovdje izrabio prepondirajući položaj svoga poluostrva. Na visoravni Rakitno pojavljuju se u velikom broju konzularni novci prvog predkršćanskog stoljeća [13 Radimskẏ, na ozn. mj., str. 174.].

U dosta po strani ležećem Gradcu kod Posušja podignut je već caru Claudiusu spomenik [14 "Wissenschaftl. Mittheil.", III., str. 260.]; može biti, da se tu nagjeni, u "Wissenschaftl. Mittheil.", III., str. 262. objelodanjeni fragmenat, koji ovdje u slici 1. još vjernije prikazujem, odnosi na M. Aemilius Lepidus-a, koji je za vrijeme dalmatinsko-panonskog ustanka kao legat Tiberiusov takovih uspjeha polučio, da je godine 9. poslije Kr. dobio "ornamenta triumphalia" [1 Velleius II 115; Dio LVI 12. E. Klebs, "Prosopographia I., str. 31., br. 248.; P. pl. Rohden, Pauly-Wissowa R. E. s. v. Aemilius, stupac 563.]. Po obliku i kroju slova pripada taj ulomak nekom važnom spomeniku iz prvog doba carstva.

Tome identifikovanju će se možda protusloviti mnijenje nekojih učenjaka, da je pod julskim carevima bilo romanizovano jedino neposredno primorje jadranskog mora. Ja mislim, da nam se valja po malo odricati te predrasude, koja se svakako oslanja na tursku nekulturu Bosne i Hercegovine, te se priviknuti mišljenju, da su se krajevi Hercegovine, koji neposredno graniče Dalmacijom, već za rana bili priljubili novim prilikama. Svakako će iznenaditi, da je u dolini Neretve nagjen natpis, koji se odnosi na Octavijanovo osvojenje Sicilije!



Slika 1.

Na svaki pak način možemo na temelju činjenice, što su u Gradcu već pod Claudiusom rimski običaji bili jako razvijeni, utvrditi, da je zapadnije ležeće Imotsko polje bar u to vrijeme bilo protkano italskim elementom, a ovome je valjda bila otvorila vrata ona cesta, što je već 26./27. godine poslije Kr. bila predana prometu, kako smo to vidjeli već na strani 4. Ovaj zaključak potvrgjuju nahogjaji opeka; Pausiana-opeka iz Kamen-mosta (vidi niže, str. 331.) spada megju najranije proizvode te tvornice, koja je izvažala mnogu robu u Dalmaciju.

I vlada je tu potpomagala romanizovanje, bez da se je bila prenaglila podjeljivanjem gragjanskog prava (vidi niže, str. 341.), a to osnivanjem veteranske naseobine na izvoru Vrlike; na str. 324. zaključujem, da se je to zbilo prije godine 42. poslije Kr.

Epigrafski spomenici pokazuju čisto rimski karakter ovoga kraja, što je u očitoj opreci s onim, što u Glasniku 1899., str. 69. i d. navedosmo za dolinu gornje Cetine. Na njima jako iščezava sve domaće i u pogledu imena i u koliko se tiče bogova. U Novae nailazimo samo jedanput na Ava Batoriana. Diana i Silvan i ovdje su imali vijernika (što je razumljivo obzirom na to, da su Rimljani svugdje bili predusretliivi prama lokalnim bogovima), ona u Prološcu-Postranju, ovaj u Novae. Mimo ovih se ali pojavljuju Ceres i Triviae u Prološcu-Postranju, a Fortuna Redux u Novae [1 Sr. o njima bilješke kod pojedinih mjesta.]. Jupiter je imao u Novae hram, bogato urešen zavjetnim spomenicima, koji su djelomice vrijedili i za Genius municipii Novensium [2 Vidi niže str. 338. i d.]. Jedan dio svoga exvotosa morao je da ustupi kršćanskome Bogu, a možda će nas otpočeto otkopavanje basilike u Bublinu poučiti, kada se je to zbilo; bazilika se spominje na saboru Salonskom, obdržavanom godine 532 [3 Vidi niže, str. 333. i d.].

Prvobitno je epihorijski elemenat bio vrlo moćan i bogat, a da je bio i ratoboran, zaključujemo otuda, što se je našlo mnogo oružja. Njegovo blagostanje proizlazi iz množine dragocjenog, importiranog nakita, često od srebra i zlata [4 Ć. Truhelka, "Glasnik" 1899., str. 342, 389. i d.]. Jakost plemena dokazuju ona mnogobrojna mjesta: Ružići, Dragičina, Grude, Sovići, Gorica, Imotski, Proložac-Postranje, Studence, Lokvičić, Poljica, Novae-Bitanga, Prisoje, a uz ova još i mnoga druga injesta na visovima, što zaokružuju polje.

Ti se zaključci o nekada moćnom, kasnije absorbiranom plemenu slažu sa onim, što doznajemo o Vardaei-ima [5 Zippel, "Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus", str 34. i d.; Tomaschek, Pauly-Wissowa R. E. s. v. Ardiaioi.], koji su nastavali naše područje [6 Kiepert, "Formae orbis antiqui", XVII.], i o čijem nazadovanju suglasno izvješćuju Strabo i Plinius. Prvi veli VII. 5., i d. {7.5.5} … τοῖς δὲ Ἀρδιαίοις (πλησιάξει) ἡ Φάρος, Πάρος λεγομένη πρότερον: Παρίων γάρ ἐστι κτίσμα. {7.5.6'} Ὀυαρδαίους δ᾽ οἱ ὕστερον ἐκάλεσαν τοὺς Ἀρδιαίους: ἀπέωσαν δ᾽ αὐτοὺς εἰς τὴν μεσόγαιαν ἀπὸ τῆς θαλάττης Ῥωμαῖοι, λυμαινομένους αὐτὴν διὰ τῶν λῃστηρίων, καὶ ἠνάγκασαν γεωργεῖν. τραχεῖα δὲ χώρα καὶ λυπρὰ καὶ οὐ γεωργῶν ἀνθρώπων, ὥστ᾽ ἐξέφθαρται τελέως [τὸ ἔθνος], μικροῦ δὲ καὶ ἐκλέλοιπε, a Plinius navodi n. h. III. 143 {Plin. Nat. 3.58}: …populatoresque quondano Italiae Vardaei non amplius quam XX decuriis [7 Sr. Zippel na ozn. mj., str. 133.]. Pošto se ta bilješka odnosi na doba, kad je živio autor [8 Na početku se poglavja veli: nunc soli prope noscuntur…], i pošto još Ptolemaeus II. 16., 8 {καὶ Οὐαρδαῖοι} Οὺαρδατοι pod dalmatinskim plemenima navodi, to su oni do u 2. stoljeće poslije Kr. sačinjavali malenu zaselačku općinu. Ova se po izvješću Strabona i po onome, što smo u gornjim retcima izložili o stanju Imotskog polja za doba carstva, nije nalazila u ravnici, već u okolnom bregovitom kraju, Tomaschek "Mittheilungen der geographischen Gesellschaft in Wien", 1880., str. 565., postavlja istu općinu, možda s pravom, Gradcu na istok u Varda- i Čabulju-planinu.

Ravnica je po svoj prilici bila podložena dvama gradovima: Saloni sjever sa izvorom Vrlike [1 Vidi niže, str. 324.], a sredina i jug municipiju Novae, čiji se je teritorij kanda protezao na jednu stranu do morske obale, a u unutrašnju zemlju do u Duvanjsko polje, rastavljajući područja Županjac-Delminiuma i Gradca [2 Sr. niže, str. 341.]. Novae je važila za cijelu okolicu kao κατ΄ ἐξχήν, ko što danas Imotski, koji i hercegovačka i bosanska sela nazivaju u kratko varoš.

Drugo je glavno mjesto bilo Proložac-Postranje, ali nije bilo uregjeno poput varoši.

Garnizone nije nigdje bilo; obližnje su tvrgjave Gardun i Humac pružale dovoljno zaštite, osobito jer su krajevi istočno bili romanizovani. Svu obranbenu silu predstavljala je postaja beneficiarius consularis u Novae.

Predjel je napredovao, a blagostanje njegovo dokazuju mnogi nahogjaji novaca i gemma. Dugo je taj kraj bio potrošačem italskih proizvoda; italska je keramika, osobito crijepovi i zemljane svjetiljke, vladala na tržištu ovog predjela. Novci sižu do u gotsko doba. Sa Vučemilovićevom zbirkom stekao je zemaljski muzej dva srebrna novca Athalaricha, koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije, a u Lapčanu je Glavinić nabavio jedan srebrni novac ovog kralja [4 "Mittheil. der Centralcommission", 1878., str. XCII.]. U istom se vremenu (532. poslije Kr.) Novae spominje pošljednji put. Biće da su tada ponovo uregjene crkvene prilike [5 Vidi niže, str. 334.], koje su uopće na obali dalmatinskoj ušljed pisama pape Gregora Velikog postojale u krjeposti do godine 600. poslije Kr. Početkom sedmoga stoljeća zaposjedoše primorje izmegju ušća Neretve i Cetine, kasnije Krajine, te ostrva Brač, Hvar, Korčulu i Mljet Pagani ili Narentani, kojima je u unutrašnjosti zemlje pripadalo i Duvno-polje. Oni se latiše ponovo gusarskog zanata starih Ardijeaca [6 Dümmler, "Ueber die älteste Geschichte der Slaven in Dalmatien. Sitzungsberichte der Wiener Akademie", 1856., str. 363., 376. i d., 394. i d., 401. i. d., 412. i d., 426. i d.; C. Jireček, "Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters", str. 4., 27. i d.]. Razvitak trebao je s nova da otpočne.

Pri poredanju mjesta nahogjaja, što slijedi, moraće se pokuditi, što se nijesu podvrgli ponovnom i u mnogo slučajeva nužnom ispitivanju oni spomenici Imotskog polja, što se sada nahode u muzejima u Spljetu i Sinju, ali mi ovom prilikom nije bilo moguće, da posjetim te muzeje.



Ružići.


Iz vodama i pećinama bogatog [1 Sr. M. Hoernes, "Dinarische Wanderungen", str. 149 . i d.] teritorija sela Ružići malo je šta o starinama poznato, ali ono, što je uopće ispitivano, dovoljno dokazuje, da je bilo nastavano u predrimsko i rimsko doba, pa i poslije ovoga. Prvoj perijodi pripadaju gromile, što se steru sve do južnog ruba Dônjeg polja [2 Sr. W.Radimskẏ, "Die prähistorischen Fundstätten", str. 163.]. Jedna je od njih, označena kamenim krstom, nedaleko Farkaševog mosta kod hana Ružići. U takovom je jednom humku kamenja ovdje nagjen broncani mlat.

Ostatci rimske zgrade vide se nedaleko crkve na polju seoskog glavara Mikulića [3 Ć. Truhelka, "Wissenschaftl. Mittheil.", III., str. 525.]. Po pričanju daje to mjesto i rimskih novaca.

Jako napučenje sela u srednjem vijeku dokazuje osobito mnogobrojno nadgrobno kamenje [4 P. Bakula, "Schematismus topographico-historicus custodiae provincialis, et vicariatus apostolici in Hercegovina", 1867., str. 179. Hoernes na ozn. mj. str. 154. i u "Sitzungsberichte der Wiener Akademie", 1880., str. 546. i d.]; kod "Bilog greba" lako je sa ceste doći do njih.


U selu

Dragičini,

što leži preko puta Ružićima, na desnoj strani ceste, do sada je, osim sredovječnih grobnih spomenika [5 Bakula, na ozn. mj., str. 165. Hörnes, "Sitzungsberichte", str. 544. i d.], konstatovano samo nekoliko gromila.


Obilniji su nahogjaji u selu

Grudama,

što leži visoko iznad ceste. Mnogo obećavajuće grobište ravnih grobova pripada Hallstattskoj perijodi; otkrio ga je 1896. Stojan Zorić na svom zemljištu u blizini svoje kuće i ceste, a nagjena je tu takogjer jedna lijepa kaciga [6 Fiala, "Wissenschaftl. Mittheil.", VI., str. l48. i d.].

Ruševinsko mjesto Gradina, što se nalazi usred sela, veliko kakovih 1000 m2, rimskoga je postanka [1 U pogledu narodne predaje, koja se odnosi na taj predjel, sravni N. Barišić, "Glasnik", 1892., str. 276. i d.], što proizlazi iz razbacanih opeka i iz velike množine novaca i anticaglija, što su nagjeni iza velikih kiša na obroncima Gradine. Sa toga mjesta posjeduje zemaljski muzej jednu srebrnu fibulu na baglame, čiji luk predstavlja neku pticu, za tim fragmenat srebrne fibule na baglame a u spodobi strijele i ulomak broncane ručice (Bronzehenkel), izragjen pri kraju u spodobi ptice [2 F. Fiala, "Wissenschaftl. Mittheil.", V., str. 167., tab. LXVI., sl. 3., 13. i 14., gdje na pošljednjem mjestu spomenuta glava nije tačno tumačena kao delfinova glava. Po mišljenju kustosa O. Reisera predstavlja ta glava vrstu patke (Tadorna tadorna).].

Na obroncima sela Vručice, koje pripada Grudama, ima mnogo gromila od kamenja. Kakov kilometar sjeverozapadno od Vručice nalazi se u ravnici u gaju Miši humak sa osam rimskih nadgrobnih ploča; na jednoj je od njih "osim drugih ornamenata prikazan i lik Attisa". Kažu, da je prije kakovih 70 godina odavle noću odnešen jedan rimski natpis u Imotsko.

Na cesti, koja vodi u Soviće, leži velika gomila ruševina od rimskih opeka, u kojoj je, u dubini od 1 metra, nagjena teška, željezna lopata (Stichschaufel). Možda ti ostaci potječu od kakove tvornice opeka [3 Saopćenja pok. rudarskog kapetana W. Radimskog.].

Kod Čorluke [4 Bakula, na ozn. mj., str. 180.] i na Zorića glavici vide se ostaci zidova.

Govori se, da se niže Vručice prilikom poljskih radnja nabasava na tragove stare ceste, koja bi vodila prama Soviću-Gorici [5 Barišić, na ozn. mj. str. 277.].

Ima mnogo nadgrobnog kamenja iz srednjeg vijeka [6 Bakula na ozn. mj., Hoernes, "Sitzungsberichte", 1880., str. 550.; Barišić na ozn. mj.].

Prilikom moga boravka u Grudama nijesam na žalost mogao da te navode, koje sam djelomice tek kasnije dobio, ispitam, jer u selu nije bilo župnika ni uopće muškaraca. Ovdje se je jedan put pokazala na vrlo jasan način plašivost naših seljakinja i njihovo nepoznavanje i najbliže njihove okolice.


Selo

Sovići

se je nekoliko kilometara oduljilo na golim obroncima Krstine, Cvitkovića drage, Balinjače, Biovca i Mlične gomile. Pošto je bilo poznato kao nalazište svake vrste starina — zemaljski muzej posjeduje odavle dvije zemljane svjetiljke: FORTIS sa maskom na pladnju i CRESCES [7 Fiala, "Wissenschaftl. Mittheil.", IV., str. 520.], samostanski muzej u Humcu kod Ljubuškog prosto izragjenu statuetu gole žene (Venus?), a kotarski stražmeštar Ilija Kontić broncani novac Dyrrhachium, — to sam to selo pohodio od kuće do kuće. Uspjeh je bio ali vrlo slab. Red mojih bilježaka počima na sjeverozapadu kod Gorice a svršava kod Bobanove drage na jugoistoku.

1. Stipo Griselj našao je na svojoj oranici uz druge predmete, kojih vrstu i broj on ne mogaše već da naznači, oveći broj novaca. I od ovih se nije moglo ništa više dobiti, do li jedino jedan mali, izlizani bakreni novac iz 4. stoljeća.

2. Stipan Bazina otkrio je u proljeću 1898. uza svoju kuću u stijeni jedan grob, u kojem se po njegovom kazivanju nalazilo samo komagja zemljanog posugja.

3. Na oranici "Zlamenja" Ivana Vokića ima razbacanih fragmenata od opeka, od kojih je imenovani sakupio u proljeću 1898. oveću množinu, pri čem je naišao i na bakreni novac Urbs Roma, Cohen 13.

4. Pod kućom Miška Martića nalazi se dobar bačvast svod (Tonnen-gewölbe), a vrijeme osnutka moći će se ustanoviti istom nakon očišćenja dotičnog prostora, koji danas služi kao svinjac.

5. Na oranici Ivana Jelića nalazili su se redovi zidina, koje je on raznio, trebajući gragjevna materijala. Pri tome se ukazaše fragmenti opeka, krnjetci stakla i baza jednog stupa. Ova pošljednja upućuje na to, da se je ovdje nalazila oljepša zgrada ili kakovo svetište. Danas ta baza sastoji jedino od kvadratične plinthe i torusa, a leži pred kućom Stipana Tabića. Omjere se mogu razabrati iz slike 2.



Slika 2.

6. Više njive, zvane Pelinovac, nagjoše prilikom krčenja Blaž Prljić "prije 30 godina", a Grgo Prljić "prije 26 godina" "množinu predmeta od savijene žice", koje prodaše Stipi Vrdoljaku u Imotskom za 50 forinata.

7. Na oranici Stupu našao je Jozo Pejić god. 1897. denar, Babelon, Mallia 2.

8. U Vrane Pejića nabavio sam četiri posve slična uresna dugmeta od tuča, oblika duguljastog tutula sa ušicom. Najbolje očuvani (slika 3.) je visok 0·03, i ima ozdol u premjeru 0·024. Još sam ovdje kupio dva jedan u drugi zakvačena prstena (slika 4.), 0.02 unutrašnjeg premjera, od broncane, 0·002 debele žice, koji su možda služili kao prsteni na fibulama. Uresna dugmeta ljubili su zar, ko što u cijeloj Dalmaciji [1 Sr. Radimskẏev sastavak nalazišta u "Wissenschaftl. Mittheil.", III., str. 286.], tako i u ovom području; nagjeno ih je i u Grudama [2 Fiala, "Wissenschaftl. Mittheil.", V., str. 149., sl. 7.] i u Gorici [3 Truhelka, "Glasnik", 1899, str. 383., sl. 91., 92.] te u Postranju [4 Vidi niže, str. 326.]. Pejić je te predmete iskopao na svom zemljištu god. 1897.



Slika 3.



Slika 4.

Osim toga nalazi se u Sovićima malena "Gradina", čiji su zidovi malterom zidani. Tu ima mnogo fragmenata od opeka, a na izvisini više sela stoji nekoliko gromila [5 Sr. Radimskẏ, "Die prähistorischen Fundstätten", str. 163.].

I ovdje nailazimo na dosta nadgrobnog kamenja iz srednjeg vijeka [6 Bakula, na ozn. mj.].


Gorica.

Sovićima vrlo blizu stere se selo Gorica, a siže neposredno do dalmatinske megje. Gorica je u svoj okolici već od dulje vremena poznata kao nalazište starina svake ruke. Predmeti ovdje leže tako reći na bijelu danu; ljudi ih sakupljaju pa ih prodaju izvan granica naših, a to s toga, što je naš muzej daleko, a Dalmacija tako blizu, pa je nadziranje gotovo nemoguće. U kupovanju tih predmeta osobito se ističe Imotski, koji je samo 6·1 km udaljen. Po koji predmet zabasaće i u Hercegovinu. Samo je malo komada literarno obragjeno ili u zbirke dospjelo.

U Imotskom je gradski načelnik Mišo Vrdoljak posjedovao jedan mlat od bronca, nagjen u nekom grobu; komad taj ustupio je vlastnik kustosu F. Szombathy-u za dvorski muzej [7 "Bull. Dalm.", XV., str. 23., 56.].

Glasom svoga inventara Humački je muzej dobio od fra Lovre Softe iz Gorice 8 komada srebrnog i 20 komada broncanog novca, jedan bodež (nahogjaj iz groba) i jednu zemljanu svjetiljku (takogjer iz groba). Na žalost pomiješaše taj novac sa komadima drugih provenijencija; jedino je o Severus Aleksandru, Cohen 1 162 poznato da potječe iz Gorice. Odovud posjeduje zemaljski muzej Traianus Deciusa, Cohen 1 79, Constansa, Cohen 160, jednu 1893. nagjenu dvoglavu fibulu u spodobi strijele iz srednjeg Latenskog doba [1 Radimskẏ, "Wissenschaftl. Mittheil.", III., str. 216=295. sl. 29.], konačno bogatu zbirku željeznih, broncanih i srebrnih predmeta vrlo zanimljivih oblika iz Hallstatske i Latenske perijode, na koje seljaci slučajno nabasaše. To je dalo povoda našem muzeju, te je onamo bio odaslan zbog kopanja Dr. Ć. Truhelka u godinama 1898. i 1899. O tome upućujem na njegovo izvješće u "Glasniku", 1899., str. 339. i d., a ovdje ću samo ono iznijeti, što sam putujući nekoliko sati po selu, vidio i čuo i što mi je poslije dojavljeno. Počeću od dalmatinske megje, a završiću kod Sovića.

1. Mato Boban naišao je na svom zemljištu megju svojom kućom i cestom "na grobove i obragjivano kamenje"; u njegovom vrtu vidio sam krnjetaka grubo ragjenih zemljanih posuda.

2. Stipo Galić je našao više svoje kuće malenu zemljanu posudu, koju je odmah razlupao.

3. Od Ante Griselja nabavio sam svjetiljku, što ju je on blizu svoje štale prilikom oranja izvalio. Svjetiljka od crvene, fino staložene ilovaće, tip C [2 Radi klasifikacije i terminologije svjetiljaka upućujem na O. Fischbachovo djelo "Römische Thonlampen aus Pettau", str. 7. i d.], sa dva glatka ispupčena nametka i ostatkom oširokog drška na strani, protivnoj kljunu (slika 5.). U sredini pladnja rupa za ulivanje; dvije rupe za umetanje, jedna na rubu pladnja, druga u žlijebu za ulje. Dno je udubljeno i opkoljeno sa dva nejednako široka prstena, a na njemu je natpis STROBILI. Duga je 0·124, široka 0·08, visoka 0·038 m. Vrijedno je uvaženja, što je svjetiljka provigjena drškom, bila je dakle upotrebi namijenjena. To je s toga od interesa, što Fischbach [1 Fischbach, na ozn. mj., str. 12.] navodi, da pomanjkanje drška i naprave za vješanje kod relijefnih svjetiljki i onih sa firmom dokazuje, da te svjetiljke nijesu bile pravljene "za svagdanju uporabu", već da su služile ko grobne svjetiljke. Ja sam već u Glasniku 1899., str. 532. i d. pokušao da dokažem netemeljitost toga mišljenja, uz koje E. Novotny [2 "Mittheilungen der Centralcommission", 1895., str. 179.] takogjer pristaje.

U Optuju (Pettau) su Strobilus-svjetiljke nagjene zajedno sa novcem Caligule, Claudiusa i Traiana [3 Fischbach, na ozn. mj. str. 26. i 60.]. Ma da u Dalmaciji nijesu rijetke, nije ta zemlja do danas ništa pružila za njihovu kronologiju.



Slika 5.

4. Blaž Bušić našao je u svojoj bašči dva izlizana broncana novca iz Konstantinovog doba.

5. Marko Galić je na svom zemljištu osim lonaca, koje je odmah razlupao, našao jednu svjetiljku sa oznakom SEXTI.

Svjetiljka od crvene, fino staložene ilovače, tip A, sa dva glatka pupčasta nametka; rupa je za ulivanje povelika i u sredini pladnja; u žlijebu za ulje takogjer rupa za ulivanje. Dno je konkavno i ponešto hrapavo, a opkoljeno je sa dva nejednako široka prstena; na njemu je natpis; slova su visoka 0·007 m. Svjetiljka je duga 0·10, široka 0·69, visoka 0·32 m.

6. Više toga dijela Gorice izdiže se na brdu Pitu humak, zvan Tamnice. Tu se nalazi razbacanog klesanog kamenja, a govori se, da su tu seljaci u davnijem vremenu kopali i našli blago, pa da su pri tome nabasali na podzemne hodnike [4 N. Barišić, "Glasnik", 1892., str. 276.]. Petar Galić našao je ovdje "pod kamenom" dvije broncane fibule srednjeg Latenskog doba. Od njih je sačuvao samo jednu, što je u slici 6. u polunaravnoj veličini prikazana.



Slika 6.

7. Na oranici Mate Bušića nagjeno je dragocjenih predmeta od srebra i taj nahogjaj potaknuo je dr. Truhelku na kopanje [5 "Glasnik", 1899., str. 389. i d., vidi gore str. 19.].
{Je li ovo Matko iz anegdotalne: "Brigo moja priđi na Matka Bušića"?}
« Zadnja izmjena: 23 Ožujak 2011, 23:10:33 poslijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
(Patsch 1900: 315-317)
« Odgovori #57 : 25 Ožujak 2011, 15:37:44 poslijepodne »
(Patsch 1900: 315-317):

8. Na polju Magarovači našao je Jozo Galić uz neke druge, iz bližeg nepoznate i megjutim zagubljene predmete i novac iz 4 vijeka po Kr. takogjer jednu svjetiljku CRESCES, koja je, ko i sve moje ostale tekovine, utjelovljena zbirkama zemaljskog muzeja.

To je svjetiljka od crvenkaste, fino staložene ilovače, tip A, u sredini sa tri izdubljena nametka sa rupom za ulivanje, koja nije upravo po srijedi smještena, i sa dvije rupe u žlijebu za ulje, koje su na blizu jedna uz drugu i nejednake veličine. Dno je udubljeno i opkoljeno jednim prstenom. Na dnu je natpis od jednog retka, a povrh prvoga E vidi se kružnica i tačka. Slova su visoka 0·006 m. Duljina svjetiljke 0·099, širina 0·069, visina 0·034m. Podaci, što ih do sada imamo za kronologiju svjetiljki spomenute marke, koje su u Dalmaciji vrlo česte, sadržani su u Glasniku 1898., str. 532. Po njima kanda su bile u uporabi od Nera do Septimius Severusa.

Ivanu Galiću poslužila je 1896. sreća, da na istom zemljištu u koritu neke brzice nagje srebrnu šarnirsku fibulu sa dvije igle, slika 7. Luk joj je u obliku delfina. Pločica, što se izdiže iz glave delfinove, je polukružna i urešena šiljasto-kutnim parkama. Duljina 0·032, visina 0·013, a širina na prječki, u kojoj je uglavljena delfinova glava, 0·017 m. Galiću je bilo teško da se rastane od ovog komada.



Slika 7.

9. Većina onih predmeta, što su gore spomenuti na strani 19., i što su vrlo važni za poznavanje rimske kulture u Imotskom polju, nagjena je na oranici Ivana Kapurala. Prilikom pokušajnog kopanja u aprilu 1898. naišlo se je na ove predmete iz rimskog doba:

a) četiri broncana novca: Traian, Cohen 1 369; Marcus Aurelius, Cohen 547; Constantinus II., Cohen 213; Valens, Cohen 72;

b) sasvim olupana svjetiljka sa firmom, tip D [1 Sr. Truhelka na ozn. mj. str. 342.];

c) jedna svjetiljka sa pečatom C P S F (slika 8.), sr. C. I. L. V 8114 104, Pais 1079 33, koja se s neopreznosti oštetila. Ta je svjetiljka od crvene, fino staložene ilovače, tip A, sa dva ispupčena nametka, koji su olupani, i jednom rupom za umetanje u uljevnom žlijebu. Dno je opkoljeno sa dva prstena, a na njemu je izlizani onaj natpis, koji do sada nije za Dalmaciju zasvjedočen. Visina slova 0·008 m. Svjetiljka je 0·101 duga, 0·067 široka, 0·031 m visoka;



Slika 8.

d) ključ od željeza, dug 0.073 m, (slika 9.).



Slika 9.

Osobno sam tamo našao novac Marcus Aureliusa, Cohen 1 806.

10. Na polju, što se zove Strmci, našlo je jedno dijete u aprilu 1898. jedan zlatni novac (trećinu) cara Valentinianusa, koji smo nabavili za muzej.

11. Glavni dio rimske naseobine Goričke prostirao se od financijalne vojarne i crkve počevši sve do podnožja Pita. Više vojarne na livadi Jurinovcu ima posvuda razbacanog komagja opeka. Zemljište Grabarje je sasma isprepleteno zidovima gragjevina, koje su negda bile pokrite opekama; iz tih je zidova velika množina opeka izvagjena za materijal župne crkve. Godine 1897. nagjoše tu sinovi Blaškana Bušića mnogo starinskog novca, koji prodadoše za sitnicu. Iz jedne hrpe opeka, koju sam pretraživao radi žigova, izvadio sam ulomak žlijebne opeke, u koju je kanda bio uparan lik nekakve životinje (slika 10.).



Slika 10.

Kuća Ante Kordića, što leži više Grabarja, sagragjena je od samog rimskog kamenja. Koncem aprila otvorio je Kordić prilikom krčenja na svom polju nedaleko puta dva groba. Koliko sam raspitivanjem doznao, jedan od njih bio je 2·00 dug, 1·00 m širok, sazidan od četverouglasta kamenja, pokriven velikom klesanom pločom. Drugi je bio iste ruke, ali manji i izradom prostiji; u njemu se nalazio samo kostur i navodno jedna željezna sjekira, koje je nestalo. Znatno obilniji bili su nahogjaji prvog groba, koji je sadržavo pet kostura, megju ovima jedan djetinji. Osim jedne razlupane staklene posude poslaše nam ove predmete od bronca:

a) Jedna valjkasta kutijica, visoka 0·044, 0·028 unutarnjeg premjera, napravljena od 0·0015 m debelog tenećeta, sa jednim poklopcem, koji se je dizao pomoću lančića, sastavljenog od dva članka. (Slika 11)



Slika 11.

b) jedan zaponac u spodobi obruča, krajeva napolje izvijenih i valjkasto dotjeranih, te sa iglom, koja se pomoću prstena pokreće. Luk je 0·008 m širok, a na izvanjskoj strani, ko što pokazuje slika 12., išaran. Unutrašnji premjer iznaša 0·048 m.



Slika 12.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
(Patsch 1900: 318-323)
« Odgovori #58 : 25 Ožujak 2011, 17:27:57 poslijepodne »

(Patsch 1900: 318-323):

e) Prstenasta pregjica (zaponac) izvijenih krajeva sa ornamentima od kružnice i tangente na izvanjskoj strani luka; ovaj je zaponac iz vana 0·005 m široka. Igla manjka, a sudeći po zahrgjalu ostatku njenog prstena, bila je načinjena od željeza. Unutrašnji premjer 0·034 (slika 13.).



Slika 13.

d) Zaponac za pojas, slika 14. dugačak 0·059. Njegov četvorouglasti dio uređen je ukucanim okruzima i piknjama te sa šest u dvije veličine ponavljajućih se phallusa, a bio je sa 2 klinčića pričvršćen, po svoj prilici na pojas od kože. Luk je u sredini uvučen i urešen X sličnim ornamentom, ko što u slici 12. predočeni zaponac.



Slika 14.

e) Zaponac od pojasa, dug 0·046 m, slika 15. Četverouglasti mu je dio na vanjskim rubovima urezima rasčlanjen, inače gladak; na njemu i sad ima 2 klinčića, kojima je bio pričvršćen o pojas. Polukružni luk nema uresa.



Slika 15.

f) Ures sa okrajka kožnog kajiša, 0·059 dugačak, ima oblik lista, sa 2 klinčića (slika 16.), što odgovara metalnim privjescima današnjih vojničkih pojasa.



Slika 16.

g) Fibula na luk, igla slomljena, 0·062 duga, 0·023 m visoka. Priječka je u slii 17. pobliže prikazana.



Slika 17.

h) Valjkasto nakitno zrno od taljena stakla, crno sa svjetloplavim prstenima, sa ušicom i središnjim probušenjem; dugo je 0·033 m. (Slika 18.)



Slika 18.

60 koraka istočno od tih grobova otkrio je Kordić prilikom krčenja ostatke zida, i iz njih je odnio 3 m3 sječena kamena. Pri tome je nabasao na glatki fragmenat stupa od lapora, dugačka 1·20, a premjera 0·30m.

Kuća Nikole Jazaka, u susjedstvu Kordićeve, sagragjena je na temeljima rimske gragjevine. Više te kuće nagjeno je starih novaca, megju kojima i jedan zlatni, koji je prije moga dolaska prodan nekom strancu.

Poljar Nikola Paradžik našao je tu i predao muzeju zlatan prsten (slika 19.), koji mjeri u unutrašnjem premjeru 0·15, dotično O·11 m, a ima pačetvorinast gladak štit, urešen jedino po stranama sa nekoliko uparanih crta.



Slika 19.

12. Fra Petar Bakula, pisac arheološkim bilješkama važnog djela "Schematismus topographico-historicus custodiae provincialis et vicariatus apostolici in Hercegovina pro anno 1867. i pro anno 1873.", otkrio je 1856. na sjevernom kraju groblja jedan "balneum ex diversi coloris lapillis affabre resectis (mosaico) circumstratum [1 Schematismus 1867., str. 161.].

13. Već od više godina otvara župnik fra Paško Radoš u zagajenom crkvenom groblju grobove, a u zemljištu "Ogradi", što leži iza župničkog stana, otkriva zidine starinskih zgrada, koje su nekad bile provigjene napravama za grijanje, te sakuplja tako materijal za nov župnički stan. Sve se to zbiva bez odregjenog cilja i bez da se bilježe opažanja. Od njega je dobio zemaljski muzej osim jednog kopljanog šiljka, jedne noževe oštrice, nekoliko željeznih čivija i čavala, fragmenata od stakla i jednoga vretena, još ove predmete na poklon, što je sve sretnim slučajem spašeno:

a) Svjetiljka od svjetlo crvene, grube ilovače, tip A, sa. dva ispupčena nametka. Rupa za ulivanje je centralna; rupa za umetanje smještena je na početku uljevnog žli*eba. Dno je opkoljeno prstenom i nosi natpis Q… G… C…. Svjetiljka je 0·084 duga, 0·057 široka, 0·030 m visoka. Visina slova 0·008 m.

b) Relijefna svjetiljka, tip D; tako je oštećena, da joj se ne može raspoznati relijef.

c) Tri komada bakrenog novca: Constantinus II., Cohen 1 225; Valentianus, Cohen 50 i Valens, Cohen 75.

Proučimo li s nova gornje bilješke, ustanovićemo, da je Gorica bila već u predrimsko doba važna, da je u rimskoj epohi bila ugledno mjesto, koje je, sudeći po nagjenim zlatnim predmetima, bilo donekle i bogato. Pošljednji novci potječu od Valentianusa i Valensa; inače su zastupani: Traian, Marc Aurel, Severus Alexander, Traianus Decius, Constantinus II. i Constans.

Ali množina lijepo izragjenih ornamentnih fragmenata, što je tu nagjena i uzidana u crkvu i župničku zgradu, pa onda veliko nadgrobno kamenje, kojima je obilovalo groblje, dokazuje, da je Gorica postojala sve do srednjeg vijeka ili da je bar ponovo bila naseljena. Nadgrobno kamenje nestalo je prilikom gradnje nove crkve 1856.-1858. [1 Bakula na ozn. mj., str. 161 ; Hoernes, "Dinarische Wanderungen", str. 148. i d.].

To neprekidno nastavanje mjesta razjašnjuje se njegovim povoljnim, zaštićenim položajem [2 "Okolica nije lijepa i romantična", kako se to navodi u "Wissenschaftl. Mittheil."-, I., str 495.] kao u Sovićima i ovdje je zima blaža nego li u Imotskom i dok po ravnicama bjesni bura i južnjak, u rečena dva mjesta
vlada ugodna tišina. Polja su plodna. Stanove okružuju gajevi, ali su visovi, što se više njih izdižu, goli i pusti; nekad je ovdje valjda i u tome bolje bilo. Sad se ovdje opet izvija loza; teškom mukom zasagjeni vinogradi nižu se jedan uz drugi.



Vinjani.


J. Bulić je u Vinjanima na prostoriji, zvanoj Borak, kopao i našao ostatke mozaika. Tu se je dakle nalazila rimska naseobina. Nadgeometar Danielov posjeduje i iz dônjih i iz gornjih Vinjana kelte, iz prvog mjesta od željeza, a iz drugog od bronca.



Imotski.


Imotski (takogjer Imoski) leži na visinskoj strani, koja pada strmo u dolinu. Taj položaj već unaprijed pokazuje, da je Imotski bio napučen i od važnosti onoga još doba, kad se je kod nastavanih mjesta davala važnost prirodnoj zaštićenosti: u predrimsko doba, u srednjem vijeku i za vrijeme turske invazije. Taj zaključak potvrgjuju nalasci i povijest grada. Teren sjeverno i sjeveroistočno od grada sav je razrovan geološki zanimljivim provalijama, a oko Jezera i Crvenog jezera i prama Podovima pokriven je malenim humcima od kamenja, od kojih svaki krije po jedan ili dva groba [3 Radimskẏ, "Die prähistorischen Fundstätten", str. 163.; J. Bulić, "Bull. Dalm.", XV., str. 22. i d. i omot k br. 8., str. 15. Custos Szombathy nabavio je odlavle god. 1891. fragmenata zemljanog posugja za bečki dvorski muzej.]. U srednjem vijeku se kod Constantina Porphyrogennetesa Imotski naziva hrvatskom megjašnom župom (᾿Ημοτα), pa je poslije kao utvrgjeno mjesto, baš kao i Proložac, spadao k posjedu hercega Stjepana Vukčića [1 C. Jireček, "Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters", str. 29., 40., primj. 128.].

Turci učiniše Imotski važnom megjašnom tvrgjavom protiv Mlečana, a uz to mjestom koje je vladalo cijelim Imotskim poljem [2 Lijepu narodnu priču iz Imotskog za turske vladavine prikazuje N. Barišić, "Wissenschaftl. Mittheil. ", I., str. 495.].

U rimsko doba bio je Imotski zapostavljen; nikakvi znaci ne pokazuju, da su se Rimljani ovdje iznevjerili svome principu: naseljivanju na podnožjima visova, što zaokružuju kotline. O onim dvama natpisima, što se u C. I. L. III 8508 i 8511 pripisuju Imotskom, utvrgjeno je tačnijim podacima u "Bullettino Dalmato", X., str. 57. i XI., str. 10., da potječu iz Prološca (vidi niže, str. 327.). C. I. L. III 1912 (vidi niže, str. 28.) sjegurno je druge provenijencije; negdašnji posjednik toga kamena, Marko Vučemilović, sabrao je svoje starinske predmete iz podalje okolice (vidi niže, na ovoj strani). Valjda se je u okolici našao i natpis C. I. L. III 1917, što se po Paulovich-Lucichu nalazi "in pavimento tessellato Imothi," te se ondje čita:

SIETYICISINY
ELICIBVS

Umjesto sela se često spominje obližnja varoš kao nalazište [3 Isto vrijedi o novcu, rezanom kamenju i predhistoričkim predmetima u "Bull. Dalm.", XI., str. 104, br. 768, 769.; omot k br. 8.; XVI.; omot k br. 4., str. 6., br. 2.; XVIII., str. 20., br. 1240.-1242.]. Spomenik ne može više da se nagje.

Antikvarnu svoju važnost ima Imotski da zahvali znatnoj trgovini sa starinskim predmetima te zbirkama, što su ih osnovali gragjani i činovnici, potaknuti obiljem antikviteta po okolici. Ta trgovina se žalibože protegnula i na Bosnu; tako su najbolji komadi novca iz Duvanjskog polja dospjeli na Imotsko tržište. Tek što je stranac sjahao, već ga salijeću prodavači starina, nudeći mu svoju robu.

Oveće zbirke osnovaše u Imotskom:

1. Marko Vučemilović († 1848.), koji je posjedovao osim natpisa C. I. L. III 1912 (vidi niže, str. 28)., 1914 i 1915 (vidi niže, str. 29. i 32.) i klesanog kamenja, takogjer oveću zbirku rimskih konzularnih i carskih, te mletačkih i modernih novaca; ovi poticahu većom česti iz Runović-Novae te iz Duvanjskog polja. Njegovi sinovi Jure († 1878.), Blaž († 1890.) i Ante povećahu te zbirke; svaki pridonese novih komada iz svoga zavremenog boravišta; prvi iz Sinja, drugi iz okolice Imotskog a treći iz Vrlike [4 Ove podatke imam da zahvalim gg. Lovri i Nikoli Vučemiloviću u Imotskom. Sr. takogjer F. Bulić, "Bull. Dalm.", X., str. 95.]. Ante je najzad, ušljed intervencije direktora F. Bulića, cijelu zbirku od 1342 komada prodao 1891. bosansko-hercegovačkom zemaljskom muzeju [1 Sravni F. Kennerov članak "Wissenschaftl. Mittheil.", I., str. 338. i d., kojim se osvrće na važnost te zbirke.].

2. Drugi je pasionirani sabirač bio Ante Kvesić; njegovu zbirku klesanog kamenja i novaca, koju je djelomice nabavio iz Prološca, naslijedio je Marco Dall'Era, koji je sprva stanovao u Imotskom, a kasnije u Mostaru [2 Sr. F. Bulić, "Bull. Dalm.", X., str. 95.]. Nijesam mogao da doznam, šta se je sa tom zbirkom dogodilo.

3. C. kr. nadgeometar Damjan Danielov (prije u Imotskom, sada u Šibeniku) posjeduje zbirku konsularnog i carskog novca (od kakovih 250 komada.), stečenu dijelom iz susjedne Bosne i Hercegovine, dijelom iz Dalmacije, za tim jedan bakreni novac Apollonia i Dyrrhachium, mnogo komada klesanog kamenja i nekoliko prehistoričkih predmeta. Ove pošljednje spominjem pod njihovim pojedinim mjestima nalazišta. Zbirku ne mogosmo nabaviti za zemaljski muzej, jer vlasnik traži nerazborito visoku odštetu.

Dva ulomka ovećeg spomenika od vapnenca (ulomak baze od štatue?) a) je od lijevog gornjeg ugla, 0·25 m visok, 0·29 m širok. Udubljeno natpisno polje bilo je opkoljeno ispučenim okvirom; na lijevoj postranoj ploči ostanci udubljenog polja; b) unaokolo olupan, 0·18 m visok, 0·19 m širok, nepoznate provenijencije, samo se može reći, da oba ulomka po svoj prilici potječu iz Imotskog polja. (vidi str. 27 .). Nalazili su se u posjedu sabirača starina Marka Vučemilovića u Imotskom, a danas su vlasništvo njegova unuka g. Lovre Vučemilovića (slika 20.).



Slika 20.

C. I. L. III 1912 po Sabljaru, kojemu svakako M. Vučemilović ima da zahvali na prijepisu. Moglo bi se sumnjati, da li su tada, ko što se navodi, slova bila bolje održana. Previgjeni su ostaci slova iza R na ulomku a) u 2. retku i ispod D na ulomku b) u 3. retku. Izgleda, da poredak ulomaka, kako nam ga slika prikazuje, najbolje odgovara sadržaju.
Imp(eratori) C[aesa]ri [T.] Ael[io Ha]dri[ano An]t[onino Aug(usto) Pio…]

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 8.812
(Patsch 1900: 323-330)
« Odgovori #59 : 25 Ožujak 2011, 21:47:52 poslijepodne »
(Patsch 1900: 323-330):

Rimska naseobina u blizini Imotskog nalazila se je u

Glavini,

gdje se je kod ist. pravosl. crkve god. 1890. nšla. množina novca, što se danas nalazi u posjedu g. Lovre Vučemilović& u Imotskom.


Izvor Vrlike.

1. Nadgrobni kamen od vapnenca, ozgor i desno ozdo okrnjen; 0·70 m visok, 0·59 m širok. Udubljena je polje opkoljeno višestrukim profilovanim okvirom i jednom bordurom. Više toga se je polja po svoj prilici nalazilo još jedno, i to relijefno polje. Po J. Gardner Wilkinsonu, "Dalmatia and Montenegro", II.. str. 150., nagjen je taj kamen "na izvoru Vrlike", dakle izmegju Glavine i Prološca, svakako u blizini crkve sv. Marije, gdje je nagjen slijedeći natpis (br. 2.); došao je u posjed Marka Vučemilovića. u Imotskom, gdje je sada uzidan i jako zakrečen u predvorju kuće Lovre Vučemilovića br. 105. (slika 21.).



Slika 21.

C. I. L. III 1914 po Wilkinsonu i Sabljaru, koji su taj kamen pravednije ocijenili, nego li Rossi, sr. C. I. L. III 8506. Naše čitanje pokazuje, da je Mommsen ispravno sastavio prvi redak. Na kraju 4. retka pako nijesam u stanju da otkrijem E.

G. Appuleiu[ s ] Etr[ u ]scus speculator vet(eranus) leg(ionis) XI, decurio allectus Salona et G. Appuleius Etruscus f(ilius) annorum XIIII. H(ic) s(iti) su[ nt ]. Cuparia Lupu[ la p(osuit)? ]

Imena starijega Appuleius Etruscus-a naumice su uništena; mora dakle da se je nedostojnim djelom zamjerio vlasti, pa se je za to djelo doznalo tek iza njegove smrti, ili mu je još za života dokazano, ali da žena njegova prilikom osnivanja spomenika nije htjela da uzme u obzir taj ružni čin.

Appoleius nije rogjeni Dalmatinac, — u času postavljanja tog spomenika, to jest prije god. 42. po Kr., Dalmatinci još ne službovahu u legijama — nego je po svom cognomenu bio Etruščanin [1 Spisak Etruštčana, što su službovali u XI. legiji, nalazi se u "Glasniku", 1899, str. 485.]. I u natpisu iz rečenoga mjesta, što slijedi (br. 2.), imenovani veteran XI. legije, jeste stranac: na njegovom nadgrobnom kamenu ne spominju se ni supruga ni drugi rogjaci, nijesu ga dakle rodbinske veze dovele u Imotsko polje. Iz svega toga dâ se naslućivati, da je na izvoru Vrlike posredovanjem vlasti nastala bila veteranska naseobina, i to prije god. 42. [2 U "Wissenschaftl. Mittheil.", sam pogrješno uzeo, da je dedukcija uslijedila tek polije 2. stoljeća, a to s toga, što je Rossi u 5. retku gornjeg natpisa čitao ET·GAII·VLPIVS.], jer na prvom kamenu još manjkaju počasni pridjevi legije Claudia pia fidelis. Ne govori protiv našeg naslućivanja, što na drugom kamenu ima tih pridjeva, jer se to razjašnjuje tim, što ti spomenici nijesu u isto vrijeme postavljani: Appuleius je umro prije, nego što je legiji podijeljen počasni pridjevak, Florentinac je pako doživio to odlikovanje legije, pa se je pobrinuo, da se ono ovjekovječi na njegovom kamenu.

Veteranska je kolonija valjda ležala u području Salone, pošto je Appuleius primljen u općinsko vijeće toga grada. Iz gragjevnoga natpisa C. I. L. III 3202: od god. 184., premda je u njemu navedeno, da trošak popravka Cetinskog mosta kod Trilja nose uz Delminium takogjer i općine Riditae i Novae, ne može se zaključivati, da se je područje Salonske općine protezalo do te rijeke, do koje nije sizala ni regija Riditae; teritorij Aequuma uvlači se megju tu varoš i Cetinu (vidi niže). Riditae nije dapače stajala u nikakovoj izravnoj cestovnoj svezi sa mostom, pa je ipak bila pritegnuta na prinos. Uopće su morali sasvim drugi motivi uplivisati kod opredjeljenja "sumptum et operas subministrantes", a ne megjaštvo, jer Aequum nije sudjelovao kod popravaka, premda je ležao na samoj Cetini i mostu ponajbliže. Vrlo je važno za pitanje o položaju Delminiuma, što odaljenje Trilja nije odlučivalo, kad se je radilo o prisilnom ili dragovoljnom preuzimanju troškova. Mjesto to nije dakle moralo, kako se je iz natpisa zaključivalo, da leži neposredno na mostu, moglo je ono isto tako i iz Duvna-polja pri radnjama udioništvovati [1 Sam Kiepert primjećuje u "Formae orbis antiqui", XVII. dodatak str. 5., opaska 51.: "Mora se dopustiti, da je nekad na tom mjestu (u Duvnopolju) ležeća varoš morala imati za gradnju mosta preko Tiluriusa istog interesa, jer se na Tiluriusu — kako nas poučavaju novija istraživanja — sastajahu dvije rimske ceste u pravcu k moru, ona, što vodi od Duvna i ona od Novae.], baš kao što su udioništvovali Novae sa Runovića i Riditae sa S. Daniila. I pogledom na ovaj položaj ostaje Delminium, ako u suglasju s Mommsenom C. I. L. III p. 358. polažemo važnost na poredak, kojim se mjesta u natpisu imenuju, u sredini izmegju Novae i Riditae.

Bar za sada se ne može ništa prigovoriti protiv toga, da se veteranska naseobina na izvoru Vrlike stavi u područje Salone; u cijelom području srednjeg toka Cetine te na istočnom slazu Mosora nije se nijedan spomenik našao, po kojem bi se na toj tački pruge dala naslućivati samoupravna općina. Gardum kod Trilja ležaše u logorkom kotaru, po civilnoj upravieksimiranom, jer "inscriptiones ibi repartae rei municipalis vestigia nulla servant, sed totae militares sunt" [2 Mommsen, C. I. L. III, str. 358.; sr. A. F. Evans, "Antiquarian researches in Illyrycum", sv. I. i II., str. 71. i Kiepert na ozn. mj.].

Time teritorij Salone dobiva znatno protezanje prama jugoistoku; tim je manje na zapadu, sjeveru i jugu. Na primorju ga skučuju isäičke dependenze Tragurium i Epetium-Stobreč [3 Mommsen, C. I. L. III, str. 305., 355.] na poluostrvo, na kojem leži Spljet, te na tvrgjavice uz portus Salonitanus; na zapadnoj strani Mosora leže malene samostalne općine Pituntium, Nareste i Oneum, a na sjeveru pripada već Aequum-u [1 Mommsen, C. I. L. III, str. 361.; Bulić, "Bull. Dalm.", VIII., str. 122.; Hirschfeld, C. I. L. III uz 9783.] Andetrium - Gornji Muć, koji je tek 20 km od Salone udaljen.

2. Nadgrobni kamen vapnenac, ozgor i s desna okrnjen; 0·60 m visok, 0·41 m širok. Plitko udubljeno, izlizano natpisno polje opkoljeno je širokim okvirom. Po J. J. Paulovich-Lucichu, "Marmora Macarensia", str. 20., ležao je prije "in campo ad fluvium Verliccam ad ecclesiam S. Mariae" (k toj se crkvi dolazi putem Proložačkim iz Imotskog za kakovih 20 minuta), a poslije dospije u kuću Marka Vučemilovića u Imotskom. Sada je, kao i malo prije opisani kamen br. 1 uzidan u predvorju kuće g. Lovre Vučemilovića i takogjer unakažen jakom prevlakom kreča (slika 22.).



Slika 22.

C. I. L. III 1915, sr. 8507 sa mnogovrsnim varia lectio; Paulovich je kamen najbolje pročitao.

…Sc[ ap(tia) … ] Florent[ ia ] vet(eranus) leg(ionis) XI C(laudiae) [ p(iae) f(idelis)j testamento f[ ieri ] iusstit. H(ic) s(itus) [ e(st) ]. In fronte p(edes) X [ … ], in agrum p(edes) X [ … ].



Proložae i Postranje


dva su dugačka sela, rastavljena jedino Suvajom. Odavle imamo dosta slučajnih nahogjaja, a pažnjom prijašnjeg Proložačkog učitelja, gosp. Ivana Bulića, dospješe u Spljetski muzej [2 Mnogo sitnijih predmeta je dospjelo u privatni posjed, tako u zbirke A. Kvesića i obitelji Vučemilovića, sr. F. Bulić, "Bull. Dalm.", X., str. 95. Vidi gore str. 27.]. Oni nam dokazuju, da su ova dva mjesta zajedno, u skladu sa plodnom okolicom, sačinjavala u predrimsko i rimsko doba veliko, imućno mjesto. Ono je ležalo s obje strane Suvaje. Nalazišta u Postranju steru se od potoka, koji za vrijeme kiša jako nabuja, preko Kokića Glavice na jugozapad, zapad i sjever. Kraj puta što vodi u Aržano, otkrivena je 1895. kod mosta a na majurima Pirićevom, Kokićevom, Samardžićevom i Bilićevom velika nekropola, a već se je otprije iz nahogjaja zaključivalo, da mora postojati. To je nekropola ravnih grobova iz Hallstattske periode, sa obilnijim grobovskim inventarom. J. Bulić ih je na trošak spljetskog muzeja djelomice otkopao. Megju nagjenim predmetima bilo je osobito mnogo oružja te nakita, a megju ovima dugmeta sa dugim šiljkom [3 J. Bulić, "Bull. Dalm.", XXI., str. 153. i d., tab. V.-VII.].

Kod mosta se dokazaše mnogobrojni rimski ostaci; tu je iskopano: opeke, svjetiljki, novaca, klesanog kamenja i fibula [1 J. Bulić, "Bull. Dalm.", XXI., str. 153.]. Odavde potječu i žigovna opeka, koja za Dalmaciju inače nije dokazana, C. I. L. III 13339, Fronto [2 F. Bulić, "Bull. Dalm.", XII., str. 20., br. 340.] i statueta Herkulesa [3 J. Bulić, na ozn. mjestu, XV., omot k br. 8., str. 16.]; oba su ova predmeta utjelovljena spljetskom muzeju. Godine 1887. nagje Jakov Radelić na čestici Mlikotuša 0·52 m visoki kip krilate žene. Po F Buliću, "Bull. Dalm.", X., str. 95. predstavlja taj kip neku "mjestnu božicu, kakovu vilu", koja je spadala nekoj grupi, te je kip, sudeći po površnoj izradi otražnje strane, bio opredjeljen za gledanje sprijeda.

U Prološcu su za kopanje najzahvalnija mjesta lokalitet Kuline i okolica Šarampova. Već prije se je na Kulini iskopalo opeka i grobnice sa svjetiljkama, bakrenim novcima, zemljanim i staklenim posudama; godine 1887. nagjena je tu uz jednu svjetiljku i votivna ara C. I. L. III 8508: L(ucius) S… Pudens Cereri v(otum) s(olvit), koju je J. Bulić poklonio muzeju u Spljetu [4 F. Bulić, "Bull. Dalm.", X., str. 57., 95.; J. Bulić, na ozn. mj. i "Bull. Dalm.", XXI., str. 153.]. Kod Šarampova mosta otvoriše nekoliko grobova, u kojima nagjoše staklenih posuda i svjetiljaka [5 J. Bulić. na ozn. mj.], a decembra 1887. našao je tu Ante Ujević [6 Ujević je i Bečkom dvorskom muzeju poklonio jednu staklenu posudu, jednu svjetiljku i jedan rimski novac, sr. J. Bulić, "Bull. Dalm.", XV., str. 22.] na svom zemljištu votivnu aru, koja se danas nalazi u Spljetskom muzeju [7 F. Bulić, "Bull. Dalm.", XI., str. 10. i d.; J. Bulić, "Bull. Dalm.", XV., omot k br. 8., str. 16.]; to je C. I. L. III 8511: Triviabus v(otum) s(olvit) l(ibens) L(ucius) S… Pudens, a utemeljio ju je već prije spomenuti Pudens.

Više sela i danas strše dosta dobro očuvane ruševine neke sredovječne [8 J. Bulić, "Bull. Dalm.", XV., str. 22. i omot k br. 8., str. 16., XXL. str. 153. C. Jireček, "Die Handelsstrassen und Bergwerke Serbiens und Bosniens während des Mittelalters", str. 40., opaska 123. I srednjovjekovnih spomenika ima s obiju strana Suvaje.] i neke turske utvrde [9 Glede drugih ostataka iz osmanlijskog doba isporedi J. Bulić, "Bull. Dalm.", str. 152.]. Niže ruševine Badnjevice [10 Na specijalnoj karti pogrješno Bogdanović.] nagjen je godine 1883. u blizini Dropuljića mlinice u koritu Suvaje a u hrpi kamenja, što ju je brzica na desnoj obali naplavila, kockast vapnenac-kamen. Važan je po liku Diane [11 R. pl. Schneider, "Archaeol.-epigr. Mittheil.", IX., str. 65.] i jer dokazuje ime majstora [12 Alačević, "Bull. Dalm.", VI., str. 65. i d.; J. Bulić, na istom mj. XV., omot k br. 8., str. 16.]; C. I. L. III 8509: D(ianae) A(ugustae) s(acrum). T. Ael(ius) Messor v(otum) l(ibens) m(erito) s(olvit). Maximinus sculpet. Biće da je bio postavljen na kojem obronku Suvaje. Da li mu je stajalište bilo nezakriljeno ili pak u kakovu svetištu, pokazaće možda ispitavanje postranih ploha spomenika, na koje se do sad ni u jednoj publikaciji nije uzimao obzir.

K Prološcu spada i nahogjajno mjesto Varošišće, što leži niže njega. Sudeći po nagjenim zidinama, opekama, stupovima hypocausta, olovnim cijevima, svjetiljkama, zemljanim posudama, klesanom kamenju, novcima [1 F. Bulić, "Bull. Dalm.", X., str. 95.], stajala je tu opekom pokrita, bogatija zgrada, koja je bila snabdjevena napravom za grijanje i vodovodom.

U pogledu ostataka rimskih cesta kod Prološca bilo je govora na str. 305.

Nijesu pobliže poznata mjesta nahogjaja: nadgrobnog spomenika C. I. L. III 1916: D(is) M(anibus). Hermeti ann(orum) XXIIII Crescentilla soror b(ene) m(erenti) p(osuit), što no se je kasnije nalazio u Makarskoj u kući Paulovich-Lucicha; novaca republike i carstva [2 "Bull. Dalm.", X., omot k br. 9., str. 2. i XI., omot k broju 8., str. 2.], što su od 1887. i 1888. pohranjeni u Spljetskom muzeju; staklene ploče sa likovima dviju glava [3 Na istom mjestu, str. 118., br. 785.]; mnogobrojnog rezanog kamenja (karneol, jaspis, ahat, onyx), koje velikim dijelom pokazuje likove bogova (Jupitra, Minerve, Diane, Aesculapa, Victorije i t. d.) [4 Na istom mjestu, str. 131. i d., br. 809.-825.]. Ima i jedan natpis, C. I. L. III 10188 26

VETT
IANA



Ričice.


Ovo selo, koje leži sjeverozapadno od Prološca, imenova mi gosp. župnik T. Tonković u Podbabju kao nalazište rimskih novaca, a i sâm da je tu nabavio za Sinjski muzej 10 komada.· U Imotskom sam čuo, da onamo donašaju Ričički seljaci na prodaju "raznovrsnih starina".



Iz

Studenca,


koje selo leži sjeverozapadno od Ričice, posjeduje nadgeometar Danielov u Šibeniku broncani kopljani šiljak i jedan pršljen.



U

Galipovcu i Lokvičiću,


ima mnoštvo gromila. Na tromegji sela Lokvičić, Poljica i Medovdolac nalazi se veliki tumulus Trogomila [5 J. Bulić, "Bull. Dalm." XV., str. 22. i omot k br. 8., str. 15.; J. Ujević, "Vjestnik", III., str. 87.). Važnost se Lokvičića u rimsko doba još jasno ne ističe, do sada se odavle saznalo samo za nekoliko omanjih predmeta. Odavle posjeduje nadgeometar Danielov jedan prsten i rezano kamenje, Zagrebački muzej novaca [1 Ujević na ozn. mj.] i dvije broncane fibule, Spljetski muzej rimskih carskih novaca [2 "Bull. Dalm.", IX., omot k br. 4., str. 2.].

Na tome mjestu 1883. nagjena ploča C. I. L. III 8512 [3 Alačević, "Bull. Dalm.", VII., str. 54.] iz god. 26./27. nema po svoj prilici sa ovim selom nikakova posla; mi smo je na strani 298. doveli u odnos sa gradnjom ceste pod vladavinom Tiberiusa, koja onda prolazi.

Za života toga vladara i kod nas se je mnogo gradilo i to: s državne potrebe u Jaderu [4 C. I. L. III 2908., sr. p. 1635.], Aenoni [5 C. I. L. III 2972 .], Clambetae [6 "Bull. Dalm.", XIX., str. 41.] te po svoj prilici i u Promoni [7 "Wissenschaftl. Mittheil.", V., str. 212., br. 76.]; od komunalne strane u Chersu [8 C. I. L. III 3148., sr. 10131.]; a po privatnicima u Saloni [9 C. I. L. III 3213 3, b; "Bull. Dalm.", XVIII., str. 219., br. 501., 513.; XIX., str. 151., br. 547.; XX., str. 191., br. 563.; XXI., str. 212., br. 624.], Osseru [10 "Archaeol.-epigr. Mittheil.", IV., 78.; XIX., str. 170.], Ugljanu [11 "Bull Dalm.", XX., str. 159.], Tinju kod Benkovca [12 "Bull. Dalm.", XIV., str. 62., br. 10.], Postromi Poljičkoj [13 "Bull. Dalm.", XXI., str. 53., br. 617-619.], Starom gradu [14 C. I. L. III 38213 3, d. e.] i Vrbovskoj [15 "Vjesnik", 1895., str. 151., br. 2 a.] na Hvaru, na Korčuli [16 C. I. L. III 3213 3, e.] i u Teodu (Boci Kotorskoj) [17 C. I. L. III 3213 3, a.]. Tim redom nižu se i počastni spomenici, što su podignuti carici materi Liviji u Clambetae [18 C. I. L. III 9972.], Neru Caesaru u Scardoni [19 C. I. L. III 2808., sr. 9879 = "Wissenschaftl. Mittheil.", V., 218., br. 86.], za pokrajinu vrlo zaslužnomu državnom namjesniku P. Corneliusu Dolabelli u Epidaurumu [20 C. I. L. III 1741., sr. takogjer fragmenat "Wisaenschaftl. Mittheil.", V., str. 179., br. 3. iz Burnuma.] i legatu L. Volusiusu Saturninusu u Aenoni [21 C. I. L. III 2974.-2976.]. Kako se vidi iz navedenih imena mjesta, već tada je bilo primorje jako romanizovano. Uspomenu na Tiberiusovu osebnu vladavinu u Dalmaciji sačuvala su dva spomenika, što su podignuta bila vojnicima, po njemu odlikovanima: C. I. L. III 2718, 3158 (sr. p. 1038).



Iz

Poljica


dobio je (po "Bull. Dalm." IX., omot k br. 10., str. 2.) spljetski muzej od Ante Ujevića 9 komada broncanoga novca "dell' epoca Constantiniana". Duž ceste, što vodi kraj toga sela na jednu stranu u Zagvozd i Grabovac, a na drugu u Podbabje, ima u velikom broju gromila (tumuli) [1 J. Bulić, "Bull. Dalm.", XI., str. 21.].



U

Podbabju


je nadgeometar Danielov nabavio šarnirsku fibulu od bronca u spodobi strijele sa dugmetima u spodobi lukove glavice. Po mojem odlasku nagjen je tu na lokalitetu Potočine miljokaz, što je objelodanjen u "Bull. Dalm.", 1899., str. 201: Imp(eratori) Caesari Marco Aurelio Claudio pio felici Aug(usto).

U počast Claudiusu II. podizani su spomenici i duž ceste, što vodi od Salone preko Aržana u Bosnu, kako dokazuje u Renićima nagjeni, u "Wissenschaftl. Mittheil.", IV., str. 165., sl. 76. prikazani kamen. Sravnjivanje tih dvaju natpisa pokazuje, da su naredbu glede podizanja spomenika izvršivali razni organi.



Kamenmost.


Ovo malo mjesto leži u plodnom i šumovitom kraju. Ime je dobilo od mosta preko Vrlike, što od pamtivjeka tamo postoji. U rimsko doba bila je naseobina na tom mjestu mnogo znamenitija. Sterala se je na desnoj obali rijeke, počevši od kuće mjesnog glavara Ivana Patrlja preko sadašnje ceste do gorskog povora na protivnoj strani. Tu se svugdje nagjoše temelji gragjevina, pa opeka i novac. U ogradi Picokarića naišlo se u ljetu 1886. na parcelama Ivana i Pilipa Patrlja, Šimuna i Andrije Perića i Petra Kasale prilikom odnošenja gragjevnog materijala sa neke gomile kamenja i kopanja temelja za neku novu gragjevinu — na zgradu, koju žalibože ne otkopaše cijelu. Nakon očišćenja poda opazilo se, da leži na stupovima-hipokausta, sagragjenim od opeka i da je urešen velikim mozajikom [2 F. Bulić, "Bull. Dalm.", X., str. 31., sr. J. Bulić na istom mj. XV., omot k br. 8., str. 15.]. Ovaj je danas prikriven tamnim podrumom, a predstavlja lijepu zvijezdu od bijelih, crvenih i plavih kamenčića. Nije mi bilo moguće da snimim cijelu kompoziciju, jer seljački majstori, umjesto da su nahogjaj izvadili i dostavili kojemu muzeju, postaviše na nj temelje za novu gragjevinu.