Ako sam te dobro razumio…
Nisi. Ko da ja sve ove godine pišem tudeški.
… mog Zmijavčanina Ivana Gabelicu. …
Taj je tu u tom upisu zato i samo zato što je prvi (a možda i jedini uz Lj. Bobana) online brzo i lako dostupan pisani izvor koji piše o Mandićevim kontaktima s izbjegličkom vladom.
Uz to što ti pišeš i drugi online izvori pišu možeš nać i ovakve stvari o Gabelici online, ali i offline. Čak i vrlo blizu. U Imotskim Novinama.
»Iako je nedvojbeno da ste željeli samostalnu demokratsku Hrvatsku i sudjelovali u njezinu stvaranju, u nekim pismenim izvješćima se navodite kao suradnik UDBE pod kodnim imenom "Grab". Odakle to?«
^…
Ljubu Bobana pamtim …
Pa dobro, ko po tebi ovde sad triba bit zlopamtilo? I Ljubo Boban je tu zato i samo zato jer piše o Mandićevim kontaktima s izbjegličkom vladom i jer je to štivo lako online dostupno.
…
Uglavnom, ubra sam da nije bilo u pitanju ono kad sam te zemanile nazva jugovićem u nekoj temi…
Vidiš, to ne pamtim. Ni ovoga časa, ni ikad u životu, takvu tvrdnja za mene ne bi bila uvreda. Sićan se samo da bi me malo živčirale Švabe pitanjima tipa:
Sprichst du Jugoslawisch?. I tome slična.
Daklem, obuzimalo me prostosrdno čuđenje nad njihovom neobaviještenosti i uzrocima i mogućim posljedicama svega toga.
… Mandića ja cijenim jako. …
Mandić se pročita vaskoliki, u godinama kako je izlazio. Danas nemam nijednu njegovu knjigu. Već par desetljeća. Autor rvackog
wiki članka o njemu je bio blag. O pokojnicima sve najbolje. Mnogi bi podnaslov toga članka -
"Njegova nekritičnost" promovirali u naslov.
Skoro bi za sav njegov povjesničarski opus mogla stajat ona Gabeličina rečenica
»Kako mu je članak pun netočnosti, zaista je u njemu teško razlučiti zrno od pljeve, istinu od laži.«
Isto to, samo malko uglađenije, veli auktor narečenoga wiki članka:
"No, Mandićev nekritički pristup i skoro naivna vjera u često protuslovne starije izvore («De Administrando Imperio» Konstantina Porfirogeneta, Ljetopis popa Dukljanina, Orbinijevi spisi), kao i pozdanje u problematične tekstove poput «Pacte convente», učinili su dio njegova opusa ne samo zastarjelim, nego i nepouzdanim. Istine radi, valja reći da Mandić korigira i katkad uspješno pronalazi nesuvislosti u starijim vrelima, no to je samo u slučajevima kada valja pokazati da je navedena teza protivna hrvatskim nacionalnim interesima i hrvatstvu. U situacijama kada su fantastične teze potkrjepa hrvatstva neke tvrdnje, Mandić ih preuzima bez provjere."
Ja ne mogu vjerovati da je osoba na njegovom mjestu mogla iskreno vjerovati u sve ono što piše. Daklem, ako vjeruje u to što piše — ne valja.
Ako ne vjeruje u to što piše — još gore. Njegovo pisanje je drska uvreda čitatelju njegovih pisanija. Podcjenjivanje prosječna štioca i pogrešna procjena čitateljeva zdravog razuma.
Na stranu šteta koju (na)pravi njegov uvjeren čitatelj preuzimajući njegove fantastične tvrdnje, naponase u raspravi s pripadnicima dobrosusjednih naroda.
Iznimno mi je krivo na nj, a pomalo i na pra Bazilija, što s obzirom na mjesto na kojem su bili i dokumente koje su mogli vidit, nisu nabacili (koliko mi je poznato) nikakvu natuknicu o starosti i postanju glagoljice… makar arvatice, glede i unatoč.
Pa barem da su, ko što već napisah na trećoj temi, faksimilirali štogod o tobožnjim bosanskim i humskim bogumilima, baremko onaj sažetak kardinala Torquemade o kojem piše Kamber.
I šta je od svega faksimilira Mandić? Milosavu!
(Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae: in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis. 1962)
… Jugović je koliko i…
Da se razumimo. Otiša je u Rim kao jugoslavenski kadar. Za vrime stare ćore. (Ko i današnji dopisnici iz Rima, ateisti koji rijetko propuste napomenuti da su ateisti dok prenose i komentiraju vjerski događaj. Povuci paralelu sa sportskim komentatorima sâm.)
Pra Bazilije (na primjer) nije tamo otiša za vrime stare ćore. I ispade da je otiša slučajno. Švabe mu nisu dale vizu za Freiburg, pa otiša u Rim. I osta. Dugo.
Dobro, more bit da ja ne pišem razumljivo rvacki. Međutim, onaj ko nije 1970-ih i 1980-ih pa i prije razgovara u inozemstvu s različitim rvackim, srbskim, …čerkeskim… sirijskim… kurdskim… projugoslavenskim a antikomunističkim… svakakvim emigrantima s područja bivše Jugoslavije (i ostalog svita) i čitao njihova glasila i tiskovine i tobožnja njihova glasila i tiskovine, ne može imat predočbu o mjestu i ulozi Mandićevoj kao onaj tko to jest činio, niti more prihvatit mogućnost da se reć ćemo Draganović drage volje i uz nagodbu vratio u Jugoslaviju, nit, na primjer, može istim očima gledat na pojavu Jakše Kušana ("Nova Hrvatska") u ne tako davnoj emisiji na HTV-u (nešto o Đurekoviću) i pojavu "priprosta" udbaša (u istoj emisiji) koji je pođonio i raspačao onaj broj "Nove Hrvatske" onda.
Oš da ti se pohvalim? Neskromno. Ja san onda odma znala da nešto ne valja s tim brojem "Nove Hrvatske". Moš mislit kako mi je ondak, u mlađim danima, oko bilo oštro na tipfelere, razgodke, bjeline… Pali su test na tipografiji. Slovoslagarstvu. Sadržaj, stil i stav su znali imitirat. Jer su ga u mnogim tobožnjim emigrantskim glasilima i tiskovinama i kreirali.