ISPOVID

[andjeo gabriel]

U tuđem vrtu san ubra ružu
da san je svojoj curi
ona je mislila da je iz mog vrtla
ja san mislio kako je to dobro
i ona je mislila isto
sve dok mi susjed nije očita bukvicu.

[vpavic]

MLADI LJUBAVNICI

U grotlu mraka oni otvaraju oči,
I zagrljeni,
Svoje srce uče kucati u beznadnim odredištima,
Gdje strahovi očaravajućim magnetizmom
Postojano usmjeravaju duhovnom samouništenju.
Isprepleteni pogledi mladih ljubavnika,
U tramvaju bez broja,
Molećivo uokviruju fragmente slika
Nesigurne prošlosti i neizvjesne budućnosti,
I nevještim zagrljajima traže svoje sutra
U šumi izgubljenih i obezvrijeđenih ljudskih kreatura.
A klicu drukčijega i obojenog svijeta
Nose duboko u sebi.
(vpavic)

[Ratnik svjetlosti]

Misao pred oltarom

U propustu misli
počinja se zločin
hladniji od smrti,
najtamniji od poroka.
Prevara se smisli
u predvorju srca,
a pustoš u osveti
razara srž čovjeka.
Spasi nas Bože
od propusta misli
i propusta srca
kojima se hrane
sablasne moći i
privid se vrti,
a nemir dušu kljuca.
Spasi nas Bože
od te žive smrti.

[vpavic]

ZAPISI S RUBA VREMENA

Kad sam se ja rodio svi su ushićeno pjevali
I slavili moje rađanje.
(I samo postojanje se rasplakalo od sreće, kažu.)
Slaveći, dizali prazne ruke u vis
Jer su vremenom zaboravili luč,
Samo je moja mati bolno jecala.
Kad sam odrastao
I ja sam nehotice počeo pjevati,
I bez povoda, slaviti nečije rađanje.
Kroz smjeh i pjesmu  do moga srca
Probijala se slutnja nečijih bolnih jecaja.
Kad sam umirao,
Svi su jecali i oplakivali moj odlazak.
Vitlali upaljene luči nada mnom,
Ridali i ruke lomili nebi li  odagnali smrt.
A moja mati, samo je nijemo molila.

[Ratnik svjetlosti]

Ranjena pjesma

Bože moj,

kad opet dođe
lice s čudne strane,
u iskrivljenjima,
u iznenadnim snovima
u kojima se
rastajem od sebe
i svega što bijah,
ili ću biti,
kad pogled prolaznosti
otvori ranu do rane
i sunovrati me u ponor
zaboravljenih
ljudi i događanja,
Bože moj,
budi mi milostiv
i budi mi sklon
u rano svitanje
primi plav i bolan poj.

[SpiDom]

Stojim pred Tobom
i šutim
i samo šutim
i mislima šutim
i ne znam što bih rekla
jer Ti čitaš moju šutnju
i Ti čitaš moju misao
i Ti samo čitaš.

Otišla sam i vrata zatvorila
tiho.

[Ratnik svjetlosti]

Stojim pred Tobom
i šutim
i samo šutim
i mislima šutim
i ne znam što bih rekla
jer Ti čitaš moju šutnju
i Ti čitaš moju misao
i Ti samo čitaš.

Otišla sam i vrata zatvorila
tiho.

Odlično Spidom!

[vpavic]

KAD ME NE BUDE

Kad me ne bude,
Nestat će jedan trag u drači,
U kamenu,
U ilovači.
Orao će kliktati nad docima
I sudbinu odmotavati slavuju
I poskocima.
U tvrdim će brazdama troskot
Sudbinu kruhu tkati,
A mudri će kos na deblu trešnje
Cvrčka ušutkati.
Kad me ne bude,
Jutra će budna svitati,
Mjesec će ljubiti zvijezde,
A one će čežnje u ljubav rastočiti.
Dok ne poljubim zemlju
Ne mogu izgnati riječ,
A tada ću zaspati bezimen
Pod plaštem od drače i bršljana.
A na prljavim ulicama
Netko će pjesmom razapeti jedra
I šaku soli na novu ranu prosuti,
Na dohvat ruku ostat će grozdovi
Mojih neopjevanih vinograda
I prsten žut u njenoj ustrajnoj ruci.

[vpavic]

     U JEZERU
(Ili mjesečeva igra i sudbine krovova)

Kuće i kameni most pod vodom
Ljube se sjenom u oblacima,
U dnu doline pod plavim svodom
Mjesec se igra s krovovima.

Pa ih ljuljuška u svomu krilu
I u tren među zvijezde skoči,
Razdragan, prosu zvjezdanu svilu
Međ' njine vlažne vodene oči.

Pod ovom hladnom, zelenom tugom
Jecaj se rodnih razliježe njiva,
Nestaju sudbe jedna za drugom
Dok tihi uzdah gorčinu skriva.

Sabrale u se sve svoje rane
I sa čeznućem u dnu sebe,
Ne daju srcu da suzu kane,
A mjesec lud im dušu zebe.

Ljulja se čedno u praznoj zipci
U kojoj majčinske ostaše nade,
Krovovi bijeli nisu krivci
Za bolne sudbe i njine jade.

[vpavic]

OPROSTITE

Oprostite mi vi
Kojima ni ime ne znam,
I kojih se ne spominjem,
A ne važete svaku moju riječ,
Premda i meni katkad
Ostaje daleka i strana.

Oprostite i vi dragi prijatelji,
Čija imena čuvam zapisana u notesu,
I koji me udivljeno smjestiste
U svoje postojanje,
Što vaše  sumnje i naučene geste
nikako ne razumijem.

[Ratnik svjetlosti]

Stoljeća grijeha

Tristo godina, stoljeća i mnogo više
drhtim u samoći i tami - bezglasno.
Ali evo, mrlja se svjetlim križem briše;
u savjesti sjaji - sve je čisto i jasno.

[vpavic]

U CRKVI

Nedjelja sveta, blažen je dan,
I ljudi žedni Božje riječi,
Ključaju grudi od molitve
Ranjene duše koja liječi.

Oblače na se čisto ruho,
Djevojke brižno kosu rede,
Uzvišen zvon u crkvu zove,
A stari već u klupi sjede.

Mole se žene pred Raspetim,
Skrušeno pogled k nebu dižu,
U ruci broje očenaše,
U bijela zrnca želje nižu.

Na koru muški rukuju se
I svaki šutke u mir tone,
Tišina sveta odjekuje
Dok zvona gromko ne zazvone.

Tad pjesma krene u jedan glas,
Svi dio svoje duše daju,
Usplamtje gordo srce svako,
Uz blažen smiraj ko u raju.

[glonga]

vpavic vs. asantic
http://www.aleksasantic.com/Santic/1904.html#VECE%20NA%20SKOLJU

i druge paralogije:

Podne zvoni, pratar reka misu,
Ričičke se ni umile nisu.
Ȍj!

[vpavic]

vpavic vs. asantic
http://www.aleksasantic.com/Santic/1904.html#VECE%20NA%20SKOLJU

i druge paralogije:

Podne zvoni, pratar reka misu,
Ričičke se ni umile nisu.
Ȍj!

 Глонга
 Kакав впавиц вс. асантиц, какве паралогије, космологије и  све васцеле логијe.


Btw: nikad pratri u Ričicama proviđali nisu!

Varušanka rodila je troje,
Jedno sebi HDZ-u dvoje.
Ooooj!

[glonga]

Prva asocijacija na vpavicevu pismicu "U crkvi" bila mi je asanticeva pismica "Veče na školju".
Time ne kažem ništa loše suprotiva tvoje poezije. Naprotiv.
Volim malo bacat stvari prid oči pisniciman. Zločasto? Da vidim rastu li im oči. Ili srce? Ko bukara.

Ona mala iz Bugojna (Stanka?) bacila je (prve) kučiće u Vrbas-vodu. Kako reagiraju pisnici? Jesenjin na ćirilici, da na čem će, zapiše Песнь о собаке, Šantić latinicom i ijekavicom zabilježi pismu, a prost narod, kako bi rekli otac Makarije i Momo Kapor npr. - histeriše, masivno, onako kako zapaža Zlovak navodeći u privitak svomu stavu blesimetriju objavljenu u njutanjem.

Izvorna prozivljuća ganga (stvar, stvar pored koje bi pisničke oči tribale rest spram Šimiću) navodno je suprotiva Roškuljicah.

Podne zvoni, pratar reka misu,
Roškulje se ni umile nisu.

To je ta stvar.

Pratri su proviđali župu Ričice od 1734. do 1871. godine. Među njima i pra Stipan Medvidović. Vidi pra Vjekina Plemena, na str. 240. u izdanju iz 1996.