Svakodnevnica > Krijesnice (poezija)...

Napišimo najdužu zajedničku pjesmu

(1/2) > >>

SpiDom:
Temu je pokrenula:
aurora x
Prijatelj IMOarta
(12/6/07 19:44)

Evo stvaralački izazov za sve nas, nastao na prijedlog Saše, prijatelja Ruth i IMOarta (Saša, uključi se...)
Molim vas da ne bude odustajanja, a VPavica molimo da otvori ovu izazov pjesmu početnim stihovima...

Aurora i Ruth


vpavic
Prijatelj IMOarta
(12/6/07 23:14)

Dobra je ovo ideja, hvalevrijedna i valja je svakako podržati. No, ne zaboravimo i temu „Stvarajmo pjesmu zajedno“ gdje imamo već tridesetak pjesama, čak i kvalitetnih uz malu obradu, čitljivih, za naslikati, a možda jednoga dana i tiskati, tko zna. Ne znam postoji li već negdje takva zbirka u kojoj je svaku pjesmu stvaralo više autora?
Ovdje ne treba robovati ritmu, stilu niti kakvom kićenju, otvoriti srce i dušu, pustiti svoj unutarnji glas, krik ili suzu i neka pjesma teče, tek malo pripaziti da se nakon više strofa ne gubi smisao pjesme, dakle, da se držimo osnovne teme. Pa krenimo:


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.


Tonya
Prijatelj IMOarta
(12/6/07 22:37)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.


vpavic
Prijatelj IMOarta
(21/6/07 21:54)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-u onoj tvrdoj zemlji crljenici.
(...)


Ruth
Prijatelj IMOarta
(26/6/07 12:47)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-u onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.


vpavic
Prijatelj IMOarta
(5/7/07 13:23)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.


Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...
(...)


vpavic
Prijatelj IMOarta
(15/7/07 21:42)


Ratniče, Ruth, Tonya, Spidom, Suzo i ostali stihoklepci... čekate da prođe lito?! ajde, ajde!


Ratnik svjetlosti
Prijatelj IMOarta
(16/7/07 11:17)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.


Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oce, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet rusevine ... Jekom
rijeci Tvoje blage i prodorne kao Bozja nada.


aurora x
IMOart team
(22/7/07 1:58)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oce, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet rusevine ... Jekom
rijeci Tvoje blage i prodorne kao Bozja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!


Ratnik svjetlosti
Prijatelj IMOarta
(15/8/07 13:38)

OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.


vpavic
Prijatelj IMOarta
(25/8/07 14:03)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.
(...)


Ratnik svjetlosti
Prijatelj IMOarta
(23/9/07 15:41)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.


vpavic
Prijatelj IMOarta
(30/9/07 19:35)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.
(...)


Viganj
Prijatelj IMOarta
(30/9/07 20:23)

najduža pjesma

naduža pjesma

K O V R A G E E E E!


spidom
Prijatelj IMOarta
(30/9/07 21:22)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.
(...)

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.
(…)


Ruth
Prijatelj IMOarta
(1/10/07 11:39)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu


vpavic
Prijatelj IMOarta
(4/10/07 12:09)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.


aurora x
Prijatelj IMOarta
(4/10/07 12:51)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!


vpavic
Prijatelj IMOarta
(5/10/07 13:55)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja.


spidom
Prijatelj IMOarta
(27/10/07 0:01)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.


vpavic
Prijatelj IMOarta
(8/11/07 19:21)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.
(...)


vpavic
Prijatelj IMOarta
(5/12/07 11:34)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.

Upijao sam svaku Tvoju riječ,
i svaki dah tvoje magične šutnje
utkao sam u čisti plašt svoje savjesti,
da stablo Tvoje poraste u ruže i lovorike,
a slatki plod da bljesne u zvijezdanom traku.
(...)


vpavic
Prijatelj IMOarta
(16/1/08 14:44)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.

Upijao sam svaku Tvoju riječ,
i svaki dah tvoje magične šutnje
utkao sam u čisti plašt svoje savjesti,
da stablo Tvoje poraste u ruže i lovorike,
a slatki plod da bljesne u zvijezdanom traku.

O Božićnoj noći opet palimo svijeće,
za prozorska okna djeca zatiču bršljan.
Ljeta i zime tvrdoglavo šeću starim putevima,
a zvona u sumrak bude daleke vidike.
...Samo, nemamo povoja da povijemo rane!
(...)


spidom
Prijatelj IMOarta
(16/1/08 17:16)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.

Upijao sam svaku Tvoju riječ,
i svaki dah tvoje magične šutnje
utkao sam u čisti plašt svoje savjesti,
da stablo Tvoje poraste u ruže i lovorike,
a slatki plod da bljesne u zvijezdanom traku.

O Božićnoj noći opet palimo svijeće,
za prozorska okna djeca zatiču bršljan.
Ljeta i zime tvrdoglavo šeću starim putevima,
a zvona u sumrak bude daleke vidike.
...Samo, nemamo povoja da povijemo rane!

Ranama neću prekriti riječi Tvoje.
Tvoje navodnjavaju žedne pustinje
i rastu šaptom u skrovite sunčeve oaze.
A naše ...
još tople u vremenu
noćima stražare
i tonu u sljevu rijeka.
Utječu se k Tebi.
(...)


aurora x
Prijatelj IMOarta
(23/1/08 22:53)


(...)

Godinama molim za samo jednu riječ
kako bih ozdravila dušu...
Nijema su moja iščekivanja.
Nad bunarom o cvjetnicu isprala sam molitve,
kroz pukotine nestale u toploj utrobi crvenice.


aurora x
Prijatelj IMOarta
(23/1/08 22:56)


Ne znam što se zbiva s mojim explorerom, ne mogu veliki post kopirati i dodati tvoj upis, jednostavno mi post duži od nekoliko redaka ne prolazi. Učinite to u moje ime...


spidom
Prijatelj IMOarta
(24/1/08 8:59)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.

Upijao sam svaku Tvoju riječ,
i svaki dah tvoje magične šutnje
utkao sam u čisti plašt svoje savjesti,
da stablo Tvoje poraste u ruže i lovorike,
a slatki plod da bljesne u zvijezdanom traku.

O Božićnoj noći opet palimo svijeće,
za prozorska okna djeca zatiču bršljan.
Ljeta i zime tvrdoglavo šeću starim putevima,
a zvona u sumrak bude daleke vidike.
...Samo, nemamo povoja da povijemo rane!

Ranama neću prekriti riječi Tvoje.
Tvoje navodnjavaju žedne pustinje
i rastu šaptom u skrovite sunčeve oaze.
A naše ...
još tople u vremenu
noćima stražare
i tonu u sljevu rijeka.
Utječu se k Tebi.
   
--- Citat: ---aurora x
    IMOart team
    Posts: 14215
    (23/1/08 22:53)
    Reply
--- Kraj citata ---

Godinama molim za samo jednu riječ
kako bih ozdravila dušu...
Nijema su moja iščekivanja.
Nad bunarom o cvjetnicu isprala sam molitve,
kroz pukotine nestale u toploj utrobi crvenice.

SpiDom:
vpavic
Prijatelj IMOarta
(8/2/08 11:27)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.

Upijao sam svaku Tvoju riječ,
i svaki dah tvoje magične šutnje
utkao sam u čisti plašt svoje savjesti,
da stablo Tvoje poraste u ruže i lovorike,
a slatki plod da bljesne u zvijezdanom traku.

O Božićnoj noći opet palimo svijeće,
za prozorska okna djeca zatiču bršljan.
Ljeta i zime tvrdoglavo šeću starim putevima,
a zvona u sumrak bude daleke vidike.
...Samo, nemamo povoja da povijemo rane!

Ranama neću prekriti riječi Tvoje.
Tvoje navodnjavaju žedne pustinje
i rastu šaptom u skrovite sunčeve oaze.
A naše ...
još tople u vremenu
noćima stražare
i tonu u sljevu rijeka.
Utječu se k Tebi.

Godinama molim za samo jednu riječ
kako bih ozdravila dušu...
Nijema su moja iščekivanja.
Nad bunarom o cvjetnicu isprala sam molitve,
kroz pukotine nestale u toploj utrobi crvenice.

Samo još klatno udara na svevremenskoj uri,
a mi tražimo ključ da ga zaključamo
noseći breme tuđih opsjena i grijeha.
Bez luči na vrhu svjetionika,
Oštra je hrid lomača ispraznih životnih poema.
(...)

vpavic
Prijatelj IMOarta
(30/4/08 8:59)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.

Upijao sam svaku Tvoju riječ,
i svaki dah tvoje magične šutnje
utkao sam u čisti plašt svoje savjesti,
da stablo Tvoje poraste u ruže i lovorike,
a slatki plod da bljesne u zvijezdanom traku.

O Božićnoj noći opet palimo svijeće,
za prozorska okna djeca zatiču bršljan.
Ljeta i zime tvrdoglavo šeću starim putevima,
a zvona u sumrak bude daleke vidike.
...Samo, nemamo povoja da povijemo rane!

Ranama neću prekriti riječi Tvoje.
Tvoje navodnjavaju žedne pustinje
i rastu šaptom u skrovite sunčeve oaze.
A naše ...
još tople u vremenu
noćima stražare
i tonu u sljevu rijeka.
Utječu se k Tebi.

Godinama molim za samo jednu riječ
kako bih ozdravila dušu...
Nijema su moja iščekivanja.
Nad bunarom o cvjetnicu isprala sam molitve,
kroz pukotine nestale u toploj utrobi crvenice.

Samo još klatno udara na svevremenskoj uri,
a mi tražimo ključ da ga zaključamo
noseći breme tuđih opsjena i grijeha.
Bez luči na vrhu svjetionika,
Oštra je hrid lomača ispraznih životnih poema.

Duše si vezao pređom od stoljetnih snova,
u pristaništa usidrio
gdje nema dubokih mora i nepoznatih hridi,
a srca bljeskaju topla ko lucerna,
i nutkaju vječne izvore radosti.
(...)


spidom
Prijatelj IMOarta
(30/4/08 9:20)


OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.

Upijao sam svaku Tvoju riječ,
i svaki dah tvoje magične šutnje
utkao sam u čisti plašt svoje savjesti,
da stablo Tvoje poraste u ruže i lovorike,
a slatki plod da bljesne u zvijezdanom traku.

O Božićnoj noći opet palimo svijeće,
za prozorska okna djeca zatiču bršljan.
Ljeta i zime tvrdoglavo šeću starim putevima,
a zvona u sumrak bude daleke vidike.
...Samo, nemamo povoja da povijemo rane!

Ranama neću prekriti riječi Tvoje.
Tvoje navodnjavaju žedne pustinje
i rastu šaptom u skrovite sunčeve oaze.
A naše ...
još tople u vremenu
noćima stražare
i tonu u sljevu rijeka.
Utječu se k Tebi.

Godinama molim za samo jednu riječ
kako bih ozdravila dušu...
Nijema su moja iščekivanja.
Nad bunarom o cvjetnicu isprala sam molitve,
kroz pukotine nestale u toploj utrobi crvenice.

Samo još klatno udara na svevremenskoj uri,
a mi tražimo ključ da ga zaključamo
noseći breme tuđih opsjena i grijeha.
Bez luči na vrhu svjetionika,
Oštra je hrid lomača ispraznih životnih poema.

Duše si vezao pređom od stoljetnih snova,
u pristaništa usidrio
gdje nema dubokih mora i nepoznatih hridi,
a srca bljeskaju topla ko lucerna,
i nutkaju vječne izvore radosti.

Tvoji snovi iz Tvojega srca izviru
i kao slapovi spuštaju se na nas
Tvoji snovi su zbilja koja plete mrežu
vezuje nas bljeskavim čvorovima
i vezom koji zrcali slikom prepoznavanja.
(...)

vpavic:
OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.

Upijao sam svaku Tvoju riječ,
i svaki dah tvoje magične šutnje
utkao sam u čisti plašt svoje savjesti,
da stablo Tvoje poraste u ruže i lovorike,
a slatki plod da bljesne u zvijezdanom traku.

O Božićnoj noći opet palimo svijeće,
za prozorska okna djeca zatiču bršljan.
Ljeta i zime tvrdoglavo šeću starim putevima,
a zvona u sumrak bude daleke vidike.
...Samo, nemamo povoja da povijemo rane!

Ranama neću prekriti riječi Tvoje.
Tvoje navodnjavaju žedne pustinje
i rastu šaptom u skrovite sunčeve oaze.
A naše ...
još tople u vremenu
noćima stražare
i tonu u sljevu rijeka.
Utječu se k Tebi.

Godinama molim za samo jednu riječ
kako bih ozdravila dušu...
Nijema su moja iščekivanja.
Nad bunarom o cvjetnicu isprala sam molitve,
kroz pukotine nestale u toploj utrobi crvenice.

Samo još klatno udara na svevremenskoj uri,
a mi tražimo ključ da ga zaključamo
noseći breme tuđih opsjena i grijeha.
Bez luči na vrhu svjetionika,
Oštra je hrid lomača ispraznih životnih poema.

Duše si vezao pređom od stoljetnih snova,
u pristaništa usidrio
gdje nema dubokih mora i nepoznatih hridi,
a srca bljeskaju topla ko lucerna,
i nutkaju vječne izvore radosti.

Tvoji snovi iz Tvojega srca izviru
i kao slapovi spuštaju se na nas
Tvoji snovi su zbilja koja plete mrežu
vezuje nas bljeskavim čvorovima
i vezom koji zrcali slikom prepoznavanja.

Plovimo, danas, u plavet svijetlih nadanja,
a oni iz svoje mračne duplje, ko s dna pakla
grozničavo plješću ugaslom ehu svojih davno pokopanih želja.
-Moram li, oče, bez kletve podijeliti koricu kruha
i lovor vijenac na nož krvniku objesiti.
(...)

vpavic:
OČEVA RIJEČ

Ušle su u me tvoje riječi kad lica si skrivena
u sjeni čeličnih žica, šutke, zazivao moje ime.
Ljutice su zmije pod bljeskom oštra noža
grizle tvoju napaćenu dušu,a tvojom su krvlju,
ordenje svoje crveni krvnici risali.

Nijedna rijec izblijedjela nije
vec je samo eho uspomena vise i jace snazi,
snaga tvojih propacenih dana i noci,
ljubav tvoja i visoko celo
moj zivotni put pokazuje i svjetli.

Njegova riječ mi svaku misao vijencima dobrote kiti,
i bore mi ustrajne na licu ljubi,i šapće,
uzvišenim glasom naših pradjedova
snatreći živo spokoj obećanog križa
-na onoj tvrdoj zemlji crljenici.

I neizgovoreno sve što je bilo,
u srce se zavike posadilo.
Onaj komad našeg raja duši i sad fali,
tamo smo se stisli, od tamo istisnuli,
tako beskrajno sretni, tako beskrajno mali.

Njegova riječ, topla i blaga ko suza materina,
besmrtna oda hrabrosti, umilna pjesma anđela,
nebeski dar i križ na umornu čelu.
Riječ iskrena kakva htjedoh postati,
-a ne slutnja -a ne ljubav obećana...

U ponosu srca sutnja, tihi znamen,
drhti grobni kamen i jedan veliki amen.
Oče, bit cu sama Ljubav zelena i mlada,
Ptica Tvoja i preletjet ruševine ... Jekom
riječi Tvoje blage i prodorne kao Božja nada.

Boli i jeca kamen ti nad uzglavljem,
smiljem i vrijeskom tugu rastjerujem...
sinovi sinova tvojih igraju se na počivalima,
na bol navikla djeca po livadama
traže djetalinu!

U riječi Oče, goli život sve me više uči,
ubojite, tamne, guste, ljepljive do žuči.
Osmijesi k'o točke, upitnici k'o rane rata,
krševitim poljem, bosonog u drači,
dižem se i padam, tražim svoga brata.

Treperi mjesec žut ponad šutljivih planina,
ja tražim Tvoju zvijezdu što plovi
beskrajnim modrim vjekovima,
pa htjedoh krikom u zvjezdanu kolijevku,
a topli plašt Tvoje riječi -da me uljulja.

I plovi mjesec žut iznad legla srna
gdje miruju s mladuncima vlazna oka crna,
i šuma me lisnatim kaputom pitomim,
tim toplim skutom grije i grije
Rijecju Tvojom vođen i kroz krik se smijem.

Moje su riječi, danas, slabašne i tihe
i bešumno klize s druge strane jave,
ja žudim, stisnut sjenama i maštom
mističnu raskoš s božanskih visina,
neiscrpno vrelo Tvoje riječi drage.

Tvoje su riječi na obalama čekanja
brižnom rukom Očevom posijane.
Iako su ko zrnca pjeska
one toplinom cakle
morem su osoljene
valom oplakane.

Zapiši očevu riječ jer ona blijedi
usnama samo ispričat je ne vrijedi
zapiši je, utisni u papir perom za sebe
za one koji čekaju, ćute, misle
koji ostaju na tom kamenu
svoje krvi znamenu

I onda kad padnem u dubine noći
u dušmanske ruke što mi nadu spasa nude,
u poznu uru kad se ropsko srce probudi
zgrčeno u dnu sebe od lažnih soneta,
Riječ mi je Tvoja utjeha -molitva Svevišnjemu.

Bilo je lako otići na put bez povratka...
no dragi moj, staze nisu zarasle...
Svakodnevno osluškujem ti korake,
a dijete tvog dijeteta
tvojim imenom dazivam!

Od ovog tijela ne će ostati ništa
blažena tek će biti ponovljena Tvoja riječ
i snaga i moć i ljubav njena
nad kolijevkom i jastukom
cvjetat će vjera novih pokoljenja

Sve je tu pohranjeno
u zdencu isklesanih riječi
voda iz izvora svih jeseni tvojih sjećanja
rudi proljećem novih nastajanja
u prvotnom slovu isklesana.

I danas kada riječ mostove i dveri ruši
i kada turobnom jezom svako joj slovo romori,
strovaljuju se pomamno duše živih u jaruge
bez klice, roda i poroda, izdišu
čudnovate sjene bezimenih tjelesa.

Upijao sam svaku Tvoju riječ,
i svaki dah tvoje magične šutnje
utkao sam u čisti plašt svoje savjesti,
da stablo Tvoje poraste u ruže i lovorike,
a slatki plod da bljesne u zvijezdanom traku.

O Božićnoj noći opet palimo svijeće,
za prozorska okna djeca zatiču bršljan.
Ljeta i zime tvrdoglavo šeću starim putevima,
a zvona u sumrak bude daleke vidike.
...Samo, nemamo povoja da povijemo rane!

Ranama neću prekriti riječi Tvoje.
Tvoje navodnjavaju žedne pustinje
i rastu šaptom u skrovite sunčeve oaze.
A naše ...
još tople u vremenu
noćima stražare
i tonu u sljevu rijeka.
Utječu se k Tebi.

Godinama molim za samo jednu riječ
kako bih ozdravila dušu...
Nijema su moja iščekivanja.
Nad bunarom o cvjetnicu isprala sam molitve,
kroz pukotine nestale u toploj utrobi crvenice.

Samo još klatno udara na svevremenskoj uri,
a mi tražimo ključ da ga zaključamo
noseći breme tuđih opsjena i grijeha.
Bez luči na vrhu svjetionika,
Oštra je hrid lomača ispraznih životnih poema.

Duše si vezao pređom od stoljetnih snova,
u pristaništa usidrio
gdje nema dubokih mora i nepoznatih hridi,
a srca bljeskaju topla ko lucerna,
i nutkaju vječne izvore radosti.

Tvoji snovi iz Tvojega srca izviru
i kao slapovi spuštaju se na nas
Tvoji snovi su zbilja koja plete mrežu
vezuje nas bljeskavim čvorovima
i vezom koji zrcali slikom prepoznavanja.

Plovimo, danas, u plavet svijetlih nadanja,
a oni iz svoje mračne duplje, ko s dna pakla
grozničavo plješću ugaslom ehu svojih davno pokopanih želja.
-Moram li, oče, bez kletve podijeliti koricu kruha
i lovor vijenac na nož krvniku objesiti.

Tragovi se moji tek slute u svitanju budućih vjekova,
Pokatkad naivno zaobiđem vidljiv putokaz
Željan svemirskog plavetnila,
A onda me Tvoja riječ ko plamsaj vatre ošinu,
Umiri me i utiša, i vrati natrag u svoj naručaj.
(...)

aurora x:
Gledam ovu rijeku stihova... čitam ih pojedinačno, ima tako briljatnih ostvarenja, nižu mi se slike pred očima... zamišljam da ih fotografijom prepričam...

Navigacija

[0] Lista Poruka

[#] Slijedeća stranica

Idi na punu verziju