IMOart Forum Croaticum

Svakodnevnica => Povijest => Autor teme: Ratnik svjetlosti - 06 Lipanj 2008, 22:04:54 poslijepodne

Naslov: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 06 Lipanj 2008, 22:04:54 poslijepodne
Evo nakon ovog jako pametnog naslova zelja mi je o genocidu prikupiti dobar materijal i pogledati izbliza i iznutra znacenje... genocid, grč.-lat. genos=rod, pleme, occidere= ubiti; zlocin protiv citavog naroda, istrijebljenje naroda, dakle, plansko ubijanje s ciljem nestanka citavih zajednica naroda; izraz se koristi od 1946. godine na procesu protiv ratnih zlocinaca u Nurnbergu...
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 06 Lipanj 2008, 22:12:27 poslijepodne
Genocid kroz povijest...bogata povijest!
Sama pojava je vjerojatno puno starija nego koristenje izraza - genocid.
U teoloskom smislu genocid je bratoubojstvo i cedomorstvo...sve sto vodi istrjebljenju jednog naroda, ali i covjecanstva kao takvog...

_______________________________________________________

GENOCID KAO POMODARSTVO
Genocid kao svojevrsna moda

Muhamed Filipović
 
11.07.2007
 
Moderno vrijeme je ne samo vrijeme napretka nauke i tehnologije, i nastanka globalnog društva, nego i vrijeme genocida. Otkako je praksa uništavanja ljudi, koja je bila politika nacizma, ostvarila katastrofalne učinke u uništavanju europskih Jevreja, Cigana i Slovena, uključujući u to i ljevičare i liberale svih vrsta, genocid je postao definicija takvih ideja i njihovih učinaka. U osnovi svakog genocida stoji ideja prečeg prava na život jednih u odnosu na druge ljude.

Kako je poznato, pobjedinci u prošlom svjetskom ratu su odlučili da takvo ponašanje kvalificiraju kao genocid, što znači akt uništavanja cijelog naroda, rase, klase ili nacionalne, etničke, kulturne i vjerske grupe. Tako je genocid ušao u političku, pravnu i moralnu svijest nomenklaturu postupaka savremenog svijeta, što je definirano u Deklaraciji OUN o genocidu. U njoj su definirani geoncid i nabrojana sva djela koja se mogu kvalificirati kao vršenje genocida. Ono što je bitno je da je, u skladu sa definicijom kao genocidna radnja počinjena tokom tadašnjeg rata, kvalificirano masovno uništavanje ljudi koje je izvršila nacistička Njemačka, zbog čega su prema njoj poduzete drastične političke, policijske, sudske i ekonomske mjere i nametnut režim kontole sila pobjednica, kako bi se čovječanstvo uvjerilo da su Nijemci naučili lekciju i da više ne mogu predstavljati opasnost za ostale narode i ljude.

Ono što je u ovom kontekstu značajno, a što ovdje treba notirati, jeste činjenica da se kao genocidni akti, ili kao akti ratnog zločinstva, nisu uračunavali akti masovnog ubijanja civila, izvršeni od savezničkih vojski, koja su vršena po naređenju najviših organa vlasti tih država. Tako se ne spominju akti bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, u kojima je bilo ubijeno oko 400.000 nevinih ljudi, čija je krivica bila što su bili Japanci. Isto tako, nisu kao zločinačka djela kvalificirana bombardiranja velikih njemačkih gradova izvršena u svrhu ubijanja ljudi, od kojih je egzemplarno bombardiranje Drezdena, kada je u nekoliko minuta ubijeno više od 100.000 nevinih ljudi jer su bili Nijemci.

Ovi akti i cijeli niz drugih akcija zapadnih demokratskih država nisu tematizirani u bilo kakvoj vezi sa Deklaracijom OUN o genocidu, pa se može izvesti zaključak da je genocid postao jedan od instrumenata politike i način da onaj ko ima moć da ubija, ima ujedno i pravo da odluči šta je to genocid, a šta nije. Da je tema genocida postala polje političkih manipulacija vidi se iz mnogih činjenica. Ovdje ću ostati kod onog što se tiče nas i naše države.

1992. godine je u Bonnu organizirana velika konferencija o genocidu na tlu bivše Jugoslavije. Prisustvovao sam konferenciji i shvatio da se nalazim u krugu i okolnostima u kojima su genocid i posebno njegove žrtve i počinitelji postali predmet manipulacije. Za genocid je bitno da se koliko je to moguće brže i potpunije isprave njegovi učinci i stanje vrati na status quo ante. Istovremeno, da se brzo utvrde i kazne počinioci. Za tako nešto su garancija oni koji imaju moć. Samo onaj koji raspolaže s moći da restaurira zločinom narušeno stanje i kazni krivce nedjela, stvarni je akter koji nešto u odnosu na genocid može učiniti. Nažalost, na toj konferenciji sam shvatio da niko ko ima moć nema takvu namjeru i da je nama ostavljeno da žalimo, sahranjujemo i lamentiramo nad našim žrtvama i sudbinom, ali su nam oduzeti realna moć i šansa da u tom pogledu efikasno djelujemo. Drugo, shvatio sam već tada da se za nas genocid pretvara u temu simpozijuma i jalovih naučnih raspravljanja, sadržaj povremenih skupova, osnovu novih rituala, ali da u onom što je bitno, u vezi s normalizacijom stanja, rehabilitacijom žrtava i kažnjavanjem počinioca zločina, mi nismo u stanju da bilo šta učinimo. Oni koji to mogu neće. Davno smo mogli, da su naši tutori i kuratori naše slobode to htjeli, izliječiti najveći broj naših rana, pomoći ljudima da se cijela ova iscrpljujuća historija završi i da ljudi dobiju mogućnost da rade i djeluju na svoju budućnost, da se oslobode teškog bremena i osjećanja žrtve i orijentiraju prema budućnosti.

Danas se može reći da je vrijeme u kojem živimo ujedno i vrijeme genocida. Na sve strane padaju ljudske glave i to u stotinama hiljada. Padaju glave u Iraku, Afganistanu, Palestini, Somaliji, Sudanu, centralnoj Africi i drugdje, a govori se o genocidu nemoćnih nad moćnima. Niko nije kvalificirao današnje egzerciranje nasilja sa genocidnim posljedicama koje se reklamira kao borba za slobodu, a žrtve se množe na stotine hiljada. To su kolateralne žrtve, inače pravednih i nužnih akcija koje su neki nesavjesni političari poduzeli da privole ljude da misle kao oni i žive po njihovoj volji.

Ali da neko postavi pitanje šta nam u odnosu na definiciju genocida nudi globalizacija i upotreba rata kao metoda rješavanja političkih pitanja i uvođenja svijeta u globalni sistem kojim rukovode velike sile, toga nema. Nema nove definicije i kvalifikacije postojećih radnji, nego se za genocidom traga u prošlosti. Iz naftalina vade historije, koje, kad bi bile stvarno i doslovno mogle biti primijenjene, ne bi ostavile nijedan narod i vladu da ne bi bila kvalificirana kao izvršilac genocida. Ono što posebno žalosti svakog ko pokušava argumentirano misliti o tim pitanjima je da naučnici slijede lažne političke ideje i veličine, stvarajući u stvari alibi za njihove dosadašnje i buduće poteze slične onima koje su prakticirali zadnjih godina.

Eto sto je Muhamed Filipovic na kraju svog clanka bogatog idejama zakljucio...
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: batakljun - 07 Lipanj 2008, 09:22:39 prijepodne
potpuno je jasno i neupitno da se velika bombardiranja (neki smatraju i nepotrebna) u kojima stradavaju i brojni civili ne mogu staviti u kategoriju genocida. nije to samo slučaj sa savezničkim bombardiranjima, pa ni njemce nikad nije optužilo zbog pretjeranih bombardiranja, a sjetite se samo londona i drugih britanskih gradova, sjetite se sovjetskih gradova, staljingrada.
nažalost, taktička bombardiranja postala su legitiman način ratovanja (o tome se ovih dana govori i u haagu) i nikad ga nitko nitko nije ni stavio u kontekst genocida, eto zbog čega se ni drezden ne stavlja u tu kategoriju. njemački zapovjednik u staljingradu vraćen je u domovinu, on je bio vojnik, a ne zločinac, a kako je izgledao staljingrad znte i sami.
 
da zaključim, genocid, odnosno postupci kojima se nastoji iskorijeniti neka etnička skupina sa određenog prostora nema nikakve veze s ratnim djelovanjima. neosporno je da ratna djelovanja "pomažu" čišćenju nekog prostora jer narod jednostavno bježi od opasnosti, ratne okolnosti nepobitno dovode i do velikih civilnih žrtava, međutim, genocid je ipak nešto sasvim, sasvim drugo.

 
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 07 Lipanj 2008, 09:58:41 prijepodne
da zaključim, genocid, odnosno postupci kojima se nastoji iskorijeniti neka etnička skupina sa određenog prostora nema nikakve veze s ratnim djelovanjima. neosporno je da ratna djelovanja "pomažu" čišćenju nekog prostora jer narod jednostavno bježi od opasnosti, ratne okolnosti nepobitno dovode i do velikih civilnih žrtava, međutim, genocid je ipak nešto sasvim, sasvim drugo.

Bilo bi zanimljivo cuti - a STO TO DRUGO?
Ako se bombardiranje, odnosno sravnjivanje citavih gradova provede prakticki bez nekog valjanog ratnog povoda, na kraju rata, kao demonstracija moci i novog naoruzanja atomskog i razornog djelovanja i da bi stoljecima kasnije stanovnistvo trpjelo posljedice, sto to jest nego genocidna akcija?

Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: batakljun - 07 Lipanj 2008, 10:13:28 prijepodne
Bilo bi zanimljivo cuti - a STO TO DRUGO?
Ako se bombardiranje, odnosno sravnjivanje citavih gradova provede prakticki bez nekog valjanog ratnog povoda, na kraju rata, kao demonstracija moci i novog naoruzanja atomskog i razornog djelovanja i da bi stoljecima kasnije stanovnistvo trpjelo posljedice, sto to jest nego genocidna akcija?



u ljeto 1945. rat na pacifiku nije bio ni blizu kraja i bacanje bombi je bio vojni potez koji je imao za cilj prisiliti vladu japana na bezuvijetu predaju - što se u konačnici i dogodilo. dakle, netočno je da nije bilo razloga!
amerikanci su japance pobili kao ratne protivnike, a ne kao japance iako i dalje ostaje dvojbena moralnost tog čina. razmjeri katastrofe ne smiju se brkati s uzrocima koji su do toga doveli.

s druge strane ako govorimo o genocidu nad židovima, jasno je i očito da oni nisu bili nikakav ratni cilj. njihovim iskorjenjivanjem vojno se nije postiglo apsolutno ništa. svrha njihova uništavanja bilo je samo uništavanje.

Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 07 Lipanj 2008, 10:23:07 prijepodne
u ljeto 1945. rat na pacifiku nije bio ni blizu kraja i bacanje bombi je bio vojni potez koji je imao za cilj prisiliti vladu japana na bezuvijetu predaju - što se u konačnici i dogodilo.
amerikanci su japance pobili kao ratne protivnike, a kao japance iako ostaje dvojbena moralnost tog čina. razmjeri katastrofe ne smiju se brkati s uzrocima koji su do toga doveli.

s druge strane ako govorimo o genocidu nad židovima, jasno je i očito da oni nisu bili nikakav ratni cilj. njihovim iskorjenjivanjem vojno se nije postiglo apsolutno ništa. svrha njihova uništavanja bilo je samo uništavanje,


Sto dakle genocid ustvari jest?

Mozemo li izostaviti razmjere katastrofe i odgovornost u biranju naoruzanja u ratu?
Vrijeme, mjesto i ljudi najvaznije su odrednice svakog dogadjaja....
Opce poznato je da radijacija tog tipa moze unisiti citavu zemlju.

Dresden je nista drugo do kazna Njemackoj, a Bleiburg i Jasenovac nakon drugog sv. rata ista su stvar - osveta politicki mocnih pobjednika. Po razmjerima stete i brojnosti zrtava ta kazna je genocidnog karaktera, tu se ne radi o 'sporadicnim' osvetama, nego o namjernom i masovnom kaznjavanju ubijanjem - jer je masovno i jer je namjerno - genocidno je.

Unistavanje navodno radi kaznjavanja nije nista bolje od unistavanja radi navodno unistavanja. Svako unistavanje pocinje s navodnim kaznjavanjem (i Nijemci su poceli s kaznjavanjem Zidova jer su ih smatrali krivima za krizu u zemlji i sire), pa prema tome - u cemu je stvar?

Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: dub - 07 Lipanj 2008, 13:51:33 poslijepodne
Dezinformatorska spodoba koja se zove Batakljun napisao/la je 20080607090239:

Citat:
da zaključim, genocid, odnosno postupci kojima se nastoji iskorijeniti neka etnička skupina sa određenog prostora nema nikakve veze s ratnim djelovanjima. neosporno je da ratna djelovanja "pomažu" čišćenju nekog prostora jer narod jednostavno bježi od opasnosti, ratne okolnosti nepobitno dovode i do velikih civilnih žrtava, međutim, genocid je ipak nešto sasvim, sasvim drugo.

Dezinformatorska spodoba koja se zove Batakljun napisao/la je 20080607093649 i:

Citat:
evo izvrsnog primjera kako se i skoliko ozbiljnosti ovdje diskutira.
http://www.imoart.hr/forum/index.php?PHPSESSID=0dc1b0ba2b3846d39c02e6bfb09c05d1&topic=236.0
Odgovor #4

Ne mogu vjerovati da svjesno ne zamagljuješ pojmove genocida i etničkog čišćenja.
Daklem, faktografije radi, ne FYI već FOI (ForOthersInfo) službene UN-ove definicije:


Etničko čišćenje - rendering an area ethnically homogeneous by using force or intimidation to remove from a given area persons of another ethnic or religious group

Genocid - any of the following acts committed with intent to destroy, in whole or in part, a national, ethnical, racial or religious group, as such: killing members of the group; causing serious bodily or mental harm to members of the group; deliberately inflicting on the group conditions of life, calculated to bring about its physical destruction in whole or in part; imposing measures intended to prevent births within the group; [and] forcibly transferring children of the group to another group



Hint @Ratnik svitlosti

Ako te doista zanima povijest genocida i etničkog čišćenja, počmi s biblijskim terminom "herem". Koliko se sjećam tu ima opisa temeljitog etničkog čišćenja koje ne uključuje samo osobe nego i stvari pokretne i nepokretne i bića i to metodom destroy (uništi) a ne metodom remove (ukloni).


I živa uhvati Agaga, amalečkog kralja, a sav narod zatre oštricom mača, izvršujući "herem", kleto uništenje.
1 Sam 15,8   

Ali Šaul i narod poštedješe Agaga i najbolje ovce i najbolja goveda, ugojenu stoku i jaganjce i sve što je bilo dobro. Na svemu tome ne htjedoše izvršiti "herem"; nego što je god od stoke bilo bez cijene i vrijednosti, na tom izvršiše "herem".
1 Sam 15,9

I David ih poče biti i tukao ih je od zore do mraka, izvršujući na njima "herem", kleto uništenje. Nitko od njih nije izmakao, osim četiri stotine momaka, koji zajahaše na deve i pobjegoše.
1 Sam 30,17

Judita posveti kao "herem" sve Holofernove predmete koje joj puk bijaše predao i svilene tkanine koje bijaše uzela s postelje njegove.
Jdt 16,19

Potom ode Juda s bratom Šimunom i pobiše Kanaance koji su živjeli u Sefatu i grad izručiše "heremu", prokletstvu. Zbog toga se grad prozva Horma.
Suci 1,17
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 07 Lipanj 2008, 15:39:19 poslijepodne
Knjiga Starog Zavjeta mogla bi se zvati i knjigom ljudskog jada i ratova, po predmetu koji opisuje - sve zlo covjecanstva koje je izgnano iz Raja zemaljskog opisano je unutra.

Prvo bratoubojstvo na zemlji - kršenje 5. Božje zapovjedi

4
1Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, pa reče: "Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!" 2 Poslije rodi Abela, brata Kajinova; Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. 3 I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. 4 A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, 5 a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi. 6 I Jahve reče Kajinu: "Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? 7 Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti." 8 Kajin pak reče svome bratu Abelu: "Hajdemo van!" I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi. 9 Potom Jahve zapita Kajina: "Gdje ti je brat Abel?" "Ne znam", odgovori. "Zar sam ja čuvar brata svoga?" 10

Jahve nastavi: "Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. 11 Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! 12 Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!"

13 A Kajin reče Jahvi: "Kazna je moja odviše teška da se snosi. 14 Evo me tjeraš danas s plodnoga tla; moram se skrivati od tvoga lica i biti vječni lutalac na zemlji - tko me god nađe, može me ubiti." 15 A Jahve mu reče: "Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti!" I Jahve stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije. 16
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: belevarac - 07 Lipanj 2008, 17:13:50 poslijepodne
u ljeto 1945. rat na pacifiku nije bio ni blizu kraja i bacanje bombi je bio vojni potez koji je imao za cilj prisiliti vladu japana na bezuvijetu predaju - što se u konačnici i dogodilo. dakle, netočno je da nije bilo razloga!
amerikanci su japance pobili kao ratne protivnike, a ne kao japance iako i dalje ostaje dvojbena moralnost tog čina. razmjeri katastrofe ne smiju se brkati s uzrocima koji su do toga doveli.

s druge strane ako govorimo o genocidu nad židovima, jasno je i očito da oni nisu bili nikakav ratni cilj. njihovim iskorjenjivanjem vojno se nije postiglo apsolutno ništa. svrha njihova uništavanja bilo je samo uništavanje.

Ma za koga su to Hiroshima i Nagasaki dvojben chudoredni csin? Molim odgovor (Nemoj samo rechi: za Amerikance).
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 07 Lipanj 2008, 18:29:27 poslijepodne
Citat:
Ako te doista zanima povijest genocida i etničkog čišćenja, počmi s biblijskim terminom "herem". Koliko se sjećam tu ima opisa temeljitog etničkog čišćenja koje ne uključuje samo osobe nego i stvari pokretne i nepokretne i bića i to metodom destroy (uništi) a ne metodom remove (ukloni).


I živa uhvati Agaga, amalečkog kralja, a sav narod zatre oštricom mača, izvršujući "herem", kleto uništenje.
1 Sam 15,8   

Ali Šaul i narod poštedješe Agaga i najbolje ovce i najbolja goveda, ugojenu stoku i jaganjce i sve što je bilo dobro. Na svemu tome ne htjedoše izvršiti "herem"; nego što je god od stoke bilo bez cijene i vrijednosti, na tom izvršiše "herem".
1 Sam 15,9

Stari zavjet je izvor starozidovske vjere i kulture.
Evo spojnica do teksta jednog pragmaticnog povjesnicara koji je zanimajuci se za holokaust iskljucivo vezan uz Zidove otputovao u Jeruzalem:

http://portal.podrum.hr/2007/09/02/putovanje-u-izrael/ (http://portal.podrum.hr/2007/09/02/putovanje-u-izrael/)

Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: dub - 07 Lipanj 2008, 19:57:49 poslijepodne

Osoba koja se nepretenciozno nazivlje Ratnik svjetlosti napisao/la je 200806182927:

Citat:
Stari zavjet je izvor starozidovske vjere i kulture.


U skladu s naslovom teme sam ukazao na izvore i korijene u judeokršćanskoj (zapadnoj) civilizaciji bez obzira na stav jesu li se opisani događaji dogodili ili ne.
Ja razumijem da je mistična iskustva teško zapisati pogotovu na način da budu razumljiva drugome (čitatelju) ali tvoj odgovor (#9 na ovoj temi) sam zagledao iz raznih ćoša i ništa te nisam razumio što mi pišeš uzalud tražeći pragmu.  U jednom aspektu mi se učinilo da sam citiranu rečenicu već negdje čuo (DubijaBuš), Božemiprosti, a nemoj se ni ti naljutit.

Korektan pristup temi (u skladu s naslovom), IMHO, bi trebao barem pokušati odgovoriti  na nekoliko pitanja:

- je li kod životinja zabilježen obrazac ponašanja koji bi se uvjetno mogao nazvati genocidnim i "čistačkim" unutar jedne vrste, i između vrsta
- koji su to najstariji zabilježeni (arheološki i povijesno potvrđeni) događaji koji se mogu nazvati genocidnim i etničkočistačkim u ljudskoj civilizaciji

U svakom slučaju ostaje mogućnost da područje ex-YU ostane trajno povezano uz termin "etničko čišćenje" kao svojevrstan eufemizam za genocid i genocidno ponašanje. Ne treba ni kristalna kugla, ni paranoja, ni sklonost teorijiama zavjere da bi se vidjelo odakle i kamo i kuda i zašto toliko ambre i magle od terminologije do faktografije, dakle, koja pragma iza zijeda praši.



Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 07 Lipanj 2008, 23:35:22 poslijepodne
Citat:
Ja razumijem da je mistična iskustva teško zapisati pogotovu na način da budu razumljiva drugome (čitatelju) ali tvoj odgovor (#9 na ovoj temi) sam zagledao iz raznih ćoša i ništa te nisam razumio što mi pišeš uzalud tražeći pragmu.  U jednom aspektu mi se učinilo da sam citiranu rečenicu već negdje čuo (DubijaBuš), Božemiprosti, a nemoj se ni ti naljutit.

Stari Zavjet je isto tako izvoriste i polaziste krscanske vjere i kulture. A pravo receno, ni ja tebe nista ne razumijem. Sto si htio reci ukazujuci na prve opise krvoprolica u Bibliji, a znam pouzdano da imaju iste opise i drugi sveti spisi na planeti, od Veda i Kurana, Bhagavat Gite nadalje, tako da te onda jos manje razumijem. Jedino razumijem da je covjek grijesan i da takav kakav jest (sebican i glup) radi sebi i drugima probleme.

Citat:
Korektan pristup temi (u skladu s naslovom), IMHO, bi trebao barem pokušati odgovoriti  na nekoliko pitanja:

- je li kod životinja zabilježen obrazac ponašanja koji bi se uvjetno mogao nazvati genocidnim i "čistačkim" unutar jedne vrste, i između vrsta
- koji su to najstariji zabilježeni (arheološki i povijesno potvrđeni) događaji koji se mogu nazvati genocidnim i etničkočistačkim u ljudskoj civilizaciji

Korektno mozes odgovorit na ista pitanja, nitko ne zabranjuje, svatko je zahvalan kreativnom i pametnom diskutantu.

Citat:
U svakom slučaju ostaje mogućnost da područje ex-YU ostane trajno povezano uz termin "etničko čišćenje" kao svojevrstan eufemizam za genocid i genocidno ponašanje. Ne treba ni kristalna kugla, ni paranoja, ni sklonost teorijiama zavjere da bi se vidjelo odakle i kamo i kuda i zašto toliko ambre i magle od terminologije do faktografije, dakle, koja pragma iza zijeda praši.

Nije ovo ni bilo niti ce ikad biti jedino podrucje na kojemu se kroz povijest 'etnicki cistilo', to je zlo ipak puno sire i dublje od balkanskog bureta.
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 07 Lipanj 2008, 23:59:54 poslijepodne
Etnički konflikti
      POLITIKE REGULIRANJA ETNIČKIH KONFLIKATA

Siniša Tatalović

      "Etnički konflikti oduvijek su bili jedan od najznačajnijih problema međunarodne zajednice. Njihova trajnost na određenim područjima i teškoće u rješavanju, imale su za posljedicu izbijanje mnogih oružanih sukoba, raspade multietničkih država, promjene granica i demografskih odnosa. Ne čudi zbog toga, što etnički konflikti i načini njihovog rješavanja, privlače pažnju mnogih znanstvenika u svijetu. Rezultat njihovog rada su brojni članci i knjige, koje sagledavaju različite aspekte etničkih konflikata i politike njihovog reguliranja. Jedna od takvih knjiga je i "The politics of Etnic Conflict Regulation" (Politike reguliranja etničkog konflikta) u izdanju Routledge, New York, 1995., koju su uredili John McGarry i Brendan O'Leary. Pored teoretski vrlo vrijednog uvoda o klasifikaciji politika reguliranja etničkog konflikta, kojeg su napisali urednici, knjiga sadrži i jedanaest prikaza etničkih konflikata i različitih politika njihovog reguliranja na različitim kontinentima. Obrađuju se etnički konflikti u: Belgiji, Burundiju, Fidžiju, Indiji, SFRJ, Južnoj Africi, Kanadi, Maleziji, Sjevernoj Irskoj, SSSR-u i Španjolskoj. Uz analizu povjesnih uzroka nastanka i razvoja konflikata te obrade političkih događaja vezanih za konkretne etničke odnose, svaki je od autora pokušao identificirati koja se od politika reguliranja, obrađenih u uvodu, primjenjuje ili se primjenjivala u reguliranju konflikta u promatranoj državi.

      U knjizi se obrađuje osam metoda (politika) reguliranja etničkog konflikta podjeljenih u dvije grupe i to:

      1. Metode eliminacije razlika: genocid; prisilna masovna preseljavanja stanovništva; razdvajanje i/ili secesija (samoodređenje); integracija ili asimilacija.

      2. Metode upravljanja razlikama: hegemonistička kontrola; arbitraža (intervencija treće strane); kantonizacija i/ili federalizacija; konsocijativizam ili podjela moći.

      Eliminiranje razlika
      Genocid. Prva dva radikalna "reguliranja" etničkog konflikta ujedno su i najstravičnija: genocid i prisilno preseljenje stanovništva. Oni, međutim, često idu zajedno. Genocid je, prema navedenim autorima, sistematsko masovno ubijanje etničkog kolektiviteta, ili posredno uništenje etničke zajednice namjernim eliminiranjem uvjeta koji omogućavaju njezinu biološku i socijalnu reprodukciju. Prema ovoj definiciji, tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, strašan genocid provodili su nacisti i njihovi pomagači u mnogim evropskim zemljama. Evropski kolonizatori u objema Amerikama i Turci u Osmanskom carstvu također su, prema ovoj definiciji prakticirali genocid, kao što je to i danas slučaj u Burundiju prema plemenu Hutu; Iraku prema Kurdima; Indoneziji prema Kinezima; Nigeriji prema pripadnicima plemena Ibo.

      Prisilna preseljenja stanovništva. Do prisilnog preseljenja stanovništva dolazi kada je jedna (ili više) etnička zajednica fizički protjerana iz svoga zavičaja i primorana da živi na drugom području. Kako ističu navedeni autori, prisilno masovno preseljenje stanovništva, treba razlikovati od dogovorenih "razmjena stanovništva", odnosno razmjenu koja je rezultat sporazuma o razdvajanju, kao što je bio onaj između Grčke i Turske nakon drugog svjetskog rata. Preseljenje stanovništva, kao rezultat sporazuma između država, ne može se smatrati dobrovoljnim, iako se sudbina tako preseljenih ljudi razlikuje od sudbine onih jednostrano prisiljenih na preseljenje. Iako masovno prisilno preseljenje stanovništva može dovesti do preseljenja milijuna ljudi ono uvijek ne dovodi do okončanja etničkog konflikta. Najbolji primjer za to su Palestinci koji su protjerani iz Izraela u vrijeme rata nakon kojeg je stvorena država Izrael. Kao posljedica protjerivanja, palestinske izbjeglice pomogle su ubrzavanju destabilizacije Jordana, Libanona pa čak i Kuvajta.

      Razdvajanje i/ili secesija (pravo na samoodređenje). Za razliku od genocida i prisilnog preseljavanja stanovništva, razdvajanje, otcjepljenje i secesija u skladu su s liberalno-demokratskim vrijednostima Zapada. Razdvajanje etničkih zajednica, ukoliko je uspješno, rješava postojeći etnički konflikt, rastakanjem multietničkih država, odnosno omogućavanjem razlaza onih etničkih zajednica koje ne žele živjeti u zajedničkoj državi. Unatoč sigurnosnim rizicima i oružanim sukobima nakon raspada SSSR-a, SFRJ, Čehoslovačke razdvajanje je postalo čest "način" rješavanja etničkih konflikata. Tako, danas razdvajanje Quebeca od Kanade ostaje potencijalna mogućnost, ako se Kurdima prizna pravo na samoodređenje uslijedit će podjela Iraka. I u Evropi postoje mnogi secesionistički i polusecesionistički pokreti među Baskima, Korzikancima, stanovnicima Sjeverne Irske, Škotima i Velšanima. U Zajednici nezavisnih država, Nagorni Karabah želi se odvojiti od Azerbejdžana, Krim od Ukrajine, Južna Osetija od Gruzije, dok se u Aziji, na primjer, Tibet želi odvojiti od Kine. Iskustva u dosadašnjim razdvajanjima i/ili secesijama etničkih zajednica, pokazuju da je načelo samoodređenja provedivo samo u onim slučaju, kada unutar regije, pogođene secesijom, nema veće ili nezadovoljne etničke manjine i kada takva regija uključuje veliku većinu onih koji se žele razdvojiti. Ipak, u stvarnosti je malo slučajeva gdje su postojali takvi pogodni uvjeti. Secesija Norveške od Švedske bila je primjer uspješnog razdvajanja, dok je podjela Irske ostavila značajne manjine u Sjevernoj Irskoj koje uzrokuju stalne etničke i vjerske konflikte. Secesiji podjednako pribjegavaju ekonomski razvijene i ekonomski relativno zaostale etničke zajednice, a nalazimo ih u razvijenim i nerazvijenim zemljama.

      Integracija i/ili asimilacija. Četvrta metoda političkog reguliranja etničkog konflikta zasniva se na ideji eliminisanja etničkih razlika preko integracije odnosno asimilacije jedne etničke zajednice u novi (etnički) identitet. Dok integracija ima skromniji cilj - stvaranje zajedničkog građanskog ili etničkog identiteta, cilj je asimilacije uspostavljanje zajedničkog etničkog identiteta spajanjem i poništavanjem razlika. Integracija je službena politika zagovornika građanskih prava u SAD, Afričkog nacionalnog kongresa u Južnoj Africi, unionističkih integralista u Sjevernoj Irskoj i demokratske ljevice u onim evropskim državama koje su izložene useljenicima. Politike integracije utječu na smanjenje razlika između etničkih zajednica preko socijalizacije djece u zajedničkim školama na istom jeziku i gradnjom zajedničkih stambenih naselja. Liberalna politika integracije donosi zakone koji osiguravaju jednaka prava pojedincima, a ne etničkim zajednicama kao takvima. Za razliku od toga, asimilacijske politike idu dalje i zagovaraju stapanje etničkih identiteta ili u već postojeći identitet (npr. francuski) ili u novi (nrp. sovjetski) identitet. Dokazom uspješne asimilacije smatra se veliki broj mješovitih brakova preko kojih se prevladavaju prijašnje etničke suprotnosti, što u prvo vrijeme dovodi do slabljenja starog etničkog identiteta, a zatim i do njegovog postupnog nestajanja. Otpor prema neželjenim integracijama, a još više asimilacijama, kod pojedinih etničkih zajednica može izazvati različite protivmjere od getoizacije do secesije. Neke zapadne države u kojima živi veliki broj useljenika, da bi onemogućile takve pojave, umjesto politike integracije i asimilacije vode politiku multikulturalizma.

      Upravljanje razlikama
      Hegemonistička kontrola. Najčešći oblik upravljanja etničkim konfliktima, primjenjivan u višeetničkim državama je sistem hegemonističke kontrole.1 Ona znači upravljanje državom uz veliki oslonac na institucije prisile (vojsku i policiju) kako bi se uspješno eliminirali svi etnički izazovi državnom poretku. U liberalnim demokracijama ovakva vrsta kontrole teže je provediva nego u autoritarnim režimima.

      Arbitraža (intervencija treće strane). Arbitraža označava intervenciju "neutralnog" autoriteta i zbog toga podrazumijeva pristanak sukobljenih strana na dogovoreni kompromis u cilju smanjenja razine etničkog konflikta. Povijest međunarodnih odnosa pokazuje da arbitraža može stvoriti uvjete za dugoročno demokratsko rješenje etničkog konflikta kroz secesiju, podjelu političke vlasti ili čak mirnu integraciju rivalskih etničkih zajednica. Preduvjet za to je da neutralnost arbitra bude široko prihvaćena od etničkih zajednica koje se sukobljavaju. Mogu se razlikovati dva osnovna tipa arbitraže etničkih konflikata: unutrašnji i vanjski. Unutrašnju arbitražu može vršiti osoba koje nije pripadnik sukobljenih etničkih zajednica kao što je bio Julius Nyrere u Tanzaniji ili državnik velikog moralnog autoriteta, koji nije vezan za svoje etničko porjeklo, kao što su bili Mahatma Gandhi u Indiji ili Josip Broz Tito u Jugoslaviji. Vanjska arbitraža znači da se etnički konflikt ne može riješiti unutar postojećeg državnog okvira, a ugrožava sigurnost šireg prostora. Vanjsku arbitražu može preduzeti jedna, dvije ili više zainteresiranih država, a u određenim situacijama može to učiniti čitava međunarodna zajednica preko Organizacije ujedinjenih naroda, kao što je to bio slučaj u brojnim mirovnim operacijama od Sinaja, preko Cipra, do Bosne i Hercegovine.

      Kantonizacija i/ili federalizacija. Kantonizacija se može smatrati sinonimom za decentralizaciju organiziranu na etnoteritorijalnoj osnovi. U političkom sistemu u kojem se primjenjuje kantonizacija, multietnička država podjeljena je u kantone vodeći računa o etničkom rasporedu stanovništva, tako da oni predstavljaju etnički homogene cjeline. Kantonima se delegira dio političke vlasti, tako da oni imaju minisuverenost. Kantonizacija tako razdvaja arenu etničkog konflikta na manje, lakše upravljive političke zajednice. Evropski primjeri za to su Alansko otočje u Finskoj nastanjeno Šveđanima i Južni Tirol u Italiji nastanjen Nijemcima. Čini se da i kanadska vlada ide u kantonizaciju, nakon što je nedavno priznala "inherentno pravo domorodačkom stanovništvu na samostalnu upravu unutar kanadskog federalizma. Federalizam, kao oblik funkcioniranja multietničkih država, sličan je ali ne i identičan s kantonizacijom. U federaciji federalne jedinice teritorijalno su veće od kantona, a imaju i više političke moći. Zagovornici federalizma smatraju ukoliko se granice sastavnih dijelova federacije poklapaju s granicama relevantnih etničkih, vjerskih i lingvističkih zajednica, odnosno ako postoji "federalno društvo" u tom slučaju federalizam može biti efikasan način reguliranja etničkih konflikata. U slučajevima Belgije, Kanade i Švicarske uspjeh federalizma temelji se, između ostalog, na povjesnim okolnostima "razumne" prostorne razdvojenosti pojedinih etničkih (jezičnih) zajednica. On je, međutim, manje poželjan među onim etničkim zajednicama koje ne mogu adekvatno upravljati svojim federalnim jedinicama zbog njihove teritorijalne disperzije ili malobrojnosti. To je problem Anglofona u Quebecu, Flamanaca u Valoniji, crnaca u SAD te domorodačkog stanovništva u obje Amerike. To je i jedan od bitnih razloga neuspjeha federalizma u SFRJ.

      Konsocijativizam ili sporazumna podjela moći. Zbog sprečavanja konflikata politički odnosi između etničkih zajednica mogu biti organizirani na principima podjele moći, odnosno konsocijativizma. Ta se načela mogu koristiti na razini cijele države ili na određenim lokalnim razinama koje su izložene etničkim konfliktima. Konsocijacijske demokracije karakteriziraju četiri odlike: velika koalicijska vlada, načelo proporcionalnosti, etnička samouprava i pravo ustavnog veta za manjine. Da bi bili efikasni, konsocijacijski sistemi traže da se ispune barem tri osnovna uvjeta. Prvo, suprotstavljene etničke zajednice moraju odustati od ambicije za brzom integracijom ili asimilacijom druge(ih) zajednice(a) u vlastitu zajednicu, odnosno odustati od stvaranja nacionalne države. Drugo, političke vođe etničkih zajednica moraju imati visoku motivaciju za rješavanje konflikata i očuvanje konsocijacijskog sistema dugi niz godina te se plašiti posljedica mogućeg etničkog nasilja ili rata. I treće, političke vođe suprotstavljenih etničkih zajednica moraju imati određenu političku autonomiju kako bi mogli pregovarati i sklapati kompromise bez straha da će biti optuženi za izdaju naroda.

* * *

      U praksi se ovih osam politika često pojavljuje u kombinaciji ili je nekoliko njih usmjereno na istu etničku zajednicu (e) ili se, alternativno različite metode primjenjuju na različite etničke zajednice unutar jedne države. Tako su na primjer nacisti primjenjivali genocid, masovna preseljenja stanovništva i hegemonističku kontrolu različitih etničkih zajednica. SFRJ je u vrijeme Josipa Broza Tita koristila elemente kontrole, arbitraže i konsocijativizma (sporazumne podjele moći). Oliver Cromwel ponudio je irskim katolicima "izbor" između genocida i prisilnog preseljenja. SAD provodile su genocid nad indijancima, integraciju evropskih useljenika te kontrolu crnačkog stanovništva na jugu. Izrael koristi konsocijativizam među Židovima različitog etničkog porjekla, dok nad Palestincima provodi kontrolu. Belgija koristi konsocijativizam i federalizam u rješavanju konflikata između svojih jezičnih zajednica. Sve navedene politike imaju za cilj reguliranje etničkog konflikta. Jedne su usmjerene na ukidanje etničkih razlika, dok druge predviđaju upravljanje tim razlikama. U dosadašnjoj povijesti, provođenje ovih politika teško je dovodilo do rješavanja etničkih konflikata, a mnogo češće samo ih je prikrivalo ili odgađalo, da bi se opet pojavili u još radikalnijem obliku..."

---------------
Citat:
je li kod životinja zabilježen obrazac ponašanja koji bi se uvjetno mogao nazvati genocidnim i "čistačkim" unutar jedne vrste, i između vrsta

Neke zivotinje zive tako da se hrane drugim zivotinjama, u tome smislu su uvjetno receno genocidne prema tim drugim zivotinjama koje im sluze za hranu.

Pa prema nekim mojim skromnim saznanjima ptice pokazuju veliku agresivnost prema onima iz istog jata, ali na neki nacin razlicitima. Kod majmuna uglavnom postoji muzjacki egoizam i potiskivanje slabijeg od strane jaceg, a nekih drugih slicnih ponasanja se sad ne mogu sjetiti...eh da, neke zenke riba jedu muzjake nakon sto ih oplode, a ima i onih koji pojedu svoju buducu mladuncad - premda je to monstruozno...i toga ima u nekom sitnom postotku na zemlji medju stvorenjima.

Sve u svemu, genocidnost i 'cistacu' narav mogli bi nazvati nagonskom i zivotinjskom - a je li i nuzno za odrzanje kod covjeka to je vec komplicirano pitanje. Ima misljenja da nije nuzno i da bi se covjek u pravom smislu rijeci trebao uzdici od takovog destruktivnog instinkta...

Citat:
koji su to najstariji zabilježeni (arheološki i povijesno potvrđeni) događaji koji se mogu nazvati genocidnim i etničkočistačkim u ljudskoj civilizaciji

Neki tvrde da je to bio rat Menelaja protiv Troje, a po meni su jedan od najupecatljivijih cistacih ratova oni koji su vodjeni izmedju doseljenih Europljana i americkih domorodaca.
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 08 Lipanj 2008, 10:37:24 prijepodne
Gornji tekst nazalost nije nista narocito, tek zbroj nekih manje ili vise objektivnih informacija.
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 29 Lipanj 2008, 15:09:53 poslijepodne
Dr.sc. Dražen Živić
znanstveni suradnik

Bruna Esih, prof.
mlađi asistent

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

Zagreb, Marulićev trg 19.

ETNIČKO ČIŠĆENJE KAO SREDSTVO I CILJ AGRESIJE

II.

Jedan od najznačajnijih oblika srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku bilo je etničko čišćenje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s područja samoproglašene tzv. Krajine. Prognanici su tijekom rata bili najbrojnija skupina hrvatskih ratnih stradalnika. Koncem 1991. godine oko pola milijuna stanovnika Hrvatske zbog srbijanske ratne agresije bilo je prisiljeno napustiti svoj dom. Radilo se o stanovništvu koje je bilo protjerano iz tada okupiranih naselja, ali i o ljudima koji su zbog blizine bojišnice i zbog velikih razaranja te iz sigurnosnih i drugih razloga privremeno bili napustili svoj dom. Valja istaknuti da je početkom 1992. godine okupirano bilo više od tisuću naselja u Hrvatskoj, u kojima je 1991. godine živjelo nešto više od pola milijuna stanovnika Hrvatske.

Prvi masovni egzodus stanovništva tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku zbio se u srpnju 1991. godine, kada je protjerano cjelokupno stanovništvo sela Ćelije u bivšoj vukovarskoj općini. Radilo se tada o 150-tak osoba. Vrlo brzo su uslijedili masovni egzodusi stanovništva iz Dalja, Petrinje, Aljmaša, Kijeva, Hrvatske Kostajnice, Erduta..., kasnije protjerivanja stanovništva iz Vukovara, Iloka, Drniša… Već sredinom 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 30.000 prognanika.[12] Protjerivanja s tadašnjih okupiranih područja Hrvatske nastavljena su mjesecima, pa i godinama nakon potpisivanja Sarajevskog primirja (2. siječnja 1992.) i dolaska međunarodnih snaga UN-a – UNPROFOR (u proljeće 1992.).

Tijekom rata protiv Hrvatske politika etničkoga čišćenja se pojavila kao važno sredstvo, ali i temeljni strateški cilj srbijanske agresije. Premda su etničkim čišćenjem bile zahvaćene sve nesrpske etničke skupine, hrvatsko je stanovništvo ipak na koncu bilo najpogođenije i najugroženije. Bez obzira što su proteklih godina ublažene posljedice etničkoga čišćenja, o njemu je s povijesnog, demografskog, krivičnog, moralnog i humanog motrišta nužno i dalje iscrpno govoriti.

Jedan od najvažnijih pokazatelja etničkoga čišćenja jest struktura prognaničke populacije prema etničkoj pripadnosti i njezina usporedba s prijeratnim brojem stanovnika. Golema većina hrvatskog stanovništva u prognaničkom kontingentu jasno upućuje na zaključak da je prognaništvo bilo izrazito etnički usmjereno, ponajprije i ponajviše na Hrvate. Prema, primjerice, podatcima Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske iz 1996. godine[13], od ukupnog je broja (174.243) prognanika - 93,3% bilo Hrvata, a svega 6,7% ostalih (i nepoznato).

U bivšim okupiranim naseljima neposredno nakon okupacije ostala je živjeti najviše desetina prijeratnog broja Hrvata, što znači da je taj prostor od strane agresora posvema etnički očišćen od hrvatskog stanovništva. S obzirom da je dio protjeranih Hrvata po odlasku u progonstvo privremeni smještaj našao u inozemstvu (Njemačka, Mađarska, Slovenija, Austrija...), ili se iz određenih razloga nije evidentirao u Uredu za prognanike i izbjeglice (neke procjene govore da je takvih osoba i do 10% ukupnog prognaničkog kontingenta), onda je sasvim nedvojbeno da je s bivših okupiranih područja Hrvatske bilo protjerano i znatno više od 90% prijeratnog hrvatskog stanovništva, čime je politika etničkoga čišćenja u Hrvatskoj doživjela svoj vrhunac.

 

URBICID, KULTUROCID I EKOCID
Tijekom rata u Hrvatskoj je bilo okupirano više od tisuću naselja. Agresor je sustavno razorio više od šest stotina sela i gradova; neka su bila okupirana, a neka je zbog nemoći da ih zaposjedne mjesecima napadao topništvom i zrakoplovima (Sisak, Šibenik, Karlovac, Osijek, Vinkovci, Zadar...). Pojedina su okupirana naselja bila do temelja uništena, a među njima su najznačajniji primjeri srbijanskog prošlovjekovnog urbanog barbarizma Vukovar, Pakrac, Lipik, Gospić... Agresor je osobito temeljito uništavao sakralnu i kulturnu baštinu Hrvatske (kulturocid), kao i čovjekov širi okoliš (ekocid). Prisjetimo se samo, primjerice, do temelja razorenog poznatog marijanskog svetišta u Aljmašu, ili, pak, pokušaja miniranja i dizanja u zrak brane HE Peruča, odnosno pljačke nadaleko poznate Zbirke umjetnina Bauer iz Vukovara, kao i cjelokupnog muzejskog fonda vukovarskog muzeja.

Agresor je, osim stambenih objekata i objekata hrvatske baštine, sustavno razarao i gospodarstvenu, komunalnu i infrastrukturnu osnovu na ratom zahvaćenim prostorima Hrvatske. Još su uvijek svježe slike višestrukog granatiranja rafinerije nafte u Sisku, što je imalo ogromne ekološke i gospodarstvene posljedice za okolni prostor, ili, pak, namjernog rušenja Masleničkog mosta, čime se željelo prekinuti prometnu žilu kucavicu između sjeverne (središnje) i južne Hrvatske (Dalmacije). Izravne ratne štete uzrokovane srbijanskom agresijom premašuju 40 milijardi američkih dolara.

 

ZAKLJUČAK
 

Srbijanska oružana agresija na Hrvatsku donijela je hrvatskoj državi i hrvatskome narodu iznimno velika ljudska stradanja, koja nisu posljedica isključivo oružanih aktivnosti, nego, ponajprije, unaprijed planirane, organizirane, sustavne i temeljito provedene srbijanske osvajačke politike prema hrvatskome državnome prostoru. Pojedinačne i masovne likvidacije te protjerivanje stanovništva Hrvatske nisu bile samo sredstvo agresije nego i njezin osvajački cilj. Teroristički i ratnozločinački karakter srbijanske oružane agresije na Hrvatsku najbolje potvrđuje iznimno visok udjel civilnog stanovništva u ukupnim ljudskim žrtvama.

Imamo li prethodno rečeno na umu, te prisječajući se sredstava - bespoštedna granatiranja civilnih ciljeva, masovne pokolje, masakre i hotimična ubijanja civila i hrvatskih branitelja, zlostavljanje ratnih zarobljenika i civilnih zatočenika u srpskim koncentracijskim logorima, seksualno zlostavljanje, blokiranje humanitarnih koridora i etničko čišćenje - koje je srbijanski anapadač primijenjivao, neprijeporno možemo tvrditi da je rat protiv Hrvatske zbog svojega karaktera, uzroka i motiva bila agresija, te da su u njemu počinjena brojna nedjela od kojih se najveći broj može označiti pojmovima ratni zločin i genocid.



--------------------------------------------------------------------------------

[1] Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja, Institut za migracije i narodnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 70.

[2] Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja, Institut za migracije i narodnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 56.

[3] Ministarstvo hrvatskih branitelja iz domovinskog rata, Baza podataka, Stanje: ožujak 2000. i lipanj 2001. godine, Zagreb.

[4]  Radi potpunog razumijevanja iznesenog podatka valja imati na umu da se radi o necjelovitim podatcima i to ponajprije zbog činjenice da je riječ o onim poginulim i umrlim braniteljima čije se obitelji nalaze u sustavu skrbi Ministarstva ili nekog drugog državnog tijela. Potonje drugim riječima znači da ukoliko poginuli branitelj nije imao obitelj ili se obitelj odrekla državne skrbi, on se ne nalazi u evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja i, sukladno tome, nije uključen u navedenu brojku smrtno stradalih hrvatskih branitelja. O kolikom se broju takvih slučajeva radi nije nam poznato. U kontekstu navedenog možemo pretpostaviti da je stvarna brojka poginulih, ubijenih i umrlih zbog posljedica rata hrvatskih branitelja veća od navedene. Možemo, osim toga, pretpostaviti da se točnija i preciznija evidencija smrtno stradalih hrvatskih branitelja nalazi u Ministarstvu obrane, no ono do sada nije izlazilo istraživačima ususret. Hoće li pokretanje programa istraživanja Domovinskog rata promijeniti što u dostupnosti podataka Ministarstva obrane tek ćemo vidjeti.

[5] Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske, Odjel za istraživanje i informiranje, Zagreb, siječanj 2000. godine. Ova brojka uključuje poginule prema evidenciji Ministarstva zdravstva (4.137), procijenjeni broj ubijenih civila na bivšim okupiranim područjima tijekom mandata UNPROFOR-a i UNCRO-a (600), te ubijene civile ekshumirane iz  pojedinačnih i masovnih grobnica (oko 1.940).

[6] Jurčević, J. (1996.): Srbijanska oružana agresija na Hrvatsku 1990.-1995. godine, u: Jugoistočna Europa 1918.-1995., Zbornik izlaganja sa znanstvenog skupa, Hrvatska matica iseljenika, Hrvatski informativni centar, Zagreb.

[7] Grujić, I. (2001.): Zatočene, nestale i nasilno odvedene osobe tijekom Domovinskog rata, u: Deset godina nade i boli 1991.-2001., Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Zagreb.

[8] Rehak, D. (2000.): Putevima pakla u 21. stoljeće: kroz srpske koncentracijske logore 1991..., Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zagreb.

 
[9] Grujić, I. (2000.): Zatočeni, nestali, nasilno odvedeni - masovne grobnice žrtava agresije, u Hrvatski žrtvoslov, Zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Knjiga 2, Zagreb.

[10] Vlada Republike Hrvatske, Ured za zatočene i nestale, Zagreb, 19. ožujka 2001. godine.

[11] Grujić, I. (2001.): Zatočene, nestale i nasilno odvedene osobe tijekom Domovinskog rata, u: Deset godina nade i boli 1991.-2001., Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Zagreb.

 

[12]Detaljnije vidjeti u: Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora, Zagreb, NN 92/98.

[13] Izvor: Vlada Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice, Baza podataka, Zagreb, 1996.
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Trbotor - 16 Srpanj 2008, 23:36:07 poslijepodne


www.pobijeni.info/Titov%20antifasizam%20u%20svjetlu%20britanskih%20dokumenata.pdf (http://www.pobijeni.info/Titov%20antifasizam%20u%20svjetlu%20britanskih%20dokumenata.pdf) -
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Ratnik svjetlosti - 13 Rujan 2008, 16:03:36 poslijepodne
O genetskom inžinjeringu dr. Mengelea - tekst s neta:

Joseph Mengele

Većina je vas vjerojatno gledala film "Momci iz Brazila," a ako niste svakako to učinite. Na crime area, došli smo do jednog od bolesnijih umova čovječanstva, koji je i glavni lik spomenutog filma - Josepha Mengelea, poznatog i kao Angel of Death.

Joseph je rođen u bavarskom seocetu Gunzburg, od oca Karla i majke Warlburg. Otac mu je bio lokalni industrijalac, poznat kao težak, ali pošten poslodavac. (...) Iako nikad nije bio u samom vrhu, kao student je bio dovoljno pametan i pristojan mladić. Osim kao pristojnog mladića njegovi su ga sugrađani upamtili kao zgodnog, punog sampouzdanja i šarmantnog. Njegov elegantni način odijevanja i za vrijeme rata razlikovat će ga od drugih SS doktora.

Negdje za vrijeme studentskih dana došao je u sukob sa ocem, koji je želio da Joseph nastavi karijeru u obiteljskoj tvornici, što mu se pak nije svidjelo jer je imao sasvim druge planove. Želio se posvetiti znanosti. Jednom je prijatelju rekao kako će se njegovo ime pojaviti u enciklopediji, a nedugo nakon toga upisao je University of Munich, koji se dakako nalazio u Minhenu, a koji je postajo središtem Nacional Socialist pokreta, čiji je vođa bio - Adolf Hitler.

Negdje u jesen 1930. godine Joseph je otišao u Minhen, gdje je upisao Medicinu i filozofiju. Iste godine nacisti su bili druga najveća stranka u Njemačkoj, ali Mengele je bio apolitičan. No, u jednom trenutku, kaže Mengele, bilo je nemoguće ostati apolitičan. Godine 1931. pridružio se organizaciji zvanoj Stalhelm odnosno SteelHelmets; pripadnici ove organizacije nosili su njemačke uniforme i paradirali uz nacionalističku glazbu tijekom javnih događanja. Iako nisu bili dio Nazi Partije dijelili su njihove poglede na svijet. Mengele se u to vrijeme manje zanimao za liječenje ljudi a više za otkrivanje tajni ljudskih gena, naročito nakon sve većeg broja pristaša teorije "nevrijednog života," koja je tvrdila kako neki ljudi jednostavno nisu zaslužili živjeti. Da će Mengele postati jedan od najvećih svjetskih krvnika nitko nije slutio. Njegovi profesori najmanje. Među njegovim se profesorima našao i Dr. Ernest Rudin, koji ne samo da se slagao sa spomenutom teroijom, nego je čak tvrdio kako su doktori obavaezni uništiti takve živote. Ovo se naravno svidjelo i samom Adolfu Hitleru, čiji je suradnik dr. Rudin postao.

Godine 1934. Hitler je naredio da se Stalhelm pridruži njegovoj stranci, pa je samim tim, i Mengele postao njen član. No Mengele je zbog zdravstevnoga stanja napustio ovu organizaciju i pet godina nakon što je upisao fakultet, Joseph je i diplomirao. Tri godine kasnije u njegovoj se karijeri dogodio preokret: predložen je za asistenta na "Thierd Reich Institute for Hereditary, Biology & Racial Purity", na franfurtskom univerzitetu. Iste je 1937. godine postao i član Nazi pokreta, a godinu dana kasnije postao je i član SS-a, kada je dobio i prvu vojnu obuku, provodeći tri mjeseca u Wermachtu, odnosno njemačkoj vojsci. Od 1938. do 1940. godine Mengele je bio na spomenutom institutu. Osim u Institutu, Mengele se borio i na ukrajinskom frontu gdje je zaradio "Iron Cross Second Class," i to kao pripadnik elitnih SS postrojbi, čiji je član bio. Boreći se pak na sovjetskom frontu, nakon što je izvukao dva njemačka vojnika iz gorućeg tenka, dobio je ponovo "Iron Cross" no ovaj put prve klase, ali još nekolicinu odlikovanja. Rane koje je zadobio tijekom ovih borbi spriječile su ga da se vrati na front. Godinu dana je proveo u Berlinu, a tada je dobio novi zadatak - Auschwitz, u Poljskoj.

Logor smrti
Već su tomovi i tomovi knjiga napisani o ovom logoru, snimljeno je X filmova, i većina je svijeta upoznata sa svime što se tamo događalo. Bilo je to mjesto, kojim je vladao Joseph Mengele. Njegov zadatak tamo bio je izvoditi različita istraživanja vezana uz ljudske gene, a krajnji mu je cilj bio otkriti ključ genetskoga inžinjeringa, odnosno pronaći ključ za kreiranje njemačke super rase.

Odmah po dolasku Mengele se distancirao od ostalih SS doktora. Često je hodao u svojoj uniformi sa odlikovanjima dajući im do znanja kako je jedini on zapravio bio u pravim bitkama. No, nije ga vojno iskustvo distanciralo od ostalih doktora već njegova predanost poslu; smatrali su ga hladnokrvnim ubojicom, na čije ime su drhtali i SS oficiri. Svoju je narav pokazao odmah po dolasku. Tisuće bolesnih roma, osim onih njemačkog porijekla, smjesta je otpratio u plinsku komoru. Mengele je uživao, kažu svjedoci, u odvajanju onih za smrt ili njegove pokuse, od onih koji su se, za sada, mogli vratiti na obavljanje radnih zadataka. Osim zlostavljanja žena, znao je i kastrirati muškarce bez anestezije, ali služio se i elektrošokovima.

No, najviše se koncentrirao na svoje genetske eksperimente i to sa blizancima. Barake u kojima su bili smješteni blizanci, ali i ostali učesnici Menegelovih eksperimentiranja zvane su - Zoo. Stražari su imali posebna naređenja da ne smiju maltretirati ljude smještene ovdje, a Zoo zatvorenici su dobivali i više hrane. Naravno, jedni razlog zbog kojega je bilo tako jest da ostanu u dobrom stanju za eksperimente. Uzorke krvi blizanaca slao je svom mentoru, profesoru Verschueru, u Berlin. Samim je blizancima vadio krv i zatim jednom ubrizgavao krv od ovoga drugog kako bi vidio reakciju. Rezultat ovoga bili su jaki bolovi a ponekad i sljepilo. Ukoliko bi blizanci umrli, iskopao bi im oči i stavio na zid svog ureda. Čisto ludilo reklo bi se, u kojem sam Mengele nije zapravo radio nikakve korisne eksperimente već je jednostavno pokazivao svoju moć.

Sudeći po povjesničarima, Dr. Joseph Mengele je bio Auschwitz. Psiholozi, psihijatri i ostala ekipa koja se bavi proučavanjem ovakvih ljudi, ovog SS doktora rado uspoređuje sa Vragom. No, svi su složni u zaključku da je njegov motiv bio isključivo postizanje veličine. Joseph Mengele je htio biti velik, sa velikim V, dakako. Dobiti odgovore na pitanja vezana uz Mengeleov mozak i njegovo ponašanje, nije lak zadatak i ostaviti ćemo ga ljudima koji se time bave, a pozabavit se daljnom sudbinom ovog poremećenog doktora.

Kako su Rusi napredovali prema logoru, tako je i Joseph shvatio da mora pobjeći. Učinio je to 17. siječnja 1945. godine. Čak se nekoliko godina nakon rata skrivao u rodnom Gunzburgu, iza lažnog identiteta, a zatim je pobjegao preko Italije u Argentinu. U Argentinu je stigao 1949. godine, gdje je tada vladao desno orijentirani Juan Peron, koji je već "primio" dosta nacista. Nevjerojatnih se trideset godina Mengele, uz pomoć bivših nacista uspješno skrivao, povlačeći se po Južnoj Americi, iako su ga gotovo svi tražili. Najbliži tome da ga uhite bili su izraelci, i to sredinom šezdesetih godina. No situacija oko njihove zemlje i sukob sa Argentinom oko otmice Adolfa Eichmanna iz ove zemlje, natjerali su ih da obustave potragu. Tek je 1985. godine službeno ponovo otvorena potraga za Mengeleom. Prvi uspjeh dogodio se iste godine, kada je policija Zapadne Njemačke, u pretresu stana Hans Sedlmeiera, koji je bio kontakt nacista u Europi, pronašla nekolicinu Mengeleovih pisama iz Brazila, o čemu su odmah obaviještene brazilske vlasti. Brazilska je policija brzo indentificirala familije koje su skrivale Mengelea, i preko njih su locirali grob u kojem je sahranjen Mengele 1979. godine.

Iako je analizom potvrđeno da je riječ o Mengeleu, mnoge njegove žrtve sumnjaju u to. I ne bez razloga. Golema količina zlata, umjetnina, i ostalih bogatstava kojima su se nakrcali nacisti u bijegu, omogućili su im da uspješno izvedu ovakve stvari. Odgovor na pitanje da li je Menegele doista umro 1979. godine ostaje otvoreno, no ono što je fascinatno je da je uspješno bježao nakon rata tolike godine. Jedan od najkrovoločnijih i najnemilosrdnijih zločinaca zapravo nikad nije uhvaćen.

Okrutne igre s genima -  za najužasniji film strave pod naslovom Crni izvori znanosti...
Naslov: Odg: Genealogija genocida
Autor: Trbotor - 19 Ožujak 2012, 19:24:30 poslijepodne
http://forum.net.hr/forums/p/324549/9913721.aspx (http://forum.net.hr/forums/p/324549/9913721.aspx)

Odgovor na Re: Putovanja u plavom 07-30-2011 10:44
 ocijenilo 0 korisnika

Nikad objašnjeni zločin

 
Lipa je jedno od tri mjesta u svijetu, po dokumentaciji UN-a, koje je u Drugom svjetskom ratu doživjelo potpuno uništenje i spaljivanje, a gotovo svo stanovništvo masakrirano. Bio je to jedan od najstrašnijih zločina Drugog svjetskog rata, izniman po svojoj surovosti i bešćutnosti. To je istrijansko selo u Primorsko – goranskoj županiji na Ćićariji u općini Matulji.



Po dokumentaciji UN-a utemeljenoj na detaljnim istraživanjima zbivanja u Drugom svjetskom ratu samo su tri mjesta doživjela potpuno uništenje i spaljivanje, a gotovo svo stanovništvo je masakrirano. Ta tri mjesta su Lidice (Češka), Oradur sur Glane (Francuska) i naša – Lipa.

Žalosno je, ali istinito, da vjerojatno premali broj u Primorsko – goranskoj županiji, a kamo li u Hrvatskoj, zna za ovaj podatak koji bi itekako dobro došao pri nastojanjima Hrvatske da pokažu svijetu kako Hrvati nisu bili samo ustaše, što je percepcija koju je bivša država itekako uspješno gradila desetljećima. Štoviše, zločin u Lipi je toliko stravično neljudski da bi ga se kao antiratnu opomenu moglo predstavljati u svakom kutku svijeta jer ludilo i sumanutost tako bolno progovaraju iz podataka i fotografija toga nedjela da sami po sebi nose poruku – ne ponovilo se. A što se, u stvari, dogodilo...



Neviđeni masakr

Zadnjeg dana travnja davne 1944. godine dok se u zraku već itekako osjećalo proljeće, a mještani Lipe živjeli svoj posljednji dan vjerojatno razmišljajući o poljskim radovima, selo su oko 14.30 opkolili pripadnici SS Polizai regimente Bozen. Uvjerivši se da u mjestu nema partizana koji bi im se suprotstavili, ušli su u Lipu od 15 sati i počeli krvavi pir koji po svojoj bestijalnosti ulazi u najsramnije stranice ratovanja. Puna dva sata izuzetno dobro opremljeni i vojnički savršeno spremni esesovci iživljavali su se nad mještanima, mahom ženama, djecom i starcima. Sve kuće i gospodarske zgrade su zapaljene, nekoliko je žena silovano, ubijena su čak i djeca u kolijevci, a ubojstva su praćena mučenjem pa su partizani, koji su slijedećeg jutra ušli u selo, našli 21 unakaženi leš.

Ni sudbina ostalih dvjestotinjak mještana nije bila bolja. Uplašene i šokirane pripadnici elitnih odreda njemačke vojske okupili su ih pod prijetnjom oružja pred mjestom te im rekli kako ih vode u sabirni logor u susjedno mjesto Rupa. No, kod posljednje seoske kuće kolona je zaustavljena, ljudi su nagurani u zgradu u koju su najprije ispaljivane salve metaka iz mitraljeza, a potom je zapaljena. Hitlerovi specijalci izvana su gledali kako u plamenu uz užasne muke umiru ljudi koji im se ni po kojem segmentu vojne vještine nisu mogli i znali suprotstaviti.

Za svega dva sata uništeno je cijelo selo, govori nam Danica Maljavac koja od sredine 80-ih proučava ovaj događaj, a godinama je bila vodič u muzeju u Lipi: “Ubijeno je tog dana ukupno 269 stanovnika Lipa, od čega 121 dijete! Najmlađa žrtva bila je sedmomjesečna Bosiljka Iskra. Preživjelo je svega nekoliko ljudi koji su u tom trenutku bili izvan sela, poput moje bake koja je bila na paši i kad je čula pucnjavu i krikove pobjegla je u šumu. U samom mjestu preživjela je samo obitelj Zmajla, majka i četvero djece.

 

Nervoza okuptora

Iako konkretnih dokaza nije bilo (očigledno je i njemačku komandu bilo stid “junačkog” čina), gotovo je sigurno da su pokolj u Lipi počinili pripadnici SS Polizai regimente Bozen, točnije talijanskog gradića Bolzano koji je 1943. - 1945. godine bio dio Operativne zone Alpenland pod njemačkom upravom.

Jedan od najstrašnijih zločina Drugog svjetskog rata, izniman po svojoj surovosti i bešćutnosti, imao je svoj uvod u prethodnim zbivanjima na širem području. Naime, stanovnici Lipe, kao i brojnih drugih naselja ovog dijela Primorsko – goranske županije, u narodnooslobodilački pokret uključili su se već početkom 40-ih godina prošlog stoljeća, a do masovnog priključivanja partizanima dolazi nakon što je 8. rujna 1943. godine kapitulirala Italija. To, kao i stvaranje sve obimnijeg slobodnog teritorija itekako je brinulo njemačku komandu čija je vojska u Italiji odjednom “za leđima” dobila neugodnog protivnika, a otvarao se prostor za potencijalni prodor saveznika hrvatskim dijelom Jadranskog mora.

Zbog svega toga vrhovna komanda njemačke vojske, svjedoče dokumenti, odlučuje razbiti snage narodnooslobodilačke vojske u Istri i Primorju te zaposjesti teritorij.

Prvi korak u tom smjeru bila je ofenziva pod nazivom “Wolkenbruch” (Provala oblaka) ostvarena u listopadu 1943. godine. Vojni uspjeh je postignut, ali duh naroda nije slomljen što je vidljivo iz činjenice da se na terenu stvaraju nove i nove partizanske jedinice. Nezadovoljni takvim razvojem događaja fašisti počinju represiju nad civilnim stanovništvom i tu je, u stvari zametak masakra u Lipi. Naime u ožujku 1944. godine njemačke kaznene ekspedicije pljačkaju, pale i ubijaju najprije u selu Zvoneće, potom Vele i Male Mune, a 27. travnja Žejane i Veli Brgud kao odmazdu za partizanski napad kod Rupe u kojem je, navodno poginulo osamdesetak neprijateljskih vojnika. No, sve to nije utažilo njihovu žeđ za osvetom i 30. travnja krenuli su prema Lipi koju su u 14.30 opkolili...

 

Kako je otkriven zločin

Dokumentaciju o izvršenom zločinu ostavili su sami fašisti, koji su snimali svoju zločinačku rabotu. Zanimljiva je priča o otkriću tih fotografija. Tijekom fašističkog divljanja u Lipi snimio ih je jedan njemački časnik te potom odnio razviti u fotografsku radnju “Maroš” u Ilirskoj Bistrici. Djevojka koja je u fotografskoj radnji primila narudžbu shvatila je prilikom razvijanja da se radio o zločinu i ispravno pretpostavila, iako nije znala gdje se zločin dogodio, da je riječ o nekom od obližnjih naselja. Upravo stoga ona je, bez znanja esesovca i uz njegovu nazočnost u radnji, kriomice napravila po dva primjerka svake fotografije.

Uručila je njemačkom vojniku po jedan primjerak svake, a ostatak, uz obrazloženje da se radi o neuspjelim fotografijama, bacila u koš za otpatke. Esesovac je nasjeo na tu priču, a po njegovom odlasku djevojka je uzela sve fotografije i spremila ih na sigurno. Odmah po oslobođenju, 1945. godine, foto radnja “Maroš” u svom je izlogu objavila neke od tih fotografija uz javni poziv da se jave oni koji znaju o kojem je mjestu i zločinu riječ. Nije dugo trebalo da netko iz Lipe u izlogu radnje prepozna svoje selo...

 

Ćiković: Lipu nećemo prepustiti zaboravu

Sjećanja na strašni zločin žive i danas kroz različite manifestacije i memorijalnu zbirku koja je smještena u obnovljenoj zgradi seoske škole. Također, na mjestu gdje je većina stanovnika ubijena i spaljena, podignut je spomenik. Svake godine 30. travnja održava se komemoracija u kojoj je ove godine prvi put sudjelovala i delegacija francuskog grada Oradur sur Glane. Štoviše, cilj i želja Općine Matulji, na čijem se području Lipa nalazi, je dalje čuvati ta sjećanja, ističe načelnik Mario Ćiković i pojašnjava:

- U proračunu za ovu godinu osigurali smo sredstva za izradu projektne dokumentacije o preuređenju i obnovi tog memorijalnog prostora. Aktivnosti vezane uz tu namjeru realiziramo u suradnji s udrugom antifašista, a želja nam je revitalizirati ne samo taj prostor, već vratiti ugled koji je imao pred 30 i više godina te iznova ugošćavati autobuse s turistima i održavati satove povijesti školarcima. Smatramo da nije dobro prepustiti zaboravu jedan od najtragičnijih ratnih događaja cijelog ovog područja. Drago nam je što nam je pomoć i suradnju, čim napravimo projektnu dokumentaciju i vidimo troškovnik, ponudila i Primorsko – goranska županija na čelu s županom Komadinom, a nadamo se i pomoći viših državnih instanci” , rekao je Ćiković pojasnivši kako bi u podrumskom dijelu zgrade bio smješten etnografski dio, na ulazu bi bio uređen dio za multimedijalnu prezentaciju, a cijeli prvi kat bi bio, kao i do sada vezan uz prikaz tragedije 30. travnja 1944. godine.

 

Suradnja Oradoura, Lidica i Lipe

Lijepo je i to što sve više jača suradnja tri mjesta, francuskog Oradur sur Glane, čeških Lidica i hrvatske Lipe, koja su najteže stradala u Drugom svjetskom ratu. Naime, na ovogodišnjoj komemoraciji žrtvama Lipe nazočio je predstavnik gradića Oradur sur Glane, a 11. lipnja predstavnici Općine Matulji i mjesta Lipa posjetili su Lidice u Češkoj. Razmjenom iskustava pokušava se ojačati vlastita prezentacija tragičnih povijesnih zbivanja, a pokušat će se realizirati i prijedlog Francuza po kojem bi se na internetu svi zajedno predstavljali omogućivši time istodobno uvid u sve tri tragedije koje po svom intenzitetu spadaju u najtamnija zbivanja Drugog svjetskog rata.