... Tentor pak pod naslovom O dubrovačkom jeziku s leksičke strane nastoji na temelju leksika pokazati da je “dubrovački govor nešto posebno: on nije ni danas isto, što je hercegovački govor”, da i “u najstarijim dubrovačkim spomenicima ima i nehercegovačkih osebina”, te da je “krivo mišljenje, da je ikad posto-jao nekakav kineski zid, koji bi dijelio sve t. zv. čakavske i štokavske osebine”, a to su za vrijeme pojavljivanja ovoga priloga prilično smjele tvrdnje. Svoj stav o nepripadnosti dubrovačkoga govora hercegovačkom dijalektu on želi pokazati na temelju leksičkih slaganja u dvije udaljene točke na Jadranu: u dubrovačkom i creskom govoru, u kojima nalazi podudarnosti u riječima kojih nema ni u Karadžićevu rječniku ni u hercegovačkom govoru. Rešetar (1952:98–99, bilj. 47) tom prilogu zamjera što za usporedbu ne uzima izvore iz istoga vremena (za dubrovački uglavnom M. Držić i I. Gundulić, a za hercegovački Karadžićev rječnik), te što za suvremeni dubrovački govor navodi i pokoju riječ koja da se u Dubrovniku “nikako ne govori”, ali ipak priznaje da je članak koristan jer pokazuje da se dubrovački govor često “u pogledu domaćih riječi (a u pogledu talijanskih pozajmljenica još više), bolje slaže s creskim negoli s hercegovačkim”....
... M. Tentor u svom članku O dubrovačkom jeziku s leksične strane (25), nabrojio je 223 čakavske riječi, koje su se upotrebljavale u istom smislu na Cresu i Dubrovniku, a kojih nema u hrvatskom književnom jeziku. Od tih riječi njih 114, dakle preko polovice, govorio je hrvatski narod u okolici Širokoga Brijega ...
